Ž. Dogan: Jedino pravilo koje važi je da se uvijek mora napadati ‘ustaše’

Zašto Vučićeva Srbija udara na ‘ustašku’ Hrvatsku tako bezobrazno i žestoko?

Sotonizacija Hrvatske fašizmom kao prioritet Vučićeve politike

Ako ste opširno pratili reakcije Vučića, njegovih ulizica i medija povodom nedavne odluke zemalja članica EU o zabrani uvoza ruske nafte za zemlje Zapadnog Balkana preko hrvatskog naftovoda, sigurno ste ostali zapanjeni s koliko ostrašćene mržnje pljuju po Hrvatskoj i Hrvatima. Odnosno ustašama, kako ih oni ‘tamo daleko’ zovu.

No to što smo vidjeli samo je vrh ledenog brijega jedne sveobuhvatne i bogato sponzorirane kampanje agresivnog ocrnjivanja današnje hrvatske države koju je novi srpski vožd pokrenuo još prije više od deset godina. Preciznije, odmah nakon što je prigrabio apsolutnu vlast u Srbiji, neobično produktivna industrija sotonizacije Hrvatske fašizmom postala je jedan od prioriteta njegove politike. U što su do sada uloženi desetci milijuna dolara, angažirani najbolji oni koji su bili voljni biti vanjski i unutarnji savjetnici, lobisti, ‘istoričari’, spin doktori, filmski redatelji i TV voditelji, osuđeni i neosuđeni ratni zločinci, ‘beli i crni magovi’, peta kolona. …

Ne treba dakle nitko sumnjati, pogotovo uzimajući u obzir dosadašnje napore, da će Vučić i njegov dobro podmazani propagandni stroj i ubuduće stalno proizvoditi nove optužbe, filmove, manifestacije i provokacije da bi ‘ustašku’ Hrvatsku izvjesili što više na stup srama i nanosili što veću štetu njenoj poziciji i ugledu. Kad god i gdje god to bude moguće.

Skretanje pozornosti 

S druge strane hrvatski političari, intelektualci i novinari ne pokazuju neku naročitu volju ni sposobnost da se uhvate u koštac s takvim izazovom. Iako je već davno prije trebalo postaviti neka ozbiljna pitanja o Vučićevoj industriji laži koja svakodnevno proizvodi sotonizaciju i kriminalizaciju Hrvata.

Dobro je jedino to što, isto kao i za vrijeme Miloševića, znamo da je neprekidno ocrnjivanje hrvatskog naroda fašizmom samo maska za skrivanje stvarnog problema srpsko-hrvatskih odnosa. A to je grabežljivo velikosrpsko širenje na željene hrvatske teritorije i pokriće za poticanje novih napetosti i sukoba s istim ciljem.

Dakle, Vučićevi lakrdijaški pokušaji pravljenja strašila i objekta mržnje od Hrvata danas su isto toliko providni kao i njegovi ratnohuškački govori iz devedesetih.

Treba znati da od vremena kada je kao Šešeljev ratni huškač i Miloševićev bliski suradnik doživio poraz u oružanoj agresiji na Hrvatsku, ona je postala meta njegove osvetničke mržnje i brutalnog propagandnog rata pa svaki put kad mu nešto ne ide od ruke on se sjeti ustaša i Jasenovca i taj rat potakne da bude još žešći i prljaviji.

Tako je i ovaj put, nastojeći skrenuti pozornost i ublažiti reakcije svog biračkog tijela na bolne i nepopularne odluke u vezi s priznanjem Kosova, koje će uskoro morati donijeti, oštricu svog napada ponovo okrenuo prema najdražem neprijatelju – Hrvatima -‘ustašama’. No po svemu sudeći to mu neće puno pomoći u izvlačenju iz nezavidne situacije u koju je doveo svoj narod i sebe. Očito je da su Vučić i njegov režim kreirali Srbiji puno više problema nego što ih ih drekom o ‘ustašama’ i Jasenovcu mogu riješiti.

‘Mali Putin’ stjeran u kut

Stjeran u kut u kojem dobiva udarce sa Zapada i Istoka, ‘malom Putinu’ trenutno ostaje sve manje prostora za manevar i vremena za nekakve učinkovite manipulacije koje će ga izvući između zapadnog čekića i ruskog nakovnja. Pojavili su se, naime, ultimatumi i pukotine kroz koje se može vidjeti da mu je pripremljena scena za donošenje neizbježnih odluka koje će, što god odluči, po svemu sudeći dovesti do kolapsa njegovog diktatorskog režima.

