Prstenovi moći: Jeff Bezosova anti-Tolkien fan fikcija od milijardu dolara

Pa, evo nas konačno. Nakon mjeseci naslućivanja, rasprava i protuoptužbi, Prstenovi moći studija Amazon objavili su 1. rujna svoje prve dvije epizode. Nema više trailera, nema više glasina, nema više proročanstava o propasti: sad imamo samu seriju. I što napraviti od toga? Kao što nas C.S. Lewis podsjeća: “Prva kvalifikacija za ocjenjivanje bilo kojeg djela umješnosti, od vadičepa do katedrale, je znati što je to – za što je namijenjeno i kako se to namjerava koristiti”; na kraju krajeva, ako ne znamo što je namjeravano učiniti, ne možemo ni prosuditi hoće li to uspjeti. Čini mi se da se The Rings of Power može razmatrati na dva primarna načina: kao pokušaj oživljavanja Tolkienove vizije na ekranu i kao samostalni umjetnički proizvod.

Razmotrimo emisiju prvo kao adaptaciju Tolkiena. Ovdje je naš zadatak lak: što god ta serija jeste, to nije “Tolkien”; niti se – kao što uvodna špica tvrdi – temelji na Gospodaru prstenova i njegovim dodacima na bilo koji smislen način. Ovu poantu moramo naglasiti: scenaristi su otvoreno inzistirali na tome da je njihovo načelo uvijek vraćanje knjizi za vodstvo i inspiraciju; lakovjerni kritičari su im povjerovali. To jednostavno nije točno.

Niti jedan lik iz Tolkienovih knjiga nije sačuvan netaknut, niti je sačuvan bilo koji od temeljnih odnosa. Vremenski slijed, geografija i zapleti su izobličeni do neprepoznatljivosti. Umjesto toga imamo niz potpuno novih likova koji sudjeluju u potpuno novom zapletu; šačica ovih prijevarno kopiranih likova dostojna je poznatih imena odabranih iz Tolkienove knjige. Galadriel, Elrond, Gil-galad: glumci nose ova imena sa svom iskrenošću i svom vjerodostojnošću djeteta s plastičnom maskom za Noć vještica. Kad bih morao pogađati, rekao bih da su scenaristi pod glavnim maštovitim utjecajem (redom) HBO-ove Igre prijestolja, originalne trilogije Petera Jacksona a igranje uloga u stilu Tamnica i zmajeva.

Nekome bi se mogla oprostiti sumnja da niti jedan scenarist nikada nije čitao Tolkienovo djelo. Ali ako su doista pročitali Gospodara prstenova, u biti su ga krivo razumjeli: u njihovim je rukama Tolkienov moralni i maštoviti svemir jednostavno uništen. Na drugom mjestu sam opširno pisao o moralnim temeljima Tolkienova svijeta: pobožnosti, zahvalnosti i poniznosti. U Prstenovima moći te su vrline odsutne – dapače, priznate su samo utoliko što su opetovano odbačene.

Poslužit ću se s nekoliko primjera. U Tolkienovom legendariju, bijeg vilenjaka iz Valinora u potjeru za Morgothom bio je čin oholosti i dio njihovog istočnog grijeha. U prstenovima moći to postaje čin herojskog “otpora”. Nori Brandyfoot—zamjena Froda Bagginsa u seriji—stalno prelazi granice koje su postavili oprezni, tradicionalni starci; glumica koja tumači lik raduje se svakoj subverziji “tradicije Harfoota”. Ljudska samohrana majka i vilenjački vojnik upuštaju se u zabranjenu romansu na užas svojih prijatelja i nadređenih; doista, par u jednom trenutku zajedno pobjegne u avanturu – on napušta svoje mjesto, a ona, svoje dijete. Sve su te odluke predstavljene kao simpatične, hvalevrijedne i zaslužne. Nasuprot tome, svaki autoritet (Vilenjak i Čovjek, Patuljak i Hobit) prikazan je kao duboko sumnjiv, ako ne i radikalno manjkav — pohlepan, nepouzdan, tup ili ulizivački. (Gotovo) svi su vođeni golim osobnim interesom.

Međutim, najgore od svega dolazi u protagonistici serije i njenom glavnom dramskom fokusu, ponovo osmišljenoj Galadriel. Tolkienova idealizirana vizija ženske ljepote i ljupkosti – vizija, priznao je kasnije, koja je možda bila podsvjesno ukorijenjena u njegovoj ljubavi prema Blaženoj Djevici – postala je arogantna Amazonka opsjednuta osvetom. Ovaj novi lik – “Zapovjednica Galadriel” – također je jedan od najmanje simpatičnih protagonista ikada prikazanih na ekranu. Ona teži osveti protiv Saurona s jednom namjerom i samopravednošću koja guši. Naredbe njezina kralja, savjeti njezina prijatelja i sigurnost njezinih vojnika ne vrijede ništa u usporedbi s tim (scena u kojoj se njezin vod pobuni je, nenamjerno, možda najuvjerljiviji trenutak u prve dvije epizode). Scenaristi se pokušavaju iskupiti za njezine očite nedostatke predstavljajući Galadriel kao žrtvu jedinstvene i nezamislive patnje (slomljena je, vidite!); u praksi, to znači da junakinja opetovano umanjuje tuđu bol kako bi uzvisila vlastitu. Možda joj možemo oprostiti što je traumatizirala otmjenog momka Elronda u sigurnosti vilenjačke prijestolnice, ali kad to učini s preživjelim brodolomcem suočenim s neizbježnom smrću utapanjem ili dehidracijom, čini se malo previše. Moja mudra i strpljiva supruga pridružila mi se u projekciji serije; primijetila je da se baš ništa u vezi s Galadriel ne bi trebalo mijenjati da bi postala uvjerljiva negativka. Moja mudra i strpljiva supruga pridružila mi se u gledanju serije; primijetila je da se baš ništa u vezi s Galadriel ne bi trebalo mijenjati kako bi postala uvjerljiva negativka.

U tome je svakako bila u pravu: i priznajem da se još uvijek mučim procesirati transformaciju tog lika. Jasno je da scenaristi misle da Galadriel čine zanimljivijom; isto tako je jasno da su je uspjeli samo pogoršati na svaki mogući način. Odakle dolazi njihov destruktivni grijeh? Kad bih potpuno obuzdao svoje paranoične i zavjereničke tendencije, uznemirio bih se zbog luciferskih slika i prikrivenih struja u seriji: kao kad glavni moralni autoritet serije savjetuje drugome da, kako bi slijedio istinsko svjetlo, prvo mora dotaknuti tamu, zlo; ili kada se Galadriel okrene od svjetla Blaženog Kraljevstva kako bi mogla nastaviti svoju potragu za samoostvarenjem; ili kada se pad vilenjaka iz milosti predstavlja kao čin vrline; ili kada glavni i naizgled dobronamjeran lik stigne u Međuzemlje kao pala zvijezda (vidimo ga kako pada, poput munje, s neba). No to su sigurno samo osobne brige maloumnog akademika. Mimoilazimo ih, za sada.

Za sada, neka bude dovoljno reći da serija ne dotiče ništa što ne ponižava: ništa što ne uspijeva učiniti otrcanim i prljavim. Amazonovi vilenjaci su, kao što su bili i Jacksonovi, nažalost povučeni, tuđi i hladni; sada su također pokorni i povremeno okrutni. Kraljevstvo patuljaka Khazad-Dûm ima svu veličanstvenost i dostojanstvo bratstva tijekom nogometnog vikenda. Muškarci – svi muškarci, koliko ja mogu zaključiti – predstavljeni su kao vulgarni, sumnjivi i netrpeljivi. Hobiti su nepodnošljivi seljaci. Tolkien je nastojao očarati svijet bajkom. Prstenovi moći su, fundamentalno, svećanost razočarenja.

Uz sve to, postoje neke dobre vijesti: ako serija ne uspijeva uhvatiti duh Tolkiena, ona također ne uspijeva – kao što čak i glavni kritičari priznaju – kao serija. Riječi Shakespeareova Filostrata mogu se lako primijeniti na Prstenove: “u cijeloj predstavi/Ne postoji niti jedna prikladna riječ, niti jedan  prikladan igrač.” Montaža i tempo su loši; specijalni efekti ostavljaju nešto što bi se željelo; kostimi i šminka izgledaju jeftino i blesavo; još nema uočljivog zapleta. Likovi su nedosljedni: prvo susrećemo jednu koja vodi djecu — djecu — u nesmotrenu opasnost; nedugo nakon što ju je drugi pohvalio za njezin nepogrešiv osjećaj odgovornosti.

Dijalog je na sličan način nepromišljen i nespretno izveden, divljački vijugajući između sukobljenih upisa narječja. S jedne strane, likovi nerijetko skliznu u izrazito suvremeni rječnik i govorne obrasce. Ovo je čudno: Vilenjaci, Patuljci i Ljudi Međuzemlja ne bi trebali zvučati kao likovi iz moderne sapunice. Ali možda su još više uznemirujući pokušaji pseudo-tolkienovskog arhaizma; oni su obično jednako uvjerljivi kao napori kostimiranog izvođača na drugorazrednom renesansnom sajmu. “Kaže se da je vino pobjede najslađe za one u čijim je gorkim kušnjama fermentirano.” Pretpostavljam da jest. “Čak ni kamen ne može sakriti znak onoga čija je ruka neugasli plamen.” Pa, kad se tako kaže.

Mogao bi se napisati radosni esej istražujući burne dijaloge serije. Ali biva sve gore. Gore navedeni problemi mogu se pripisati lošoj izvedbi ili nedovoljnoj umjetnosti: scenaristi teže velikim učincima koje misu u stanju postići. No tu su i elementi predstave koji su – u nedostatku preciznijeg izraza – jednostavno glupi. Nomadski lovci lutaju uokolo noseći (iz nekog razloga) komično masivne rogove na svojim leđima. Proto-hobiti koriste svjetiljke ispunjene krijesnicama. Elrond i Durin se zajedno voze dizalom u Moriji (moja žena, opet: “Ako će prikazivati ​​vožnju dizalom, trebali bi se barem osloniti na to i neka im u pozadini svira lagani jazz”). Galadriel odlučuje preplivati ​​cijeli ocean. Ali ako serija vrijeđa inteligenciju svoje publike, publika je odgovorila istom mjerom: ocjena obožavatelja serije na Rotten Tomatoesu trenutačno je sumornih 37%. Ovaj manjak umjetnosti je, paradoksalno, opet na dobro. Kompetentnije izveden proizvod mogao bi postati sastavni dio naše kulturne mašte i iskriviti generacijsko razumijevanje Tolkiena. Ovako, imamo se razloga nadati da fan fiction Jeffa Bezosa vrijedan milijarde dolara neće ostaviti nikakav trajni trag.

I to me dovodi do posljednjeg od mojih prvih dojmova o Prstenima: ne ljutnja, ne osjećaj izdaje, već samo iznurena tuga. Naposljetku, nije posebno iznenađujuće da su neki filmaši konačno uspjeli pretvoriti Tolkienovo veliko djelo u dosadno, zaboravljivo smeće: pokušavali su više od pola stoljeća. Ostali popularni kolektivni intelektualni imetak – Zvjezdani ratovi, Zvjezdane staze i Harry Potter – na sličan su način iskorištena posljednjih godina, samljeveni u prah pohlepom studija i ponosom jeftinih piskarala (hak pisac – Hack writer je kolokvijalni i obično pežorativni izraz koji se koristi za pisca koji je plaćen da piše nekvalitetne, žurne članke ili knjige “po narudžbi”, prim. prev.). I u tome je tuga. Gospodar prstenova uvijek je bio drugačiji. To je, za razliku od ostalih spomenutih franšiza, uistinu veliko djelo: jedno od rijetkih pravih genijalnih djela dvadesetog stoljeća. Štoviše, desetljećima nakon završetka, Tolkienov roman je bio cijenjen i čuvan, prvo od strane samog Tolkiena, a potom od strane njegovog sina Christophera. Ali toga sada više nema: i imamo sve razloge očekivati ​​da Prstenovi moći neće biti posljednji beskrupulozni pokušaj da se unovči Tolkienova ostavština.

Ali to je put ljudskih djela, rase osuđene na smrtnost i propadanje. “Uvijek je tako sa stvarima koje ljudi započinju”, kaže patuljak Gimli, “postoji mraz u proljeće, ili plamenjača ljeti, a oni ne ispune svoje obećanje.” U Leaf by Niggle — Tolkienovom alegorijskom istraživanju njegova života i umjetnosti — profesor je zamišljao budućnost u kojoj će njegov rad biti zanemaren i na kraju zaboravljen: svjetovnjaci i ljudi iz Niggleova grada nisu vidjeli nikakvu korist od njegove umjetnosti i pustili su je da propadne. U stvarnom svijetu dogodilo se nešto sasvim drugačije: isti su ljudi pretvorili Tolkienova djela u potrošački proizvod koji se može beskrajno unovčiti. Pitam se kakva bi sudbina bila draža njihovom tvorcu.

Izvor za sliku: Amazon Prime

Autor: BEN REINHARD

Izvor: www.crisismagazine.com

Prijevod: Troplet/https://www.troplet.ba/?p=47580/Hrvatsko nebo