Hrvati oduševljeni pobjedom gospođe Meloni, oprez!

Vrijeme:4 min, 23 sec

 

Hrvatski desničari kao pojedinci neka slobodno „drukaju” za stranu koja im je ideološki bliska, pa tako i svi mi pozdravljamo što se na europskom obzorju pojavila jedna Meloni i suprotstavila se s tradicionalnih, suverenih i katoličkih pozicija europskim i globalnim unifikatorima. Ali hrvatski narod kao cjelina ne može to neoprezno i grlom u jagode učiniti. Jedno je ideologija, drugo su nacionalni interesi! Naši su saveznici samo oni koji poštuju hrvatske narodne i državne interese i prava, a ne oni koji se slažu s nama u općim ili u ideološkim pitanjima, ali rade protiv hrvatskih interesa ili ih preziru odnosno zanemaruju.

Europska desnica slavi pobjedu “Braća Italije”, čija će predvodnica, Giorgia Meloni, po svemu sudeći postati prva talijanska premijerka. Europska ljevica, i ona ustajala i ona “liberalizirana”, tuguje i bjesni. I, naravno, pokušava ju diskreditirat. Ništa posebno. Ljevica je uvijek radila i radit će na sotoniziranju svojih protivnika i neprijatelja, na etiketiranju svih onih koji ne misle kao ona. Ljevica sebe tvrdokorno smatra bogomdanom i kriterijem po kojemu se trebaju ravnati sva stvorenja, “nebesnika, zemnika i podzemnika”.

Posebnost je samo u tomu da je Giorgia Meloni uspjela jer je držala svoju stranku u opoziciji kada su sve ostale političke snage ušle u vladu nacionalnog jedinstva, koju je predvodio tehnokratski premijer Mario Draghi, prije toga dugogodišnji guverner Europske središnje banke, pripadnik europskog i globalnog financijsko-političko-intelektualnog establišmenta odnosno novodobnog mainstreama odnosno globalne „duboke države”.

(Odatle se izvodi i poruka našim sadašnjim i budućim „žetončićima”, ali i onima koji unatoč svim protivštinama ne odustaju od pokušavanja da stvore istinsku alternativu cjelokupnom establišmentu).

Meloni je uspjela kapitalizirati nezadovoljstvo većine Talijana učincima šire gospodarske krize i zapadnih kontinentalnih i globalnih politika, koje proistječu iz odgovarajuće ideologije globalizma. Ona je dosljedno iskazivala radikalno suprotstavljanje sadašnjoj strukturi i doktrini institucija Europske unije, a osobito tendenciji unitarizacije i nametanja svima „zajedničkih vrijednosti”. Tom konceptu ona je odlučno suprotstavila koncept „Europe domovinā”. Nasuprot federaciji polu-suverenih odnosno ne-suverenih država (u kakvoj je 45 godina bila i Hrvatska), ona se zauzima za to (za što su se zauzimali i Britanci, i zbog čega su naposljetku i napustili EU) da se smanji onaj dio ovlasti koje su nacionalne vlade dosad prenijele odnosno predale u ruke “birokratima iz Bruxellesa”.

Sada će i ostali europski desničari – opijeni pobjedom talijanske odlučne desnice – tvrditi svašta: da mnogi Europljani upiru oči i polažu i svoje vlastite nade u Melonijinu Italiji; da je ona pokazala put k ponosnoj i slobodnoj Europi suverenih nacija; da su Talijanu dali lekciju sve bahatijim institucijama Europske unije; da su vladajući u Mađarskoj i Poljskoj (i nevladajući u mnogim drugim europskim zemljama) dobili potvrdu za svoju politiku i novog saveznika u ovim tmurnim vremenima; da se prevlast agresivne ljevice bliži svom kraju; itd. A i hrvatski desničari uzdizat će Meloni do nebesa. Kao svojedobno Orbana, sve dok se on nije otvoreno zauzeo za Vučićevu Srbiju i taj interes naveo kao jedan od sedam prioriteta za spas Europske unije („Srbiju treba primiti u EU!”). Opet će doživjeti ekstazu kada pročitaju da je Meloni svojedobno tražila da se Titu oduzme orden Talijanske Republike (“Apsurdno je da se dodjeljuje takva čast odgovornima za pokolj nad Talijanima. Braća Italije već su odavno predstavila prijedlog kojim bi se stalo na kraj toj sramoti. Žrtve fojbi zaslužuju poštovanje i pravdu”). A onda će se razočarati kad pročitaju da se nije odrekla teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj (“Bit će da sam uvijek bila protiv ulaska Hrvatske u EU dok ne dođe do povrata imovine ezulima. Da ne govorim o povratu, izravno, Istre i Dalmacije”).

Valjda ćemo doživjeti vrijeme kada će Hrvati razumjeti bitnu razliku između desničarenja, rodoljublja i obrambenog nacionalizma, kada će se hrvatske političke stranke, skupine i pojedinci prestati voditi osjećajima i ideologijama i početi se voditi razumom i interesima svojega naroda i svoje države. Onako kao što to rade normalni narodi i normalne države. Kakav interes možemo imati mi Hrvati od toga da u Italiji, ili bilo gdje drugdje, pobijedi desnica ili ljevica ako jedni ili drugi ugrožavaju ili ne uvažavaju naše interese? Mi Hrvati možemo biti samo na strani onih koji priznaju te interese, i to samo dok ih priznaju, bez obzira na to jesu li desni, lijevi ili srednji. Bez obožavanja ili sotoniziranja, bez ljubavi ili mržnje. Pragmatično.

Hrvatski desničari kao pojedinci neka slobodno „drukaju” za stranu koja im je ideološki bliska, pa tako i svi mi pozdravljamo što se na europskom obzorju pojavila jedna Meloni i suprotstavila se s tradicionalnih, suverenih i katoličkih pozicija europskim i globalnim unifikatorima. Ali hrvatski narod kao cjelina ne može to neoprezno i grlom u jagode učiniti. Jedno je ideologija, drugo su nacionalni interesi! Naši su saveznici samo oni koji poštuju hrvatske narodne i državne interese i prava, a ne oni koji se slažu s nama u općim ili u ideološkim pitanjima, ali rade protiv hrvatskih interesa ili ih preziru odnosno zanemaruju. To se posebno odnosi na sve susjedne države koje imaju imperijalne težnje prema Hrvatskoj, ili joj žele oteti dio ozemlja, ili su to već učinile, ili zatiru ostatke Hrvata na svojim područjima. Odnosi se i na regionalne i velike sile koje žele bilo gdje nametati rješenja koja za nas Hrvate nisu prihvatljiva. (M. O.)

 

Povezani sadržaj:

Umjerena hrvatska desnica

 

M. O./Hrvatsko nebo