Nataša Božinović: Što je žena?

Pogledala sam američki dokumentarni film Što je žena (2022.), Matta Walsha, označenog konzervativnim autorom. Koliko god je s jedne strane film zabavan, nije mu to nakana. Film ostavlja gorak okus i crnu misao kome ili bolje reći čemu, ostavljamo svoju djecu. Pitajući razne osobnosti i struke što je žena, autor nam rasvjetljava duboku poremećenost kojoj hrli zapadno društvo inzistirajući na rodnoj ideologiji koja sve više postaje obrazovni kurikul.

Hrvatske istaknute feministice vjerojatno će ovaj film ocijeniti ženofobnim ili mu u najmanju ruku, ako nisu nakljukane kvazi modernostima tipa Veljače, neće dati značaj koji zaslužuje. Što začuđuje, jer upravo se radi o borbi za ženska prava. Neće mu dati značaj ni čitava bulumenta aktivista koji se skrivaju pod parolom borbe za ljudska prava, a gdje proturaju najnakaradnije ideologije koje toliko narušavaju ljudska prava da brišu pojam čovjeka i čovječnosti. Točnije, radi se o borbi za extra prava bez obveza. Radi se o modificiranju i izobličavanju čovjeka  do neprepoznatljivosti u duhovnu i biološku nakazu.

Iako je ovo globalna pošast, moram kao i u većini svojih tekstova istaknuti nacionalnu posebnost, a to je ideološki prioritet – antihrvatstvo koje će, i ukoliko se u načelu slaže s porukom filma,  stati uvijek na stranu i duhovne nakaznosti, danas sutra, ne razmišljajući i vlastitoga djeteta, jer osim što ova globalna ideologija briše i vlastiti im opstanak, briše hrvatstvo, pa im ta žrtva dođe slasno kao da ih poput terorista čeka 72 djevice u raju. Da, Hrvatska obiluje takvim teroristima. Kladim se da bi se i Aleksandar Stanković složio s poukom filma, ali ga neće promovirati baš u ovu svrhu.

Radilo se o Veljači ili Stankoviću ili pak bivšim aktivistima preobličenih u vlast Puljak i Tomašević, bez obzira na razinu svijesti o rodnoj idelogiji i njenoj općoj uporabi, svi skupa uskaču u globalni vlak destrukcije zapadne civilizacije. Nema šanse da će ovakav film pored navedenih političkih karikatura, postati dio obrazovnoga kurikula, da će istisnuti, primjerice Dnevnik Diane Budisavljević koji postaje školska obveza. Nešto što izgleda kao uradak  neprijateljskih specijalno obavještajnih službi (u neku ruku i je), nama je kurikulum i dio obveznog programa javne televizije. Djelo koje povijesne osobe i događaje stavlja u lažni kontekst s porukom srami se što si Hrvat, oblikuje mozgove da unatoč što se furaju na bogatstvo različitosti, ne prepoznaju onu temeljnu; razliku između dobra i zla, između istine i laži.

Utjecaj ovoga našeg kurikula i onog globalnog ima istu posljedicu: brisanje bogatstva različitosti pretvaranjem svih u jednu konzumersku žbrljotinu s kojom će se moći loptati svjetski moćnici. Brisanje svih mogućih karakteristika koje određuju čovjeka kao biće svjesno svojih različitosti, ali i svoje pripadnosti, mogućnosti, ali i ograničenja, prava, ali i obveza. Odavno počinje s brisanjem nacija, uslijedila je obitelj, a vrhunac su biološke karakteristike čovjeka; žene i muškarca. Unutar brisanja  ovog potonjeg radi se upravo o brisanju mogućnosti čovjeka kao individue sa svim svojim fizičkim i umnim talentima za pojedine struke. U praksi, većini je poznato, pojavljuje se već kao nametanje spolnih, LGBT  i nacionalnih kvota zakrabuljenih u jednaka prava pri zaposlenju čime će se češće događati da otpadnu stručniji, a upadnu prosječni ili još gore, oni koji to uopće ne zaslužuju.

U filmu Što je žena, autor se dotaknuo i teme sporta. U ženskoj konkurenciji za pojedine sportove, pojavljuju se muškarci tzv. transrodne osobe koje izbacuju vrijedne i nadarene žene iz već prvotnih školskih natjecanja, a koja, kako to ide u SAD-u, su povezana i sa napredovanjem u školovanju. Kao u doba nacizma, dolazi do zastrašujuće diskvalifikacije osoba koje bi u normalnim uvjetima ostvarile svoje životne planove jer to po svim parametrima zaslužuju.

Na jednom tik toku nailazim na kritiku hrvatskih udžbenika za najmlađe i detalj iz udžbenika za Engleski jezik kojega autorica tik toka proglašava rasnim stereotipom jer  Carlos iz Španjolske veli: My favourite animal is the bull, Australka bira klokana, a Kinez najviše voli pandu. Tik tok nije nikakva znanstvena kritika, ali vjerujte, seminari i neki znanstveni radovi se temelje na ovoj temi s nakanom brisanja karakteristika država koje zbog novonastalih društvenih normi odjednom postaju uvredljivi stereotipi. Autorica tik toka upozorava i da je učenje o hrvatskoj valuti, također bespotrebno jer za koji mjesec neće biti korisno. Znajući da postoji ozbiljna rasprava da se povijest izbaci iz strukovnih škola, nije bezazlena ni ova provala. Znajući tko nam sastavlja udžbenike od Tvrtka Jakovine do Goldsteina, pa do  medijski istaknutih pedagoga Jokić, Klasić…, koji se brinu da društvena klima bude takva da ovakvi i samo takvi utječu na obrazovanje, možemo samo naslutiti kakva nas budućnost čeka. Zahvaljujući spomenutim odgajateljima nacije, mijenjaju se i rezultati izbora, te dva najveća grada u Hrvatskoj dobivaju, zahvaljujući i malograđanštini i gluposti desnih koji podižu nedovoljan broj lijevih birača, dva gradonačelnika koja prinose razaranju hrvatskih i kršćanskih vrijednosti.