U međuvremenu, pokušavajući se izmigoljiti iz slijepe ulice u koju je doveo sebe i svoj narod vrluda lijevo-desno i vrti se u krug, dodvoravajući se i prodajući Istoku i Zapadu, Kini i muslimanskom svijetu, zapravo svakom onom od koga bi mogao izvući nekakvu potporu i investicije kojima će zamazati oči običnom narodu. Ne mareći što Srbiju pri tom pretvara u utočište pranja sumnjivog kapitala, prljave industrije i iskorištavanja jeftine radne snage.

Jedan od fascinantnijih momenata Vučićevog političkog teatra su njegova česta, nekoliko dana unaprijed dramatično najavljivana ‘povjesna obraćanja naciji’ koja se onda pretvaraju u ‘tresla se brda rodio se miš’ patetičnu samohvalu ‘mučenika za naciju’.

Iako pritjeran uz zid, on dakle, i dalje maže svom narodu oči, kalkulantski taktizira i odugovlači, napeto prateći razvitak Putinove agresije na Ukrajinu. Ako njegov politički uzor uspije pobijediti, to bi ‘malog Putina’ moglo potaknuti na novi osvajački rat. Koliko se ozbiljno računa na prijetnju koju Vučić predstavlja za mir u ‘Regionu’ potvrđuje činjenica da je na upravo završenom sastanku ministara obrane zemalja članica NATO-a u Bruxellesu, od pet najavljenih tema o kojima se raspravljalo dvije bile posvećene Ukrajini, a čak tri Zapadnom Balkanu. Očito se sumnja da bi, ovisno o raspletu događaja u Ukrajini, Vučićeva do zuba naoružana Srbija, kao i za vrijeme Miloševića mogla krenuti u sličnu vojnu avanturu na Balkanu.

Moramo, dakle, znati da sve što Vučićeva Srbija preduzima ‘na našim prostorima’ u dosluhu je s Moskvom i samo je priprema terena za ostvarenje planiranog konačnog cilja. Velikosrbi neka što više šire ‘srpski svet’ na susjedne zemlje u ‘Regionu’ i neka što dalje na Zapad prenose pravoslavlje. Prije ili kasnije sve će to ionako biti rusko.

Uostalom, zar se iz Beograda i vrha SPC već dosta dugo ne šalju signali koji nas upozoravaju da bi se narodi ‘na našim prostorima’ ponovo mogli gadno suočiti sa stvarnošću ratne katastrofe. Jer, kako Vučićevi trbuhozborci i Porfirije kažu, ‘granice na Balkanu nisu definisane i nepromenljive’.

Famozna mantra o ‘božanskom narodu’

Svakodnevna nesuvisla brbljanja o ‘srpskoj’ Dalmaciji, Lici, Slavoniji, BiH, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji kojima osuđeni i neosuđeni ratni zločinci, razni ‘istoričari’ i opskurni likovi na Vučićevim medijima ogoljavaju svoje megalomanske komplekse i frustracije ne otkrivaju samo svu apsurdnost romantičnih snova o velikoj Srbiji ,nego i podsjećaju koliko takva suluda obećanja mogu biti opasna. Vidjeli smo kakve sve katastrofalne posljedice mogu izazvati grabežljive želje za okupacijom i prisvajanjem tuđih teritorija. Odnosno koliko smrti, bijede, razorenih i raseljenih obitelji, nemjerljive materijalne štete, netrpeljivosti i mržnje mogu donijeti običnom narodu na jednoj i na drugoj strani, gurnutom u rat zbog takvih ciljeva.

Junačka i plemenita srpska ‘istorija’ o kojoj gorljivo i neprestano lamentira nije ništa drugo do romantična kvazipovijest puna bajki, mitova i laži koje velikosrbima služe kao pokriće i pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje prema ‘zlim susjedima’ koji su im meta. Poglavito prema Hrvatima, odnosno ustašama, kako ih oni tamo zovu. Ali i ‘pokvarenom Zapadu’ koji im ne dopušta da ih okupiraju i ‘denacifikuju’.

