In memoriam pjesniku Frani Vlatkoviću

U nedjelju, 21. kolovoza preminuo je u 74. godini života u Orebiću član Društva hrvatskih književnika Frano Vlatković, rođen 30. ožujka 1949. godine u Dubrovniku, izvijestilo je Društvo. Živio je u Orebiću na poluotoku Pelješcu. Pisao je i objavljivao poeziju, a sve više haiku-pjesme.

Prije umirovljenja dugo je radio kao turistički djelatnik. U književnost je ušao razmjerno kasno, prvu zbirku pjesama objavivši tek g. 1995., u 46. godini života. No pisanjem se bavio od rane mladosti. Za njega bi se moglo reći da je bio fina, meka i topla duša – ljudska, hrvatska i primorsko-sredozemna, a sve više i globalizirana. Osjećao je tlo iz kojega je izrastao, uživao i opisivao ljepote zavičajnog krajolika, u kojima se sidrio i koje će ćutio. Njegov doživljaj svijeta bio je izrazito književan i estetiziran, samorodan i samosvojan, pronicljiv i asocijativan. U poeziji je bio samouk, ali je prezrelom modernizmu donio izvorno i vrijedno osvježenje, povezujući moderni izraz i čuvstva s tradicionalnim sentimentima i klasičnom slikom svijeta, ali su motivi prelazili u nova značenja, s dimenzijom postmodernog simbolizma i hermetizma.

Vlatkovića je s godinama sve više zaokupljao haiku – koji je posljednjih desetljeća postao privlačan mnogih Hrvatima, te su mnogi doživjeli priznanja i nagrade u tom zgusnuto-intuitivnom i osjetilno-meditativnom pjesničkom obliku. Objavio 20-ak knjiga, među kojima je više zbirki haikua – kratkog oblika japanske poezije koji se raširio po svijetu. Objavljivao je u raznim časopisima i uvršten je u zbornike. Bio je član Društva hrvatskih haiku pjesnika, Zagreb, i World Haiku Association. Za svoj rad u kulturi primio je nagradu Općine Orebić za životno djelo, Nagradu „Dubravko Horvatić” za poeziju za ciklus Tvoji snovi potresaju planine (Hrvatsko slovo, 2015.) i Nagrada Muzeja za svjetski mir u Kyotu.

Karakteristična je zbirka haiku-pjesama „Posudice za suze”, u kojoj je, kako je to primijetio na predstavljanju u Matici hrvatskoj u Zagrebu Bartul Marijaca, „pripitomio” sav životinjski svijet – od šišmiša do dupina – tako da ih je projicirao kroz zavičaj Orebić na Pelješcu. Mogli bismo takvu poeziju označiti i kao liriku modernizirane odnosno haikuizirane zavičajnosti.

Pišući o „Zapisniku bure”, književni kritičar Nikola Petković istaknuo je prožimanje onoga što je Vlatković ponio iz zavičaja i svoje hrvatsko-zapadne kulture u susretu s onim što je nalazio u inače duhovno dalekom Istoku:

Iako “Zapisnik(u) bure” nedostaje urednička ruka koja bi iz njezina uknjižena oblika izostavila nekoliko haiku pjesama i tako unutar korica knjige ostavila samo nedvojbeno briljantne, s punom estetskom i ambijentalnom odgovornošću tvrdim da se radi o sjajnoj i originalnoj knjizi na kakve se u domaćoj haiku produkciji nailazi ili izuzetno rijetko, ili nikad.

Zašto je ona sjajna? Iako su u njima izvornoj tradiciji i kulturi haikui podložni brojnim i marnim interpretacijama, ova naša bakarsko-orebićka niponološka duga odlučila je nagraditi čitateljstvo velikim lirskim praskom uskrate. Budite sami ključari Vlatkovićevih imaginarijskih fortunala: “Udara ponoć / Mjesečina preživa / Srebrno grožđe”; “Uporni cvrčci / glasno ušmrkavaju / podnevni skorup”; “Škrto raslinje / Smotan u svome štitu / Miruje poskok”; „U smiraj dana / Mladim suncokretima  / trnu zubići”; “Snježna dolina / Tišinu ogovara / Bijela radost”… moram napomenuti da sam, birajući prelijepe haikue, stranice Vlatkovićeve knjige prelistavao gotovo redom.

Da, toliko ih dobrih tu ima. I ta koncentracija kvalitete na knjižnome prostoru, onu raniju primjedbu o uredniku koji bi ovu zbirku učinio besprijekornom, istovremeno čini i jako ozbiljnom i važnom, i poprilično nevažnom i usputno zajedljivom. I time je približava redu simbola istoka: lišenu ograničenja koja, sve umornijem od sebe sama Zapadu, nameću binarne opozicije koje stanuju u disjunkciji ili/ili.

Zašto je ova sjajna knjiga originalna? Nju ipak piše zapadnjak. Uronjen u izvore Istoka. Sam s istoka zapada. Ako se čitateljsko oko kreće obalom. Ta priča upućena Istoku sa zapadne strane, u tradiciju haikua unosi nešto osebujno i uvjetno novo. Originalno u prostoru osobnog autorskog zahvata u inače objektivni imaginarij ne-ja.

U univerzalističke fragmente beskona i prirode, ipak dijete starih Grka, i sam Mediteranac, nepopravljivi hedonist trenutka u kojima sa svijetom oko sebe postaje jedno, Frano Vlatković individualizira lutajući motiv bure. Poosobljuje je na načine koji, u odnosu na izvorne haikue, djeluju očuđujuće: antropomorfizira je! “Zavidna bura / Nad večernjim pojilom / Škripi zubima”; “Bura ljutito / Tamnoplavom sutonu / Nabija šešir.”; “Sanjiva bura / Briše madeže mraka / Sanjivom spužvom”; „Večernja bura / Zlatnom si trzalicom / presijeca vene“; “U carstvu leda / razlogićenoj buri / cvokoću zubi”…

Našao uši koje ga zavrjeđuju?

Zašto se otisnuo prema tako dalekim obalama? Pisac pogovora knjizi “Rastuće more” ovako je razumio taj svojevrsni bijeg na rasplinuti Istok odnosno u onaj smiraj duha oko kojega se stvari koje inače miruju i koje smo prestali doživljavati počinju kretati u svoj svojoj čarobnosti:

Intuirajući Aristotela, klasik domicilne haiku poezije Frano Vlatković na početku sedme dekade života u teksturu najnovije knjige upisuje estetizirane dimenzije egzistencijalnoga straha. Ne bi li izmakao i samome kontekstu u kojemu bi bilo moguće ovog majstora zamisliti kao »zaboravljenog klesara« obraća se mikrokozmu vlastitih »odgovornih vještina«. Naputak: budi najbolji u svojoj vrsti i sve ostalo doći će samo po sebi, jeka je mudrog filozofa koji je, u drvoredima akademije Učitelja, baš kao i Frano u tišini Orebića, ne jednom, osjetio muk kojega izaziva izostanak sugovornika.

Potonji osjećaj obrnuto je proporcionalan broju vjetrenjača s kojima se dijaloški izmještena osoba u posjedu imaginacije neminovno susreće i ne jednom sudara. Sraz vjetrenoga mlina i Viteza tužnoga lica mitologizirani je dokument sudara dvaju dimenzija istine: jedne referencijalne i materijalne i druge poetske, tekstualne i imaginarne. Vjetrenjača o kojoj uokvirujući motivski knjigu piše Vlatković, ne ponaša se na način Quijotova zloduha: ona je »maštarija pohlepnog vjetra« koja se, dok se subjekt pjesme njoj približava, od njega sve više udaljava.

Čin uzmaka pred srazom ovdje nije čin odgode sudara Dona i onih krila koja se okreću na vjetru. Naprotiv, radi se o trajnom izbjegavanju sukoba, o povlačenju s vjetrometine mogućih borbi u kojima se, kako nam je u to u intelektualnoj poputbini natuknuo i Cervantes, uvijek nađe načina kako upokojiti vampira kreativnosti: kako »izliječiti« produktivnu ludost Quijota.

Iako za to ne postoje objektivni dokazi, čini se da Frano Vlatković u ovoj knjizi nešto rezimira. Najbolji u formi haikua, čak i kada njime ne želi ispuniti stranice knjige, obrise haikua zadržava u pjesničkim formama, i to kao gradbeni materijal lirske ambijentalnosti. Odnos haikua i Vlatkovića odnos je simbioze. Frano se u kući japanske forme osjeća kao na zavičajnome ognjištu, a očuđavanje koje, presađen u Vlatkovićev mediteranizam, haiku izaziva, omogućuje miroljubivu aktivnu koegzistenciju njega i autorovih rubno uvjerljivih sintagmi kao što su: »razvlaštena uvala«, »negnjezdoviti vrh«, »nagonska prilagodljivost…« (9).

Haiku promatra i riše, ne promišlja i ne analizira. Kontemplativno-meditativni stihovi iz ove knjige, predlažu određeni »kopernikanski obrat« u odnosu prirode i subjekta. To izgleda otprilike ovako: kad je subjekt statičan, priroda oko njega se pokrene i nastavi se kretati sve dok se sam subjekt ne odluči pokrenuti, odlučivši da mu se zapravo (više) nikamo ne ide. Ta odluka čini tvarnost okvira knjige kojega navještava izbjegavanje sukoba s vjetrenjačama. Nju Vlatković zatvara mentalnom fusnotom u kojoj objašnjava obrat: »Vidio sam / U oku gutača vatre / Popucale kapilare // Vidio sam gnijezda / Prevarenih golubova / Koje strvinari gaze… […] Rezignacija plahog monarha monodijaloga kojemu je lakše sljubiti dvije naoko nesumjerljive kulture, nego na vlastitom “dvoru” naći uši koje ga zavrjeđuju?

Tih i nenametljiv, a i s obzirom na krugove u kojima se kretao, nije doživio cjelovito književnokritičko vrjednovanje, koje je nedvojbeno zaslužio – iako su mu pohvale izrekli i neki vrlo istaknuti kritičari i književnici. Neka mu je pokoj vječni, i spokojno čekao Veliki dan podno orebićkih čempresa! (Z. G.)

Pjesničke zbirke:

• Međa šutnje (1996.)
• More se moru izlilo (1998.)
• Na ljuljački (1999.)
• Žirafi preko koljena (2001.)
• Spoznaja nesanice (2003.)
• Iznad vjetra (2003.)
• Posudica za suze (2003.)
• Zaprašivanje oznaka (2005.)
• Na ispruženom dlanu (2005.)
• Bunar zvonke tišine (2006.)
• Ubilježavanje poruka (2007.)
• Vrtlozi bumeranzi (2007.)
• Ravnomjerno razgrtanje (2007.)
• Zapisnik bure (2008.)
• Rastuće more (2009.)
• Noćna prerušavanja (2010.)
• Penjači po odašiljačima (2012.)
• Svakodnevne različitosti (2013.)
• Sol beskraja (2016.)
• Napojnica samoće (2017.)
• Nema kraja (2019.)
• Darovnica davnine (2019.)

Z. G., Hrvatsko nebo