Z. Gavran: Davanje sebi oduška nije politika, kao što galama nije isto što i rat protiv neprijatelja!

Negativni ili bilo koji drugi iskazi putem virtualnih medija ili na prosvjedima jesu metoda osobnog očitovanja unutarnjeg stanja. A rad na mijenjanju stanja s drugima jest politika. To dvoje razlikuje se jedno od drugoga kao što se objavljivanje zapisa iz intimnog dnevnika o ratu ili galama protiv neprijatelja razlikuje od stvarnog sudjelovanja u ratu.

Pregledava li čovjek hrvatski i opozicijski orijentirane portale i društvene mreže, uočit će bez pol muke kako na njima prevladavaju iskazi i izljevi nezadovoljstva i ogorčenosti, ili pak gorke rezigniranosti. Bilo da je riječ o vlastima, strankama, pojavama i općem političkom stanju u Hrvatskoj, bilo da je riječ o odnosima i politikama u Bosni i Hercegovini, bilo da je riječ o Europskoj uniji, o političkim i općim kretanjima u svijetu. Nije potrebno citirati što se sve ne piše i ne demonstrira. Svakomu tko imalo prati išta poznato je kako sve to skupa izgleda – naravno, ako se pritom zanemare oni razmjerno malobrojni komentarčići raznih apologeta vlasti ili pojedinih stranaka, prorežimaca i čuvara etabliranih odnosa u kojima se nastoji uvjeriti javnost da ni smjena vladajuće stranke ne bi donijela poboljšanja, nego pogoršanja općeg stanja, koje se kuje u zvijezde.

Frustrirajuće stanje neslužbene javne rasprave znak je beznadno frustrirajućeg stanja znatnog dijela naroda

Takvo frustrirajuće stanje neslužbene javne rasprave – koja intenzivno traje već danima, tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima – znak je beznadno frustrirajućeg stanja znatnog dijela naroda i pokazatelj svekolikih nezadovoljstva, razočaranja i nemirenja s dosad ostvarenim odnosno s uspostavljenim odnosima u društvu, državi, Europi, svijetu, kulturi, Crkvi itd.

U toj „javnoj raspravi“ sudjeluju uglavnom ljudi koji nisu ravnodušni ni prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda, njegove današnje države, njegova položaja i perspektive u drugoj hrvatskoj državi, Bosni i Hercegovini, i u drugim okolnim državama gdje su Hrvati manjina, priznati ili nepriznati kao manjina. I koji nisu ravnodušni prema ljudima i uljudbi općenito. U iskazivanju svojih političkih i ostalih negativnih ocjena, kritika i osuda sudjeluju dakle ljudi koji bi željeli da se politički odnosi, klima i stanje stvari kod nas i u svijetu promijene nabolje, da se neke situacije preokrenu, da hrvatski narod dođe u poziciju kojom bi sve spomenuti i nespomenuti bili zadovoljni ili zadovoljniji nego sada.

Tisuće i desetci tisuća ljudi sudjeluju u tom iskazivanju i razmjeni mišljenja, stavova i čuvstava, u međusobnim raspravama i prepirkama, nerijetko i u grubim obračunima i diskvalifikacijama onih koji im nisu po volji i za koje smatraju da ’pričaju gluposti’ ili da su zli. Kako god svu tu brojnu ’vojsku’ kritičara, komentatora, tumača, analitičara, emotivaca, sugestatora, inicijatora, istražitelja, tužitelja, sudaca, mudraca, nuditelja rješenja, teoretičara i vizionara mi vidjeli i doživjeli, moramo priznati da glavnina tih ljudi svojim nastupima ulazi u tematiku i problematiku hrvatskih politika. I da upravo u sferi tih politika hoće da nije kako jest, nego da bude onako kako nije. Što je legitimno. A kako politiku drukčije i definirati nego kao pojedinačna i skupna nastojanja da se društvo i odnosi u državi uređuju, upravljaju i (pre)usmjeruju onako kako ljude to žele, u skladu s nekim načelima i ostalim pozitivnim mjerilima.