Glavni sadržaj Vučićevih medija predvođenih goebbelsovski vještom papigom Milomirom Marićem, čiji je moto – tisuću puta ponovljena laž postaje istina, svakodnevno je nametanje običnom narodu ‘istine’ da je grabežljivi velikosrpski fašizam u odnosu na susjedne narode sasvim normalna i poželjna pojava. Uz što normalno ide i famozna mantra o ‘božanskom narodu’ po kojoj je ostvarenje višeg (velikosrpskog) cilja daleko važnije od vlastitog života i postizanja osobnog uspjeha i sreće na ovom svijetu.

Tu je i neizbježno isticanje srpske superiornosti nad drugima u svakom pogledu. Srbi su tobože vertikala svjetske humanosti, moralnosti i poštenja. Od njih sve počinje i s njima sve završava. Narod je to koji ima ‘kvantni um’, slavnu povijest, čistu i plemenitu dušu jer ‘ni mrava ne bi zgazio’. Pa svakako i popularizacija kulta velikog vođe koji jedini zna kako donositi prave odluke, nadmudriti susjedne narode i ‘pokvareni Zapad’, zbog čega ‘Srbi moraju biti uz Ruse sve dok im Rusi ne vrate srpski deo Jadrana, a taj dan je sve bliži. …’ Onda nakon toga ide val širenja osjećaja ugroženosti i straha od invazije ‘neprijateljskih susjeda’ pa prema tome i potrebe što bržeg i većeg naoružavanja?!

Ovdje zaista treba imati ‘kvantni um’ za raspetljati sve to skupa i povezati u jednu smislenu cjelinu.

Svi su ‘ustaše’…

I inače je u Vučićevoj Srbiji sve paradoksalno zbrčkano. Diktatura i demokracija, fašizam i antifašizam, mafijaši, političari, starlete, tajkuni, otvorene pretenzije prema susjedima sa zavodljivim ponudama i željama za suradnjom i dobrosusjedskim odnosima, svakodnevne hvale o fantastičnim gospodarskim uspjesima i davanja novčanih poklona građanima sa svakodnevnim skakanjem sa zgrada i mostova tih istih građana koji ne mogu vezati kraj s krajem. …

Sve u svemu Vučićeva Srbija danas sliči na Kusturičin film ‘Underground’, neku vrstu iracionalnog balkanskog inkubatora u kojeg možete sve strpati i iz kojeg se može sve izleći. Tu nema jasno definiranih principa ni vrijednosti. Nešto što je loše može biti istovremeno i dobro i loše, iznimno važno i nevažno. Pošteno i nepošteno. I da nitko ne može dešifrirati što to zapravo znači.

Uzmimo za primjer riječ ustaša, koja je Srbima sinonim za najcrnjeg fašistu i zločinca. Ali oni tu riječ ne rabe samo za pripadnike Pavelićevog kvislinškog režima iz II. svjetskog rata i današnje Hrvate, nego i za pape u Rimu (Ivan Pavao II.), američke predsjednike (Bill Clinton), Titove partizanske generale (Tuđman, Bobetko), hrvatske blaženike (Stepinac), najbogatije Židove (‘judeoglobaliste’), crnogorske suvereniste, ‘balije’, ‘šiptare’ … , pa čak i za svoje političke ili navijačke protivnike u međusobnim svađama u Srbiji.

Jedino pravilo koje važi je da se uvijek mora napadati ‘ustaše’, a ‘ustaša’ je uglavnom svatko onaj u ‘Regionu’ i u svijetu tko se suprotstavlja njihovom grabežljivom širenju i pljački.

Pod Vučićem Srbi nikada neće naučiti povijesnu lekciju

Nevjerojatno je s kojom drskošću i odvratnošću velikosrpski ideolozi i propagandisti preko najgledanijih i najčitanijih medija u Srbiji svakodnevno pljuju i za sva zla ovog svijeta optužuju i ocrnjuju ne samo Hrvate, nego i Vatikan, Amerikance, Nijemce, Engleze, Židove…, i kako se nitko na to ne obazire. Kada bi to bio slučaj s bilo kojom drugom državom, sigurno se ne bi dobro provela. Vučićevoj je Srbiji izgleda sve oprošteno i dopušteno. Štoviše, onima po kojima se najviše pljuje, ti im se javno, politički i investicijski ‘zbog mira na Balkanu’ najviše dodvoravaju.

Ako Vučić s jedne strane propovijeda mir, a s druge podupire velikosrpske ideje i miješanje u unutarnje stvari Hrvatske, BiH, Crne Gore i Kosova, kako bi uz pomoć Rusa dominirao ‘našim prostorima’, onda nikakvo dodvoravanje i popuštanje Vučićevoj Srbiji neće održati mir. Naprotiv, to će rat učiniti neizbježnim.

Nadajmo se da će, bez obzira na zastrašujuće veliku količinu ispiranja mozga kojoj su izloženi u obruču svakodnevnog medijskog bombardiranja, barem mladi ljudi u Srbiji znati pročitati pozadinu i ciljeve te prljave kampanje. Da će uvidjeti koliko je sve to skupa bolesno, šuplje, obmanjujuće, ako se na to gleda objektivno i zdravim očima.

Bilo bi dobro kada bi ih sudar velikosrpskih fantazija sa svakodnevnom stvarnošću natjerao da uvide bolnu istinu – dosadašnja velikosrpska politika učinila ih je stigmatiziranim, izoliranim, poniženim i odbačenim. Prepuštenim lutanju i strahu za budućnost.

Velikosrpski manipulatori i ‘zlatousti fireri’ mogu emotivnom retorikom, zavodljivim fantazijama i Potemkinovim selima drogirati svoj narod jedno vrijeme, ali stvarnost je prilično drugačija od toga i svi znamo kako izgleda bolno otriježnjenje.

Pod Vučićem i njemu sličnim voždovima koji ih neprekidno truju zloćudnim velikosrpstvom, Srbi nikada neće naučiti povijesnu lekciju, niti će postati slobodan i sretan narod, dobar susjed i poštovanja vrijedan prijatelj. Zašto običan narod u Srbiji, koji uistinu teško živi, bira velikosrbe na vlast, vjeruje njihovim šupljim pričama i spin doktorima iako je to uzrok njihove bijede, lošeg statusa i ugleda kojeg imaju, ostaje zagonetno čudno.

Igra šarmiranja i povlačenja za nos zapadnih lidera?

Na kraju se postavlja pitanje kako i zašto je Aleksandar Vučić uspio preuzeti apsolutnu vlast u Srbiji i tko mu je omogućio da vođen iskusnom rukom debelo plaćenog savjetničkog tima bivših premijera V. Britanije, Njemačke, Italije i Austrije (Tony Blaira, Gerharda Schrödera, Franka Frattinija i Alfreda Gusenbauera) do sada igra vrlo uspješnu igru šarmiranja i povlačenja za nos zapadnih lidera? Tko mu je sredio da postane glavni regionalni igrač i miljenik EU čelnika u Bruxellesu, a malo pomalo i američke administracije? Ali i Rusije, Kine i arapskog svijeta. Skoro pa novi Tito. Ili Milošević, dok se vjerovalo da može očuvati Jugoslaviju .

Nisu li to simptomi nastavka ‘bivše’ balkanske politike skrivenih centara moći ‘međunarodne zajednice’ po kojoj, da bi se pacificiralo Srbe, treba napraviti novo jugoslavensku regionalnu zajednicu kojom će grabežljiva velikosrpska elita u Beogradu ponovo dominirati?

Zaista ne postoji razumsko objašnjenje zašto je toliko puno uglednih zapadnih političara i intelektualaca, unatoč njegovoj prošlosti, spremno vjerovati Vučiću, uvažavati njegove velikosrpske stavove i trikove i dopustiti da na kraju budu prevareni. Centri moći ‘međunarodne zajednice’ mogu sebi priuštiti luksuz da mu vjeruju jer znaju, isto kao i u slučaju s Miloševićem, da se to neće njima, već nekom drugom obiti o glavu.

Razlika između Vučića i Miloševića jest u tome što on svoje velikosrpske fantazije nije pretvorio u krvavi rat. Barem za sada. I što iste aspiracije pokušava ostvariti preko ideje ‘srpskog sveta’. Barem za sada.

Kada će hrvatski političari shvatiti da su velikosrbi u ratu protiv Hrvatske i nakon 1995.?

