Herceg Stjepan

Stjepan Vukčić (? 1404. – 22. 5. 1466.), sin kneza Vukca Hranića, od 1435. god., nakon smrti strica Sandalja Hranića, postao je gospodar svih zemalja koje su pripadale plemenu Kosača. Podrinjski plemići Pavlovići su htjeli proširiti svoju vlast na njegove zemlje, ali je herceg Stjepan u ratovanjima protiv njih bio uspješniji pa je tako knezu Radoslavu 1443. god. preoteo njegove humske posjede na području trebinjske župe. Od 1440. do 1443. proširio je svoju vlast na Poljica, Omiš, Bar, gornju Zetu, Završje (Tropolje), Klobuk i Trebinje. Neka od tih područja nije dugo držao jer su mu Mletčani uzeli Omiš i Bar, a gornju Zetu zetski knez Stjepan Crnojević.

Ratovao je i protiv bosanskoga kralja Stjepana Tomaša s kojim se je pomirio 1446. god. i u znak pomirbe dao mu je za ženu svoju kćerku Katarinu. Prije toga Stjepan Tomaš je od pape Eugena IV. zatražio krunu i priznanje svoje kraljevine što mu je do tada osporavao ugarski kralj koji je htio ovladati Bosnom. Papa je tražio od Stjepana da otpusti Vojaču, svoju dotadašnju ženu bogumilku s kojom je imao sina (Vojača nije bila plemkinja, dakle nedostojna da bude bosanska kraljica), te da se bosanski kralj i buduća kraljica Katarina odreknu bogumilstva i prihvate katoličanstvo. Kralj Stjepan i Katarina su se vjenčali 26. svibnja 1446. god. u Milodražu kod Fojnice, i to prema katoličkomu obredu. Novosklopljenim brakom s Katarinom kralj Stjepan Tomašević je u borbi protiv Turaka dobio moćnoga saveznika hercega Stjepana. Međutim, već je 1448. god. herceg Stjepan stao na stranu Turaka i srpskoga despota Đurđa Brankovića u napadu na bosanskoga kralja. Na vrhuncu moći herceg Stjepan je bio već 1448. god. kada je njegova kneževina obuhvaćala prostrano područje od Lima do Cetine i od Rame do Kotora.

Nastojao je svoju zimsku rezidenciju Novi pretvoriti u značajno pomorsko i trgovačko središte pa je 1449. god. u tom primorskom mjestu osnovao manufakturnu proizvodnju sukna što je dovelo do sukoba s Kotorom i Dubrovnikom kojima su se pridružili vrgorački plemići Vlatkovići, te njegov zet, bosanski kralj Stjepan Tomaš, i sin Vladislav. Taj je rat, poznat kao 2. konavoski, trajao od 1451. do 1454. god., herceg Stjepan je bio stjeran u ljubuški grad i sve bi izgubio da nije pozvao u pomoć tursku vojsku koja je natjerala njegove protivnike na odustajanje od ratne opcije pa se je 19. srpnja 1453. god. pomirio sa sinom Vladislavom, a 10. travnja 1454. god. i s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sa sinom Vladislavom sklopljen je u Pišču na Pivi, a onaj s Dubrovnikom u hercegovu dvoru u Novom. Herceg Stjepan se je 1. prosinca 1461. god. pomirio i sa Stjepanom Tomašem koji se je htio iskazati tako da je počeo progoniti bogumile, a herceg Stjepan je stao u njihovu zaštitu što je bilo dovelo do nesuglasica s bosanskim kraljem koji je dvije godine kasnije izgubio kraljevinu. Turci su Bosnom ovladali 1463. god. Od 1465. god. Turci su osvajali Podrinje i Hum, a Mletčani Neretvansku krajinu. Hercegova vlast je 1466. god. bila svedena na grad Novi i okolno primorje. Umro je u Novom 22. svibnja 1466. god.

Herceg Stjepan se je tri puta ženio: prvi put 1424. god. Crnogorkom Jelenom Balšić, drugi put 1455. god. Bavarkom Barbarom i treći put 1460. Mlečankom Cecilijom. S Jelenom je imao troje djece: Vladislava, Vlatka i Katarinu, s drugom ženom je imao dvoje djece: Maru i Stjepana. Sudbina njegove djece je bila okrutna u doba turskih osvajanja. Vladislav, kao najstariji sin, trebao je naslijediti oca, ali se je s njim viša puta sukobljavao i mirio, dokumentirano je njegovo vojevanje protiv otca od 1451. do 1453. god. nakon čega se je s otcem pomirio. Poslije toga bio je u službi Turaka, Mletčana i Mađara. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin mu je za zasluge darovao dvije kalničke utvrde kod Križevaca.

Nakon otčeve smrti 1466. god. naslijedio je njegove zemlje, ali je već od 1469. god. bio turski vazal na čijoj je strani sudjelovao u borbama protiv vrgoračkih plemića Vlatkovića, pa u osvajanju Počitelja 1472. god. Pokušao se je osloboditi turskoga vazalstva 1480. god., u tom nije uspio pa se je povukao u Novi iz kojega je 1483. god. morao pobjeći na otok Rab gdje je i umro 1490. god. Oženio se je 1455. Anom, nećakinjom Irene, žene srpskoga despota Đurđa Brankovića. Njegov sin Petar Balša je živio u gradu Kalniku gdje se spominje 1510. god. Njegov sin Balša je imao sina Matiju i unuka Nikolu koji se je odselio na imanje u Čanadskoj županiji u Ugarskoj. Nikola je imao sinove: Jurja, Stjepana i Pavla. Nakon 1605. god. više se ne spominju u povijesnim izvorima.

Drugi sin Vlatko se je oženio 1455. nećakinjom Ulrika II. Celjskoga, a 1474. god. Margaretom Marsano, unukom aragonskoga kralja Alfonsa V. Imao je sina Ivaniša, a ovaj Vlatka, Stjepana i Feranta. U povijesnim izvorima se njegovi sinovi spominju zadnji put 1640. god. Vlatko Kosača je svoj život završio u Mletcima (tal. Venezia).

Kćerka Katarina je postala bosanska kraljica 1446. god., rodila je dvoje djece: Katarinu i Šimuna (Žigmunda) koji su pali u tursko ropstvo iz kojega ih nije imao tko otkupiti pa su da spase vlastitu glavu prihvatili islam. Šimun je postao Ishak-beg Kraljević (tur. Ishak bey Kraloglu), dobivši kasnije od sultana titulu sandžak-bega i upravitelja Karasija. Kraljica Katarina je imala na dvoru u Sutisci i pastorka Stjepana, muževa sina iz prvoga braka, koji je nakon otčeve smrti 10. srpnja 1461. god. postao bosanski kralj koji je pak svojoj maćehi dodijelio titulu kraljice majke, a ona je nastavila živjeti na dvoru mlade kraljice Mare (Jelene Branković) koja je 1463. god. također pala u ropstvo i završila u haremu nekoga visokoga časnika turske vojske.

Nakon pada istočne i srednje Bosne u turske ruke Katarina je uspjela pobjeći iz grada Kozoroga kod Fojnice na Kupres gdje je okupljala vojne snage za borbu protiv Turaka. Turci su nastojali zarobiti sve članove bosanske kraljevske obitelji i prisiliti ih na predaju pa su organizirali potjeru ne samo za kraljem Stjepanom Tomaševićem nego i za kraljicom Katarinom. Ona je s Kupresa preko Konjica i Počitelja uspjela pobjeći u Ston, zatim u Dubrovnik, odakle je s kraljevskom pratnjom otplovila u Italiju i skrasila se na kraju u Rimu gdje je umrla 25. listopada 1478. god. i bila sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli.

Kćerka Mara se je 1469. god. udala za Ivana Crnojevića, sina Stjepana I. Crnojevića i Marije, sestre kasnije poturčenoga Arbanasa Skender-bega. Ivan Crnojević je nekoliko godina boravio na dvoru hercega Stjepana u Novom. Najprije je bio oženjen Gojsavom, a od 1469. god. Marom, kćerkom hercega Stjepana. S njom je imao tri sina: Đurđa, Stjepana i Stanišu, i dvije kćeri. Turcima je kao jamca mira morao dati najmlađega sina Stanišu koji je u Carigradu primio islam i uzeo ime Skender-beg. Ivan Crnojević je stalno ratovao protiv Turaka, mijenjao je staništa i na kraju se je skrasio na Cetinju.

I herceg Stjepan je 1463. god. kao jamca mira morao Turcima dati svojega osmogodišnjega sina Stjepana koji je rođen 1455. god. u Novom. Stjepan je osnove pismenosti svladao u Dubrovniku, a nastavio u Carigradu gdje se je isticao u znanju. Primio je islam 1474. god. i dobio ime Ahmed. U jednom fermanu sultana Mehmeda II. iz 1478. god. bio je već miralem (državni zastavnik). Godine 1481. oženio se je kćerkom sultana Bajezida II., princezom Hundi-hatun. Nakon toga kao sultanov zet naglo je napredovao pa je postao sandžak-beg Burse, potom beglerbeg Anadolije. Kapudan-paša je postao 17. ožujka 1488. god., nakon toga admiral mornarice četiri godine i devet mjeseci. Potom je ponovno imenovan anadolskim beglerbegom. U ožujku 1497. god. imenovan je pak velikim vezirom što je poslije sultana bila najuglednija funkcija u osmanlijskoj državi. Sudjelovao je u mnogim bitkama. Imao je četiri sina: Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega i i kćerku Humu koja je dobila ime po Humu odakle joj je potjecao otac Ahmed (Stjepan), sin hercega Stjepana. Iza sebe je ostavio brojne zadužbine: medrese, džamije, mektebe, hamame, imrete, saraje i dr. Umro je 21. srpnja 1517. god. nakon povratka iz Egipta. Sahranjen je na svojem imanju u selu Dil na obali Mramornoga mora. To su selo njemu u čast preimenovali u Hersek (= Hercegovina). U povijesnim izvorima njegovi se potomci spominju do konca 16. st.

Stjepan Vukčić Kosača (Kosačić) je od 1435. god. imao titulu vojvode bosanske države. On je 20. siječnja 1448. god. u povelji Friedricha III., njemačko-rimskoga cara, nazvan herzogom što je značenjski ekvivalent riječi vojvoda. Stranu riječ herzog je podomaćio i u obliku herceg počesto upotrebljavao. Njegov sin i nasljednik Vladislav nije se služio titulom herceg, nego titulom vojvoda (milošću Božjom mi vojvoda Vladislav; gospodar humski i primorski, vojvoda bosanski i veće; milošću Božjom veliki vojvoda rusaga bosanskoga i dr.). Zemlje kojima je vladao i koje su pripadale hercegu Stjepanu jesu hercegovina, nakon onimizacije Hercegovina (herzog → hèrceg → hèrcegovina → Hèrcegovina). Horonim Hercegovina prvi put se spominje 1454. god. Današnja Hercegovina je površinski znatno manja od nekadašnje Hercegovine jer su istočni i sjeveroistočni krajevi pripali Crnoj Gori, Srbiji i Bosni.

Povezano

Pismo posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Papi Piju II 1462. godine

prof. dr. sc. Milan Nosić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo