Kako se golemi sustav političke korupcije urušio kao kula od karata

Stranke su se koristile sofisticiranim i preciznim mehanizmom plaćanja poduzetnika, koji bi se enormno obogatili u svom odnosu s državnom upravom. Korupcija je osiguravala poredak koji su svi poštivali jer su svi od takva poretka imali koristi. Ali razarajući učinak istraga i suđenja, koja su se stalno prikazivala na televiziji, osjetili su se kada stranke više nisu mogle šutnjom zaštititi svoje članove. I sustav se urušio kao kula od karata. Nestale su s političke scene za samo nekoliko mjeseci i stoljetna Socijalistička stranka i moćna Demokršćanska stranka.  

Prije tridesetak godina skupina državnih odvjetnika iz Milana pokrenula je istragu poznatu pod imenom “Čiste ruke” i dotukla cijeli tadašnji talijanski establišment otkrivši rasprostranjenu političku korupciju. Ta povijesna pravosudna bitka, iako je dobila golemu potporu naroda, nije doduše uspjela trajno riješiti problem korupcije, ali je ipak napravila važan korak u tom smjeru. Počela je kad je socijalistički političar Mario Chiesa “ulovljen” dok je primao mito, što je pokrenulo pravosudni “tsunami”, koji se malo pomalo širio po cijeloj zemlji, pogodivši na stotine političara i poduzetnika.

Državni odvjetnici s Antoniom di Pietrom na čelu otkrili su “Tangentopolis” (Mitograd), to jest kako su političari dobivali velike novce za pomaganje poduzetnicima u dobivanju javnih poslova i državnih subvencija. Bila je akcija „Čiste ruke“ prijelomna točka; označila je kraj stranačkog sustava na kojem je bila izgrađena država, sustav u kojemu su Demokršćanska stranka i Socijalistička stranka koncentrirale maksimalnu moć te se činilo da su nedodirljive. Korupcija je bila postala ključna za održavanje tih stranaka – dok ih nije ’pojela’ iznutra. Naime, iako su te stranke izgledale goleme, snažne i sposobne mobilizirati mnoštvo sljedbenika, one su ustvari bile u sebi prazne.

Stranke su se koristile sofisticiranim i preciznim mehanizmom plaćanja poduzetnika, koji bi se enormno obogatili u svom odnosu s državnom upravom. Korupcija je osiguravala poredak koji su svi poštivali jer su svi od takva poretka imali koristi. Ali razarajući učinak istraga i suđenja, koja su se stalno prikazivala na televiziji, osjetili su se kada stranke više nisu mogle šutnjom zaštititi svoje članove. I sustav se urušio kao kula od karata. Nestale su s političke scene za samo nekoliko mjeseci i stoljetna Socijalistička stranka i moćna Demokršćanska stranka.

Mario Chiesa nekoliko je dana nakon što je uhićen “propjevao”. Bettino Craxi nije priznao korupciju u Socijalističkoj stranci i za Chiesu je rekao da je “izolirani lopov”. No kad je primio prvi sudski poziv, samo dva mjeseca nakon što je njemu blizak zastupnik Sergio Moroni počinio samoubojstvo, godinu dana nakon toga, 1993., kada ga je magistrat optužio da je primio mito u vrijednosti 100 milijuna funti, podnio je ostavku na mjesto generalnog sekretara svoje partije te dogodine pobjegao u Tunis, gdje je g. 2000. i umro. U odsutnosti je osuđen na 27 godina zatvora.

Usred teške ekonomske krize, zbog koje je društvo bilo manje snošljivo prema korupciji, ljudi su masovno poduprli državne odvjetnike, koji su im postali junaci. “Čiste ruke” nije bila samo istraga, nego je i pokrenula val prosvjeda koji su pratili pravosudne akcije. No u povijesnom pamćenju za jedne je bila pravosudni udar putem kojeg su ideološki uvjetovani sudci eliminirali stranke koje su imale demokratski legitimitet, a za druge građanska revolucija koja je omogućila očistiti korumpirano političko društvo.

Ta duboka podjela u tumačenju ostala je i kad su istrage počele slabjeti i kada su stigle do profesionalnog svijeta, kad je razina pala, jer je u talijanskom društvu bilo sivih zona (zakonskih, ekonomskih, fiskalnih) pa je bilo lako prebaciti odgovornost na političare i izbjegavati vlastitu. Dubinski, vrijednosti se nisu promijenile, ali otad postoji veća svijest, veća pozornost, antikorupcijske vlasti itd. No korupcija se poslije nastavlja, prilagodila se okolnostima. Postoje drugi, manje vidljivi načini, kao što je posredno financiranje političkih snaga ili skupina za pritisak koje se stvaraju da bi uvjetovale pravila (nije potrebno korumpirati političare jer i sama pravila dovoljna ako su u skladu s interesima koruptora).

Najučinkovitiji put za borbu protiv korupcije nije (samo) pravosudna represija, nego investiranje u kulturu, obrazovanje, istraživanje, kako bi građani bili informirani i aktivno djelovali kako bi se politika usmjerila prema zajedničkom dobru. (M. O.)

Povezani sadržaj:

Brisani prostor Nenad Piskač – Korupcija kao model: Odakle i zašto?

M. O. / Hrvatsko nebo