Hrvati, Bošnjaci i Albanci s Kosova Vučiću ne mogu vjerovati jer znaju da je bio jedan od glavnih promotera Velike Srbije, huškao Srbe na okupaciju i rat protiv Hrvata do neba hvaleći Šešelja i Miloševića, igrao šah s Mladićem i Karadžićem na Palama za vrijeme najgore opsade i granatiranja Sarajeva. Prijetio je kako će za jednog Srbina koji pogine od NATO bombi u BiH oni pobiti sto muslimana Bošnjaka. Opravdavao je genocid u Srebrenici, skidao ploču s imenom ulice likvidiranog premijera Đinđića i na njeno mjesto lijepio novu – Bulevar Ratka Mladića. Za vrijeme skrivanja tog genocidnog manijaka ponosno je izjavljivao kako ne zna nikoga s prezimenom Vučić tko ne bi ‘srpskog heroja’ Mladića udomio i zaštitio. Za vrijeme najkrvavijeg pogroma i etničkog čišćenja Albanaca na Kosovu odlazio je dolje uvjeravati strane dužnosnike i novinare da je sve što Milošević želi na Kosovu – mir, tolerancija i dobrosusjedski odnosi…

Sigurno da oni koji ga danas hvale i prikazuju mirotvorcem znaju da je opasan i prevrtljiv dvoličnjak s podmuklim i mračnim namjerama, ali rabeći logiku koja je u suprotnosti sa zdravim razumom, ili zbog nečeg još zloćudnijeg, stalno ga pokušavaju prikazati u drugačijem svijetlu.

No nije to samo tako u Srbiji, EU i u svijetu. Mnogi mentalno okorjeli Jugoslaveni i njihove korisne budale u današnjoj hrvatskoj državi, skupa s njime, naprosto uživaju bacati joj klipove pod noge i ocrnjivati je gdje god stignu. Nije uopće teško primijetiti da je njima lako komunicirati i složiti se s velikosrbima u Beogradu i Dodikom u Banja Luci, dok je ‘njihova’ politika i odnos s hrvatskom vladom i javnošću dizajnirana tako da izazove što više nereda i postavi što veće prepreke jedinstvenom naporu da Hrvatska izađe iz ‘bivše’ luđačke košulje i jedinstveno krene naprijed.

Trenutni hrvatski predsjednik je dobar primjer za to. On Vučića opetovano naziva bratom (ako ga tako zove onda valjda tako i osjeća), a Dodika saveznikom kod kojeg odlazi na privatni ručak baš pred odlazak Dodika u Moskvu na sastanak s Putinom kojem inače obojica drže stranu što definitivno pokazuje kako trenutnom hrvatskom predsjedniku ugrađeni ‘bivši’ refleks instinktivno još uvijek savršeno funkcionira.

Sjeća li se itko da je taj isti Milanović u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Stankoviću rekao da mu je Tito draži od Tuđmana, da ne drži do vjere i nacije i još brda sličnih ‘domoljubnih’ bisera poput onih o ‘slučajnoj državi’ i ‘paradoksalnoj naciji’?

Ili ‘ćirilici kao potrebi Vukovara’. Tragična je istina da je on danas, prema ispitivanju javnog mnijenja, najpopularniji hrvatski političar?! To govori puno o apsurdnosti trenutne društveno-političke klime u Hrvatskoj zbog koje se Srbi i stranci smiju, a razumni Hrvati stide.

Ovo nije toliko sramota, koliko je katastrofa za Hrvatsku.

Zataškavanje i dodvoravanje velikosrpskoj prijetnji i hibridnom ratu protiv Hrvatske dvije su kolosalne pogreške hrvatskih političara i medija koji nastavljaju žmiriti na katastrofu koja tinja. Sve su to očite stvari i zašto ih ne nazvati pravim imenom? Nema razloga niti ičeg dobrog u skrivanju očitih činjenica.

Zaista je žalostan i kod vodećih hrvatskih političara često viđen primjer nedostatka hrabrosti i osjećaja dužnosti da se zaštiti dignitet vlastitog naroda. Vjerojatno ih obuzima ‘bivši’ strah, ako bi se usudili stalna velikosrpska poniženja i provokacije nazvati pravim imenom, da bi im se automatski nalijepila naljepnica srbomrzaca. Tolika količina slabosti i ‘političke korektnosti’ vrijeđa svakog onog tko na pošten način razmišlja.

Koliko će im vremena uzeti da shvate da su velikosrbi u ratu protiv Hrvatske i nakon 1995.?

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo