Davor Velnić: Sramota je što Papa i Kaptol ne uviđaju da svetosavlje nije kršćanstvo nego poganstvo

Davor Velnić: Sramota je što Papa i Kaptol ne uviđaju da svetosavlje nije kršćanstvo nego poganstvo, s takvima raspravljati o kršćanskome svetom nauku ili Stepinčevoj svetosti nije glupost, već neukost i neupućenost

Jednakost, čak i ova lažirana globalizacijom, uvreda je za ljudsko biće. Božje lice manifestira se čovjekom, a ne klonom! Psi su postali važniji od djece, majke hoće izgledati mlađe od kćeri i unuka, svi misle da im pripadaju i skupocjeni automobili i vikendice s bazenom i najbolje škole

Nemiran duh koji je proputovao svijet u stalnoj i jamačno nikad završenoj potrazi za duhovnom i filozofskom istinom, svojevrsni intelektualni spoj genijalnog polemičara A. G. Matoša i eruditskog pisca Slobodana Novaka, naš je sugovornik Davor Velnić čije svako istupanje u hrvatskoj javnosti izaziva veliku znatiželju publike na kojim temama će ovaj put (z)gaziti političku korektnost koju ne podnosi kao niti domaće političke i društvene uhljebljene mlakonje. Velnić se u hrvatskoj književnosti pojavljuje krajem devedesetih godina 20. stoljeća zbirkom pripovijedaka Otoci i sjećanja (1998.), čijim je intrigantnim sadržajem, vještim načinom pripovijedanja i intelektualnom svježinom pridobio čitateljstvo, a književnim kritičarima dao nadu da se pojavio novi pisac vrijedan zanimanja izvan ukalupljenog akademskog teoretiziranja. Svojim je neprekidnim radom u narednih dvadesetak godina potvrdio svoju spisateljsku darovitost djelima u kojima prožima raznoliko i sadržajno životno iskustvo, načitanost lišenu lekcijskog spoznajnog ograničenja, filozofsku učenost proizašlu iz produhovljenog poimanja stvarnosti, nemilosrdnu polemičnu žestinu kojom slama društvene predrasude, povijesne zablude i političke utopije. Temeljito esejistički razotkriva iskonsku ljudsku narav čiji je razum sputan nagonima, a nije slobodan duhom.

PODGRIJANE OPSESIJE CARSKE KINE

U knjizi „Vrijeme mahnitog čovjeka“, zbirci Vaših vrsnih esejističkih tekstova, beskrupulozno kritički propitujete djelovanje povijesnih osoba, brojne filozofske i religijske čimbenike, ideološke misli i umjetnička dostignuća, dakle temelje dosadašnjeg društva zapadne civilizacije. No, ti se temelji jako tresu zadnjih nekoliko stoljeća, pa koliko su uopće bili čvrsti i od kojih su „materijala“ stvoreni da im je „modernizam“ toliko naštetio?

Dva stoljeća, ako za trenutak zanemarimo toliko hvaljeno francusko prosvjetiteljstvo. Točno od Francuske revolucije kad se pariška masa, a poslije cijela Francuska, zarazila s dva vrlo opasna pojma: slobodom i jednakošću. Riječima povjesničara tog povijesnog razdoblja, Augustina Cochina: Slobodan narod jakobinaca nije postojao i nikad neće postojati. Jer stvarni je narod masa, razularena rulja prepuštena samoj sebi, nagonima, sugestijama trenutka, bez kočnice, bez vođe, bez zakona, upravo onakav kakav se pokazao srpnja 1789. Divovsko čudovište koje je u pet godina što su uslijedile sijao strah po ostalim dijelovima Francuske i koje je u dušama onih koji su ga promatrali ostavio neizlječiv užas. Što se tiče ‘bratstva’, čuvenog revolucionarnog pokliča Liberte, Egalité, Fraternité – barem Hrvati dobro znaju koliko su „bratstvo i jedinstvo“ južnoslavenskih opsjena skupo platili i ne prestaju ga plaćati. U početku je spomenuti poklič francuskih revolucionara imao i četvrti pojam – ‘smrt’, koji je jednoznačno najavio što slijedi i u što će se Revolucija uskoro pretvoriti, pa je uklonjen, ali smrt je ostala nemilosrdni atribut nasilne jednakosti, lažnog bratstva i divinizirane slobode. Da bi se podaništvo pretvorilo u narod prigodno je izmišljena jedna tehnološki usavršena naprava egzekucije – giljotina – i masovna sječa glava je započela, dajući poslije svakoj revoluciji približan obrazac bezobzirne revolucionarne revnosti. Sila ponad čovjeka, transcendencija, ili kako god je religije imenovale i zazivale, zamijenjena je živim kumirima, tj. velikim vođama nacifašizma i komunizma te strankama i državnicima Slobodnog svijeta. U svom ateističkom pohodu na nebo tzv. revolucionari su povjerovali da ponad čovjeka i ljudskog razuma, mozga kako ga još danas zovu evolucionisti, nema ni sile ni autoriteta, i da je čovjek sam sebi gospodar – stoga nikome ne polaže računa, a život ionako završava kao strvina u utrobi grobnog crva. Eshatološko ništavilo alibi je svakom zločinu.

Tko su povijesne osobe koje su „prodrmale“ te temelje i ucrtale nove ideološke pravce koji nas usmjeravaju iz kršćanske u protukršćansku civilizaciju i zašto?

Nije toliko riječ o osobama koliko o pokretima koji su zlouporabili pojam jednakosti. S pravom bismo mogli prozvati ideologe nacifašizma i komunizma, sve krvnike redom od Europe i Azije do Afrike i Južne Amerike, da im ne spominjem imena, ali zašto preskočiti čuvene europske prosvjetitelje od kojih je sve počelo? Ili izuzeti filozofski materijalizam 19. stoljeća, ne samo Marxa koji je svoje umotvorine namijenio industrijskom radništvu Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, razvijenom građanskom društvu Europe, a njegovih su se radova dočepali razbojnici i sjecikese poput Staljina i Lenjina te ih prigrlili kao alibi za vlastito pomračenje u pogromu partijskih izdajica i krivovjernih revizionista, svih koji nisu njihovi istomišljenici. Marx nije predvidio da će biti zloporabljen. Nacifašizam je, isto tako, koristio filozofe i književnike izvan konteksta kako mu je to odgovaralo. Komunizam i nacifašizam su braća po prolivenoj tuđoj krvi, nešto poput demona i njegova dvojnika, još krvoločnijeg demona.

Možemo li u tim nastojanjima ustvari prepoznati onostrano, samo malobrojnima dokučivu esencijalnu borbu Dobra i Zla na eshatološkim religijskim i filozofskim postavkama?

Svi mi živimo vlastitu onostranost i to su naše najdublje i teško ispovijedive tajne bilo da ih smatramo praznovjerjem, prepoznajemo kao mistiku i nevidljivu zbilju ili ih prihvaćamo kao vjeru i vjernost sili čiju nazočnost neprestano osjećamo u ‘devetom krugu’ našeg najdubljeg i najsramotnijeg ja. Nema zla izvan čovjeka.

Koliko se Katolička crkva, posebice za pontifikata pape Franje „pokorila“ progresivistima, čije je djelovanje demonska suprotnost Kristovom Evanđelju, ali i zdravorazumskom ljudskom rasuđivanju?

Povijest papa je šarolika, bilo je nezamislivo svega, dobre knjige o tome su napisane i treba ih pročitati. Bez obzira na doktrinu o papinskoj nepogrešivost i pape su samo ljudi. Ni nakon agresije sovjetske Rusije na Ukrajinu papa Franjo još ne uviđa da u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nema sugovornika i da je s njom međukršćanski dijalog besmislen. Ruska pravoslavna crkva je za vrijeme SSSR-a istrijebljena u korijenu, a njena obnova nakon pada Berlinskog zida djelo je iste sovjetske obavještajne nomenklature kao i restauracija sovjetskog oligarhijskog kapitalizma na čelu s predsjednikom svih predsjednika, Putinom carskih ovlasti. Sličnu grešku čini i Kaptol kad ne uviđa da svetosavlje nije uopće kršćanstvo već poganska idolatrija i s takvom nema međukršćanskog dijaloga osim sramoćenja. S takvima raspravljati o kršćanskom svetom nauku ili Stepinčevoj svetosti nije glupost već sramotna neukost i neupućenost.

Kako je i na koji način Zapad nakon Drugoga svjetskog rata pretvoren u dekadentni društveni eksperiment čiji je izgledni svršetak u distopijskom digitalnom totalitarizmu?

Oba su svjetska rata zakuhala licemjernost europske politike i odsutnost osjećaja za stvarnost. Danas je to birokratiziranost i neučinkovitost EU sinekurista i njihovih lobista koji sami sebi postaju svrhom. Od Antante poražena i ponižena Njemačka nakon Prvoga svjetskog rata okotila je nacionalsocijalizam, dočim su roditelji Oktobra njemačka vojna obavještajna služba koja je htjela boljševičkom revolucijom osigurati istočnu bojišnicu. To je i uspjela Brestlitovskim mirom Sila osovine i boljševika u ožujku 1918. kad je Rusija izašla iz rata. Pregovori su započeli odmah po svršetku Oktobarske revolucije jer je to bila Lenjinova obveza prema svojim njemačkim mentorima. Dvaput su SAD svojim mesom i tehnologijom spašavale Europu od samouništenja i, istina je, stvorili danas na snazi Pax Americana. No, da se nisu umiješali u Drugi svjetski rat, Europa bi se danas pozdravljala s Heil Hitler i Živio Staljin, a crvene zastave sa svastikom i petokrakom visjele bi sa svakog prozora.

Kao ogledni primjer takve depresivne sutrašnjice navodi se kineski totalitarni model vladanja, pa budući da ste osamdesetih živjeli i radili u Kini te dobro poznajete taj mentalitet, kako Vi sagledavate složeno kinesko društvo i geopolitički utjecaj koji ima i imat će u ovom stoljeću?

Zar doista mislite da se masa i distopijska vizija svijeta ne podnose? Kad masa traži jednakost i pripadajuća prava, već je na pola puta do civilizacije mravinjaka. Distopija nije daleko, to su frenetična poklonstva Velikim vođama: masovne likvidacije i istinska vjera u tisućljetni Reich ili u komunizam budućnosti u kome će ljudi raditi koliko mogu i uzimati koliko trebaju?! Dokazano je da se čovjek, zaveden tlapnjom jednakosti, rado pretvara u insekta. Ne, Kina se ne smije olako uspoređivati s Europom i judeokršćanskom uljudbom. To je Carstvo koje u neprestanom kontinuitetu prijestolja, ali ne istog naroda i dinastija. I to traje već 2300 godina, a prije Carstva približna duhovno-mandarinska forma kraljevstva trajala je više od tisuću godina. Kineski jelovnici stariji su od nekih tekstova religijskih Objava Bliskog istoka. Europa je funkcionirala prevrtljivom koegzistencijom kraljevina, kneževina i republika, svježih nacionalnih država i od njih podosta starijih naroda. Na kineskom prijestolju izmjenjivali su se Kinezi (pleme Han, kako oni sebe zovu), Mongoli (dinastija Yuan) i Manđurci kao posljednja kineska carska dinastija Qing, i bez obzira na nacionalno podrijetlo njihovi su se carevi istom predanošću borili za prosperitet i proširenje Središnjeg carstva. Carstva, naime, nisu pod nadzorom proroka. Danas Zmajevim prijestoljem carskim ovlastima vlada Predsjednik i generalni sekretar u istoj osobi, a umjesto carskih mandarina partijski su sekretari odabrani metodologijom koja se nije promijenila posljednjih dvije tisuće godina. Nekad i danas, svi su u starom i novom Zabranjenom gradu uškopljenici.

Upravo se zahuktava stara politička i izgledna nova vojna kriza između Kine i Tajvana koju je „začinila“ američka „duboka država“ nedavnim „državničkim“ posjetom Nancy Pelosi tajvanskim političkim vođama. Možemo li na tom primjeru raščlaniti glavne geopolitičke „nesporazume“ koji su nastali htijenjem angloameričkih globalista da zadrže svjetsku prevlast unatoč višepolarne realnosti čiji su glavni predstavnici Kina i Rusija, uz ostale zemlje BRICS-a?

Ništa se posebno nije promijenilo već posljednjih pedesetak godina, odnosno od kad je 1972. Richard Nixon kao američki predsjednik službeno posjetio NR Kinu. U različitom intenzitetu napetost vlada od kad je NR Kina primljena u UN (umjesto Formoze, iliti Tajvana 1971.) i postala stalni član Vijeća sigurnosti, a Tajvan obeštećen na način da je od SAD-a dobio zajamčenu državnu suverenost i pristup visokoj tehnologiji. Nemojmo zaboraviti da danas Tajvan (TSMC i UMC) proizvodi 61 posto svjetskih čipova, Južna Koreja (Samsung) 17 posto, SAD (Global Foundries) 7 posto, a razvikana NR Kina (SMIC) 5 posto, dok svi ostali 10 posto. Tajvan je globalna velesila u elektroničkoj industriji. NR Kina od svog proglašenja 1949. govori o dva gospodarska sustava i jednoj državi, ali to su samo podgrijane opsesije carske Kine pojačane partijskom doktrinom neuništive komunističke revolucije i neprestanog teritorijalnog širenja. Sjetimo se okupacije Tibeta pedesetih godina prošlog stoljeća i državnog projekta imperijalnih apetita nazvanog ‘Kineski put svile’. Američki dogovor iz 1971./1972. bio je i ostao: vama članstvo u UN i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, što nije malo, a eventualni dogovor o Tajvanu ostaje na dugom štapu. Međutim, poteškoće mogu nastati na Spartly i Paracelskim otocima, u naravi pješčanim sprudovima Južnokineskog mora pogodnih za podizanje vojnih pomorskih baza.

PUTIN JE STEČAJNI UPRAVITELJ

Je li to nastavak plana globalističke „hobotnice“ čiji su „pipci“ i u Ukrajini koja je izložena sustavnoj ruskoj agresiji što Putin opravdava brigom za granice svog „carstva“ kojim kao bivši „rukopoloženi“ KGB-ovac vlada više od dvadeset godina?

Putin je vladar starog, ali zastrašujućeg nuklearnog arsenala i stečajni upravitelj ruskog gospodarskog rasula potpuno ovisnog o zapadnoj tehnologiji. Ruski predsjednik je turobna slika ruske patetike: razvikane ruske duše koja se ne prestaje klatiti između napjeva ‘Oči čarne’ i masovnih egzekucija u Katinskoj šumi. To je skučena i nesigurna osoba koja je pala pod utjecaj teških prevaranata, okultista i svojim boljševičkim praznovjerjem im povjerovala. Ne želi shvatiti da su vremena Kominterne prošla; međunarodna Republika Sovjeta je bila svjetsko zlo i boljševička umišljenost. Ali isto tako ne vidi da Zmajevo prijestolje oštri i proteže svoje kandže prema dalekoistočnom Sibiru. Ne razumije da Kina mora naći životni prostor za svoju galopirajuću mnogoljudnost, a Sibir je njeno prirodno i povijesno zaleđe. Zarakijana Rusija ustrašenih, poniženih i protjeranih u Sibir taj prostor nije nikad uljudila, marljivi Kinezi iz Unutarnje Mongolije i Mandžurije dokazali su da to mogu. Bez nuklearnog arsenala sovjetska Rusija bila bi svima lak plijen i ta nuklearna skalamerija jedini je adut ruskog ludila.

Prepoznaju li se u tom „organiziranom“ geopolitičkom kaosu „gospodari iz sjene“ koji zapravo upravljaju sa svim stranama, dok njihovi istureni glasnogovornici zastupaju tobože suprotstavljena i spasonosna rješenja svjetskih problema u promidžbeno programiranim medijskim priopćenjima?

Zavjere su loš savjetnik i još gore rješenje. Nema većih zavjerenika od gluposti i lijenosti, a kad se to dvoje sretnu rađa se ljubav na prvi pogled i svijetom zavlada njihovo potomstvo: ambiciozni, pohlepni i netalentirani. To je današnja politika srozana na politikanstvo, dok su civilizacijski atributi umjetnost i kultura u zagrljaju arbitara-šarlatana, onih prevaranata što nam ne prestaju tumačiti što da gledamo, slušamo, čitamo, pijemo, jedemo. Državnici su postali političari i uskoro se srozali na politikante koji se brinu samo o poziciji u vlastitoj stranci i o sljedećim izborima, jer ako ih izgube bit će ono što doista jesu: umišljeno nitko i ništa. A urote prepustimo sveznalicama sa šanka, istima koji znaju sastaviti reprezentaciju bolje od Zlatka Dalića, voze bolje od Verstappena, uspješniji su ljubavnici od Jamesa Bonda ili umniji od Sokrata.

Neki od promicatelja „najnovijeg“ svjetskog poretka zastupaju transhumanistički preustroj ljudskog društva, ali i biotehnološku promjenu srži čovjeka čija se buduća robovska svrha vladajućoj eliti nastoji popularizirati svakojakim svjetonazorskim perverzijama premazanima trivijalnostima virtualne stvarnosti?

Promovira se sve što se protivi tradiciji i odmah se proglašava nazadnim. Ljudi masovno nasjedaju pomodarstvu uvjereni da novo uvijek nudi bolja rješenja i može im iskupiti ružnu i nečasnu prošlost, a banalnost izjednačava vrline i mane. Tlapljiva ideja o jednakosti i ravnopravnosti uz pomoć novog, što samo sliči napretku, ostaje konstanta čovjekovog nagona za sakrivanjem. I ponovno se vraćam na demonsku zavodljivost slobode i kameradsko štavljenje jednakosti uvjetovano otvorenom mržnjom prema svima koji nisu iz tog drugarskog legla. Sloboda i odgovornost su sinonimi, isto kao prava i dužnosti, ne ide jedno bez drugog. Jednakost, čak i ova lažirana globalizacijom, uvreda je za ljudsko biće. Božje lice manifestira se čovjekom, a ne klonom. Nitko ne želi imati dvojnika, tisuće njih. Ljudima je neugodno kad vide istu košulju na drugome. Kukci su jednaki, amebe i zeleni bičaši, virusi i bakterije… ljudi žele biti različiti, a drugovi žele biti jednakiji. Sva ljepota je u različitosti i fraktalnoj manifestaciji ljudi i prirode. Ravnopravnost da, do neke mjere, jer uvijek je mjera u pitanju i sukladno sposobnostima nisam siguran na koju to ravnopravnost cilja ateistička grlatost: ustavnu, prekogrobnu, zatvorsku, rajsku ili ravnopravnost pakla. I ta razvikana i toliko žuđena ravnopravnost može biti zamka opsjenara.

Je li Zapad dodatno oslabljen neomarksističkim ideološkim glupostima koje su „progutale“ demokratske ustanove, školstvo, kulturu i građansko društvo, baš kako je i najavljivao komunistički ideolog Antonio Gramsci promičući „kulturnu hegemoniju“?

Zapad je obijestan i platit će visoku cijenu svoje oholosti. Nakon oporavka od dviju svjetskih klaonica, milijuna mrtvih i raseljenih, pandemija poput ‘španjole’, poslijeratne neimaštine i gladi, judeokršćansku uljudbu nije obuzelo očekivano zadovoljstvo već obijest: prekomjerna želja za posjedovanjem i pokazivanjem. Psi su postali važniji od djece, majke hoće izgledati mlađe od kćeri i unuka, svi misle da im pripadaju i skupocjeni automobili i vikendice s bazenom i najbolje škole. Provala barbarstva ide iznutra. Kad su rimske patricije počele šetati svoje našminkane majmune rimskim ulicama i trgovima, Rimskom Carstvu je došao kraj. Jer kad se danas oni progresivni i moderni više bave kućnim mezimcima i Instagramom nego svojom djecom i unucima, kad se kupuju kolica za pse i mačke, pitam se gdje je kraj i jesmo li bolje od propasti uopće zavrijedili? Malo se tko danas pita jesam li uopće zaslužio ovo što imam: tekuću toplu i hladnu vodu, grijanje, hlađenje, uredne sanitarije, automobile, autoceste, posao, zdravstvenu zaštitu i slično.

Postmarksističke tlapnje su ideološki uobličili pripadnici Frankfurtske škole koji su se dolaskom nacionalsocijalizma razmiljeli američkim sveučilištima, a „plodovi gnjeva“ njihove političke destrukcije uočljivi su u društveno razarajućem djelovanju tzv. nevladinih udruga (primjerice antife, BLM, woke, proabortivne feministice, rodni fluidnjaci i sl.). Vjerojatno se njihovih radikalnih metoda ne bi u svoje vrijeme postidjeli niti najrigidniji planeri boljševičkih revolucija?

Da, zanimljivi su ti ljevičarski intelektualisti i militantni besjednici jednakosti po čuvenim svjetskim sveučilištima i društvenim institucijama; sve znaju o ljudskoj slobodi i radničkim pravima, dobro poznaju socijalizam i marksizam, tlape o komunizmu, a da nisu nikad živjeli u državi-logoru gdje se granica čuva dugim cijevima kako njezini građani ne bi pobjegli u inozemstvo. I neprestano dociraju i pametuju, sveznalice bez imalo pravog iskustva. Sretao sam ih dok sam živio u inozemstvu; kostimirani u tekstilno izlizane humaniste slobodarskog svjetonazora, tolerantne i pune razumijevanja za porok, redovito su nosili onaj pogled gnjevnog pravednika punog suosjećanja za tzv. običnog malog čovjeka. No, dok sam živio u Kini uočio sam da su se nerado odricali kućne posluge i kolonizatorskih manira. Puna su im usta tog malog čovjeka s kojim osobno nemaju nikakav dodir i preziru ga. Bez obzira na njihovo zaklinjanje na humanost i pravednost, na frazeološku načitanost i na usta puna borbe za slobodu izvojevanu tuđom patnjom, ja im ne bi dao dijete na čuvanje.

DEPILIRANI ČETNICI LASKAVIH MANIRA

I naše društvo „opsjedaju“ takvi politički retardirani derivati neomarksisitičke agende kojima su se parazitski pridružile postjugoslavenske i velikosrpske parapolitičke i kvazimedijske protuhrvatske snage, tako da u Hrvatskoj imamo mnogostruki društveni kaos?

Bez obzira na Oslobodilački rat od 1990. do 1995., visok postotak ljudi nije prihvatio Hrvatsku za svoju domovinu niti za svoju državu. Žive u tlapljivom sjećanju na propalu Titovinu i čine sve da bi oblatili Hrvatsku. To su jadnici i samo ih mržnja održava na životu. Nisu nimalo bezazleni, jer Hrvatska nije provela lustraciju pa su oni i njihov ideološki pomladak ostali nedodirnuti na dobrim političkim pozicijama, jednako dobro učvršćeni u medijima i kulturi. Slaba nam je utjeha da ni Crkva u Hrvata nije provela lustraciju.

Je li rezultat tog svekolikog nereda tegobna spoznaja da mi i dalje živimo u „Socijalističkoj Republici Hrvatskoj“ s obzirom da narativ ideologizirane jugoslavenske historiografije dominira političkim odnosima i društvenim (s)kretanjima?

Ne živimo zbog njih u SR Hrvatskoj, nego radi stranaka na vlasti koje koketiraju s gorkim sjećanjem na hrvatsko-srpske koalicije u Kraljevini Jugoslaviji, na srpsko-srbijansku hegemoniju i konstitutivnost srpskog naroda u socijalističkoj hrvatskoj republici. Neshvatljivo je da stranka na vlasti nije izabrala nekompromitirane političare srpske manjine koji su pošteno odratovali Domovinski rat, Srbe koji su osjetili zov hrvatske domovine i branili je s puškom u ruci.

Baš kao da nemamo samostalnu hrvatsku državu nastalu u Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije, mi i dalje „slavimo“ izmišljeni antifašistički ustanak u Brezovici, podupiremo ljudožderski dernek u Srbu kao spomen na četničko-komunistički pokolj Hrvata i mazohistički dopuštamo širenje dokazanih laži jasenovačkog mita?

Zbog toga što naša historiografija i ‘učiteljstvo’ na tzv. filozofskim fakultetima, čitaj marksističkim ispiralištima, te Fakultetu političkih znanosti još uvijek izjednačuje antifašizam i komunistički pokret. Tito je postao antifašist 21. lipnja. 1941. nakon napada nacističke Njemačke na SSSR, a do tog je dana, kao i njegov gospodar Staljin, s nacifašistima bio u vojnom paktu. Pravi antifašisti su izginuli u Normandiji i Europu oslobodili nacifašističkog zla, dok su Tito i njegovi jurišnici zločinima pripremali uspostavu komunističke diktature.

Istovremeno su vladajući obljetnice veličanstvenih pobjedonosnih bitaka Hrvatske vojske poput „Oluje“ odnarodili i omlitavili po svojoj mjeri europeiziranih birokratskih štrebera i kukavnih kolebljivaca koji su Domovinski rat gledali na sigurnoj udaljenosti od prve crte?

Nakon nekog vremena, naročito kad ostare ili pomru ključni sudionici velikih povijesnih događaja, državni praznici postaju velebne predstave za garnituru na vlasti i ciljani predizborni skupovi. Mlohava pompoznost česta je osobina ovih prostora patetike i pijetizma, zato silna uglancanost i operna scenografija. Pobjeda se tretira kao plijen, neotuđivo pravo na koristoljublje.

Ta „mladunčad“ jugoslavenske elite koja vlada hrvatskom politikom svoje je saveznike pronašla prije svih u manjinskim etnopoduzetnicima kojima dominiraju od četništva izglačani srpski političari na vezi s velikosrpskim Beogradom, tako da mi Hrvati kao u filmu „Beskrajni dan“ iznova i iznova proživljavamo sve pogubne političke posljedice hrvatsko-srpske koalicije nastale još 1905. godine u Rijeci?

Partijska se nomenklatura prilagođava, ali nerado gubi svoje ljude i prostor. Po starom ilegalnom trzaju brine se o svojim simpatizerima i pristašama. Da bi održala političku moć upotrijebit će savezništvo čak i s onima koje je dok je bila na vlasti proganjala, homoseksualcima na primjer. Začetak hrvatsko-srpske koalicije zametnut je u hrvatskom južnoslavenstvu potenciranom od onodobnih crkvenih prvaka, Strossmayera i Račkog, kad se primjerice usporedno svi pravoslavci prestrojavaju u Srbe, a poslije srpska manjina u konstitutivni narod Hrvatske. Koliko je to bilo pogubno pokazalo se za vrijeme Domovinskog rata. Sada je povratak te konstitutivnosti iz SFRJ zadaća vrlo uspješnog etnopoduzetnika Milorada Pupovca i njegovih plaćenika. Uspješan je u svojim političkim sabotažama jer mu se može, ili kako kaže stara latinska poslovica: ‘Ne bi Cezar bio lav da Rimljani nisu ovce’. Naravno, cijeli se proces odvija uz pretpostavku da su u Hrvatskoj svi pravoslavci Srbi što je glupost jer je kršćanstvo univerzalna religija i nije uvjetovano nacijom kao judaizam, na primjer. Hrvatska država mora svojim građanima pravoslavne vjere omogućiti vjerski identitet i slobodu kroz uredno registriranu Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Kako u tom kontekstu ocjenjujete političke odnose Hrvatske i Srbije?

Nikad bolji. Sva sreća da je u Srbiji na vlasti otvorena četničko-srbojugoslavenska opcija pa hrvatska vanjska politika neće zalutati kao prasad u magli. Aleksandar Vučić je četnik od crijeva do noktiju i Vlada RH valjda vidi s kim ima posla. Problem su đinđići i tadići, depilirani četnici laskavih manira i krivotvorene uljuđenosti. Da su Tadić i Josipović ostali još jedan mandat predsjednici, ja više ne bih znao tko mi je od njih Predsjednik. I to su opasne situacije, geđovanska prijetvornost zaogrnuta lažnom građanskom manirom i hrvatska samodopadnost koja obožava biti polaskana – a ne otvoreno četništvo kojeg smo već jednom porazili.

Kako se razumno ne može objasniti takva hrvatska politika koje ide protiv interesa vlastitog naroda, i to sad službeno više od stotinu godina, postoji li kakav „tajni“ ili „trajni“ sporazum iz tog ili kasnijeg razdoblja koji međunarodno obvezuje hrvatski narod da „protuprirodno“ politički opći s južno i istočno europskim (čitaj balkanskim) plemenima, umjesto da se RH, pogotovo kao članica EU, vrati na početne postavke prije 1918. u svoje prirodno srednjoeuropsko i sredozemno okružje?

Orjunaštvo, komunistička indoktrinacija bratstvom i jedinstvom, miješani brakovi, djeca oficira i negdašnjih državnih službenika, potom „naš jezik“ kojim se narodi tzv. regijona mogu sporazumjeti, mediji u službi partijske nomenklature i jugoslavenskog nacionalizma, sve su to čimbenici koji zavode loše obrazovanu masu potrovanu obiljem šećera što zatupljena pogleda, zaležana na kauču, bulji u TV i snatri bolju budućnost.

No, ipak su se najstarije hrvatske kulturne i znanstvene ustanove trgnule iz politički letargičnog „ne zamjeri se onima koji iz proračuna pune naše riznice“ sna, pa smo napokon dobili dva suvisla dokumenta, jedan od HAZU-a kao svojevrsni hrvatski memorandum ili uputstvo vladajućima kako da se postave u obrani hrvatske države i naroda, i jedan u nastajanju od Matice hrvatske, odnosno prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Kako Vi gledate na obje te inicijative i graktanje koje je uslijedilo od protuhrvatske strane?

U suverenoj Republici Hrvatskoj već trideset godina od HAZU/JAZU nismo čuli ni stav niti vidjeli suvisli državotvorni potez, a kakvim smo povijesnim događajima svjedočili? Taj smokvin list u ustima akademika ne može se poništiti pamfletom okorjelih oklijevala, tim više jer će ponovno uslijediti muk ustrašenih mlohavaca, brendirana hrvatska tišina. Naši akademici misle da je postati akademikom kraj karijere, a ne tek početak izrazitog javnog djelovanja. Spomenuti dokument HAZU-a pamflet je sumnjive pismenosti, nepoznate svrhe i namjene. Inicijativa Matice hrvatske je hvalevrijedan pokušaj da se definira što i gdje: norma uporabe hrvatskog jezika u javnom prostoru. Hrvatski jezik je naša svetinja, ono što jesmo i po čemu ćemo biti i opstati, on nije samo naš atribut već pretpostavka hrvatske suverenosti.

Razgovarao: Vanja Vinković

Kamenjar com/(Hrvatski tjednik)/https://kamenjar.com/Hrvatsko nebo