Da, još nas ima, još Hrvata!

Hrvatska se javnost s pravom vrlo često uznemirava zbog raznih velikosrpskih objava na srbijanskoj  političkoj, medijskoj, kulturnoj i znanstvenoj pozornici, koje najčešće dovode u pitanje samu opstojnost hrvatskog naroda, kao i njegovo pravo na vlastitu državu. Na takve objave s hrvatske strane u pravilu nema primjerenog, a pogotovu nema svehrvatskog (jednodušnog) odgovora.

Pobjedom u Domovinskom ratu Hrvati su zapali u euforiju, što je išlo tako daleko da se javno izjavljivalo kako smo zauvijek riješili srpsko pitanje u RH. Nažalost, mi Hrvati, a poglavito naša domoljubna inteligencija, nismo dovoljno osvijestili činjenicu da imamo SVOJU državu. Mnogi od nas ne shvaćaju da to zahtijeva mukotrpan napor i svakodnevni rad na SVIM područjima. S druge strane, kod dobrog broja Hrvata proradi domoljublje, odnosno nagon za opstankom, samo kad nam se kao narodu „stavi nož pod grlo“, a kod Srba i ostalih naroda podrazumijeva se da je svaki njegov pripadnik, a poglavito intelektualac – domoljub. Zbog toga se planiranje budućnosti hrvatskog naroda i opstojnosti naše države prepustilo stihiji i slučaju. Zablude takve politike najbolje se vide danas kada u hrvatskoj državi na vlasti sudjeluju i oni koji su ju napadali, a o svetosti hrvatskog mučenika kardinala Alojzija Stepinca odlučuju čelnici Srpske pravoslavne Crkve za koje je Stepinčev najveći ili, bolje rečeno, jedini crimen njegovo zauzimanje za stvaranje i opstanak samostalne hrvatske države. S druge strane, Srbi su se nakon vojnog poraza od Hrvata prestrojili i „Memorandum SANU“ zamijenili „Memorandumom SANU 2“, tj. ciljeve koje nisu ostvarili ratom i agresijom na susjedne države nastoje ostvariti mirnim putem. Stoga se stječe dojam da su hrvatska politička elita i hrvatska politika u trajnoj defanzivi.

Međutim, nama Hrvatima problem nisu samo srpske laži i izmišljotine kojima je cilj postizanje srpskih nacionalnih interesa, nego je jedan od važnijih hrvatskih problema naše neslaganje glede ocjene povijesnih događanja, a onda s tim u vezi i planiranje budućnosti te ostvarenje nacionalnih interesa. Naime, unatoč različitim svjetonazorima, obrazovanju, podrijetlu itd., pripadnici svakoga državotvornog i politički pismenog naroda, a poglavito njegova inteligencija, u pravilu imaju neke zajedničke poglede na svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Nažalost, među takve (sretne) narode ne mogu se ubrojiti i Hrvati. Kao svjedok vremena Domovinskog rata,  vrlo dobro se sjećam kako je hrvatski narod bio podijeljen uoči srpske agresije na RH. S tim u vezi navest ću samo primjer srpske medijske pripreme za oružani napad na RH, kada su se u srbijanskim medijima ne samo ponavljale brojne jugokomunističke laži o 2. svjetskom ratu i poraću, uz neizostavno isticanje „klanja Srba od strane katoličkih svećenika i časnih sestara  (klerofašista)“, nego su tom prigodom i čelnici komunističke vlasti u Hrvatskoj, koji su u pravilu u političkom smislu bili najgorljiviji „Jugoslaveni“, proglašavani povampirenim ustašama. I dok je za domoljubni i nacionalno svjesni dio Hrvata to bio uobičajeni srpski nacionalni šport (vidi esej velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića o značenju i važnosti laži u ostvarenju srpskih nacionalnih interesa, op. p.), znatan se dio Hrvata zbog nepoznavanja vlastite povijesti, odnosno zbog višedesetljetnog komunističkog „ispiranja mozga“ i nametanja jasenovačkog (ustaškog) kompleksa, takvim lažima iz velikosrpske kuhinje čudio, što bi naši Zagorci kazali, kao pura dreku.

Usput, takvim neinteligentnim i bahatim stajalištima te namjerom da se SFRJ, kao de facto Velika Srbija pretvori i de iure u Veliku Srbiju, kao i počinjenim stravičnim zločinom masakra dvanaest mladih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. svibnja 1991., velikosrpska politika je na sreću u konačnici nesvjesno pripomogla ujedinjenju hrvatskog naroda, koji se stoga na referendumu  sredinom  svibnja 1991. velikom većinom izjasnio za svoju državu te se potom zajedništvom svih njegovih sastavnica uspio uspješno oduprijeti srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Jer možemo se zapitati bi li projugoslavenski nastrojen dio Hrvata htio vlastitu državu da ih srpska politika nije proglasila svojim neprijateljima, tj. ustašama te da su npr.  Srbi u Kninu umjesto „ovo je Srbija“, skandirali „ovo je Jugoslavija“?

Dopuštam da se za takve među nama u to vrijeme moglo imati razumijevanja, ako ne zbog ičega drugog, onda imajući na umu 65-godišnji suživot sa Srbima u zajedničkoj državi (s petogodišnjim prekidom za vrijeme 2. svjetskog rata), ali je nevjerojatno kako se dio hrvatske javnosti i danas, nakon iskustva nedavne srpske agresije na Hrvatsku, iščuđava svaki put kad (veliko)Srbi počnu nabrajati svoje nebuloze o nepostojanju hrvatskog jezika, uglednim Srbima katolicima iz hrvatske prošlosti, genocidnim Hrvatima, svojim jasenovačkim, sisačkim i jastrebarskim (logorskim) svetcima i „milionskim“ žrtvama (uključujući djecu), etničkom čišćenju i protjerivanju Srba u VRO Oluji itd. Jedan dio Hrvata očito nikako ne može shvatiti, odnosno prihvatiti istinu da su njima (velikosrbima, op. p.) laži conditio sine qua non postojanja i djelovanja! Očekivati da svi ljudi i svaki narod jednako misle o svojoj (zajedničkoj) povijesti utopija je i naivnost. Jer kao što o osmanlijskim osvajanjima u Europi i tada porobljenim i opljačkanim državama i narodima ne uče jednako djeca u školama u Turskoj, tako je iluzorno očekivati da će Srbi i Hrvati imati zajednički pogled na svoju (zajedničku) prošlost, pa slijedom toga i na sadašnjost i budućnost.

Po mom mišljenju, velik su hrvatski problem i naše nedovoljno nacionalno osviještene elite. Svakako je jedan od najvažnijih razloga takvog stanja dugogodišnje jugokomunističko zatiranje i kriminaliziranje svega hrvatskog, tako da je veliki dio hrvatske inteligencije u bivšoj SFRJ radi egzistencijalnih razloga morao potiskivati svoje nacionalne osjećaje ili se pak zbog nemirenja s takvim stanjem jednostavno iselio iz Hrvatske. Kad se tome pribroji i komunistički genocid na domoljubnim, tj. većim dijelom svekolike hrvatske inteligencije na kraju 2. svjetskog rata, sve je to imalo katastrofalne učinke na sadašnji misleći dio hrvatskog naroda, tj. njegovu političku, kulturnu i znanstvenu elitu. Rezultat svega toga je npr. i da aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović na novinarsko pitanje tijekom predizborne kampanje za izbor predsjednika Republike Hrvatske: „Tko je veća i značajnija politička osoba u hrvatskoj povijesti: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman ili maršal J. B. Tito?“ izjavi: „Tito!“ Dakle, kandidatu za nasljednika prvoga hrvatskog predsjednika i hrvatskog suverena važniji je hrvatski krvnik i negator hrvatske državnosti nego utemeljitelj hrvatske države. Pa, ljudi moji, je li to moguće (što bi rekao pokojni športski komentator Mladen Delić)! Ali ne samo da je moguće, nego mu znatan dio hrvatske javnosti to uopće nije uzeo za zlo jer je uvjerljivo izabran za predsjednika RH. Da stvar bude gora, i dobar dio braniteljske populacije, uključujući i brojne generale,  deklariraju se kao obožavatelji predsjednika Milanovića, kao da on nije još do jučer, govoreći o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, lupao o slučajnoj državi, građanskom ratu, bacanju spomen-ploče poginulim hrvatskim vitezovima itd.

One Hrvate koji i dalje „kao guske  u maglu“ srljaju prema „regiji“ i Srbiji, a tu u prvom redu mislim na brojne kulturne djelatnike, podsjećam da je za srbijanskog ministra Vulina i predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković (glupi) ustaša, i to unatoč tome što su Milorad Pupovac i njegova Samostalna demokratska srpska stranka koalicijski partner Plenkovićeva HDZ-a te da Srbi imaju zajamčeno mjesto potpredsjednika hrvatske Vlade. Kada su uz takvu velikodušnost prema srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj za srbijansku vlast hrvatski premijer Andrej Plenković i hrvatska Vlada ustaše, a Republiku Hrvatsku (članicu NATO-a i EU-a) proglašuju nasljednicom NDH koju treba denacificirati, nije potrebna velika mudrost kako bi se zaključilo što nam se sprema „tamo daleko“. Stoga, molim milosrdnog Boga da nam se smiluje i da svoju političku naivnost ne moramo opet  plaćati krvlju i životima najboljih među nama.

Iako je i dr. Franjo Tuđman u mladosti bio zadojen komunističkim utopijama, zahvaljujući obiteljskoj tradiciji HSS-a, u kojoj je sačuvao svoju svijest o nacionalnoj pripadnosti, uspio je nadići jugokomunističke obmane i vratiti se u krilo svoga hrvatskog naroda i matere Crkve, zagovarajući svehrvatsko pomirenje, a to je platio izgonom iz javnog života te višekratnim robijama. Zato je taj i takav Tuđman na vrhuncu svoga životnog puta i mogao proliti suzu za Hrvatsku, a gotovo je nemoguće i pomisliti kako njegovi nasljednici na čelu države, uključujući današnjeg predsjednika i premijera, plaču zbog Hrvatske! Nažalost, Tuđman je očito precijenio učinke hrvatske pomirbe, jer to što smo u ratu svi bili na istoj strani zapravo je često bio samo obrambeni refleks zbog srpske parole kako su svi Hrvati ustaše, tj. srpski neprijatelji.

Zato je danas moguće da su Srbi i četnike proglasili antifašistima te im podižu spomenike, dok se hrvatska vlast ne može ujediniti ni oko potrebe obilježavanja i uređivanja  groblja svojih sunarodnjaka koji su poginuli u 2. svjetskom ratu kao saveznici nacista, a s druge strane tim istim nacistima uredno održava grobove i ubrzano ekshumira njihove posmrtne ostatke. Dakle, dio aktualne hrvatske vlasti, uključujući i onu na lokalnoj razini, ima suosjećanja za poginule strane vojnike dok svojim predcima, koji su dragovoljno ili kao mobilizirani bili pripadnici vojske vlastite države, osporavaju pravo na obilježen grob! Ima li narod koji bira takvu vlast uopće svoju budućnost te pravo na vlastitu državu? Ako je za dio hrvatske političke elite to nevažna stvar, moguće i zato što je najvećim dijelom regrutirana iz jugokomunističkih redova, predlažem da se Katolička Crkva u RH putem Hrvatske biskupske konferencije angažira (ako treba neka se predloži narodni referendum) zbog ovakvog necivilizacijskog postupanja prema mrtvim sunarodnjacima. Na koncu, velika većina poginulih hrvatskih vojnika bili su vjernici i katolici za čije su se duhovne potrebe u njihovim postrojbama legalno skrbili katolički svećenici, a kršćanska je i uopće civilizacijska stečevina da svaki čovjek ima pravo na svoj grob.

No unatoč svim hrvatskim nesnalaženjima sa svojom državom, tu su „na sreću“ opet velikosrbi s trajnom i suludom imperijalnom politikom posezanja za tuđim teritorijima te nemirenjem s vlastitom ograničenošću i nevažnošću u europskim i svjetskim okvirima, što je najbolji lijek za hrvatsku malodušnost te buđenje hrvatske nacionalne svijesti. Da je tome tako, govori i činjenica kako je trebalo  proći gotovo 30 godina da se, upravo zbog neprekidnih srpskih nasrtaja na temelje hrvatske države i opstojnost hrvatskog naroda, napokon smisleno i suvislo oglase HAZU i Matica hrvatska. Njihova novoizabrana vodstva, a poglavito ono Matice hrvatske ulijevaju nadu i optimizam glede daljnjega svekolikog djelovanja hrvatske inteligencije na polju osmišljavanja budućnosti hrvatskog naroda i opstanka njegove države.

Isto tako, valja pohvaliti snažne državničke i domoljubne govore predsjednika hrvatske države, Sabora i Vlade na obilježavanju 27. obljetnice VRO „Oluja“ u Kninu 5. kolovoza 2022., koji su također dobrim dijelom bili „isprovocirani“ srpskim lažima i nebulozama „o genocidnom karakteru Oluje“.

Nositelji i promicatelji velikosrpske ideologije u svojoj patološkoj mržnji prema hrvatskom narodu i njegovoj suverenoj državi zaboravljaju riječi srpskog književnika Jovana Jovanovića Zmaja koji je još u 19. stoljeću, ponukan mađarskim presizanjem na hrvatski teritorij, napisao svojevrsni hvalospjev Hrvatima stihovima: „… Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini u najteži dan i Bog je i pravda na njegovoj stran“.

A na znanje svim našim neprijateljima, navodim završni stih velikog Augusta Šenoe iz pjesme Smrt Petra Svačića, koji je ponovio Vlado Gotovac u svom poznatom govoru pred Komandom 5. vojne oblasti u Zagrebu, dana 30. kolovoza 1991.: „… Da, još nas ima, još Hrvata!“

Neven Kursar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo