Nataša Božinović: Toma ikona regije i ono čega više neće biti

Hrvatska šira kulturna javnost je dana 11. rujna postala bogatija za još jednu ikonu regije, srpskoga narodnjaka, Tomu Zdravkovića. Ako niste nikada čuli, kao ja, sada jeste. Otvorila je vrata tome veličanstvenome događaju na malim ekranima; premijeri biografskoga filma „Toma“, Nova TV. Film je režirao sada već provjereni zanatlija Dragan Bjelogrlić, srpski Spielberg. I kako to obično biva, neće srpskoga Spielberga zanimati ovjekovječiti hrvatske veličine, a kamoli pozlatiti ih kao što naše tukce zanima sve pozlatiti što nije hrvatsko, nego će se rečeni pozabaviti da najantipatičnije note  „s ovih prostora“ jugonostalgičarima  zvuče kao Chopinove etide. 

U kontekstu hrvatske produkcije, počevši od SFRJ  junaka: Strahinje, Šćepana malog, pa ako hoćete i Čaruge, pa do Svjedoka, Armina, Halima i Srbenki, ideološki se ništa promijenilo nije. Kao da još glavom i bradom, Titu polažu račune. Osim što su djela iz SRH vrhunska ili manje, ali i tada neizmjerno kvalitetnija i domišljatija od ovih iz RH, donekle opravdana. Ne bih se osvrtala na to da postoji kontrast u odnosu na totalitarno doba, da imamo hrvatskoga, sada je glupo reći Spielberga kad postoji takva veličina u komšiluku, talentirani lukavac i promotor srpstva, Dragan Bjelogrlić, dakle možemo žaliti: da nam je imati hrvatskoga Bjelogrlića. Ne bih se zaustavila na tomu da na jednu  još neidentificiranu osobu u čitavom blasfemičnome sustavu  stavim teret  odgovornosti kod promicanja hrvatske kulture jer to je prvenstveno zadatak hrvatskih institucija.

Čitava hrvatska kulturna politika s krovnom organizacijom MK, neću se služiti eufemizmima, je  neprijateljska. Tu ne da ne može proći vrhunski talent koji se skromno osjeća domoljubom, tu će se zatući i svaki vrhunski talent koji je u potpunosti ideološki ambivalentan. Prolaze samo tukčine na kvadrat koji ispunjavaju komunističko-velikosrpske-transrodne  direktive. I što ih više ispunjavaju, to su im filmovi sve negledljiviji. Za primjer rado uzimam Ognjena Sviličića koji je nekad snimio Da mi je biti morski pas i Oprosti za kung fu. Nešto što je bilo apsolutno obećavajuće i što ga je ohrabrilo da na sebe nabaci look inteligente, imidž izmrcvarenoga, suhonjavog intelektualca iz filmova Woodya Allena, te nas navelo  na pomisao da rastura s načitanošću i duhovnom zrelošću, a onda je snimio film Glas. Izrazito antikatolički pamflet. U Glasu se vidi da su mu oni filmovi prije bili lucida intervalla i da se poput Benjamina Buttona pomladio do razine početnika komunističkoga kursa. I na koncu, da začini tu glupost od filma, reko je aktivističkim žarom pubertetlije da će svojim studentima na akademiji u Zagrebu predavati na srpskome.   Međutim, kao ljubitelj srbovanja po RH, mnogo učinkovitije bi bilo da svojim studentima pusti Tomu. Da im pokaže kako se snima biografski film, kako se od ničega, pače antikulturnoga, napravi kulturno i zanimljivo. Da upravo pedagoški, to bi mu trebao biti i cilj poduke,  prevrti sa svojim studentima sve moguće lukavosti kojima nam Bjelogrlić jednoga pijanduru narodnjaka učini filmski dopadljivim. Ne očekujem da bi Ognjen bio u stanju isčitati i sitne velikosrpske lukavosti koje se u filmu provlače kao pozitivni stereotipi, točnije mitovi, pa ću se ja pozabaviti time jer, vjerovali ili ne, ima ih i u filmu o folk pjevaču.

Prvo i osnovno je kod Srba da su općenito veliki j***či, a  specijalizirano hrvatske nejači.  Toma je samo opći ženskar, ali glavni glumac koji utjelovljuje Tomu, u stvarnome životu imao je vezu s dvadesetak godina starijom našom Ninom Violić.  To usputno navodim kao kuriozitet da se eto i  Nina svrstala u red sevki, pišekica i inih koje mogu iz vlastitoga iskustva potvrditi mit. Ili ga srušiti. Što se do danas  dogodilo nije.

Drugo je da Toma nema ni jednu manu. Unatoč svome nevjerojatnom alkoholiziranju, Toma je prikazan kao svetac i boemska veličina poput našega Tina. Dakle bez obzira što se radi o pjevaču i skladatelju najružnijih skladbi dok je svijeta i vijeka, evo ti ga, takav lik je boem i veličina. Naravno, nije dovoljno da je srpska veličina. Mora postati i hrvatska. Jer, što je više kulturni prostor zagađen time, manje je mogućnosti za upijanje stvarnih nacionalnih veličina.

Što više perpetuiraš: djevojčica Zec, Zec, Zec, Zec, Zec. Zec. Zec, Zec, Zec, Zec, Zec…., i tako u nedogled, izblijedit će ti, ne mala Martina Štefančić, nego ćemo i za Starčevića, Radića i Tuđmana, tražiti slova i riječi poput oboljelih od Alzheimera. A Tomislav, Krešimir, Zrinski i Frankopani, to više ni ne postoji.

Treće, Toma svira u jugoslavenskim klubovima u Chicagu s jugoslavenskom zastavom pod kojom Srbi svojataju sve živo. Toma također snima za Jugoton, današnju Croatiu records koju Bjelogrlić ne naziva zagrebačkom jer ta je informacija nebitna. Nebitno je da je najjača i prva diskografska kuća u SFRJ bila hrvatska. Slažem se da je za film to irelevantno i Bjelogrlić vješto koristi takve cake i inače. On vješto i vremenski skače kroz godine Tomina života, pa je čas u šezdesetima, čas u 7O i nekoj, a čas u 91-oj,  pa opet u osamdesetima. I natrag i naprijed.

Zanimljiva je 91. Skroz umirući Toma s  izmišljenim likom doktorom koji o njemu skrbi na turneji, ulazi pored vojske JNA u Sarajevo kada već u Hrvatskoj bijesni rat. Nešto se kuha, daje naslutiti Bjelogrlić. Drugom scenom iz iste godine, u pozadini prikazuje na malom ekranu, vijesti o ratu, a Toma komentira svome kućnom doktoru; „A ko će da leči Jugoslaviju?“ Zbroj tih caka i cakica navodi nas na zaključak da ono što se kuha i što je već zakuhalo, rat,  nema veze sa srpskim, agresivno megalomanskim četnikovanjem nego da je to neko opće zlo, zloćudni tumor koji će usmrtiti život njihove plemenite zajednice Jugoslavije. Usporedo s pozadinskom radnjom;  umiranje Jugoslavije, kako oni nazivaju srpsko hegemonističku tvorbu, napreduje i zloćudni tumor  plemenitoga čiče Tome. Umire Juga, umire Toma.

Kako nam je Bjelogrlić zakrabuljao srpsku krivnju tom metaforom, tako nam je zamaglio Tomine folk izvedbe. Većinom su kratke i nadopunjuju se  puno kvalitetnijom glazbom. Indeksi, Grupa 220, Yu grupa. Uglavnom, osim što se pazi da se narodnjaci kao dio srpske kulture ne prikažu onako kako jesu, totalnim neukusom, pazi se da se oživi i onoga u kome umire svaki tračak  Jugoslavije.

U tu svrhu, malo laži nikome ne škodi. Scena kada Toma s Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem u predratnome Sarajevu, izvodi pjesmu Jadranke Stojaković “Što te nema”, nikada se nije dogodila. “ Riječ je o jednoj od najemotivnijih scena u filmu koja simbolizira “one kojih više nema i ono čega više neće biti.””. Vjerovali ili ne, ovo su navodi iz  hrvatskoga tiska Jutarnji list, u tekstu pod naslovom: “ Zbog ovih su scena iz filma ‘Toma‘ mnogi plakali, a one su zapravo – izmišljene!”.  Sličan se tekst pojavljuje i na drugim portalima. Nekad je bilo Aleksandar ujedinitelj, danas Toma. Što pričam, sve će im poslužiti u ideji prisajedinjenja.

Najpatetičnija scena u filmu se ne razlikuje puno od koncerata po Hrvatskoj još jednog ujedinitelja, Balaševića, posvećenih “onoj koje više nema”, ili  češćoj sintagmi “Tko nas bre zavadi?”

Tko je razarao hrvatske gradove i ubijao našu djecu s nakanom prisvajanja hrvatskoga teritorija i nakanom otimanja slobode, pitanje je na koje Balašević nije bio, kao ni danas Bjelogrlić , dužan dati točan odgovor. Problem je što su ga uvijek u svakome djelu, u svojoj biti ili onkraj, postavljali i sofisticirano kao odgovor provlačili pranje srpske  hegemonističke politike devedesetih s kojom su se apsolutno slagali. To što možda nisu uzeli oružje nego su je našim dupeglavcima prenosili  svojom umjetnošću, pokatkad je i gora varijanta.

Za razliku od njihovih sofisticiranih manipulacija u ponudi odgovora, u Hrvatskoj će vam mali pionir, nazovimo ga Ognjen, skočiti već na prvom satu nekog od  komunjarskih tečajeva,  te će poput maloga štreberčića koji dosađuje učiteljici jer nitko drugi osim njega ne može doći do izražaja, s podignuta dva prsta (ovdje mogu i tri doći u obzir) na vječito pitanje tko nas bre zavadi, ispaliti k’o iz topa vrlo jednostavan odgovor: Tuđman i Milošević!

Takvi se tečajevi nazivaju različitim imenima: tribine Saše Kosanovića, kružoci popa Porfirija, pričigini Tomića i Dežulovića, seminari Rade Borić…, a sve počevši od one kave sa Stipom Mesićem. A i prije.

Tečaj za napredne iziskuje,  ovisno je  li za literate ili buduće komesare, ipak naprednije odgovore. Ako je za komesare, bit će: dogovor u Karađorđevu, napad na Muslimane, salveta i 200 obitelji, a ako je za literate bit će: zadaćnica: sastav o obitelji Zec, ići mići Ahmićima, i Kekinovi su pobijedili 45… Na koncu vidiš, da je Bjelogrlić kao srpski nacionalist za naše svemirski brod. Ideološki odgovori koje nudi, iako ga nitko ne pita i iako lažni, bar su sofisticirani. Bjelogrlić cijeni konzumente svoje umjetnosti.  Hrvatski likovi, bilo da su pioniri, bilo da su seniori, talentiraniji ili manje, drogirajući se svojom Jugom, na koncu konca, svedu se na ravnopločaše. Većinom im to rasturi i osobnost. Ako ne, intelektualno su uvijek limitirani za postići umjetničku vrijednost. Kao takvi, hrvatskome društvu su čista šteta, a srpskom lagana meta!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo