Europska politička zajednica: Nova snaga Europe ili samo novo poziranje za fotografiju?

Sedam mjeseci od početka rata u Ukrajini, EU pokušava stvoriti novu platformu za veću suradnju s bližim i daljnjim susjedima. 17 šefova država i vlada od Armenije, preko Turske, do balkanskih država, pozvano je u Praški zamak. Cilj sastanka je ispitati u kojoj mjeri se nasuprot ruskoj agresiji u Ukrajini može stvoriti širi krug prijateljskih država koje se žele angažirati u pitanjima zajedničke sigurnosne politike i spremne su surađivati s EU oko sankcija Rusiji i općenito u vezi s pitanjima energetike, piše Deutsche Welle.

Više od obiteljske fotografije?

Skeptici strahuju da bi najvažniji rezultat ovog izuzetno velikog samita mogla biti obiteljska fotografija s 44 državnika. Ideja potječe od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, no neki istočni Europljani brzo su je odbacili, pretpostavljajući kako se tu radi prije svega o talk showu smišljenom da umiri zemlje kandidate. EU „bi trebala više ulagati u proces proširenja umjesto što izmišlja nove formate samita”, kritizira primjerice Piotr Buras iz Europskog vijeća za vanjskopolitičke odnose u Varšavi. Macron je prijedlog iznio u svibnju u Europskom parlamentu u Strassbourgu. Na jedinstvene izazove koje postavlja rat u Ukrajini, potreban je novi odgovor, a to je „Europska politička zajednica” (EPZ), rekao je francuski predsjednik.

Ova organizacija bi demokratskim zemljama dala novi prostor „za političku i sigurnosnu suradnju, saradnju u energetskom sektoru, u transportu, investicijama i slobodi kretanja građana”. Kao što je to često slučaj sa Macronovim maštovitim prijedlozima, Berlin je to u početku primio mlako, strahujući od novih struktura koje treba financirati. No, njemačka vlada sada podržava tu ideju. Realnost odnosa s Rusijom, koji će godinama biti urušeni, te stalna vojna prijetnja, ojačali su potrebu za redizajniranjem odnosa EU-a sa njenim proširenim susjedstvom. Proces proširenja je bolno spor, pišu Jean Pisany-Ferry i Daniela Schwarzer iz Jaques Delors-Instituta. Ali, s jedne strane, EU ne može bitno ubrzati pristupanje Ukrajine, Moldavije i balkanskih zemalja, a da sama ne izgubi sposobnost funkcioniranja. S druge strane, Bruxelles ne bi trebao te zemlje prisiliti na čakanje još narednih deset ili više godina. „EPZ je pokušaj prevladavanja tog problema.” Kao i svaka međunarodna organizacija, i „Europska politička zajednica” je pri rađanju dobila svoju skraćenicu – mada nije sigurno da će uopće politički zaživjeti. Pisany-Ferry i Schwarzer moguću korist vide prije svega u obrambenom i sigurnosnom partnerstvu izvan okvira EU-a. I nadaju se: EPZ bi mogla postati „most k većoj EU i okvir za trajniju kontinentalnu integraciju”.

Prijatelji, neprijatelji i drugi

Na veliko obiteljsko okupljanje pozvani su prijatelji poput Norveške, Islanda i Švicarske, koji ne pripadaju EU-u, ali su vezani ugovorima i suradnjom. Poslije izvjesnog oklijevanja, poziv je prihvatila i bivša članica Velika Britanija. Još u lipnju je Liz Truss, tada ministrica vanjskih poslova, izjavila da London nije zainteresiran za samit. No sada se čini da je Velika Britanija na opreznom putu približavanja EU-u. Nova vlada u bilateralnim susretima vidi priliku pronalaženja puta iz dileme u vezi sa Sjevernom Irskom. Osim toga se ona može profilirati kao „globalna Britanija”, koja želi pojačati zajednički „odgovor na Putinov rat u Ukrajini” i pregovarati o opskrbi energijom i o kontroli nad migracijskim tokovima, navodi se u priopćenju iz Downing Streeta. Oko poziva turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu došlo je do diplomatskih potresa.

Naime, sudjelovanje na samitu bi trebalo biti povezano s priznavanjem demokratskih vrijednosti. Ali Erdogan ih godinama gazi, a pristupni pregovori sa EU-om su odavno zamrznuti. Pored toga, on podriva zajednički front protiv Rusije i umjesto toga se pokušava profilirati kao posrednik sa nejasnom lojalnošću. Na kraju je, međutim, pobijedio pragmatizam i nezgodni susjed je pozvan, čak i ako nedavni spor sa Švedskom oko satire o Erdoganu i blokada ulaska Finske i Švedske u NATO ne ukazuju na proeuropski zaokret u Ankari. Raspored sjedenja na zajedničkoj raspravi u četvrtak, i na radnoj večeri vjerojatno je zadao glavobolje diplomatama zbog ovog i drugih neprijateljstava. Zaraćene države poput Armenije i Azerbejdžana ne sjediti jedna pored druge, Izrael i Turska su tek nedavno obnovili svoje diplomatske odnose, a odnosi Ankare s Grčkom i Ciprom ponovo su na nuli zbog stalnih turskih provokacija na Mediteranu.

Hoće li sastanak biti uspješan zavisi od toga u kojoj mjeri lideri slijede svoje nacionalne interese ili pokazuju istinsko zanimanje za bližu suradnju europske porodice istomišljenika. Za sudionike poput Ukrajine, Gruzije ili Moldavije, koji su žrtve ruske agresije ili im Rusija prijeti, nema sumnje: za njih ne može biti dovoljno obnove, financiranja, investicija, vojne podrške ili suradnje.

Sljedeći samit u Moldaviji

Francuska je prvobitno planirala ovu vrstu okupljanja jednom u šest mjeseci. Do proljeća bi se, međutim, Europska politička zajednica prvo morala dogovoriti o nekoj vrsti organizacije, strukture i financiranja da bi bila više od ogromnog okruglog stola. Poznat je format kada 44 šefa država i vlada trebaju govoriti samo po tri minute, ali ne završe ni poslije tri sata. A mjesto održavanja sljedećeg paneuropskog samita je politički signal: Moldavija, mala zemlja koja je u sjenci Rusije, ponudila se biti domaćinom.