Hrvatske heroine: Diva Grabovčeva

U četrnaest nastavaka donosimo književne portrete znamenitih žena iz hrvatske povijesti objavljene u knjizi „Hrvatske heroine“ (II. izdanje, Zagreb, 2021.) autorice Nevenke Nekić. Odobrenje za objavu ovih priloga autorica je dala isključivo Portalu HKV-a.

„Hrvatske heroine“ Nevenke Nekić obuhvaćaju razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike, autorica donosi osobne sudbine koje zadivljuju svojom snagom duha, ljepotom duše i kreativnošću. Dokumentarno autentični iskaz Nevenka Nekić ispisuje esejističkim stilom, nadopunjava književnom maštom, a ponegdje narodnom predajom. (Tekst na koricama knjige)

Diva Grabovčeva

Možda se čini čudnim da ovu legendu iz bosanske prošlosti uvrstimo u knjigu uglavnom provjerljivih povijesnih osoba. Njoj bi ovdje u kontekstu odgovarala legenda o Mili Gojsalića koju zabilježismo kao jeku onih nemilih turskih dana u našim poljičkim krajevima. Za legendom o Divi Grabovčevoj posegnuli su i drugi pisci, jer je to motivski česta romantična zgoda. Prvi se ogledao Ćiro Truhelka u povećoj pripovijetki „Djevojački grob“.

Djevojka iz Rame

Obitelj Truhelka zadužila je Bosnu i Hercegovinu svojim arheološkim, povijesnim i književnim djelima. Ćiro Truhelka stekao je velikih zasluga za osnivanje i uređenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu, bio je njegov prvi kustos i direktor te utemeljitelj „Muzejskog glasnika“, a kasnije sveučilišni profesor u Skoplju. Objavio je golemi broj znanstvenih radova.

Jagoda Truhelka poznata je po književnim djelima, osobito po „Zlatnim dancima“, knjizi kojom se uvrstila među najranije i najbolje književnice za djecu.

Ćiro Truhelka je osim znanstvenih radova u spomenutoj romantičnoj priči o Divi Grabovčevoj, donio ne samo fabulu, nego bogati niz folklornih, etnografskih, povijesnih i legendarnih motiva koji i danas mogu predstavljati izvor za ondašnje vrijeme.

Kasnije će pisac Ivan Aralica uvrstiti temu Dive Grabovčeve u svoj roman „Graditelj svratišta“. Upravo je pripovijetka Ćire Truhelke „Djevojački grob“ polazište za lik Divina bratića u Araličinu romanu, bratića koji s majkom mora u Primorje, putem legendarnih ramskih egzodusa, kako bi se najmlađa muška glava u kući sklonila od moguće osvete za ubojstvo Tahirbega, Divina napasnika. Bilo je to u vrijeme Marmontovih napredovanja uz Jadransku obalu. Samim tim i ova pripovjedna proza Ćire Truhelke zauzela je svoje mjesto u hrvatskoj književnoj baštini, osvijetlila jedno davno minulo doba od prije više od stotinu i pedeset godina i zablistala ujedno na mitski način.

***

Ima više verzija u raznim legendama o smrti čestite djevojke koja radije bira smrt negoli nečasni završetak svoga djevojaštva. Tema je stara koliko i književnost, usmena i pisana. Još od starih Grka djevojku progoni šumsko božanstvo Pan ili Apolon i ona se baca sa stijene u neku provaliju, pretvara u pticu, maslinovo ili lovorovo drvo ili nestaje na neki drugi mitološki način. U sjevernim krajevima (Austriji, Njemačkoj, Češkoj) lik nasilnika često je siloviti kralj, ponekad Fridrich Barbarossa, ili neki demon koji se nalazi u šumama alpskoga područja.

Kod starih Slavena pa i Hrvata tragovi dualističkih vjerovanja donose ovakve duhovne podjele na crnoga i bijeloga boga kojima su u davnini bile posvećene visoke stijene, brda i klisure. Njih se ljudi boje, a osobito Crn-boga koji se često nazivao i Div. Isti korijen ima i riječ djev, otuda djevojka, a tamo gdje je ikavica – divojka. Često je ostalo pogansko kultno mjesto upravo tamo, gdje se kasnije ugnijezdilo kršćansko. Tako su neka mjesta i danas Djevojačka stijena, Djevin skok, Divojački grob, Djevojački kuk… Najčešće su tu smrt našle bezimene svetice, čiste duše, metafore one kršćanske idealizacije kojoj je težio puk i prije dolaska Turaka. Kasnije su se istinite sudbine djevojaka plele legendama, uzdigle nad tužnu i tegobnu svakodnevicu i postale idealima.

Kuzma Kovačić: Diva Grabovčeva

Na Kupresu je to sudbina Ivane Romić, u ramskom kraju Dive Grabovčeve. Turski je „vakat“ (doba) nažalost dugo potrajao – do 1878. kada Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, donosi europsku kulturu i nastavlja povijest kršćanske Bosne. Još će se dugo tetovirati ženski svijet po zapešćima ruku te onim sitnim bockanjem izvoditi križeve kako bi se zaštitile od napasnika, ili sačuvale svijest o kršćanskom podrijetlu.

Običaj je to nastao u davnoj prošlosti kao tatauranje da se žensko čeljade spasi od demonske napasti i bude u okrilju anđeoskog, zaštitnog, Božjeg.

***

Na pašnjacima Vrana, epske planine, za koju su vezane mnoge legende o hajducima, junacima, tajnim prolazima i čarobnim zakucima, postoji i danas kultno mjesto, grob Dive Grabovčeve kojega narod štuje već preko stopedeset godina.

Svake prve nedjelje mjeseca srpnja krenu na put mnoge djevojke i žene da bi se poklonile Divinoj sjeni i zatražile neku milost.

Grob je na lokalitetu Kedžara i sastoji se od kamene ograde i poveće stijene koja se nadnosi nad sam grob. Na njemu je križ, a na kamenu cvijeće koje donose hodočasnice. No u novije doba niknuo je još jedan kamen i na njemu spomenik Dive Grabovčeve, rad kipara Kuzme Kovačića. Isti je kipar u ramskom dvorištu samostana Šćit-Rama izradio skulpturu Gospina vrata, a na drugoj strani uklesao lik Dive Grabovčeve koja izranja iz stijene, kao sjena iz mitske prošlosti, položivši zaštitnički ruke na svoj podpojasni materinski prostor, savijena u laganom gotičkom lomnom slovu S. Uklesano je: Divi, daru svjetla s ljubavlju…

Kuzma Kovačić: Diva Grabovčeva

Kažu, ako kreneš na grob Dive Grabovčeve iz samostana na Šćit-Rami, treba najprije prijeći Ramsko jezero čamcem i tada ćeš ugledati otočić usred jezera. On je ostatak nekad sela Kopčića, poturčenih Ramljaka, koji u ovoj priči igraju glavnu ulogu.

Kad pogledaš u vodu, ispod tebe na dnu jezera potopljena su sela, njive, stećci, sve što je postojalo u Ramskoj dolini.

Treba se zatim iskrcati na lokalitetu Klanac, poći prema Orašcu, Kamenu, Matkoviću, stići na Prvi Vran, onda na Drugi Vran pa ćeš uskoro biti na Kedžari. Ima dobrih pet sati hoda. Priroda je tako lijepa da zaboravljaš sve osim te ljepote i cilja puta. Do mjesta kamo si se uputio prate te planine: na sjeveru Raduša, na jugu Ravašnica i Čvrsnica, na istoku Kolivret, a na zapadu Vran – planina i njeni dijelovi: Stražbenica, Kragulj, Proslap.

Autor pripovijetke „Djevojački grob“ povjesničar i arheolog Ćiro Truhelka, prošao je sav taj put davnih godina 19. stoljeća, jer je dobio zamolbu da otkopa grob i utvrdi što je u grobu. Zamolbu su poslali fratri iz samostana Šćit-Rame, kako bi bili sigurni da se narod klanja ljudskom liku. Fratri su mu objasnili da je ova legenda usađena vrlo duboko u svijest naroda pa se i neki lokaliteti zovu imenom Dive: planinski dolac ispod Kuka zove se Diva Grabovica, planinski obronak između Gvozda i Čvrsnice nosi isto ime, tako se zove i gorski potok što se ispod njih ulijeva u Neretvu.

Tako je znanstvenik Truhelka odlučio krenuti u Kedžaru. U opisu puta ima lijepih stranica, kao na primjer kad prelaze proslapsku ćupriju (most), a ispod njih šumi tamnozelena Rama, pa se uspinje uz Proslapsku planinu na Kragulj. Tada na visini od 1100 metara stižu pod Stražbenicu. Tu je bunar hladne vode i hladovina za putnika namjernika. Potom put vodi prema Vratima, pretvara se u ljuti kamenjar i krš, a kraška ploča raspucala se dubokim škrapama i brazdama, puna kamenja, sijedog i sinjeg kao kameno more. Zrak je sve rjeđi i prozirniji, svjež, nebo sve bliže, a drveće sve kržljavije i poleglo. Ako prođete tim putem, zastat ćete i ugledati: ljute grebenove Čvrsnice koji se ruše u ponore i dolinu Neretve, pa onda planine sa svih strana koje se gube u izmaglicama.

Djevojka iz Rame

Napokon na grobu Dive Grabovčeve nađe Truhelka nekoliko žena i jedan neobično rijedak cvijet: zečju stopu – geum coccineum. Tko zna ima li ga danas na tom mjestu…

Otkopaju grob i, piše Truhelka, pronađu djevojačku lubanju. On je kao arheolog procijenio da je djevojka imala sedamnaestak godina te bila izvanredne nježnosti i ljepote: visoka čeona kost, jagodične kosti uske i nježne, vilične kosti krhke i ljupke. Mora da je bila ljepotica, zaključio je. Pokopali su lubanju natrag u grob.

Arheolog Truhelka na povratku svrati do mjesta Varvare i tu mu se posreći: kućedomaćin Arslanaga ispripovjedi mu svu istinu, kako on reče, o tom djevojačkom grobu.

***

Davno prije dolaska Turaka gornjom Ramom gospodovalo je pleme Kopčića. U doba provale Turaka bila su dva brata Kopčića: stariji se pokorio sultanu i poturčio pod imenom Kasumbega, a mlađi Braja ostao je vjeran domovini i vjeri predaka. Pod kraljevskim ljiljanima na zastavi branio je Bosnu, a kad je pala, pobjegao u Dubrovnik s mnogo drugih plemića.

Uskoro se morao vratiti u Bosnu jer i Dubrovnik je pazio da se ne zamjeri Turcima. Ostade Braji i obitelji mali posjed, ali narod ih je cijenio kao nekadašnje plemiće. No, s vremenom se zaboravilo da su i oni Kopčići, kuća se preselila među raju usred grabova gaja pa se otada prozvaše Grabovcima.

Negdje polovicom 19. stoljeća bio je glavar kuće Grabovaca Luka Grabovac. On i žena Luca nisu imali djece. To je bila velika žalost u ono doba. Već u kasno doba rodi im se djevojčica. Na krštenje je odnesu starom fra Marijanu na Šćitu, koji je kraj ruševina pogorjele crkve sjedio u maloj kućici, kako su mu Turci dopustili i čuvao tradicije nekada slavnoga ramskog samostana. Roditelji dadu ime djevojčici Diva, ali fratar po tradiciji uz to ime zapisa i Virginija. No, svi su zvali djevojčicu kratko – Diva.

Pripovijeda Arslanaga Truhelki, kako je on bio mladac i sjeća se velike ljepote u toga djevojčeta. Svi su se divili ne samo ljupkosti djevojke, nego i njezinoj naravi, blagoj, mudroj i milosrdnoj. Onda ostarjeli Arslanaga otpjeva i pjesmu kojom je majka Divu uspavljivala:

„Nini, kćerko, radosna ti majka,
Beša ti se na moru kovala,
Kovalo ju devet kujundžija:
Po tri kuju, po tri pozlaćuju
A tri meću vedra ogledala,
Nek s ogleda Divičina majka.“

Po običaju onoga doba učila je Diva vesti šarene i zlatnom niti opšivene vezove kojima su se onda resile bogate kape ramskih žena, prsluci i rukavi na košuljama ramskih djevojaka i široki rubovi na okrugama kojima su pokrivale glavu.

Poduku u vjeri dobila je od fra Marijana iz Šćita koji je uvidio da se djevojčica odlikuje vrlinama i uma i srca. Govorilo se da je nema ljepše ni bolje od izvora Rame pa do Ustrame.

Samostan Šćit-Rama

U doba kad se zadjevojčila, susretne neku nesretnicu s djetetom. Bila je hladna zimska noć, a sirota je drhtala sama na putu. Nije prosila, bila je pristojno odjevena i tužna.

Diva pokaza svu svoju kršćansku dušu i primi ju u kuću uz odobrenje roditelja, a potom ju smjeste u napuštenu drvenjaru da živi u miru od svoga rada. Zvala se Manda i sav svoj jad napuštene i protjerane žene s malim djetetom na rukama skrivala je od zlih očiju. Od tada ne bi dan prošao da Diva ne donese štogod nesretnoj majci i djetetu.

Podvečer su djevojke imale običaj doći na vrelo koje je izviralo posred Brajina dola. Zagrabe svježe vode za večeru, ali i popričaju, čavrljaju o novostima, brbljaju i smiju se. Tajna nesretne mlade majke Mande bila je otkrivena: potjerali ju roditelji jer je rodila s nekrstom – Turčinom.

U to doba prolazio tuda konjanik – Turčin iz dobre kuće, Tahirbeg, kojeg je sva krajina zvala bijesan. Djevojke ga spaze i pokušaju bježati, ali on upadne s konjem u sredinu i promotri sve redom. Zaustavi oči na upravo pristiglom Divi koju nije još nikada vidio. Koban susret za oboje.

Tahirbeg je bio na zlu glasu – mnoge je djevojke osramotio i ostavio, kao i Mandu, a sada navalio na Divu da mu kaže tko je. Ovaj puta obranile ju djevojke, okružile i rekle da ona nije za njega, niti on za nju.

Legenda pripovijeda da se njen lik toliko utisnuo u mozak i srce Tahirbega da ga je uhvatio nemir i lutanje, samo da bi ponovno sreo Divu. Bili su oni dva svijeta – on Turčin, ona kršćanka. Tada su Turci podrugljivo nazivali kršćanske djevojke ćafirkama, a nasilje nije bila rijetkost. O miješanim brakovima jedva da se sanjalo. No, neke su obitelji iako različitih vjera, bile dobri prijatelji i posjećivali se prigodom blagdana.

Samostan Šćit-Rama

Tako su Grabovci imali prijateljstvo u obitelji muslimana Arslanage Zugića koji je dobio sinčića Mehu. Dijete se bilo razbolilo i svu su bili uvjereni da će umrijeti. Tražili Zugići zapise hodže iz Prozora, pomoć u fratara u Šćitu, ali sve uzalud. Onda se netko sjetio da je običaj u takvim slučajevima naći djetetu kuma. Običaj je bio nadasve zanimljiv, protkan mistikom i vjerom.

Dijete bi se obuklo u toplu robu, iznijelo pred kućna vrata, posadilo na stolicu i kraj njega ostavile velike škare, kako se reklo makaze. Sad se čekalo tko će naići i ošišati kosu djetetu. Taj će biti kum i spasitelj. Takav se običaj zvao „suho ili šišano kumstvo“.

Roditelji sakriveni iza zavjesa gledaju: ide putem Luka Grabovac i kad je vidio dijete, a znao za taj običaj i pokušaj izlječenja, uzme škare i ošiša dječaka. Potom izvadi dukat i položi kao dar. Roditelji izlete van, uvedu ga u kuću i tako započne kumstvo Turčina Arslanage i kršćanina, kako su ih Turci zvali, zimije, Luke Grabovca. Mali je Meho ozdravio i prijateljstvo se nastavilo kroz sve godine njihova života.

Upravo tim kumovima krenula je Diva putem u Varvaru da odnese darove djetetu i kumovima. Tu će legenda ukrstiti puteve djevojke i mladoga Turčina Tahirbega koji je putovao na konju poslom u onaj kraj.

Susret je protekao u miru: Tahirbeg ju moli za ljubav, ona odbija, a na kraju izmoli od njega obećanje da će ju ostaviti na miru. Čak mu je i ruku pružila u svojoj naivnosti i vedro odskakutala u Varvaru.

Taj kobni susret koji mora na koncu završiti smrću, ima u sebi sažetak sveukupne zapadne kršćanske civilizacije i mitološke značajke. Snaga tih saga ne samo virtualnoga erosa, razgarala se kao kod Tristana, kao i kod Paola koji ljubi Francescu, ali s tom razlikom, što se ovima ljubav uzvraćala i zdvojnost je bila uzrokovana postojanjem trećega.

Ovaj pak tip legendarnih junakinja poput Dive, stavljaju od pametara kao uzor ljudske uzvišenosti čistoću tijela i duše, po kršćanskom uzoru, kako bi u slobodi odabrale supruga i donijele u miraz nevinost. Usporedba bi mogla biti i s obrascem sličnosti Don Huana i Tahirbega, ali bi nedostajalo nešto od one tamne metafizike koju je možda najbolje izrazio veliki Mozart u opernim zvucima koji prate Komodora kad se pojavljuje kao presuditelj raskalašenom don Huanu. Stoga je lik Tahirbega bliži Casanovi, koji kao da ne sanja o idealnoj ženi, njegov animus dostatan je na prvi pogled sam sebi, ali nesvjesna potraga za animom, koja bi ga dopunila do savršenstva, nalikuje površnom bauljanju kroz erotikom prožeti život. Ispunjava ga divlji zov želje, a prepreke samo produbljuju strast.

Susret navješćuje buduću tragediju, jer Tahirbeg sve jače razdiran strašću, smišlja kako doći do nedostižne žene, ali ne silom. Nešto se u njemu prelomilo. On bi sada pristao na sve, pa i na pomisao da oženi Divu, bez obzira na njeno podrijetlo. Činjenica da ih dijeli stalež, a još više vjera, ne sprječava ga da nagovori oca, kako treba poći u prosidbu.

Legenda je na tragu istini da ljubav između dva razdvojena i usamljena bića nije moguća, da ona može nastati iz prkosa, ali se ne može održati na prkosu. Jer ta strast Tahirbega jest i prkos, a kao negativan element unutar ljudske psihe, on je razarajući. U Divi nije prkos, nego je odbijanje koje, iako ima elemente straha, duboko prožeto idealom čistoće kao temeljem kršćanstva. Mi smo ga davno izopćili, prodali za šaku užitaka i nedostojnošću iznevjerili, kažu neki suvremeni filozofi i sociolozi. Stoga stav ovakve vrste uvrštavamo u legendu, a nekada je postojao, ne kao pravilo, ali kao prevladavajući poželjni način života.

Otac Tahirbega, moćni i konzervativni Džaferbeg, nakon prvog užasa pristaje za ljubav sina jedinca poći u prošnju za jednu „ćafirku“,

Silno raskošno odjeven i opremljen doličnom pratnjom, dolazi u kuću Luke Grabovca i prosi Divu. Luka shvaća da bi ona bila dio harema u tuđoj i nemiloj vjeri, pa prije odgovora, zove Divu da se izjasni.

I to je taj trenutak koji pokazuje bitnu razliku dviju civilizacija, dviju vjera, dva odvojena svijeta: u muslimanskom svijetu žena ne postoji kao samostalno biće, ona ne odlučuje ni u čemu, a kamoli o svojoj sudbini. Stoga gnjev Džaferbega i prijetnja da će se osvetiti za ovo poniženje, imaju slojevitu dubinu: on, Turčin, aga, iznad svekolike raje, koji može narediti što god hoće, ponižen je od „zimije“, „ćen-ćafira“ (pasjega nevjernika). Drugi sloj te goleme razlike civilizacija je činjenica da sloboda Divina izbora ponizuje muškarca i gospodara, a snagu joj daje kršćanska vjera, jer njen odgovor je upravo takav: „Zar može krštena djevojka poći za nekrštena?“

Unutar osnovne priče o sudbinama Dive i Tahirbega, pisac Truhelka donosi i niz pojedinosti koje ocrtavaju sastav i način života onovremena društva u Bosni. Turčina Džaferbega vjerno služe za najprljavije poslove Vlasi. Tako Vlah Risto Furtula iz mjesta Vukovsko, ima zadaću da na prijevaru uhvati Divu i omogući Tahirbegu da ju siluje.

Uz pomoć kumova Arslanage i njegove obitelji toga proljeća kreće Diva s drugim pastirima na posve novo mjesto ispaše, na zemlju kumova u Marnicu. Tako su je mislili zaštititi od mogućega nasilja.

Nakon dugih dana potrage za Divom, Vlah Risto otkrije njeno boravište na planini. Dogovara s Tahirbegom kako će zaskočiti djevojku i pokazuje mu jednu „sohu“. I sam Tahirbeg se čudi što će im ta soha, tj. drvena savijena motka kojom se ruke djevojačke pritegnu na leđa da bi je lakše silovali. Na koncu pristaje i na to te tragedija, koja poput grčke drame ide svome klimaksu, dobiva onu demonsku ružnoću koja će, bez obzira na kulturu ili razdoblja, uvijek značiti zlo.

Zasjeda uhvati Divu i Risto provlači sohu pod njezine sapete ruke. Tahirbeg ju opet pita hoće li poći za njega, ona odbija trudeći se da ga ne uvrijedi. Diže oči nebu i moli. Dobiva nenadanu snagu. Lomi sohu i klikne: „Sveta Gospo, pomozi mi jadnici očuvati obraz!“

U tom se začuju glasovi koji najavljuju pomoć. Drama se bliži najvišoj točki – onaj ljubavni zov uvijek prožet ohološću i silinom jačega, nadvlada u Tahirbegu i on zabija nož u djevojačke grudi. Potom on i pomagači bježe.

Kum Arslanaga kasno stiže i jedino može položiti Divinu glavu u krilo da joj zaklopi oči. Prije smrti Diva izgovara zavjetni tekst. Ne proklinje ubojicu, ne spominje ga – ona zahvaljuje Bogu što ju je sačuvao od sramote i poručuje da roditelji mole zahvalnice.

Tu se završava život jednoga aktera drame. Grob je iskopan, pokopana Diva sa svim kršćanskim počastima ostaje kao kamen-temeljac za mnoga ljeta i duše.

Spomenik Dive Grabovčeve, Šćit-Rama (Kuzma Kovačić)

Tahirbeg gubi radost i može očekivati osvetu s neke strane kad se ne nada. U njemu polako umire demon strasti i sva turčad gleda idućega proljeća kako iz Brajina doca polazi velika povorka djevojaka na Divin grob. Na čelu im Manda koja se pomirila sa svojom sudbinom, ali se kaje i moli toli skrušeno da joj Bog usliši molitvu i dovede oca koji će ju konačno primiti natrag u kuću. Tu će ulogu pomiritelja odigrati Divin otac Luka koji umire ubrzo nakon ženine smrti. Svi pripisuju čuda Divinu duhu koji lebdi nad grobom u planini. Mjesto postaje mistični topos čistoće i Ljubavi, Božjega prisustva i osloboditeljske ekstaze.

Pisac Truhelka nastavlja priču onako kako mu je kazivao Arslanaga u Varvari. Pun želje za osvetom Divine smrti, koja nema nikoga da bi to ostvario, Arslanaga polazi u zasjedu da dočeka Tahirbega. U klancu Grlo skoči pred Tahirbega i zatraži da se pobiju kako bi osvetio nevinu djevojačku krv. Kaže Arslanaga da je nož koji je izvadio Tahirbeg još bio krvav od Divine krvi.

Arslanaga ubija mladoga bega. Onda usred priče koju kazuje Truhelki, ustane i izvadi iz jedne grede smotuljak iz kojega odmota dugački nož s tragovima tamnosmeđih mrlja. Bila je to krv Tahirbegova.

Taj konac drame – oko za oko, krv za krv, odgovara kontekstu miješanja kultura i vjera kad se starozavjetne odredbe poklapahu s onima tradicionalnima. Takva fabula i njen rasplet, koji nosi epske i homerske naznake, sluti se od prvoga trena i nije samo folklorni retorički arsenal i raritet. Hrvatski se puk odupirao dugo i žilavo zahvaljujući vjeri i etici koja je bila utemeljena na kršćanstvu. Kao i svaka legenda, iako možda posve istinita, uvijek sadrži i onaj didaktički prizvuk – postoji vječni moral i pravda. Tragika na ovoj zemlji, može značiti vječnu slavu.

Diva Grabovčeva ostaje na osami Kedžare, uokvirena ljepotom proplanka i šuma, gorskih maglica i cvijeća koje miriši na poseban način čim se približi onaj nedjeljni dan u srpnju. Tada postaje simbolom za sve hodočasnice pa i one koje nisu došle, a najbliži smo jedni drugima upravo takvim metafizičkim dodirom.

Njen lik u kamenu kipara Kuzme Kovačića u zelenom miru livade pred Šćitskim samostanom, postao je dijelom sakralnoga misterija. Oblikovana iz kamene utrobe, čuva svoju čistoću okružena simbolima kršćanske vjere.

***

Nestali su turski vakti, kao što nestaje sve što je vremenito, ostaje samo ono vrijedno što se zapisalo u Vječnost.

Nevenka Nekić

hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo