Damir Pešorda: Plašila

Hm, nakon stogodišnjeg iskustva ne biti svjestan ”velikospskih prisezajućih pretenzija”, može značiti samo dvoje: ili je je riječ o osobi koja se s tim prisezanjima slaže pa ih podržava ili je riječ o budali.

Suočen sa sve većom prisutnošću divljih svinja u Zagrebu Grad Zagreb je objavio upute građanima kako se ponašati u slučaju viđenja divlje svinje, ali i neke druge zanimljive preporuke. Kad vide divlju svinju ili cijeli čopor,  da se ponašaju prisebno, ne tjeraju ih ili slično te da se, ako su s kućnim ljubimcima ili djecom, okrenu i smireno udalje od mjesta susreta s divljim životinjama. Vlasnicima zemljišta pak preporučuju da usjeve, između ostaloga, pokušaju zaštititi i plašilima. Upravo tako piše – plašilima. S obzirom uzaludnost aktualne garniture na vlasti u gradu Zagrebu, čini mi se da bi korisniji bili da statiraju po rijetkim gradskim i prigradskim usjevima i glume strašila nego da se baše po gradskoj skupštini i uredima. Kad su se već dosjetili tako genijalne ideje da, kako oni to vole reći, u dvadeset prvom stoljeću problem sa svinjama u gradu rješavaju uz pomoć plašila. Zamislite Vilija, Radu, Uršu i Senfa u kukuruzu.

Ni ovo s okretanjem glave i mirnim ali žurnim udaljavanjem nije mi baš sjelo. Već dugo nam kao izlaz za sve što nas ljuti, plaši ili frustira, nudi jedno te isto rješenje – okrenite glavu i udaljite se. Imam osjećaj da bi naša gradska vlast isto savjetovala i da se – ne daj, Bože – na ulici pojave pravi pravcati četnici pod punom bojnom opremom. To je, doduše, trenutno mala vjerojatnost, no luda su neka vremena i ne zna se što sutra može biti. Kako bi se pak državne vlasti u tome slučaju ponijele, teško je predvidjeti. Možda bi pomislili da su to njihovi koalicijski partneri u malo veselijem izdanju. Ili bi zvali Charlesa Michela da pitaju što da rade.

Međutim vlasti nalik zagrebačkoj građani očito vole. Tako su u Splitu na ponovljenim izborima dali prednost Puljku i njegovoj listi. Unatoč nestašlucima njegovih pobočnika Ivoševića i Baričića. Poslije prvog kruga izbora samouvjereno je izjavio: ”Ja sam znanstvenik, mogu izračunati kolika je vjerojatnost da Đogaš pobijedi.” Naravno, Puljkovu pobjedu može se predvidjeti bez ikakva računanja jer mu je već u prvom krugu tek oko jedan posto falilo da pobijedi. Osim toga ne treba biti znanstvenik da bi se izračunala vjerojatnost, nije to tako kompliciran račun. Iritira ta poza znanstvenika u politici, podsjeća malo na Matijaša grabancijaša dijaka. Samo ga odaje pinokiovski nos. O tome hoće li se njegovu vjernom Bojanu opet omaknuti da vrijeđa Židove, prijeti novinarima ili mami maloljetnice na sladoled znanstvenik Puljak nije govorio.

Za kraj ćemo malo iskoračiti iz uskih domaćih prilika, otisnuti se malo u svijet. Za medijski lobotomirane Hrvate to je često Beograd. Odande nam stižu vijesti o drami stanovite Nikoline Pišek. Domaći tisak pak piše o nevoljama Nikoline Ristović. Usporedbom članaka lako je zaključiti da se radi o istoj osobi. Njoj je prilikom masaže u kasnim noćnim satima preminuo muž Vidoje. Sada se Nikolina i njezin svekar Miša Grof bore oko nasljedstva. Pale su i teške riječi, kad je lova u pitanju, kulturno ophođenje prvo strada. Zanimljivo je kako u Beogradu Nikolinu uporno zovu Pišek, a u Hrvatskoj Ristović. Kad je svojedobno Severina Vučković probila led i pala u zagrljaj ”kralja bakra”, čega li već – činilo se da se hrvatsko-srpsko bratstvo i jebinstvo obnavlja na najbolji mogući način. Tom svijetlom stazom napretka pošla je i perspektivna Nikolina, a sada se nakon dosta godina nekako ispostavlja da tu baš i ne ide sve kako treba. Ukratko, nevolje u hrvatsko-srpskom raju nikada ne prestaju.

Osim odnosom prema Nikolini Ristović, hrvatski su mediji ogorčeni i na to što nam Srbijanci ne priznaju jezik. Sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, koja je 18. i 19. lipnja održana u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića, jednoglasno su usvojili “Deklaraciju o granicama srpskoga jezika” u kojoj se iznosi tvrdnja da je hrvatski jezik varijanta srpskoga. S obzirom da je HAZU još ranije predložila Vladi da Srbiji ulazak u EU uvjetuje nedvosmislenim priznanjem hrvatskoga jezika, za očekivati je da će se oglasiti i sada. Premda, ne znam koliko će vjerodostojni u tome biti ima li se u vidu činjenica da su nedavno u članstvo Akademije primili književnicu koja je i vlastitim potpisom potvrdila da drži da su hrvatski i srpski jedan jezik. A jedan je ugledni akademik brani riječima: ”Vjerujem da mnogi s hrvatske strane koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih presizajućih namjera na kojima se temeljila, te su tako zloupotrebljeni”. 

Hm, nakon stogodišnjeg iskustva ne biti svjestan ”velikospskih prisezajućih pretenzija”, može značiti samo dvoje: ili je je riječ o osobi koja se s tim prisezanjima slaže pa ih podržava ili je riječ o budali. One koji su protiv hrvatske samobitnosti ne bi trebalo primati u Akademiju, a budale pogotovo. Inače će nam se Akademija ponovo prometnuti u JAZU ili će pobudaliti. A nije isključeno ni oboje.

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo