Damir Pešorda: Državljani
Vrijeme:3 min, 40 sec
Bilo kako bilo, od nas koji gazimo ovim gradom i ovom zemljom, ovakvih i onakvih, državljana, ovisi kakva će ova zemlja biti, država ili ono nešto na kiši.
Malo za promjenu danas neću pisati o Plenkoviću, Milanoviću i njihovim ”njonjama” nego ću se pozabaviti malo narodom, običnim ljudima, građanima, državljanima, poreznim obveznicima i kako im još tepaju političari dok im strigu vunu. Nisu ni ti običnjaci janjad mirna, nađe se tu svake mustre, uostalom i oni gore bjehu tu dolje među nama dok se nisu gore uspentrali. Ili su se mjesto njih uspentrali njihovi predci. Nevolja je u Hrvatskoj što su vlasti stoljećima bile tuđinske pa su se po društvenoj ljestvici uglavnom uspinjali oni koji su bili tuđinci ili im je tuđe bilo draže od vlastitoga, to jest hrvatskoga. Tako da su nam takozvane elite vječito nezadovoljne što su elite u Hrvatskoj, a ne negdje drugdje. No, rekoh, neću ovaj put o upravljačima, nego o onima kojima se upravlja.
Primjer prvi. Dolazim neki dan u dom zdravlja po neku uputnicu, a iz ordinacija trešti glazba i čuje se neusklađena pjesma. Pitam ljude u čekaonici što je, a oni mi kažu da netko od osoblja slavi rođendan. Dobro, mislim si, dok pročitam vijesti iz zemlje i svijeta, valjda ću doći na red, otkako imamo pametne telefone, čekanje je postalo podnošljivije. Jedna je djevojka rezignirano govorila kako je ona došla prije dva sata i nama nikakva pomaka, međutim jedna sredovječna žena pokazala se puno ratobornijom, počela je mobitelom snimati zvukove s fešte iza zatvorenih vrata tvrdeći da će ih prijaviti medijima. Onako usput pomislih kako su opasne te sredovječne s majicom ”Ne moram ja ništa! Ja sam se namorala.” Bolje im se ne zamjerati, dok muškarci kako ih fizička snaga napušta postaju sve pomirljiviji, pa i plahiji, ta posebna vrsta žena postaje sve jezičavija i nasrtljivija, u istočnim krajevima bivše države takvu bi ženu zvali nadžak babom.
Druga nas gospođa, također sredovječna, stade uvjeravati kako je za sve kriva država. Ne zaslužujemo mi državu, nama treba netko drugi upravljati i gotovo! Njoj se pridruži postariji gospodin s tvrdnjom kako je nekada bilo sve bolje, bilo je posla za sve i znao se red. I taman kada je prijetila opasnost da rasprava krene u smjeru kuđenja Hrvatske i slavljenja bivše države, otvoriše se vrata i medicinska sestra upita tko je došao samo zbog uputnice. Ispostavilo se da sam takav samo ja te sam upao unutra i prije nego sam očekivao. Iskreno me čudio taj način razmišljanja, ne tako rijedak u Hrvatskoj. Premda kad malo razmislim, slične teze na ponešto zakukuljeniji način znali su plasirati i neki naši dični intelektualci. A mi smo kao narod, izgleda, plodno tlo za otrovno sjeme.
Primjer drugi. Dok čekam zeleno na raskrižju na Kvatriću, gledam ženu kraj sebe koja kopa po torbi nešto tražeći i ponavlja poluglasno ”Jebem ti državu!” Čovjek bi se iznenadio koliko je to učestala psovka u državi koja je na jedvite jade i uz silne žrtve izborila pravo na postojanje nakon gotovo tisuću godina. Ženske su torbice nalik crnim rupama, što u njih upadne propadne, nestane i ako se kad pojavi, to je u nekom drugom svemiru. No ne vidim krivnju države u tomu makar bila ovako kilava i klimava kao što je Hrvatska. Idem dalje i sretnem jednog razvikanog hrvatskog pisca, kojemu je država ovako jadna i nikakva nedavno dala izdašnu potporu da za godinicu-dvije napiše romančić od stotinjak stranica, otisnutih velikim fontom da se opsegom barem približi romanu. Pa se sjetim da i on u gotovo svim svojim istupima ima neki problem s hrvatskom državom kao takvom. Gazi on Kvatrićem visok, bradat, mrk kao pašnjakom. Ili tegom.
Dok ga gledam kako gazi i odlazi, zapitam se koji je to vrag sa mnom. Otkuda meni pravo da ja toj kopačici po torbi i tom razvikanom piscu išta prigovaram!? Zašto bi moje shvaćanje Hrvatske bilo ispravnije, vrijednije ili bolje od njihova? I ta fascinacija državom! Ta ionako smo sada Europljani i granice nisu važne, država je prevladana, trebamo se svi ujediniti i brinuti o planetu, to je sada najvažnije! Samo koga se vraga Ukrajinci onako grčeviti bore, a mi im šaljemo oružje i vičemo ”Slava Ukrajini!” – kad država više nije važna!? Bilo kako bilo, od nas koji gazimo ovim gradom i ovom zemljom, ovakvih i onakvih, državljana, ovisi kakva će ova zemlja biti, država ili ono nešto na kiši.
Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo
