Velečasni Antun Markić: „ Vratili smo Gospu našu, Gospu Aljmašu!“

Legendarni aljmaški župnik prije mirovine progovorio jezgrovito i argumentirano o povijesti kipa i svetišta Gospe od Utočišta

U naše vrijeme je rijetkost da jedan svećenik provede na jednoj župi 49. godina. Rijetkost je također biti legendarni župnik kojeg bismo mogli slušati satima. Tako nešto se dogodilo meni kada sam sa svojom generacijom maturanata posjetio Baranju i Aljmaš. Bilo je zaista impresivno slušati vlč. Antuna Markić koji zna svu povijest aljmaškog svetišta Gospe od Utočišta. Govorio nam je jezgrovito, uvjerljivo i sa puno svećeničkog žara o povijesti Aljmaša, Domovinskom ratu, progonstvu žitelja Aljmaša. O razaranju crkve, o kipu Gospe od Utočišta. Nisam mogao ostati hladan, te sam ga zamolio za intervju.

Velečasni Antune, vi ste dugogodišnji župnik župe Aljmaš. Recite nam nešto o sebi, obitelji u kojoj ste rođeni i župničkoj službi u Aljmašu?

Ja sam ponikao u hercegovačkom selu Aladinići u blizini grada Stoca, istočna Hercegovina, Trebinjskomrkanjska biskupija. Rođen sam 09.. 06. 1944. godine. Kad mi je bilo samo godinu dana mene je u kolijevci ugrizao škorpion, i to se meni dalo na zlo. Cijela leđa su bila u gnoju. Mama me nosila desetak kilometara na rukama pješice do liječnika. Kad me liječnik pregledao rekao je da mi nema pomoći, da ću ubrzo umrijeti i neka me ostavi u bolnici da tamo umrem. Mama me nije ostavila, nego je plačući nosila me kući i uvijek pogledala da li sam još živ. U toj muci ona se zavjetovala dragom Bogu i Gospi ako čudom ostanem živ da će moliti da budem svećenik. Došla je kući i jako plakala, i molila djeda da mi on prereže kožu na leđima. On je rekao što će on tu učiniti kad liječnik nije ništa mogao poduzeti. Ali na njezino zapomaganje on je uzeo britvu s kojom se brijao i nju prokuhao, zamotao u čistu bijelu krpu, a ostavio slobodan samo vršak britve. Uzeo je komadić drveta i prerezao kožu na sedam mjesta. I to je bilo spasonosno za mene. Mama je svoj zavjet vršila, ali nikome nije kazivala što se je zavjetovala. Ja sam uz Božju pomoć i zagovor nebeske Majke Marije ozdravio. Završio sam osmogodišnju školu u rodnom mjestu. Roditelji “trbuhom za kruhom” s nas petero djece 1959. godine doselili su u Slavoniju, u selo Privlaku kod Vinkovaca. Iste godine krenuo sam u Sjemenište na Šalatu i tamo bio 2 godine, a onda prešao u Đakovo. U Đakovu sam završio Bogosloviju, a 1969. god. zaređen sam za svećenika. Moja mama je otkrila  svoju dobro čuvanu tajnu treći dan po mojoj mladoj misi. Kad sam je pitao kako to da mi to nije nikada otkrila, ona je odgovorila: „ Namjerno sam to čuvala da ne bi ti možda meni htio zavjet ispuniti, a ne bi želio to biti i bio bi možda nesretan. Sad vidim da je to Božja, Gospina i tvoja volja.“ Bio sam kapelan tri godine u Vinkovcima, a onda me biskup Bauerlein imenovao 1973. god. župnikom i upraviteljem Svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu. Rekao mi je tada daću biti u toj službi samo godinu dana, a onda će me rasporediti na službu za koju me želi nadalje imati. On je umro 09. kolovoza 1973. god., a ja nisam ostao godinu dana u Aljmašu, već punih49 godina.

Aljmaš je katoličko mjesto i župa, čija povijest seže sve do 1332. godine. Žitelji su tada bili Hrvati i Mađari. Postoje li povijesni podaci o tome koliko je tada župa Aljmaš imala stanovnika? Danas je vrlo malo vjernika na području župe. Kakva je bila populacijska slika Aljmaša tijekom povijesti? Kada je Aljmaš brojio najviše stanovnika i žitelja?

Da, Aljmaš je katoličko mjesto smješteno na ušću rijeke Drave u Dunav.. Povijesni izvori spominju ga 1332. godine. U srednjem vijeku je Aljmaš bio trgovačko i obrtničko naselje. Žitelji su bili uglavnom Hrvati, i nešto Mađara. Turci su tu naselili Srbe martoloze iz gornjeg Podrinja.. Broj stanovnika samo je 1900-te imao oko 1200. žitelja, a prije toga i iza toga nikad nije prelazio brojku od 1000.Danas broji samo 340 žitelja.

Dolazak isusovaca u Baranju je preporodio Baranju, a Aljmaš je postao svetište Majke Božje. Možete li nam u kratkim crtama opisati djelovanje isusovaca u Baranji i kako je Aljmaš postao svetište?

Nakon izgona Turaka iz Osijeka redovnici Isusovci  su bili  misionari u ovim krajevima Slavonije i Baranje. Oni su okupljali tu raju i u svakom mjestu osnivali misijsku postaju, pa tako i u Aljmašu. Župa Tvrđa u Osijeku predana je Isusovcima na upravljanje 1701. godine. Učinjeno je to u nazočnosti ostrogonskog nadbiskupa i primasa Ugarske kardinala Leopolda Kolonića koji je predao Aljmaš u posjed isusovačkoj Misiji u Osijeku. Isusovci su željeli imati jedno Gospino svetište kako bi sav svoj misijski rad stavili pod njezinu zaštitu. Odlučili su se da to bude u Baranji u mjestu Lug ili Laško. Podigli su tamo drvenu kapelu u čast BDM. Isusovac Andrija Horvat dao je u Osijeku izraditi Gospin kip, koji je na Veliku Gospu 1697. u svečanoj procesiji donešen u Lug.U vrijeme velike bune u Mađarskoj koju je Ferenc Rakoczy poveo protiv habsburške vlasti, isusovci su 20. studenog 1704 god. Gospin kip prenijeli u Aljmaš. Budući da su u mjestu Lug stanovnici prešli na kalvinizam zaprijetila je opasnost za kip da bude uništen. Zato je prenijet u Aljmaš. Budući da je kip našao utočište u Aljmašu, nazvan je “Gospa od Utočišta”, ili “Majka od Utočišta”. Kip je donešen u Aljmaš 1704. godine. 2004. godine smo slavili tri stoljeća postojanja aljmaškog svetišta..

U 18. stoljeću Aljmaška Gospa postaje „Gospa od Utočišta“. Zašto su Gospu nazvali „ Majka od Utočišta?

Kada su Isusovci 1704. godine donijeli Gospin kip u Aljmaš okupili su narod na misu. Pod misom je isusovac protumačio stanovnicima Aljmaša da je Gospa morala bježati pred onima koji ju ne časte (Kalvini).Izabrala je vaše mjesto za svoje buduće svetište. Tada se obratio stanovnicima Aljmaša ovim riječima: „ Da li joj vi pružate, i dajete utočište?“ Stanovnici Aljmaša su kroz suze odgovorili: „Gospo, ostani s nama, mi ti dajemo utočište.“ Isusovac je zaključio: „Kada ste joj dali, i pružili utočište, vi je imate od danas pa nadalje pravo zvati – Gospom od Utočišta ili Majkom od Utočišta.“

Aljmaš je iz godine u godinu od 1708 godine primao sve više hodočasnika iz Osijeka i okolice. Kako je Aljmaš postao župa?

Aljmaš je proglašen župom 1807. godine. Do tada je bila ispostava (filijala) župe Sv. Mihaela Arkanđela u osječkoj Tvrđi.. Zanimljivo je to da je župa i svetište odmah povjereno biskupijskim svećenicima, i to traje do dana današnjega.

U vrijeme komunizma vlast je nastojala na sve načine sprečavati hodočašća u marijanska svetišta, pa tako i Gospi od Utočišta u Aljmašu. Postoji li spoznaja na koje su sve načine komunističke vlasti branile dolazak vjernika u Aljmaš?

Budući da je župa Aljmaš ujedno i glavno Marijansko svetište u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji puno se ulagalo truda oko njegova razvoja. Od najstarijih dana pored hodočasnika iz Slavonije i Baranje tu dolaze i hodočasnici iz Bačke, Srijema i Bosanske Posavine. Hodočašća nisu prestala ni za vrijeme komunističke strahovlade. Iako su oni poduzimali sve da spriječe dolazak hodočasnika u Svetište. To im nije polazilo od ruke. Hodočasnici su pronalazili puteve kako doći do Svetišta. Njihova milicija stajala je na glavnim putevima i hodočasnike vraćala uz lažne vijesti da je poplava u Aljmašu, da se pojavila neka zastrašujuća bolest u Aljmašu i što sve ne…..Vlasti su prisluškivale propovjednike i više njih nakon mise bi hapsili i odvodili u zatvore.

U Aljmašu je tijekom povijesti bilo više župnih crkava. Koliko ja znam, jedna je crkva stradala u požaru 1846. godine, a druga od agresorske ruke 1991. godine. Možete li našim pratiteljima opisati ta stradanja. Pogotovo razaranje crkve od JNA i srpskih paravojnih jedinica?

Prva crkva koju su Isusovci podigli 1697. godine stajala je do 1708. godine. Druga crkva je podignuta nakon što je Aljmaš postao Gospino Svetište 1708, godine, i stajala je do 1846. god. Nakon požara podiže se treća crkva koja je stajala sve do Domovinskog rata. Kako znamo Aljmaš je doživio svoje najteže dane u vrijeme Domovinskog rata. Mi smo bili napadnuti u ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. od takozvane Jugovojske i srpskih paravojnih jedinica. Jugovojska je nadirala preko Bogojevsko Erdutskog mosta iz Bačke, a domaći Srbi, četnici iz Borova sela i Bijelog Brda. Mi smo bili okruženi sa svih strana, i ni ptica nije mogla izletjeti, a kamo li netko od nas izaći iz toga pakla. Na sreću da se iz Osijeka Dravom uspio probiti jedan šlep za rasute terete i doći do Aljmaša. U njega se ukrcalo preko pet stotina mještana  i zaplovili smo prema slobodnom Osijeku. To je bio početak našeg progonstva koji je trajao punih sedam godina. Stanovnike koji su ostali, koji nisu htjeli napustiti svoj dom ubijali su, masakrirali ili protjerali. Srpske paravojne jedinice na čelu s Arkanom odmah su se dali na rušenje naših svetinja, crkve naše u Dalju, crkve u Erdutu i onda kao poslastica im je bila rušenje aljmaškog Svetišta. Unišli su unutra, kopali su udubinu u crkvi, stavljali u to, i unaokolo crkve eksploziv, povezali i aktivirali. Ono što su stoljeća gradila u par trenutaka pretvorilo se u prah i prašinu.

Opišite nam kako ste vi osobno sa vjernicima spašavali Gospin kip za vrijeme Domovinskog rata?

Gospin kip je stajao na glavnom oltaru. Doživio je to miniranje crkve i Svetišta. I kad smo to čuli, odmah su započeli pregovori  s UNPROFOROM da se dođe na te ruševine i potraži barem neki komadić od Gospina kipa za uspomenu. Pregovori su teško tekli, jer su taj istočni Sektor držali Rusi koji nama nisu bili naklonjeni. Pregovaralo se godinu dana da bi krajem 1992. god. uspjelo jednoj ekipi doći u Aljmaš. Najveće je po meni Gospino čudo što se u tim ruševinama pronašao ne komadić, već cjeloviti Gospin kip. Odnijeli su samo zlatnu Gospinu krunui žezlo koje je držala u ruci. Kip je prebačen u slobodni Osijek gdje ga je dočekalo preko 12. 000 štovatelja. On je obnovljen i nošen u vrijeme rata po slobodnim dijelovima Biskupije. Neprekidno se pjevalo: „Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu“. I to se dogodilo na taj za naš znakoviti datum 1. kolovoza 1991 god. Na dan progonstva 1. kolovoza 1998. god. sa jednim šlepom je bio povratak Gospe od Utočišta i njezina naroda u Aljmaš. Hrvatska vojska, policija, te preko 12 i pol tisuća pratitelja dopratilo je Gospu u njezin Aljmaš sa vojskom, policijom te njezinim štovateljima. Od tada Gospi kličemo: „Vratili smo Gospu našu, Gospu Aljmašu!.“

Napušten Aljmaš je po odlasku stanovništva u progonstvo preimenovan. JNA, paravojne srpske jedinice i novi doseljenici su preimenovali Aljmaš. Po dolasku i ulasku u Aljmaš zatekli su uređene kuće, i uselili su u te kuće. U kakvom su stanju ostavili te kuće kada je došlo do mirne reintegracije?

Kada je Aljmaš bio okupiran Srbi su doselili svoje sunarodnjake iz zapadne Slavonije, mahom sa Papuka u Aljmaš, i mjesta oko Aljmaša. Budući da su mislili da će tu zauvijek ostati, a mi se ne ćemo nikada vratiti, oni su nakon zauzeća naših kuća mijenjali i imena mjesta u koja su došli. Selo Sarvaš dobiva ime Jelenje. Aljmaš dobiva ime Papuk Dol. Ti Srbi koji su naseljeni s Papuka došli su iz onih šuma gdje su imali neke kućice od drveta. Ovdje su zatekli prekrasne kuće pune svega jer sve je ostalo. Ubrzo se Aljmaš pretvorio u zapušteno mjesto, obraslo korovom. Sam Arkan kad im je jednom došao u posjet rekao je: „Kakvi ste vi narod da ste tako zapustili ovo selo koje je bilo tako lijepo uređeno…..?“ I kad je došlo do mirne reintegracije oni su sve što su mogli prenosili iz tih kuća u mjesta gdje su morali otići. Strašno je bilo to vidjeti kad smo se vratili. Mi smo danima i danima morali odvoziti smeće koje su iza sebe ostavili.

Svečanost povratka kipa u Aljmaš je bila veličanstvena. Kako gledate danas na to svečano vraćanje kipa Gospe od Utočišta u Aljmaš?

Zaista je svečanost povratka kipa u Aljmaš bila veličanstvena i nezaboravna. Okupili smo se u osječkoj konkatedrali i oko nje. Okupilo se preko 12 i pol tisuća Gospinih štovatelja, hrvatska vojska, policija, razne Udruge….Ispraćaj je bio veličanstven. Oko 60 brodova, brodica, plovila krenulo je iz Osječke luke prema Aljmašu. Prvi brod koji je zaplovio nosio je znakovito ime “Vukovar”, a iza njega 59 raznih plovila. I kad se vratilo ono što se imalo vratiti od stanovnika, i kad su se obnovili naši domovi dali smo se na izgradnju Gospina Doma, nove crkve. Gospa je dobila svoje Svetište u kome oko svoga čudesnog lika okuplja svoju duhovnu djecu. Dok sam bio u progonstvu mislio sam da će broj hodočasnika stagnirati jer je Bosanska Posavina druga država, i Bačka isto tako, odakle je dolazilo jako puno hodočasnika. Na moje veliko iznenađenje ne samo da se zadržao prijeratni broj hodočasnika, nego se i četiri puta povećao. Godišnje prođe kroz aljmaško Svetište između 100 i 150 000 hodočasnika. Ja sam župom i svetištem upravljao ravnih 49 godina. Ove godine idem u zasluženu mirovinu. Želja mi je da moj nasljednik nastavi sa još većim žarom na slavu Božju i na Gospinu čast.

Razgovarao: Vladimir Trkmić

Hrvatsko nebo