Bolje je ne biti ravnodušan …

Sve je to, na neki način, opravdano je dakle i pohvalno. Bolje je biti zainteresiran i na bilo koji način aktivan nego nezainteresiran, ravnodušan, rezigniran i ’stoički’ ili oportunistički ili kukavički pomiren sa stanjem kakvo jest, pogotovu ako je to stanju u veliku raskoraku s očekivanja, željama, potrebama, vrijednosnim sustavima, mjerilima, praktičkim i razumskim kriterijima, opravdanim razlozima i idealima.

…ali postoji tu i veliki „ipak“, visok i širok kao Medvednica ili Biokovo!

Pa ipak, vidljiv je u svemu veliki „ipak“. Taj „ipak“ visok je i širok kao Medvednica za Zagrebčane ili kao Biokovo za Makarane. Taj „ipak“ jest nerazlikovanje svega spomenutoga i nespomenutoga što se hoće ili se ne će od metode kojom se ostvaruje to što se hoće odnosno mijenja ili uklanja to što se ne će da jest. Negativni ili bilo koji drugi iskazi putem virtualnih medija ili na prosvjedima jesu metoda osobnog očitovanja unutarnjeg stanja. A rad na mijenjanju stanja s drugima jest politika. To dvoje razlikuje se jedno od drugoga kao što se objavljivanje zapisa iz intimnog dnevnika o ratu ili galama protiv neprijatelja razlikuje od stvarnog sudjelovanja u ratu.

Drukčije rečeno: izlijevanje ogorčenosti, ma s koliko pameti i lucidnosti, nije još nikakva politika. Ondje gdje prestane davanje oduška svojim mislima i afektima, a počne plansko odnosno razumno i zajedničko djelovanje – tu tek počinje politika. Tko jedno od drugoga ne razlikuje, u velikoj je zabludi.

Razumljivo je da su mnogi digli ruke od praktičke politike, od vjerovanja političarima i strankama, pa i od izlaženja na izbore. Za to imaju debeli dosje opravdanih razloga… i isprika. No i svima takvima trebalo bi biti razvidno da svojim iskazima nezadovoljstva i ogorčenosti, ma koliko energije i dobrih htijenja u njih ulagali, ne ulaze u sferu politike, da ne mijenjaju ništa u stvarnosti i da ne pokreću i ne stvaraju ništa u sferi realnih odnosa u društvu ili u čemu god.

Kuknjava nije politika niti pridonosi politici!

Grublje rečeno: kuknjava nije politika niti pridonosi politici. Pokazivanje ogorčenosti ili rezignacije nije politika! Same riječi nisu politika! Moraliziranje samo po sebi nije politika. Mazohizam nije politika! Utjeha u čitanju ili pisanju o politici nije politika! Religiozna utjeha ili bijeg od stvarnosti po vjeri nije politika! Tumačenje zbivanja, osuđivanje i pametovanje nije politika! Dizanje ruku od osobnog angažmana nije politika! Vjerovanje da svojim raspravama kreiramo nekakvu buduću, bolju politiku još nije politika. Nije to ni umirivanje savjesti javnim verbalnim prkošenjen vlastima. Sudjelovanje na kojekakvim mutnim i kontraproduktivnim prosvjedima nije nikakvo političko umijeće! Politika počinje na onoj točki gdje se u stvarnosti – s drugima! – nešto opipljivo stvara, mijenja ili poboljšava.

Sve za što je rečeno da „nije“ politika legitimno je i svatko ima pravo činiti ili ne činiti sve što hoće, u granicama općeg morala i legitimnih metoda. I sve može biti na ovaj ili onaj način i dobro i korisno, u spoznajnom, katarktičkom, moralskom ili duhovnom smislu. No svime time skupa ne prelazi se ni sam prag politike kao specifične ’športske’ discipline, kao djelatnosti važne za sve. Isto onako kao što se pukim športskim navijanjem, još manje pred tv-zaslonom, ni na koji način ne ulazi u teren niti se može što promijeniti na terenu. Može se samo dati određena psihološka potpora, samo ohrabrenje, samo neizravni poticaj igračima. Ako on uopće dopre do njih.