U načelu smatram da globalne podjele  nisu striktno hrvatske podjele, ali nam se nameću i trebalo bi politički odvagati na što se može djelovati u korist hrvatskoga društva. Primjerice vakseri-antivakseri, zabrana pobačaja, klimatske promjene… Odnosno, da u hrvatskim uvjetima gdje temeljna podjela na Hrvate i antihrvate narušava blagostanje i mir, te kulturni suverenitet, ne treba brkati stvari, ljude, pojave i događaje, te im pripisivati atribut izdaje gdje treba i ne treba. Trošiti energiju na efemernosti poput saborskoga zastupnika Miletića koji šeta ulicama snimajući selfi video u kojemu daje podršku Novaku Đokoviću, od milja nazvanog Nole, jer je dotični necjepiša i ne ide na US Open. „Mali saborski zastupnik“ kako sebi od milja tepa, uvijek i u dobru i u zlu, teatralno patetični Miletić, upravo zbog svoje malenkosti, a kao zaista hrvatski zastupnik, može isključivo  doprinijeti bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, točnije velikosrpskoj hegemoniji, jer ustvari veliča Nolu koji javno promovira četnika Dražu Mihajlovića. Slično se događa i dijelu Hrvata gdje Vučić postaje simpatičan lik jer onemogućuje  paradu ponosa. S Putinom isti proces.

Kada se pojavio virtualni lezbijski par, bolje reći lezbijski Uzinić Pi-aR, efemernost hrvatskih domaćih raskola je opet dobila na lutriji. Virtualno dijete; da ili ne. Crkveni nauk; da ili ne. Ne vjerujem da crkveni nauk ne bi prebolio krstiti i pravo dijete, a kamoli ne virtualno, jer mišljenja sam da se radi o provokaciji, a ne stvarnome paru, bar ne paru koji iskreno želi krstiti dijete. Odnosno, onaj crkveni, desničarski, konzervativni,  u zadnjoj rupi na sviralu, hrvatski PR, mogao je, da je zrno pameti, slomiti Uzinić PR i ne iskakati s rezolutnom dogmom. Bitna je dobrobit djeteta. Ovako tumačen crkveni nauk ide u korak s brakorazvodnim parnicama gdje nije dijete bit nego hir roditelja, pa se po ročištima i centrima za socijalnu skrb vuku roditelji razvlačeći dijete u inat onom drugome, a što im sustav omogućava. Dijete postaje sredstvo za dobrobit roditelja, a ne obrnuto.

Naizgled malima se čine različite nijanse  kod razumijevanja biti i svih čimbenika koji hrvatsko društvo mogu odvući do blagostanja ili pak nemira zahvaljujući produkciji raskola, a gdje medijski dobiva uvijek druga, ukratko jugoslavenska, samozvana moderna i progresivna strana. U konačnici gluplja, ali s pametnijim sredstvima. Ishod toga je uvijek umjetno stvoreni nemir pogodan za isticanje negativnih pojedinaca pogodnih za ucjenu.

I osobno ne znam pravi način kako stati na kraj tomu jer se događa da hrvatski nacionalisti nemaju konsenzus oko vrijednosti koje su po meni neupitne. U tu rupu uskače peta kolona i totalno razvaljuje. Pitam se, s obzirom da se pojavljuju i s hrvatske strane kritike Tuđmana, što bi bilo da je danas Tuđman  na vlasti i koliko bi mi danas imali  pisama međunarodnoj zajednici i aktivnih Paraga i suradnika pete kolone, svjesnih ili nesvjesnih (poput Mosta).

Pristupajući hrvatskim vrijednostima  kao hrvatski nacionalisti bez nekog posebnog obrazovanja, dovoljno je pogledati što je Tuđman za Stankovića, Jergovića, Dežulovića, Goldsteina… On je za njih gori od Hitlera. I u bilo kakvom kontekstu da ga spomenu, takvim ga opisuju.  Jer, Tuđman je taj koji im je oduzeo državu. Upravo je to učinio jer je znao manevrirati između nijansi i hvatati se u skladu s mogućnostima, onih koje su korisne za Hrvatsku, a što danas malo tko ili nitko nije ni blizu takvih sposobnosti. Pače se upecavaju na produkcije raskola, kako rekoh, gdje treba i ne treba, a u međuvremenu su mrzitelji hrvatske nacije preuzeli sve moguće javne platforme i odgajaju naciju na način: delete. Kako zaustaviti taj proces?

U usporedbi s globalnim aktivnostima koje posredno rade na tome kao što je primjerice rodna ideologija, a čiju svu glupost i opasnost odlično razotkriva Matt Walsh u filmu Što je žena, čine se neprimjenjivim bilo kakvi alati da bi se zaustavila ta pošast bez većeg razarajućeg procesa u sadašnjem stadiju globalnoga zatupljivanja njome, a upravo primijenivši iskustvo naše društvene scene djelovanja srpsko obavještajnih službi i pete kolone, mogu samo  nemoćno gledati i komentirati te procese koji mi se zbivaju pred očima i nadati se da će biologija koja nije nikakva ideologija, uraditi svoje.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo