Damir Pešorda: Danas groblje sutra kompostište

Pitanje koje se postavlja pred našu civilizaciju jest sljedeće: hoće li onoga trenutka kada se u većini slučajeva prema pokojnicima počnemo ponašati kao prema otpadu civilizacija prestati postojati? Po svemu što znamo o ljudskoj naravi – hoće. A tada ni kompost nekome neće koristiti.

Povjesničari uglavnom drže da je ljudska civilizacija nastala kada su ljudi počeli pokapati svoje mrtve. Neandertalci su vjerojatno bio prvi koji su sahranjivali mrtve pripadnike skupine. Tragovi cvjetne peludi na mjestima gdje su sahranjivani pokojnici dokazuju da je još u paleolitiku postojao običaj donošenja cvijeća na grob. U grob su s pokojnikom polagani razni predmeti, oružje, nakit, piće i hrana, novčić pod jezik itd. Sve to govori kako je odnos prema mrtvima od početaka civilizacije do danas bio pokazatelj ne samo njezina postojanja, nego i njezine naravi.  U ovo vrijeme predugog pokapanja engleske kraljice za oko mi je zapela jedna morbidna vijest. Sukus te vijesti otprilike je u sljedećem: Kalifornija će početi nuditi mogućnost kompostiranja pokojnika zahvaljujući nedavno potpisanom zakonu koji ima za cilj hvatanje u koštac s klimatskim promjenama.

Moram priznati da za ideju ne čujem prvi put, nešto slično negdje sam pročitao i prije nekoliko godina. Naime, tada sam prvi put čuo za postupak tzv. organske redukcije (NOR). No, sada ta stvar očito ide dalje, kompostiranje ljudi se ozakonjuje i čvrsto uklapa u sveproždirući narativ o ”klimatskim promjenama”. Zanimljivi pomaci događaju se i u okviru samog tog narativa, ne govori se više o toliko o ”globalnom zatopljenju” koliko o puno neodređenijim ”klimatskim promjenama”. Tako da sada sve može biti objašnjeno klimatskim promjenama, i zatopljenje i zahlađenje, i poplava i suša, i oluja i bonaca… Ili, kako pjesnik reče, na tom svijetu samo mijena stalna jest. To je još i Heraklit Mračni tvrdio, a danas se u ime te općepoznate općenitosti od ljudi zahtijevaju najveća odricanja i najbizarnije ludosti.

Čitajući jučer izjave aktualnog pape o ”ekološkom obraćenju”, ”ekološkoj tranziciji” i ”napuštanju fosilnih izvora energije”, pomislih kako se i on uklopio u širu priču i postao tek jedan cvjetić na ikebani novog svjetskog poretka, ne bitno drukčiji od pionira kompostiranja ljudi. U papin bi djelokrug spadalo pozivanje na kršćanskog a ne na ekološko obraćenje, ali nisu ni crkveni pastiri što su bili. I dok ludilo sve više obuzima cijeli svijet, u Hrvatskoj se uvijek vrte iste priče o Srbima i Hrvatima. Izašli rezultati popisa stanovništva pa ispalo da Srba ima nešto manje nego ih knezu Miloradu treba. Osobito u Vukovaru gdje su spali ispod trideset posto pa, sukladno zakonu, izgubili pravo na ”ćirilične ploče”. Smiješna je zavrzlama oko rezultata popisa, javili se neki jako zabrinuti što navodno u Zmijavcima ima manje katolika nego ih uistinu ima, pa se pitaju jesu li rezultati popisa stanovništva uopće relevantni. Da se ne lažemo, nije njima do katolika u Zmijavcima, nego im je do ćirilice u Vukovaru! Međutim, sve je to manje važno u svijetlu činjenice da nas je ukupno manje za deset posto od prethodnog popisa. I Hrvata i Srba.

U ozračju prijeteće nuklearne katastrofe i Trećeg svjetskog rata, nadolazeće zime bez ruskog plina, potencijalnih novih epidemija i ekološkog fanatizma, kojega proračunato usmjerava ”skrivena ruka”, ljudi postaju sve podatniji materijal za modeliranje po volji zakulisnih lutkara. Svijet se prebrzo mijenja da i stabilnije osobnosti pomalo gube tlo pod nogama. Pišući posljednjih gotovo dvadeset godina kolumnu za Hrvatski tjednik, mogao sam zorno pratiti kako se ono što sam nekoć koristio kao satiru i karikaturu u ismijavanju nekih pojava ostvaruje u praksi, štoviše biva prepoznato kao poželjno i dobro. Tako sam, primjerice, u kolumni Hrvatski triptih između ostaloga pisao i o Mesićevom prijedlogu da se uštedi na pogrebima branitelja tako da se ukine počasni vod, plotun i te stvari, kao dovoljan je skromni vjenčić.

Želeći biti sarkastičan, rekao sam nešto u smislu da ne treba stati samo na tome, dapače mogli bismo još više uštedjeti ako bismo sve pokojnike slali na reciklažu. Ne mogu odoljeti napasti, citirat ću samoga sebe, to jest završetak te opservacije o reciklaži: ”Zašto ne bismo na svakog čovjeka gledali kao na potencijalni izvor velike uštede za društvo? Dok prolazimo ulicama, mučimo se ili dosađujemo na poslu, pijuckamo u birtiji, penjemo se na Sljeme ili tiskamo u tramvaju – država na nas motri blagim, zaštitničkim pogledom vlasnika farme i kao da zbraja… Eh, zabrazdih u utopiju.” (D. Pešorda: Hrvatski triptih; Hrvatski list, 4. prosinca 2008.) S kompostiranjem ljudi ta se utopija izgleda ostvarila. 

Pitanje koje se postavlja pred našu civilizaciju jest sljedeće: hoće li onoga trenutka kada se u većini slučajeva prema pokojnicima počnemo ponašati kao prema otpadu civilizacija prestati postojati? Po svemu što znamo o ljudskoj naravi – hoće. A tada ni kompost nekome neće koristiti.

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo