Je li sam Papa ”kriv” za porast broj tradicionalista?

Mnogo je tinte proliveno na nedavne komentare Svetog Oca o njegovoj tvrdnji da su „obnovitelji  zatvorili vrata“ Drugom vatikanskom koncilu. Papa Franjo je posebno spomenuo Sjedinjene Američke Države kao domovinu mnogih takvih “obnovitelja“. Intervju, objavljen u „La Civiltà Cattolica“, dogodio se za vrijeme sastanka pape s urednicima europskih isusovačkih časopisa za kulturu, tako da ne bi bilo primjedbi da je izvučeno iz konteksta. Bio je to papa isusovac koji je razgovarao s kolegama isusovcima na zakazanom događaju o jednom od gorućih problema ovih dana – naime, o obnovi i primjeni Drugog vatikanskog koncila.

Primamljivo je pretpostaviti da postoji određena skupina američkih katolika koju Sveti Otac ima na umu kada koristi izraz „obnovitelji“ i da je ta skupina ono što mnogi danas nazivaju „radikalnim tradicionalistima“. Međutim, mnogi ljudi koji se sada nazivaju tradicionalistima bili su ljudi koji bi prije samo deset godina bili zadovoljni time da ih se naziva „konzervativnim katolicima Ivana Pavla II.”; nisu gajili tako duboku ogorčenost prema Koncilu i bili su prilično vješti u pravljenju pravih razlika između Koncila kao takvog i često glupih prilagodbi koje su uslijedile nakon toga. Shvatili su potrebu za crkvenom poslušnošću i kohezijom suočeni sa sve neprijateljskom kulturom i našli su u papi Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. velike figure kulturnog otpora i čvrste branitelje pravovjerja. Neki od njih bili su aktivni u „reformi” liturgije i nisu bili neumoljivi neprijatelji mise Pavla VI., što su kasnije postali. Lefebvreovi sljedbenici su postojali, ali su bili ekstremna i marginalizirana manjina koju su gotovo svi konzervativni katolici odbacili zbog njihova „raskola“. Ti konzervativni katolici shvaćali su da u Crkvi još uvijek postoje duboke patologije i da je potrebno još puno raditi, ali je postojalo povjerenje u autoritet Rima, da će se centar održati, i da će Crkva preživjeti sve dok se Petrova stijena čvrsti drži, bez obzira na prijeteće sile.

Što se dogodilo?

Dogodio se papa Franjo, i te konzervativne katolike ljuti sadašnji papa, što kod njih često dovodi do emocionalnih i instinktivnih reakcija protiv njega. „Red-pilled” je popularna riječ koju ljudi ovih dana koriste kada se nečije mišljenje gotovo preko noći promijeni zbog neke vrste iznenadnog događaja sa dalekosežnim posljedicama (događaj crnog labuda). Nakon desetljeća borbe unutar Crkve za povratak crkvenom zdravom razumu, i nakon desetljeća borbe protiv duboko antagonističkih strujanja moderne kulture, trenutni papa ne samo da ih nije podupro u tim borbama, već se čini da se trudi izgrditi ih zbog njihovih napora kao „krutih farizeja” (koji su najgore kulturne kvislinge promovirali na visoke crkvene službe) što je bila kap koja je prelila čašu. Centar je popustio, više ne drži, a Petrova barka podigla je jedra i krenula s kulturnim vjetrom, a ne protiv njega.

I tako su strpljivi konzervativni katolici jednostavno, od iscrpljenosti, rekli: „Dosta je!“. „Ako je ovo Drugi vatikanski koncil“, rekli su, „onda ne želimo biti dio toga“.

Ironija je u tome što su radikalni tradicionalisti, koje Papa očito ne voli, njegov proizvod. On je taj koji ih je radikalizirao. Ne bi danas bili toliko brojni da je bio obnovitelj, umjesto toga ih je isprovocirao. Mislim da on snosi odgovornost za uspon onih tradicionalista koje je pomogao stvoriti i na koje se sada žali.

Neki bi mogli reći da ovo trenutno ponašanje sadašnjeg pontifeksa podsjeća na karikaturu. I sumnjam da bi to moglo biti samo djelomično točno. Jer negdje je u karikaturi ugrađena istina, a istina je da se radi o papi koji nije prijatelj konzervativnih i pravovjernih američkih katolika.

Što dovodi do daljnjeg pitanja… Je li papa Franjo, u svojim komentarima o obnoviteljima u američkoj Crkvi, imao u vidu više od te vrlo male, ali glasne manjine „radikalnih tradicionalista”? Čovjek se pita nije li on isto tako imao na umu, makar na neodređen i generaliziran način, veliki broj katolika koji su bili naprosto obični „konzervativci“.

Postoji više nego dovoljno dokaza da je to slučaj. Daleko od toga da samo omalovažava radikalne tradicionaliste, ovaj se papa potrudio zaobići konzervativnije biskupe u korist prelata kao što su Cupich, Tobin, Gregory i McElroy. U istom intervjuu s isusovačkim urednicima, Papa je isto tako iznio tvrdnju da je stvarnost superiornija od ideja. I da su ideje dobre, ali čovjek može napredovati u duhovnom životu samo kada se posveti procesu razlučivanja kroz susret sa stvarnošću. On ovdje misli na nešto više od jednostavne dihotomije između pragmatizma i idealizma, te se poziva na duboka ignacijanska načela razlučivanja. No, bez obzira na značenje ovih papinih riječi, mislim da se može zaključiti da Sveti Otac misli da su prelati poput gore navedenih bolji u razlučivanju stvarnosti – i takav bi trebao biti naš pastoralni odgovor na stvarnost – od prelata kao što su Cordileone, Gomez, Barron, ili, ranije, Chaput.

Ovo bi nam trebalo nešto reći. Živio sam u vremenu poslije Koncila. A moja analiza tog doba je da je dobro organizirana skupina akademskih profesora i klerika preuzela Koncil kako bi unaprijedila svoj vlastiti program dubokog teološkog raskida s tradicijom. To je ono što je papa Benedikt nazvao „Koncilom medija”, a ne pravim Koncilom otaca i tekstova koji su nastali. Znam da je ovo stara priča; ipak, mislim da je u velikoj mjeri točna i još uvijek važna.

U tom smislu, papa Franjo govori o onim snagama u današnjoj Crkvi koja „zatvara vrata” Koncilu. A papa se fokusira na „obnovitelje“ kao glavne krivce. Ali s mjesta na kojem se ja nalazim, na temelju moga vlastitog iskustva iz postkoncilske ere, primarni protivnici Koncila bili su oni progresivci koji su izbacili Koncil iz kolosijeka ostavljajući po strani mislioce koji su ga predvodili (Henri de Lubac, Louis Bouyer , Hans Urs von Balthasar, Jacques Maritain, Joseph Ratzinger, Jean Danielou i tako dalje) i zamijenili moćnu teologiju Svetog pisma i Otaca vlastitim limitima koji ih vode prema duhu vremena.

Upravo vidim ponovno pojavljivanje te iste teološke površnosti u američkim biskupskim imenovanim od trenutnog pontifeksa. Ovo nije povijest koja se ponavlja na doslovan način, ali recimo samo da mislim da se miris postkoncilske Crkve (1966. – 1978.) može ponovno osjetiti u zraku. Kardinal Cupich zabranio je ad orientem na svim misama u Chicagu, ali dopušta da se liturgije Cirque du Soleil nastave, bez da ju je zabranio ili joj se suprotstavio. U toj istoj biskupiji, svećenik može nositi misnicu u duginim bojama slaveći i promičući oblik seksualnosti suprotan crkvenom nauku. Ali svećenik se ne usuđuje nositi pretkoncilsku misnicu kako ne bi bio optužen da je „obnovitelj“ i da ga ne pošalju na „savjetovanje”. I tako dalje. To smo već vidjeli; nadali smo se da je to prošlost. Ali očito nije.

Za mene je ovo sve već viđeno; tj. lažna binarnost između progresivnih inkulturatora i tradicionalnih „obnovitelja“. Ako papa Franjo želi „promovirati” Koncil, onda vjerujem da treba preispitati svoju pastoralnu strategiju omalovažavanja konzervativnih prelata u korist teoloških „nasljednika“ Koncila.

https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo