MLAKIĆ: Schmidtova odluka je prvorazredni antidaytonski i antiustavni potez

Schmidt je, zapravo, barem kada je riječ o klubu Hrvata u federalnom Domu naroda, samo prividno podigao letvicu bošnjačkim unitaristima sa šest zastupnika na jedanaest, što je obična prevara…. 

U svojoj redovitoj kolumni za Bljesak od 19. travnja ove godine postavio sam jedno zanimljivo retoričko pitanje: Što bi se dogodilo kada bi kojim slučajem visoki predstavnik Christian Schmidt najavio korištenje bonskih ovlasti vezano uz Izborni zakon? To je bilo, dakle, nekoliko mjeseci prije nego što se to uistinu dogodilo. Moj odgovor je bio sljedeći: “Preko noći bi Schmidt bio pretvoren u bošnjačkog din-dušmanina, a njemačka politika bi postala ‘fašistička’ i ‘nacistička’, sa sličnom argumentacijom kao kod Dodika…”

Piše: Josip Mlakić, Bljesak.info

Da sam bio u pravu pokazali su protesti ispred sarajevskog sjedišta OHR-a nakon što je Christian Schmidt najavio izmjene Izbornog zakona tražeći za to “blagoslov” prvenstveno bošnjačkih političkih stranaka. Iz današnje perspektive, nakon što je Schmidt u izbornoj noći napokon obznanio izmjene spornog Izbornog zakona, jasno je da su protesti ispred OHR-a, na kojima se prizivalo i trpanje Hrvata u željezničke vagone, iscenirani od iste te međunarodne zajednice s ciljem očuvanja “status quoa” u zemlji.

Što je zapravo Christian Schmidt napravio? Ključna stvar, zbog koje je politička kriza i nastala, odluka Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića, ovom odlukom uopće nije ni dotaknuta, tako da je ovo samo nastavak razaranja dejtonske arhitekture Bosne i Hercegovine u režiji međunarodne zajednice. Čak bi se moglo reći da je ranije rješenje, koje je Ustavni sud u nekim segmentima proglasio neustavnim, dugoročno mnogo prihvatljivije, jer je u ovo novo ugrađen mehanizam koji omogućava puno učinkovitiji izborni inženjering.

Jedina značajnija izmjena u odnosu na ono što smo ranije imali je povećanje broja zastupnika konstitutivnih naroda u federalnom Domu naroda sa 17 na 23, s tim da sada za donošenje odluka vezanih uz formiranje vlasti u Federaciji treba 11 ruku u svakom od klubova. Također, povećan je i broj zastupnika “Ostalih”, kategorije koju ne poznaje nijedan politički sustav u svijetu, na 11, kojom se želi isključivo povećati dominacija Bošnjaka u Federaciji, čime im se ostavlja dodatna mogućnost, za zlu ne trebalo, da u Dom naroda uključe i svoje romske ili židovske komšiće, kao što su to uostalom činili i do sada.

Dva Ramiza i dva Edima

Na koji način Schmidt misli popuniti taj klub, nije jasno. Osim ako ne računa kako će se broj onih koji su u izbornoj noći zaspali kao Bošnjaci, a probudili se kao Romi, Židovi, Slovenci, odnosno kao “Ostali”, naglo povećati? Ili na koji način planira popuniti klub Srba, ako znamo da dosadašnji broj od 17 zastupnika nikada nije do kraja popunjen, niti za to postoje demografski kapaciteti? Kada je, uz to, sve teže “nahvatati” podobne Srbe, magazinoviće i dunoviće, koji će poput vašarskih mećki igrati po notama notornog građanluka i njihovih međunarodnih pokrovitelja.

Schmidt je, zapravo, barem kada je riječ o klubu Hrvata u federalnom Domu naroda, samo prividno podigao letvicu bošnjačkim unitaristima sa šest zastupnika na jedanaest, što je obična prevara, jer su u trećem krugu postizbornog formiranja vlasti dovoljne samo četiri “hrvatske ruke” za formiranje neke buduće Platforme. Schmidt je zapravo samo uspostavio mehanizam po kojem ne mora kao njegov prethodnik silovati matematiku, a da sve bude po zakonu. Ovdje treba imati na umu da bošnjačka strana može kada god hoće vještački stvoriti krizu, svjesno odvesti pregovore u treći krug, da jedanaest potrebnih ruku svede na četiri, na dva Ramiza i dva Edima, čime Dom naroda gubi svoju dejtonsku funkciju. Dakle, radi se o prvorazrednom antiustavnom i antidejtonskom činu kojim Scmidt “kupuje” dodatno vrijeme bošnjačkim unitaristima u razgradnji dejtonske arhitekture zemlje.

Rušilački pohod Željka Komšića

U svojim izjavama nakon odluke, Schmidt je izjavio kako su ovom odlukom ispoštovane odluke europskih sudova i “djelomično” odluka Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića. I jedno i drugo nije točno. Što to dobiva sejdić, a što finci? U jednoj svojoj ranijoj kolumni, pišući o eskapadama međunarodne politike u BiH vezanim uz Izborni zakon, napisao sam kako se ne može biti “malo trudan”, kako se ne mogu “malo”, odnosno “djelomično” implementirati ustavne presude.

Što je s izborom člana Predsjedništva BiH? Željko Komšić, stari-novi drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, zloćudni tumor na tkivu bosanskohercegovačkog društva čije su fatalne metastaze na dugo vremena uništile budućnost ove zemlje, što je u izravnoj disproporciji s važnošću te funkcije, nastavlja svoj rušilački pohod i u naredne četiri godine. Ipak, da bi stvar bila i tragikomična, pobjeda Željka Komšića donijela je i jednu dobru stvar: poraz Bakira Izetbegovića na izboru za drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, bez obzira što je Denis Bečirović, novi bošnjački član Predsjedništva, tek za nijansu unaprijeđena varijanta Bakira Izetbegovića, neka vrsta “Bakira 2.0”, što nije neki epohalni dobitak za Bosnu i Hercegovinu kako se to želi prikazati, jer se radi o bošnjačkom SDP-ovu jastrebu koji po svojim tvrdim stavovima nimalo ne zaostaje za Izetbegovićem.

U svojoj kolumni od 2. kolovoza, povodom isceniranog pokušaja nametanja Izbornog zakona od Christiana Schmidta, napisao sam da se u principu radi o “pretpostavljanju kaosa i anarhije Ustavu Bosne i Hercegovine”, s tim da treba imati na umu da je taj prijedlog bio mnogo uravnoteženiji od ovoga, jer je iz svoje najnovije odluke Schmidt izostavio županijski cenzus od 3 posto, što dodatno omogućava izborni inženjering u režiji “građanskih stranaka”. Scmidt je ostavio otvorenom mogućnost da nekakav Edim i Ramiz zaspe kao Bošnjak, a probudi se kao Hrvat, što je međunacionalne odnose u Federaciji dovelo na razinu od onih iz rata, što je također bosanskohercegovački specifikum i grubo vrijeđanje zdravog razuma, prvenstveno Hrvata, pa i onih drugih, sve malobrojnijih, iz reda Bošnjaka kojima je jasno kuda slična politika vodi.

Šah-mat u dva poteza

U šahovskoj terminologiji postoji izraz “budalin mat” koji se odnosi na šah-mat u dva poteza. Odvija se po sljedećem scenariju: bijeli povlači pješaka na polje f3, otvarajući tim potezom liniju prema svom kralju, dok crni pomjera svog pješaka na e5, oslobađajući svoju kraljicu. Bijeli, zatim, povlači pješaka na g4. Crni ga potom matira kraljicom koju pomjeri na h4. Šah-mat! Upravo se ovo dogodilo Bakiru Izetbegoviću: forsirajući svog “pijuna” Komšića, ostavio je nezaštićenog “kralja”, što je rezultiralo “šah-matom”.

Pitanje koje se neizostavno postavlja nakon svakog izbornog ciklusa je tko je izborni pobjednik, a tko gubitnik. Samo su dva prava pobjednika: Republika Srpska, koja nastavkom političke pat-pozicije dobiva još širi prostor za cementiranje statusa Republike Srpske kao jedine istinske države u nekoj nepostojećoj, virtualnoj Bosni i Hercegovini, te Christian Schmidt koji je svojim najnovijim odlukama praktički svoju prisutnost u BiH učinio trajnom. A dokle će to potrajati – neizvjesno je.
Najvjerojatnije do raspada Bosne i Hercegovine ili dok posljednji stanovnik ove zemlje mlađi od 30 godina ne napusti zemlju. Ili barem dotle dok Schmidt ne uštedi dovoljno novca za jahtu i trajno se povuče sa spaljene zemlje?

HMS/https://hms.ba /Hrvatsko nebo