Nataša Božinović: OPET I OPET… DO KADA ĆE NAS LOBOTOMIRATI TUĐOM I LAŽNOM POVIJEŠĆU? REPRIZA FILMA DNEVNIK D.B. NA HTV-u.

Naši optimisti ne znaju da je srpsko pola puta crta Karlobag, Karlovac, Virovitica, a ne zna ni papa Franjo da će Srbima bez obzira na dokaze, blaženi Stepinac uvijek biti zločinac. Kao i redateljici Dani. Koliko je film razvikan, mene čudi kako Livio Badurina za ulogu nadbiskupa Stepinca nije dobio Oskara za sporednu ulogu glavnoga negativca u filmu.

Obvezno  školsko gradivo postaje opće obvezno gradivo cijele jedne nacije: film Dnevnik  Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević. Nije tako davno bilo, samo je dvije godine  prošlo od premijere na HTVu. Točno 22. travnja 2020. na dan sjećanja na  žrtve Jasenovca. Od tada, film prati zanimljive dane kao što je uostalom i ovaj danas. 22. lipnja 2022. Dan antifašizma. Sigurno bar treći, ako ne i četvrti puta u samo dvije godine imamo prilike gledati ideološki pamflet neprijateljske povijesti. Toliko se ne poštujemo da se to zbiva na javnoj nacionalnoj televiziji i takvo je političko ozračje da se ne nazire svjetlost na kraju tunela. Nakon odgledane premijere, mislila sam da će doći do nekakve pobune. Ne u smislu zabrane nego u smislu stručnog pristupa karakterizaciji filma. Mislila sam da je tako očito da film jednostrano i površno pristupa složenoj temi i da takav skandalozan, aktivistički uradak se bez ikakva problema može pozdraviti s HTV-om. Prevarila sam se. Dogodilo se sasvim suprotno. Film je postao obvezna udžbenička lekcija i njegovo prikazivanje na specijalizirane datume pokazuje snagu političke demagogije lijeve antihrvatske falange. Kao da poručuje: „ Nastavite svoju šutnju genocidni narode i evo vam ovo za lobotomiju da se više nikada ne usudite!“ Ustvari da se više nikada ne usudimo preispitivati velikosrpske mitove koji se uvelike pumpaju upravo, vidimo na ovom primjeru, hrvatskim novcem.

Evo dijela teksta koji sam napisala prije dvije godine u Hrvatskome tjedniku u jeku korona pandemije povodom premijere pamfleta na HTVu:

Najavljivan je u svim dnevnim vijestima i dnevnicima. Ostanite doma, perite ruke, ne dirajte rukama proizvode, samo ih kupite, i gledajte Dnevnik Diane Budisavljević. Čitam da je istovremeno bio prikazivan i u Srbiji na RTSu. Blagi užas. Ako smo papi Franji oprostili zajedničko revaloriziranje blaženoga Stepinca, pa što ne bismo i HTVu ovu doskočicu: nađimo se na pola puta.

 Naši optimisti ne znaju da je srpsko pola puta crta Karlobag, Karlovac, Virovitica, a ne zna ni papa Franjo da će Srbima bez obzira na dokaze, blaženi Stepinac uvijek biti zločinac. Kao i redateljici Dani. Koliko je film razvikan, mene čudi kako Livio Badurina za ulogu nadbiskupa Stepinca nije dobio Oskara za sporednu ulogu glavnoga negativca u filmu. Izgleda da je zagrebački nadbiskup tada svoj plan spašavanja trebao podrediti Diani i slušati njene naredbe. Tko zna, možda bi baš taj detalj upalio kod pape Franje jer ne pomaže ni ostatak knjige Dnevnika gdje se ostvaruje svesrdna suradnja. A taj dio ne pomaže ni Dani dokumentaristici s aktivističkim ciljem i predrasudom. Ne želi Dana akcentirati dobrotu blaženoga Stepinca. Nju zanima samo onaj detalj kad nije poslušao Dianu.

Film je loš. Igrani dio je dosadan, statičan, a dokumentarni manipulativan, zbunjujući bez informacija. Zašto je filmu dramski zanimljivija scena sa Stepincem koja se interpretira subjektivno nakaradno izvan konteksta cjelokupnih Stepinčevih nastojanja i pomoći Srbima, Židovima i na koncu, Kozaračkoj djeci, negoli one s Artukovićem, Moškovom i posredno s Kvaternikom, koji na koncu konca omogućuju akcije i razne dozvole za transporte i smještaje djece? To ne izgleda dovoljno krvožedno kao srpska mitologija. Ovdje se ustaški ministri i časnici nećkaju, ne znaju, nude obećanja koja zamislite čuda, ponekad i ispune. A to tako djeluje ljudski. Ne izlaze im nikakvi alieni iz trbuha, ne pretvaraju se u mitološke zvijeri. Pa zašto bi Dana rušila mitologiju. Tako film ima niz igranih scena koje su impotentne, a vjerujem da je razlog baš taj što bi zanimljiviji događaji pokazali ljudskost nekih službenika NDH. Juga je u nas toliko jaka da i 30 godina nakon smrti nje i cenzure koju je nametala ljudi nose tu istu cenzuru u sebi. Dana je primjerak takve neslobodne osobe.

Četvero preživjele djece koji su u ratu imali oko 10ak godina, danas starih ljudi od 80ak godina još više upotpunjuju sliku kompleksnog dijela povijesti koji je takav samo iz razloga jer se konstantno radilo na lažiranju i lobotomiji 75 godina poslije, čime se vjerojatno utjecalo i na osobna sjećanja. Da nije bilo partizana koji su ukrali arhivu Diane B. i općenito svu arhivu NDH-a prenijeli iz Zagreba u Beograd, danas bismo baratali s puno više činjenica, a ovako smo osuđeni na poetsko, patetični doživljaj tužnoga dijela povijesti. Dana se više bavi umjetničkim dojmom, pa je stankama u iskazima protagonista, preživjele djece, crno bijelom tehnikom, prirodom u magli, dočarala i maglu u sjećanju. Ne vjerujem da joj je bila namjera, ali ti isječci tužnih ljudskih sudbina u kontekstu Nedođije i bez točne vremenske dimenzije uzročno posljedičnih veza za rezultat imaju jednu jedinu činjenicu da su se nesreće u ratu ljudima događale, a film je ipak dokumentarac. Morao bi se malo više pozabaviti činjenicama. Sama knjiga Dnevnik sadrži priličan broj mjesta i datuma, pa nije lako. Dnevnik koji očito ima naknadne zahvate, je nepotpun, a film da ne govorim. Odakle su se ta djeca stvorila, je li to bila posljedica vojnih operacija na Kordunu i Kozari gdje su partizani poraženi bježali i ostavljali djecu i žene, toga u filmu nema. Sugerira se zaključak da su Ustaše izvlačili tu djecu odnekud na silu, odvodili u logore, izgladnjivali s namjerom. Opasne sugestije. Osim partizanske krađe arhiva 1945. kojom je nanesena ogromna šteta djeci koja su iz tih razloga  zakinuta za znanje o svome porijeklu, ne znamo što je bilo s bračnim parom Budisavljević. Dana nam gura pod tepih činjenicu da Budisavljevićima nije legao mir u kontekstu novoga sustava, te da je njeno humanitarno djelo u oslobodilačkom okruženju bilo zaboravljeno.

Na kraju filma dugačak je popis ljudi koji su pomogli Dani, ali oni koji su pomogli Diani, tih u filmu nema. Ako za napraviti propagandni pamflet treba toliko ljudi, koliko je tek trebalo Diani za zbrinuti 10 000 djece?

Kad je hrvatska kulturna produkcija u pitanju vrijedi uvijek biti na oprezu. Mjere popuštaju, ali opreza nikad dosta. 1. rujna, datum je tragične smrti Zvonka Bušića. Jedan od zanimljivijih dokumentaraca, a koji je za razliku od Danina Dnevnika, vrlo dinamičan i bogat događajima, a radi se samo o životu jednoga herojskoga hrvatskog para, bračnoga para Bušić, je Ljubavnici i luđaci, Ljiljane Bunjevac Filipović. Očekujem da će HTV, obilježiti 1. rujna ovim odličnim dokumentarcem koji je itekako materijal za dobar igrani film, a revni kazalištarci dati internetsku premijeru vrlo dojmljive i odlično izvedene kazališne predstave Tihomira Dujmovića Tko je ubio Zvonka Bušića. Budimo optimistični.

Nataša Božinović/Hrvatsko nebo