Sveti Ivan Maria Vianney – zaštitnik župnika

4. KOLOVOZA

Danas se spominjemo sv. Ivana Marije Vianneyja, velikog župnika iz Arsa. Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Svetom  Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: “Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.”

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: “Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.” Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.” Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: “Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.” Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima “isticao kao seoski blesan”, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

“Ars više nije Ars…”, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: “Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.”

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.

MOLITVA SV. IVANU MARIJI VIANNEYJU

Sveti župniče Arški, tijekom tvoga djetinjstva, srce tvoje bijaše usmjereno prema Bogu.
Djevica Marija, Kristova Majka, sjajila je neprestano kao Zvijezda tvoga života.
Čuo si poziv Isusa Krista, isti poziv, koji je on uputio prvim učenicima.
Isti poziv, koji su tijekom povijesti prihvaćali mnogi mladići
i svoj život posvetili širenju Evanđelja kao svećenici i pastiri stada Božjega.

Sveti župniče Arški, sav tvoj život bijaše odgovor na taj neodoljivi poziv,
poziv ljubavi.

Izmoli našem papi milost, da ravna Crkvom Kristovom istom mudrošću i zauzetošću
kojom si ti upravljao malom lađom u Arsu.

Izmoli našim biskupima hrabrost i jakost, koja im je potrebna
da navješćuju Riječ Božju kako treba i da vode uznemireno stado prema Kristu,
koji je Put, Istina i Život.

Izmoli našim svećenicima milost da svaki dan prikazuju svetu misnu žrtvu, sakrament Ljubavi,
i da uvijek budu najtješnje povezani s otkupiteljskim križem Kristovim.
Isprosi im milost da u srca ljudska ulijevaju milosrđe Krista Spasitelja
po sakramentu pokore, pomirujući ljude s Bogom i s bližnjima.

Isprosi od Boga za sve milost svetosti.
U trenutku razdjeljenja, uznemirenosti, mržnje i tjeskobe obraćamo se k tebi.
Sveti župniče Arški, vapijemo ti, dođi u pomoć svojoj Katoličkoj Crkvi! Amen.