Nema smisla stalno iznova ubacivati fermente u ono što je već davno (i loše) fermentiralo

Kritika, analitika i iskazivanje osjećaja i volji korisni su i potrebni, osobito u određenim i ograničenim razdobljima. No kada se sve skupa počne stalno iznova jalovo opetovati, imamo pojavu kao kod kiseljenja mlijeka ili kod fermentacije. Čim se prijeđe određena točka, zenit fermentacije, a kiselo se mlijeko ne konzumira, ono počinje proces kvarenja. I koliko god novog kvasa ubacivali u njega, proces kvarenja ne zaustavlja se, nego se još više pospješuje. Te vodi do toga da takvo mlijeko postaje nepitko, posve neupotrebljivo i beskorisno.

Svaka usporedba ograničena je na jedan segment, i to nam mora biti poznato. No svaka usporedba otkriva neku bitnu dimenziju predmeta koji s nečim drugim uspoređujemo. Tako je i sa stanjem na području hrvatskih politika. Ono je već davno prezrelo i nema perspektivu smislenih fermentacija u nešto dobro. Za to bi se njih moglo i moral opokretati posve iznova, na drugim osnovama i na druge načine, iz početka, ab ovo. Nema smisla stalno iznova ubacivati fermente u ono što je već davno (i loše) fermentiralo.

Što odatle zaključiti?

Što odatle zaključiti? Može se zaključiti to da sveukupni napori svekolikih medija i stranica i profila odnosno ljudi koji ih ispunjavaju svojim sadržajima ne daju željene rezultate. Nego da nebrojena očitovanja postaju sama sebi svrhom i znače samo nemoćnu vrtnju u krugu do iznemoglosti. I ne samo da ne daju željene rezultate, nego stvarnost ide i dalje u drugom smjeru od željenoga. Pri čemu ogorčenosti još više bujaju. Pa dobivamo začarani krug i pojavu da nemoć hrani frustraciju, a frustracija se pretače u nemoć. Politika nastavlja drumom, a ogorčeni tumaraju šumom. I nikada se, na taj način, ne će se sa stvarnom politikom sastati – koliko god sami bili uvjereni da su njome do grla zaokupljeni.

Ovdje se ne će iznositi ’mudri savjeti’ u stilu ’što nam je činiti’. (Potpisnik ovih redaka ne smatra sebe mađioničarem koji može iz svog crnog šešira, koji uostalom i nema, izvući onoliko bijelih zečeva koliko je dovoljno da fascinira publiku.) No nedvojbeno je jedno: Da bi se takve savjete čulo ili nalazilo, potrebno je prethodno iz stanja iskazivanja ogorčenosti prijeći u stanje spremnosti za ozbiljan javni i politički angažman. Onima koji nisu spremni u takav angažman prijeći nema smisla ni tumačiti što on jest. A oni koji su spremni na takav angažman već su prevladali stanje afektivne ogorčenosti, izašli iz njega, te razumiju što angažman jest, makar i sami i dalje bili nemoćni stvarnost izmijeniti, u nedostatku šire potpore. Takvih je na žalost malo i sve manje, ako se zanemare svi oni koji i u politici ’furaju’ uglavnom samo svoje privatne afekte, a osobito osobne i sebične ambicije i probitke. Oni su treća kategorija, koja s jedne strane upropaštava politiku kao odgovornu ’disciplinu’, a s druge strane proizvodi mnoštva onih koji su toliko ogorčeni, razočarani ili rezignirani da više i ne žele ili ne znaju prijeći prag politike. Prijeći prag politike kao specifične i iskonski plemenite djelatnosti koja bi morala služiti primarno općemu, a tek onda i osobnomu i privatnomu dobru onih koji se tom disciplinom bave ili se nastoje baviti.

Povezani sadržaj:

Šiljo: Gdje počinje bavljenje politikom?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo