Vladimir Trkmić: Usred kušnja i nevolja stavite svoje povjerenje u Boga

Napast i kušnja 

Napast je privlačnost prema nečemu što je zabranjeno moralnim ili vjerskim zakonom; poticaj na grijeh. Kad se savjest i volja aktivno suočavaju s napašću, riječ je o kušnji. Napast je negativna strana kušnje, poticaj protiv moralnih i vjerničkih vrijednosti, ali i prigoda da čovjek okuša svoju slobodu i osobno se opredijeli za te vrijednosti. Po biblijskom učenju Bog kuša čovjeka, Sotona ga napastuje. Po Svetom pismu i kršćanskoj predaji napast je sve ono što uvjetuje izvana ili iznutra, čovjekovu slobodnu odluku. Tri su izvora napasti: kozmičke ( demonske sile ), svijet i čovjekova unutarnja dispozicija ( požuda ), prekomjerna želja za užitkom, posjedovanjem i vlašću. Prema Katoličkoj moralci napast je sve ono što potiče čovjeka protiv ispravnih zahtjeva savjesti. Čovjek joj se opire pozitivnim usmjerenjem prema moralnim i vjerničkim vrednotama, potpomognut milošću, molitvom, i samosvladavanjem. Riječ kušnja ima svoje sinonime: patnja, nevolja, iskušenja, muka, dilema, pouka, katarza, spletka, lekcija, prirodna katastrofa, sljepoća, ludost,  samoća, dvojba, tragedija. A najčešći i najsigurniji lijek protiv napasti i kušnje su: duhovna obnova, molitva, askeza i pokora.

Askeza

Askeza (starogrčki askezis – vježba) je način života koji se sastoji u odricanju od strasti i tjelesnih potreba, kako bi se postiglo duhovno pročišćenje. U širem smislu, asketizam predstavlja filozofiju koja nalaže dragovoljno i svjesno odricanje od materijalnih, tjelesnih i drugih osobnih potreba.

Isusova kušnja

Nakon krštenja na rijeci Jordan, Isus se povukao u osamu, u pustinju u blizini grada Jerihona. U pustinju se pripremao za javno djelovanje. Tamo je proveo 40 dana. Taj broj ima simboličko značenje. Mojsije je postio 40 dana na gori Horeb prije nego što je išao na Sinaj po ploče s Deset Božjih zapovijedi. Prorok Ilija putovao je 40 dana po pustinji. Isus je 40 dana nakon uskrsnuća ostao na Zemlji do uzašašća. Isus je u pustinji molio i postio, da učini pokoru zbog ljudskih grijeha. Nije ništa jeo 40 dana i noći. U pustinji Isusu je pristupio Sotona i iskušavao ga tri puta. Prvo mu je rekao: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom (Mt. 4,3)”. Da je Isus poslušao iskoristio bi svoju božansku moć za svoje osobne potrebe. Isus nije činio čudesa za sebe, nego radi višega cilja ljudima na korist. Da je Isus pretvorio kamenje u kruh, završio bi gladovanje, koje je činio po Božjoj volji. Duh Sveti doveo ga je u pustinju. Isus je pokazao pouzdanje u Boga, što je Sotona iskoristio za drugu kušnju. Sotona je uzeo Isusa, uz Isusovo dopuštenje i prenio ga u grad Jeruzalem visoko na vrh Hrama. Potom je izrekao drugu kušnju: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen (Mt. 4,5).” Sotona je uzeo riječi iz psalma, ali je promijenio značenje, jer prvotni smisao nije bio da čovjek lakomisleno izlaže svoj život opasnosti. Da je Isus poslušao Sotonu bio bi ohol, stoga je odbio riječima: “Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega (Mt. 4,7)”. Da je Isus skočio s vrha Hrama u Jeruzalemu, Židovi bi možda pomislili da je pao s neba i oduševljeno bi ga pozdravili kao obećanog Mesiju, što bi poremetilo Božji plan spasenja, koji se sastoji od Isusove smrti na križu za otkupljenje ljudi od grijeha. Sotona još nije odustao, pa Isusu predstavlja treću kušnju. Ponovno je uzeo Isusa i pokazao mu sva kraljevstva svijeta i svu slavu njihovu i rekao Isusu: “Sve ću ti to dati, ako mi se ničice pokloniš (Mt. 4,9)”. Sotona se pravio, da ima vlast nad svim kraljevstvima svijeta. Nudio je Isusu vlast bez ikakve muke. Isus je to odbio, jer bi to značilo odbaciti Božji plan i podići vražje umjesto Božjeg kraljevstva. Isus uzvrati: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt. 4,10)”. Tada je Sotona otišao i nije više napastovao Isusa do Isusove muke na Maslinskoj gori. Nakon što je Sotona otišao, anđeli su pristupili Isusu. Napasti kojima je Sotona iskušavao Isusa bile su požuda tijela, oholost i pohlepa. Požuda tijela je ugađanje svome tijelu, protiv Božje volje. Oholost je želja, da se čovjek uzdigne iznad drugih ljudi. Pohlepa je prevelika težnja za materijalnim bogatstvima. Isus je želio iskusiti zla, koja su iskušenja za ljude. Svojim ponašanjem, dao je primjer ljudima, što da čine u takvim situacijama. Isusova kušnja je u sklopu spasenja ljudi.

Sv. Padre Pio o teškoćama, nevoljama i kušnjama

„ Prisjetite se riječi koje je božanski učitelj uputio apostolima i koje danas i nama upućuje: „Neka se ne uznemiruje srce vaše.“ Iv. 4,1. Da, neka se ne uznemiruje vaše srce  u trenutku kušnje jer Isus je obećao svoju stvarnu pomoć onima koji ga slijede. Nevolja je dragocjenija od zlata ili počinka onima koje je Bog odabrao. „Volim biti na pragu doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika.“ Tijekom tih dana kušnje bili ste u stanju velike obeshrabrenosti u domu Gospodnjem, ali agonija koja je mučila vaše srce nije učinila da izgubite nadu u božansku dobrotu. Naprotiv, uvijek ste podvrgavali svoju volju Božjoj i vlastitom ste voljom ustrajno prebivali na svetom brdu Kalvariji. Gospodin dakle želi nagraditi žalost koju ste osjećali iz ljubavi prema njemu. Usred kušnja koje vas mogu zadesiti, stavite sve svoje povjerenje u vrhovno dobro znajući da se on brine za nas više nego što se majka brine za svoje dijete.“

Jakovljeva poslanica  1, 1 – 18.

Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista: dvanaestorim plemenima raseljeništva pozdrav.

Korist kušnje

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje  znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.  Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.  Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se.  Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina –  čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim.  Neka se brat niska soja ponosi svojim uzvišenjem, a bogataš svojim poniženjem. Ta proći će kao cvijet trave: sunce ogranu žarko te usahnu trava i cvijet njezin uvenu; dražest mu lica propade. Tako će i bogataš na stazama svojim usahnuti. Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.“ Jak. 1, 1 – 18.

Božja svetost – Jakovljeva poslanica 1, 13 – 18.

„Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.

Ne varajte se, braćo moja ljubljena!

Svaki dobar dar,

svaki savršen poklon odozgor je,

silazi od Oca svjetlilâ

u kome nema promjene

ni sjene od mijene.

Po svom naumu on nas porodi

riječju Istine

da budemo prvina neka

njegovih stvorova.“

Jak. 1, 13 – 18.

Duhovni život 

Duhovni život je u kršćanstvu način života po božanskim, evanđeoskim načelima. Dakako da postoje različiti oblici i metode ostvarenja izvorne katoličke duhovnosti. Kršćanski duhovni pisci razlikuju tri stupnja duhovnog života: očišćenje, kontemplacija, i mistično sjedinjenje. Mistično sjedinjenje je najviši stupanj duhovnosti kojeg ostvaruju pojedini sveci. Zajedničko svim stupnjevima duhovnosti je da treba dobro razlikovati što su kušnje i napasti i od koga dolaze. Kušnje i prokušanost dolaze od Boga. Bog nas ponekad stavlja ne neku kušnju da bi nas preko nje ojačao. Tako su pojedine teškoće, pa možda čak i muke sa ciljem da nas pročiste i ojačaju. To je svojevrsna katarza. Katarza je pročišćenje. O njoj su pisali već grčki filozofi Platon i Hipokrat. A kršćanstvo također prihvaća činjenicu da nas nekad naši osobni križevi i muke duhovno pročišćuju i jačaju naš unutarnji duhovni život. Napasti su nešto sasvim drugo od kušnje. Napasti požude tijela, oholosti i pohlepe dolaze od Sotone. Oholost (arogancija) je ljudski stav kojeg karakterizira prenaglašena samouvjerenost i isticanje vlastitih vrijednosti. O njoj su pisali različiti pisci tijekom povijesti ljudskog roda. Nad tim citatima svjetski poznatih književnika valja se zamisliti i promatrati našu oholost koje nitko nije pošteđen.

Oholost – poznati intelektualci

1. “Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholosti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti!” – Ivan Gundulić, Osman (1826.)
2. “Zadovoljstvo da dižeš glavu cijele godine skupo se plaća stanovitim trenucima koje čovjek mora pretrpjeti.” – Stendhal, Crveno i Crno 
3. “Ako je ispravno shvaćena, nauka liječi čovjeka od njegove oholosti jer mu pokazuje njegove granice.” – Schweitzer
4. “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” – François de La Rochefoucauld
5. “Nemoj misliti da si veliki čovjek zato što ti je sjena velika kad se sunce rađa.” – Konfucije
6. “Oholost razdvaja ljude, poniznost ih spaja.” – Henri Lacordaire
7. “Poniznost je protuotrov oholosti.” – Voltaire
8. “Ponos, ta plemenita strast, nije slijepa prema vlastitim pogreškama, ali oholost jest.” – Lichtenberg
9. “Skroman čovjek može sve dobiti, a ohol sve izgubiti, jer skromnost uvijek nailazi na velikodušnost, a oholost na zavist.” – Antoine de Rivarol
10. “U nenadanim nesrećama ohol čovjek ne gubi samo hrabrost, nego i razboritost.” – Francesco Guicciardini

Tih deset citata vezanih uz oholost u svakodnevnom životu su zgodna prilika da se nad njima zamislimo i da ih analiziramo u svjetlu evanđeoskih načela. Meditirati znači promišljati, a svaki stupanj osobne duhovnosti znači dobro promišljanje u svjetlu osobnog kršćanskog života i savjesti. Nakon đavolskih napasti oholosti, koja se provlači kroz čitavu Bibliju, od Adama i Eve do danas, slijedi napast pohlepe. Pohlepa je pretjerano izražena sklonost za stjecanjem materijalnih dobara i privilegija. Danas pohlepa i beskrupuloznost vladaju, one su postale simboli snage i hrabrosti. Koliko sam ja pohlepan, beskrupulozan u stjecanju materijalnih dobara i raznih željenih privilegija, to najbolje znam kada ispitujem svoju savjest. A ispit savjesti katolik bi trebao raditi svaki dan na završetku dana. Jesu li mi često važniji uspjesi u karijeri i materijalnim dobrima od obitelji i brige za čistoću moje osobne duše i savjesti? Nažalost u naše vrijeme vrlo rijetki katolici znaju razliku od kušnje i napasti. A također ne poznaju dovoljno smisao i značenje pohlepe i požude. Požuda je vrlo jaka želja, ili u nekim slučajevima, strast za nečim. Nakon dobivanja željenog predmeta ili nečeg drugog, emocija se ispunjava. Javlja se i u situacijama kada želimo velike količine nečega što već imamo, a onda se pretvara u pohlepu . Može se pojaviti žudnja za novcem , moći , ljubavlju , seksom ili nekim drugim stvarima . Čini mi se da bi danas, više nego ikad prije, trebalo tumačiti te zamke Zloga. U osobnoj duhovnosti potkresati krila oholosti, a pod čvrstom kontrolom imati požudu i pohlepu. Uostalom to je osnovni zadatak svakog katolika ukoliko teži rasti u osobnoj duhovnosti i vjeri. 

Vladimir Trkmić, Hrvatsko nebo