Šiljo: Hrvati u BiH još su manje jednakopravni nego što su bili dosad!
Vrijeme:10 min, 0 sec
Umjesto da su i Zagreb i (hrvatski) Mostar još prije najmanje četiri godine, ili prije 12, ili prije 16 ili prije 20 godina konstatirali da takav ustroj primijenjen na dotad viđene načine ne jamči Hrvatima jednakopravnost, i Zagreb i Mostar ponašali su se suprotno unutarnjoj logici stvari. Ulagali su jako mnogo energije u dokazivanje kako Hrvati ne žele obnovu Hrvatske Republike Herceg-Bosne ni treći entitet već samo izbornu ravnopravnost s ostalima, kako Hrvatska nije dijelila BiH niti ju sada „razbija“, kako je, naprotiv, Hrvatska skupa s HVO-om i ugašenom HR Herceg-Bosnom zaslužna za opstanak, obranu i oslobađanje BiH, kako su hrvatski političari dobronamjerni prema svima, konstruktivni prema unutra, a kooperativni prema tzv. međunarodnoj zajednici. I naposljetku, pogotovu ako ne pobijedi Borjana Krišto, a što se još ne zna, umjesto priznanja i uvažavanja “dobili” su Schmidtovim intervencijama za sada vrlo malo, a doživjeli su politički, simbolički i međunarodni poraz – jer strukturno ništa bitno nije izmijenjeno u njihovu korist.
Schmidtove odluke o novim procedurama u poslijeizbornom procesu, o novom sastavu federalnog Doma naroda i novom tijelu za utvrđivanje što jest, a što nije „vitalni nacionalni interes“ i ostalomu tek će se proučavati i u praksi provjeravati. I izborni rezultati još su u trenutcima nastajanja ovog komentara i neslužbeni i nepotpuni. U nedjelju navečer još se primjerice nije znalo hoće li M. Dodik biti izabran za predsjednika Republike Srpske. Znalo se pouzdano samo to da će u Predsjedništvo BiH ući Denis Bećirović, kandidat udružene bosansko-bošnjačko-socijaldemokratske oporbe, koji pobjeđuje Bakira Izetbegovića, čelnika i kandidata SDA-e. Iz HDZ-a su tvrdili da je HDZ ostvario jako dobre rezultate u većinski hrvatskim kantonima i u onima gdje su Hrvati razmjerno brojni, što tek treba provjeriti.
Kakve su bile prve reakcije
Znalo se i to da su Schmidtove nametnute odluke pozdravila veleposlanstva SAD-a i V. Britanije u Sarajevu, da ih je pohvalio i izrazio zadovoljstvo i njima i izbornim rezultatima predsjednik vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, te da je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović upozorio kako „Hrvati u BiH ne smiju ovisiti o nečijoj dobroj volji i o milosti nekog činovnika“, aludirajući na visokog predstavnika međunarodne zajednice Schmidta. A savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, Domagoj Knežević, ocijenio je za N1, kako je to prenio Jutarnji list, Schmidtovu večerašnju odluku kao “diplomatsku pobjedu Andreja Plenkovića!” Ki bi da bi, rekao bi na to (pokoj mu žarkoj hrvatskoj duši), da je živ, već davno pokojni Franjo Tuđman. Oni u Zagrebu, s iznimkom Milanovića i još ponekih, znaju samo to kako je u ovom “hibridnom” informativnom ratu najvažnije ne ono što stvarno jest, nego kakav će “narativ” o tomu stvarnomu prevladati u javnosti. (Sram ih bilo zbog takvih perfidija!)
Od raznih dosad danih izjava – a mnogi se još ne žele „istrčavati“, nego će se očitovati naknadno! – vrijedi spomenuti onu predsjednika HDZ-a 1990. Ilije Cvitanovića. Kako je prenio Večernji list za BiH, on je rekao da „Željko Komšić nije kandidat hrvatskog naroda“, da „nikad nije došao u hrvatske krajeve“, da je on „drugi kandidat bošnjačkog naroda“, te da bi njegov ponovni izbor za člana tročlanog Predsjedništva BiH bio „strašna poruka hrvatskom narodu“. Cvitanović je izmjenu poslijeizbornih procedura koju je upravo nametnuo Visoki predstavnik u BiH označio kao „samo mali kotačić naprijed“, ocijenivši da to „ne rješava hrvatsko pitanje u BiH“. Rekao je kako je neprihvatljivo sve „što će umanjiti ovlasti Hrvata u Domu naroda“. Nakon prvog čitanja objavljenih odluka zaključio je da je visoki predstavnik „uklonio nametnute amandmane i vratio nas na Dayton“. Je li jest ili nije, to ostavimo za poslije.
Primjetno je i to da zagrebački mediji nisu u nedjelju navečer davali veliku pozornost izborima i ostalim nedjeljnim zbivanjima u BiH te da Hrvatska televizija nije imala nikakvu posebnu emisiju tomu posvećenu. (Da se izbori održavaju u Srbiji, sve bi zagrebačke televizije cijelu večer „maltretirale“ gledatelje javljanjima uživo, praćenjem rezultata, analizama, komentarima i razgovorima s gostima u studiju i onims na izravnoj liniji u Beogradu! – a večeras su imale samo svoje redovne programe.) Vidjelo se i to da glavni mediji u Hrvatskoj nisu nimalo dramatizirali prve neslužbene informacije o uvjerljivoj pobjedi Željka Komšića (koje je Centralna izborna komisija poslije ponoći demantirala podatcima o prebrojenih 54 posto glasova, po kojima Borjana Krišto vodi pred Komšićem, što je bio nevjerojatan podatkovni preokret) te da su u manjoj ili većoj mjeri po intonaciji, opremi i odabiru vijesti dijelili Plenkovićevo zadovoljstvo Schmidtovim odlukama. Zabijajući glavu u pijesak pred svim njihovim dijelovima koji jako ograničuju i relativiziraju one pozitivne „ustupke“ koje je nakon višemjesečnog i višegodišnjeg diplomatsko-političkog natezanja predstavnik tzv. međunarodne zajednice „udijelio“ Hrvatima kao po ustavu konstitutivnom narodu.
Vidljivo je i to kako se očekuje da će se promjene izbornog sustava i nužne izmjene Ustava BiH, a valjda i Federacije BiH, tek trebati dogoditi. (Obećanje ludom radovanje?) Schmidt, ne posve iskreno, reče da on nema ovlasti mijenjati državni ustav, nego da samo želi pomagati kako bi se on promijenio onako kako je on to poželio i ’zacrtao’. Glavna mu je briga bila spriječiti buduću blokadu konstituiranja izvršne vlasti, napose u Federaciji BiH.
Nije još poznato kako će na sve reagirati dosad glavni igrači odnosno politički predstavnici svih triju konstitutivnih naroda. Kojima je Schmidt doduše potvrdio (samo nominalno potvrdio dakle) gornjodomsku konstitutivnost, ali je pravo veta njihovih zastupnika u gornjem domu i mogućnost buduće blokade formiranja izvršne vlasti čvrsto ograničio proceduralno i pravno, ojačavši ujedno i razmjernu ulogu u tom odlučivanju „Ostalih“ (dakle nacionalnih manjina), a neizravno i ulogu civilnog društva, koje se u pravilu razumije kao međunarodno sponzorirane, a u BiH i kao uglavnom probošnjačko-probosansko-prounitarističke i protuhrvatske snage.
Koji su naši prvi dojmovi i zaključci
Pa ipak, i prije nego što se provedu ozbiljne analize novonastale poslijeizborne i opće političke situacije u BiH, prije nego što se svi očituju i prije nego što se novi model “elektorskog” (posrednog, manipulativnog) izbora u domove naroda i formiranja vlasti na razini Federacije BiH i savezne države BiH primijeni i provjeri u praksi, imamo razloga iznijeti nekoliko dojmova i ocjena koje nam prvo dolaze pred oči.
Prva i glavna ocjena glasi: Hrvatima je pri izboru delegata za domove naroda i formiranje izvršne vlasti u Federaciji zajamčena odnosno potvrđena konstitutivnost, kako je to slavodobitno primijetio Plenković, prešutjevši da je ona ujedno znatno relativizirana, ograničena i razvodnjena uvođenjem u proceduru dodatnih pravila i jačanjem drugih aktera. Ako Željko Komšić i ne bude izabran u Predsjedništvo kao predstavnik Hrvata, takva mogućnost i dalje ostaje za ubuduće. A hoće li se, kao što neodređeno najavljuje Schmidt, izborni zakon odnosno ustav izmijeniti tako da Bošnjaci ili Srbi ili ostali ne mogu birati predstavnika Hrvata u Predsjedništvo BiH, to tek treba vidjeti i doživjeti. Formalnopravno gledano, Hrvati su i na ovim izborima i dalje osuđeni na izbornu bitku protiv toga da im Bošnjaci i ostali izaberu člana Predsjedništva. Takvo obespravljivanje i bezočno izigravanje biračke volje Herr Schmidt odnosno Mister Schmidt nije ni prije izbora spriječio nametanjem drukčijih izbornih pravila, a ni poslije izbora nije svojim odlukama odredio da izbor Ž. Komšića na temelju glasova s područja gdje jedva da ima Hrvata bude poništen. Niti je ijedna službena vlast sa Zapada vršila na njega pritisak da spriječi bošnjački većinski izbor hrvatskog predstavnika.
Na stranu sada interesi i Čovića i Krišto i HNS-a i HDZ-a i ostalih. Njihovi interesi svima su njima nedvojbeno važni, ali nama je važniji interes (preostaloga) hrvatskog naroda u BiH. A taj interes nije u biti došao na svoje, ako gospođa Krišto i zasjedne u fotelju članice Predsjedništva, rame uz rame s Cvijanovićkom i Bećirevićem, iako bi to formalno bilo za Hrvate povoljnije nego da ne zasjedne. Temeljna i stvarna jednakopravnost nije ostvarena – a ona unutar sadašnjeg modela nije ni kratkoročno ni dugoročno moguća. Schmidtove odluke samo su djelomična i možda samo „Pirova“ pobjeda i uspjeh za Hrvate, kako ih radi samodokazivanja ili iz nemara ili iz kukavištva žele prikazati Plenković i republički establišment. Hrvatima su dijelom Schmidtove odluke i njegovih „dobrih namjera“ možda samo privremeno ‘zamazane oči’, kako se ne bi kao kolektiv našli posve „ex lex“ na razini Federacije BiH i savezne države BiH te kako se ne bi odmetnuli, pobunili i proglasili da su u bitnomu još više obespravljeni nego što su bili dosad te da takvu državu u kojoj im bošnjačka strana i bošnjačka javnost nisu više priznavale nikakva politička kolektivna prava ne smatraju više svojom.
Onima koji su s hrvatskog gledišta promatrali i pratili odnose i zbivanja u BiH unatrag posljednjih nekoliko godina i mnogo duže unatrag postalo je već davno razvidno da je temeljni uzrok nemogućnosti ostvarenja jednokopravnosti hrvatskog naroda u BiH s dvama ostalim konstitutivnim narodima protuslovan daytonsko-ustavni, a osobito postdaytonsko-ustavni i zakonski ustroj BiH te funkcioniranje toga ustroja u praksi. Umjesto da su i Zagreb i (hrvatski) Mostar još prije najmanje četiri godine, ili prije 12, ili prije 16 ili prije 20 godina konstatirali da takav ustroj primijenjen na dotad viđene načine ne jamči Hrvatima jednakopravnost, i Zagreb i Mostar ponašali su se suprotno unutarnjoj logici stvari. Ulagali su jako mnogo energije u dokazivanje kako Hrvati ne žele obnovu Hrvatske Republike Herceg-Bosne ni treći entitet već samo izbornu ravnopravnost s ostalima, kako Hrvatska nije dijelila BiH niti ju sada „razbija“, kako je, naprotiv, Hrvatska skupa s HVO-om i ugašenom HR Herceg-Bosnom zaslužna za opstanak, obranu i oslobađanje BiH, kako su hrvatski političari dobronamjerni prema svima, konstruktivni prema unutra, a kooperativni prema tzv. međunarodnoj zajednici. I naposljetku, pogotovu ako ne pobijedi Borjana Krišto, a što se još ne zna, umjesto priznanja i uvažavanja “dobili” su Schmidtovim intervencijama za sada vrlo malo, a doživjeli su politički, simbolički i međunarodni poraz – jer strukturno ništa bitno nije izmijenjeno u njihovu korist.
Drukčije nije ni moglo ispasti…
Stoga je, ujedno, sada i trenutak da se Hrvati zapitaju kakva je to na kraju krajeva korist izvučena za Hrvate iz dugogodišnje „bratske“ borbe Čovića rame uz rame s Dodikom protiv hegemonističkoga bošnjačkog i bosansko-unitarističkog Sarajeva za konsocijacijsku dobrobit hrvatskog naroda u BiH. Kakvu je to korist izvukao hrvatski narod iz političke borbe u kojoj Srbi nisu ništa izgubili, u kojoj su Bošnjaci odnosno unitarni „Bosanci” još više dobili, dok su Hrvati još jednom izašli iz bitke više ili manje kraćih rukava. Osim toga, čini se da je započela – ako konačni službeni rezultati ne pokažu drukčije – sasvim nova faza novije povijesti BiH. U kojoj gube primat “nacionalističke” snage, stranke i predvodnici koji su tom državom „drmali“ tijekom posljednjih dvaju desetljeća… Ili možda ipak ne?
Drukčije nije ni moglo ispasti kada su se više od dvaju desetljeća vodile sa svih hrvatskih adresa takve politike, zastupale takve strategije i primjenjivale takve metode kakve su se primjenjivale. A moralo se već odavno konstatirati i u svim nastupima, istupima, stajalištima i potezima inzistirati na tomu da model „jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda (plus ’Ostali’)“ ne ostvaruje jednakopravnost jednog od triju naroda i da ju unutar takva modela nije ni moguće ostvariti. Iz svima dobro znanih razloga, egzaktno i nebrojeno puta dosad pokazanih i dokazanih. Ujedno je sada i trenutak da se Hrvati zapitaju kakva je na kraju korist izvučena za Hrvate iz dugogodišnje „bratske“ borbe Čovića rame uz rame s Dodikom za dobrobit hrvatskog naroda u BiH, iz političke borbe u kojoj Srbi nisu ništa izgubili, Bošnjaci su još više dobili, dok su Hrvati još jednom izašli iz bitke „kao pofureni“. Ako su i izgubili Dodik (u borbi za mjesto predsjednika Republike Srpske), što još nije sigurno, i Izetbegović, što je sigurno, pa i da pobijedi Čovićeva gospođa Krišto kao njegov ženski ’alter ego’, Srbi i Bošnjaci odnosno Bosanci, Balkanci ni jugoslaveni nisu izgubili. Hrvati, pak, nisu ništa bitno novo dobili, a ni izvorna daytonska prava nisu u ustavni i zakonski poredak povratili. Možda hoće? Možda… I tako u nedogled. Dokle ih ne ostane toliko malo da ih se mogne s lakoćom pretvoriti u nacionalnu manjinu pod bošnjačkom, u Federaciji, odnosno pod srbskom, u Republici Srpskoj, konstitutivnom većinom.
Povezani sadržaj:
Šiljo/Hrvatsko nebo
