Sveti Jacint – dominikanac koji je evangelizirao Ukrajinu i Prusku
Vrijeme:4 min, 20 sec
17. KOLOVOZA
Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup.
Sveti Jacint po narodnosti je bio Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. Jacek je rođen koncem XII. st., u Kaminenu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malom plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat završio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda sveti Dominik, u svibnju 1221., u pratnji fra Henrika iz Moravske, poslao u domovinu.
Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Jacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija svetom Dominiku bila veoma na srcu.
Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Svih svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presvetog Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji. Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223., blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima, tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je svetog Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima, pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Jacinta je osobno na provincijalnom kapitulu 1225., zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdanjsku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Jacinta. Dokaz je u tome što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu 1228.
Vrativši se s kapitula u Parizu u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228.g. Iz Krakova je Jacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.
U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda, pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom Crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići u susret dominikanci na čelu s poletnim Jacintom.
On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu svete Marije. U toj su crkvi već od XI. st. pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije “Schottenkirche”. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Rurikovič nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne Crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva protjerao.
Kad se to dogodilo, sveti se Jacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je čekala misija u Pruskoj. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a papa Grgur IX. dominikancima je povjerio pastoralnu brigu za vojne križare. Očekivalo se da će oni kasnije nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Jacinta, prema pisanim dokumentima, 1236. nalazimo u Marienwerderu, a 1238. u Gniezu.
Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao dok 1257. nije svoju dušu predao Gospodinu u vječnost. Sveti Jacint umro je s molitvom Povečerja na usnama: “U Tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!”
Čitav mu je život bio put k Bogu, pa je napokon i uplovio u beskrajni ocean Božjega bića da u Njegovoj slavi kroz svu vječnost uživa.
Priča se da se na njegovim putovanjima dogodilo poznato čudo: kad je trebao prijeći rijeku Vislu, rasprostro je plašt po vodi te je prešao kao po suhu skupa s pratiteljima, koji su nosili Presveti oltarski sakrament i kip Blažene Djevice Marije.
https://www.bitno.net/Hrvatsko nebo
