OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (11)

Pišući o stanju u programskom profiliranju stranaka i pokreta unutar hrvatske političke emigracije (HOP, HSS, HRS), dr. Ivo Korsky nakon analize njihovih programa zaključio je g. 1966. ovo: „Iz ovoga pregleda možemo vidjeti da u današnjoj politici hrvatski narod nije bogat u programima u pravom smislu riječi, nego tek u izjavama i drugim spisima deklarativne naravi i da postoji prava potreba programatskog razvitka u emigraciji, da se ne bi hrvatski narod našao u času oslobođenja pun oduševljenja a bez izrađenih programa za uređenje države.“

POLITIČKA GIBANJA U EMIGRACIJI

* Prema određenosti

* Hrvatski stranački programi

* Uredna izmjena generacija

* Pismo bivšem partizanu

* Most preko jaza

Nama je potrebna borbena, agresivna obrana slobode. Sloboda se ne može održati popuštanjem, automatski, rutinom. Ona zahtijeva budnost, ratobornost, stalni duh borbe.

Leszek Kolakowski

Prema određenosti

Ipak napredujemo. Od 1945. godine, kada su se u općem narodnom slomu razbili svi dotadanji politički oblici i nastupilo opće atomiziranje hrvatskog političkog života, samo prikriveno velom dvostrukog jedinstva i polarizacije politike oko dva autoriteta prošlosti, pa do današnjeg dana, kad se i najoprezniji usuđuju misliti svojom glavom i traže nova organizacijsko-politička rješenja izvan starih oblika, put je bio dug i naporan.

Napredujemo, iako još nismo stigli do cilja koji mora biti svrha svakom svjesnom Hrvatu: stvaranje odgovorne i diferencirane hrvatske politike, ustrojavanje političkih instrumenata za opću narodnu borbu i unošenje duha slobode u hrvatski politički život.

Put je bio dugačak i nije čudo da cilj još nije postignut, te da nove skupine još ne mogu odbaciti frazeologiju prošlosti i priznati da su ili stranke ili začeci stranaka. Još se uvijek traže izrazi koji bi formalno odgovarali nekom idealnom, monolitnom hrvatskom političkom jedinstvu, kojega nikada nije ni bilo. Još se ne želi priznati, da je u političkom životu svakog naroda prirodno da postoje organizacijski oblici, u kojima i preko kojih se narod iživljava na političkom polju, i da se ti oblici u današnjem stupnju ljudskog razvitka nazivaju strankama, kao što se organizacijski oblici kulture nazivaju školama, akademijama i društvima, gospodarsko-socijalni oblici poduzećima, sindikatima, trustovima, a vjersko-moralni crkvama, kongregacijama i slično.

U časovima velikih neuspjeha i kriza život može toliko promijeniti svoj dosadašnji tijek da razbije ustaljene okvire i bujica tragedije atomizira društvo, pa se pojedinci nađu osamljeni, bez međusobne veze, izgubljeni.

To se dogodilo u hrvatskom narodu 1945. godine. Jednostavno su razbijeni svi politički okviri narodnog života, te su dijelovi organizacija, a nekada i pojedinci, lutali i borili sa da u novim prilikama nađu svoj put.

Međutim nesreća je htjela da je taj slom bio tolik da nas je izbacio iz naše prirodne sredine u kojoj bi se reorganizacija lakše provela. “Neizbježivi nostalgični konzervativizam svake emigracije sprečavao je našem političkom životu da se preustroji prema novim prilikama, te je umjesto nove izgradnje, kao što se desilo u Njemačkoj i Italiji, kod nas došlo do lijepljenja razbijenih komadića starih posuda u nadi da će se uspjeti obnoviti staro. Zaboravilo se tom prilikom da ta obnovljena struktura ne bi odgovarala prilikama, i ako bi se uspjelo slijepiti sve te komadiće, jer je već jedanput dokazala da nije sposobna izdržati pritisak novog doba i da se zbog svoje neadekvatnosti, a ne našom voljom, razbila na komadiće.

Na tom poslu lijepljenja gubili smo dragocjene godine, jedni više, a drugi manje, a da nismo ništa obnovili, nego su nam se na tom poslu ti komadići i dalje razbijali u sve manje dijelove, u prašinu, atome.

Kao povijesno suvremenija, ustaška je emigracija bila aktivnija od mačekovske, budući da se neposredno nadovezivala na živi period hrvatske države, dok je Hrvatska seljačka stranka, odnosno njeni ostaci, prebrođena već 1941. godine, i kao politička ideja prestala živjeti, snizivši se u sadašnjosti na ime, koje pojedine skupine svojataju za se da iskoriste skupljeni kapital prošlosti i prirođenu inerciju masa. |

Hrvatski se politički život stvarno odvijao na terenu ustaške generacije i u njenom političkom diferenciranju počeli su se stvarati zameci nove hrvatske politike, u kojoj se više ne raspravlja o potrebi države i prednostima narodne slobode, već se uzima kao prirodan temelj da se hrvatska politika mora graditi u okviru ideje hrvatske države.

Ali nostalgija prošlosti i hrvatski politički personalizam nisu se mogli prebroditi u tako kratko vrijeme. Generacija, koja je bila odgojena u poštivanju jedinstvenih organizacija i kojoj je tadanji vladajući europski duh nametnuo kult vođe, inače blizak svakoj primitivnoj i patrijarhalnoj sredini, nije se mogla preko noći popeti na visinu političkog razvitka zapadne Europe. |

Slobodan razvitak sprečavali su pogotovo napadaji komunista, srpskih šovinista i njihovih svjesnih i nesvjesnih pomagača, koji su poistovjetili hrvatski nacionalizam ne samo s jednim pokretom, nego i s jednom osobom, politički već pokopanom, pa su, udarajući po toj osobi, pokušali dotući sam hrvatski nacionalizam i ideju hrvatske države.

U tom tragičnom i najnižem razdoblju hrvatske političke emigracije, pojava malodušnika i špekulanata, koji su primali tu tuđinsku, neprijateljsku argumentaciju, usporila je i skoro zaustavila težak proces kritičke izgradnje i prva je reakcija bila osjećajne prirode, potenciranje vjernosti palom Vođi, zatvaranje mozga pred novim spoznajama i fosiliziranje jedne nekoć žive i suvremene politike u praznu čahuru osobne privrženosti.

Taj se duh slijepog otpora protiv uvredljivih napadaja, duh povrijeđenog ponosa i prkosne samoobrane, najvjernije očituje u stihovima Vinka Nikolića^[i] u kojima se zrcali stav emigracije pred nerazumijevanjem tadanjeg svijeta za hrvatsku tragediju:

Ja u Tebi štujem svojega Vladara,

U Tebi se klanjam svetim grobovima.

Ti si nadahnuće našim vječnim snima:

Ti si slava naša, i nova, i stara!

To je vrhunac negativnog stava, ali, kao i svaki ekstrem, predstavlja osjećajnu katarzu i otvara vrata razumskoj analizi i razumskom otporu protiv napadaja. Činjenice se polagano postavljaju na svoje mjesto, prošlost se predaje onoj koja je treba čuvati, povijesti, te se pogled upravlja u budućnost, u stvaranje novog, razumskog, političkog jedinstva hrvatskog naroda.

Nemamo se stidjeti prošlosti. Ne moramo se nje ni odricati ni bojati, jer je “povijesna istina, da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina, da je ustaštvo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda.”^[ii]

Jedinstvo prestaje biti osjećajnom frazom za pokrivanje stvarnih razlika i počinje se graditi na političkim kriterijima. “Sigurno je, da se hrvatski narod želi vidjeti jedinstveno predstavljen u svojim osnovnim ciljevima, ali da se pri tome ne mora odreći onih ideja, osjećaja, pobuda i pogleda, koje smatra da mu jedinstvo ne mora i ne treba dovoditi u pitanje… Prema tome, ako se hoćemo baviti pitanjem stvaranja jedinstva hrvatskog naroda, onda moramo započeti ulaziti u analizu hrvatske političke realnosti, bez mržnje, po mogućnosti, makar i s najvećom političkom oštrinom, jer je to jedini mogući put, koji može dati izglede za ozbiljne oblike političkog jedinstva.”^[iii]

U hrvatskom političkom životu konačno završava razdoblje romantike i sa zakašnjenjem od pedesetak godina u usporedbi s ostalim balkanskim i istočnoeuropskim narodima počinje doba realizma. Priznaje se da se diferenciranost ne protivi narodnoj biti, te da ima svoje određeno mjesto u ekonomiji narodnih sila. “Patriotizam voli domovinu, ali politička stranka, pokret ili skupina konkretizira i dinamizira tu ljubav.” ^[iv]

Pokret kristalizacije nije tekao ni lako ni brzo. Unatoč spoznaje da je potreban, sile prošlosti nisu dopuštale da se razvije u potpunosti. Kao rezultanta dviju suprotnih sila u hrvatskoj politici: realističkog obračunavanja s personalizmom i davanja prvenstva organiziranim idejnim skupinama nasuprot osobnoj privrženosti Vođi, dolazi do srednjih stavova u kojima se odbija personalizam, ali se još zadržava neodređenost i patriotizam općenarodnog jedinstva.

“Nije politika krojiti i zapovijedati, nego odgojiti i surađivati prednjačeći. Pri tome podređenost i poslušnost nisu stvar neograničenog prava vodećih, nego uvjetna potreba i dobra volja, te politička zrelost sljedbenika. Politički su učitelji jači od političkih diktatora.”^[v]

Dolazi do nelogičnih i neopravdanih situacija da podređeni u jednoj organizaciji, osnovanoj na principu Vođe i slijepe poslušnosti i odanosti Vođi, smatraju da smiju unutar same takve organizacije kritizirati Vođu, umjesto da prvo izađu iz organizacije i da zauzmu političke stavove, pa s novog stava vrše odgovornu i idejnu kritiku. Nedopustivo je biti u jednoj organizaciji a smatrati se ovlaštenim napadati njeno ustrojstvo. Ne može se dopustiti da starom političaru, bez obzira na njegov eventualni neuspjeh, mlađi u njegovoj organizaciji piše, da su “Vašim potezima vrlo ozbiljno dirnuti interesi hrvatske oslobodilačke borbe”^[vi]. Takvu se kritiku smije dati samo izvana određenog položaja odgovorne političke organizacije. U autoritativnoj, patrijarhalnoj organizaciji mlađi ima slijediti vođu, a ne dijeliti mu lekcije što sve “može i mora” učiniti.

Ali taj kompromisni stav, kritika vođe uz istovremeno njegovo priznavanje, ne može se dugo održati, jer je nelogičan i prema tome predstavlja samo prelazno stanje od slijepe poslušnosti do političkog razuma i zrelosti, put koji je obilježen mnogim mukama, lutanjima, pogreškama i razočaranjima. Što se dulje na njemu zadržavamo, to teže patimo.

Tko ne želi shvatiti potrebu takvog procesa, tko silom hoće zadržati tijek povijesti da mu ne propadne iluzija, iako je već uvidio da je samo iluzija, taj doživljava prave osobne tragedije i lutanja.

“Vama je poznato, – piše Rudolf Erić^[vii] u prvoj, nesavršenoj spoznaji nove političke problematike hrvatske emigracije, – kako i zašto je došlo do sloma, ne samo naše organizacije, nego nas sviju, nalazećih se po cijelom svijetu. Udarac je bio težak i bolan, jer je proizašao od one ruke, koju smo reverendno ljubili, branili i žrtvovali jedan mali vijek u radu za tu ruku… Svima treba odgovoriti, da se mi ne bunimo protiv osobe Poglavnika nego tek protiv njegovih nepravednih odredaba. Da nam je on dao lekciju, koje se moramo svi držati, a to jest, da je imperativ boriti se za oslobođenje hrvatskog naroda, jer da vođe dolaze a i prolaze.”

Međutim, jedanput započeti proces kristalizacije i kritične izgradnje naše politike ne može se zadržavati “reverendnim” nostalgijama i nelogičnim kompromisima. Pobuna se širi i zauzima manje povrijeđeni stav i pretvara se u političku kritiku. Još se ne usuđuje izaći na svjetlo dana sa svojim programom, već se skriva iza anonimiteta (što je uvijek znak nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti), još ograničava kritiku na određena pitanja, ali već samim tim priprema polje za viši politički rad. “Neka ne misle naši politički šefovi, da se miješamo u ‘njihove poslove’, jer svaki Hrvat ima pravo, da nastupi u ovom (zar samo u ovom? – op. pisca) slučaju kao ‘procurator in rem suam’, jer su ’res publicae’, ujedno ’res suae’ svakog građanina republike.” ^[viii]

Značajno je za ovo prelazno razdoblje da se boji određenosti i odgovornosti i na prvim, nesigurnim koracima slobodnog političkog iživljavanja traži opće priznate formulacije koje nitko ne namjerava napasti. Zato i zahtijeva koncentraciju svih snaga na općepatriotskom, minimalnom programu. No takva koncentracija nije napredak, nego hodanje na istom mjestu. Takvu je koncentraciju izvršio već sam narod. Cijeli je hrvatski narod koncentriran u ideji države, pa zašto bi se onda pojedinci posebno koncentrirali kao uska skupina na nečem u čemu su svi Hrvati složni i bez organizacija.

Na ideji države, kao najšire koncentracije hrvatskog naroda, potrebno je izgraditi čvrste, odgovorne i svjesne političke organizacije, stranke, kao instrumente te narodne koncentracije, da ispune prazninu koja je nastala u narodnom životu nakon idejne propasti starih, jednostranačkih sustava.

Ali hrvatskom narodu nisu potrebne nikakve organizacije za osuđivanje tih ostataka jednostranačkih sustava, nikakve prkos-organizacije uvrijeđenih i odbačenih, nego bujni stvaralački duh koji će narodnu koncentraciju uokviriti u više oblike političkog djelovanja, znanja i odgovornosti.

Hrvatski narod ne treba izgubljenih pojedinaca, ljudskih atoma, koji lepršaju s visokim zastavama da bi sebe i druge obmanjivali da se bave visokim poslovima, nego čvrste i svjesne skupine koje se u slučaju potrebe mogu naći na zajedničkom poslu. Na našem političkom području treba konačno da zavlada red kao i u drugim, politički razvijenim narodima, a ne neko maglovito koncentriranje na temeljima koji se sami po sebi razumiju. Ne može postojati čvrsta i odgovorna narodna zajednica, pa ni u emigraciji, ako nema čvrstih organizacija, čvrstih programa, vodstvenih skupina, odgovornosti i određenosti.

Hrvatski politički život ne pati na hipertrofiji stranaka, nego na njihovu pomanjkanju, jer vođe ne žele stranački život, već naglašavaju maglovite fraze o općem narodnom jedinstvu, dakle nijekanje odgovornog političkog stvaranja, što je najbolje tlo za diktaturu. “U pomanjkanju potrebnih slobodarskih ustanova u samom narodu, novi se pokreti, izgrađeni na prošlosti a uvjetovani sadašnjicom, stvaraju u inozemstvu. Stvara se ideološki temelj za djelovanje i za oslobođenje.”^[ix]

Pri tome se ne želi unositi na političko polje ni razrožnost ni svađanje, niti je stranačko konkretiziranje u protivnosti s narodnim jedinstvom. Naprotiv, baš u pomanjkanju stranačkih organizacija, stranačke odgovornosti i određenosti, političko se iživljavanje svodi na intrige i osobne svađe.

“Stranačke svađe mogu se i trebaju umanjivati, ali stranačko konkretiziranje države ne treba stavljati u suprotnost s narodom i državom, te borbom i radom za narod i državu, nego naprotiv shvatiti, da upravo ovakvo konkretiziranje jedino može voditi jamstvu za ostvarenje naše integralne slobode, tj. slobode hrvatskog naroda (države) prema drugim državama i hrvatskog naroda (čovjeka) u vlastitoj državi.” ^[x]

Izgleda da su ti pogledi ipak u jačanju, pa i očajni stav zadnjih pristalica povratka na staro, koji su u slijepoj želji da očuvaju pale veličine molili^[xi], prelazi pomalo u kritiku, destruktivnu i antihistorijsku, jer u svom buđenju od iluzija plače za njima^[xii], ali potrebnu da se dođe do viših spoznaja. “Ako smo svjesni stanja i ne djelujemo, onda smo kukavice i nismo za drugo nego ‘slijediti ovna’, – piše Vjekoslav Luburić, najtragičniji primjer slijepe pokornosti osobi. – I u tom slučaju nemamo se prava tužiti na našu sudbinu.”^[xiii]

Daleko je napredniji stav koji predlaže^[xiv] “vršiti neprestano okupljanje i mobilizaciju svih hrvatskih rasparčanih snaga u emigraciji, da bi se u danom času mogle staviti u službu borbe za oslobođenje Hrvatske”, i koji već priznaje jedinstveni nastup uz sačuvanje skupinskih posebnosti, dovinuvši se i do spoznaje da je osnivanje stranačkih jezgra moguće i izvan domovine (“unutar redova hrvatske emigracije podupirati osnivanje raznih demokratskih skupova i organiziranja, uključivši i demokratskih političkih stranaka”).

* * *

Velik je put što smo prevalili u zadnjih nekoliko godina. Velika je razlika između stava hrvatske emigracije prije deset godina, kad je sva problematika bila sažeta u pitanju tko će bit vođa: Maček ili Pavelić, te koja će biti jedinstvena političko-kulturno-socijalno-ekonomska organizacija hrvatskog naroda: Hrvatska seljačka stranka ili Ustaški pokret.

Potrebno je jedanput stati i okrenuti se i iz današnje perspektive nove razvijenosti hrvatske emigracije pogledati prevaljeni put. Potrebno je na čas uživjeti se u doba kad je “Republika Hrvatska” prvi put bacila u javnost misao, da se moramo otresti primitivističkog patrijarhalizma i bez odricanja i nijekanja prošlosti poći putom zapadnog političkog diferenciranja, putom slobodnog hrvatskog čovjeka.

Ne bi se danas moglo govoriti o “novoj epohi”^[xv], o potrebi da “pokušamo razgovarati kao slobodni, jednaki i dobronamjerni^[xvi], te o široj koaliciji svih hrvatskih demokratskih državotvornih snaga izvan Domovine, da bi one svojom ukupnošću mogle što potpunije volju hrvatskog naroda pred slobodnim svijetom tumačiti”^[xvii], da hrvatsko polje nije već bilo pripravljeno i da sjeme slobodne političke misli nije bilo nekoliko godina ranije zasijano. To idejno republikanstvo, koje sada pobjeđuje u hrvatskoj emigraciji, opravdava višegodišnje “teoretiziranje” bez kojega bi danas još uvijek jedni pjevali hvalospjeve nepogrešivom Vođi, a drugi dičnom i sijedom Predsjedniku. Javni bi se rad ograničavao na jednu ili dvije priredbe godišnje, na kojima bi se klicalo Osobi i s nekoliko patriotskih općenitosti umirivalo savjest da se radi za Hrvatsku.

Uspjeh tog “teoretiziranja”, uspjeh republikanske stranke, koja ne želi biti niti jedina niti nepogrešiva na hrvatskom političkom polju, već jedna od ravnopravnih, odgovornih i određenih političkih skupina, svjedoči da hrvatska emigracija nije obamrla.

“Republika Hrvatska” br. 25 (10. travnja 1957.), str. 7-13.

Hrvatski stranački program

Narod nije jedinstven i jednoobrazan, te prema tome narodni izrazi ne mogu biti ni jedinstveni ni jednoobrazni. Iz raznolikosti tih narodnih izraza može se bilo sintezom bilo intuicijom sažeti zajedničke crte koje se znaju nazivati narodnim programom. Ali kako je takva analiza djelo pojedinaca, njezina je objektivnost isto tako ograničena kao i rezultati intuicije, jer ovisi o sklonostima onoga koji vrši sintezu, odnosno onoga koji intuitivno formulira tzv. općenarodni program. Tek u povijesnoj perspektivi može se doći do objektivnijih sinteza, no takve sinteze već nemaju značenja za praktičnu narodnu politiku. Ukoliko su još toliko aktualne da mogu utjecati na politiku naroda, podvrgnute su istim ograničenjima kao i sinteze suvremenih zbivanja.

Nema, prema tome, formuliranog općenarodnog programa, iako postoje zajednički ciljevi svih skupina naroda, što se tek netočno naziva programom.

Program je djelo skupina u jednom narodu, izrađen i prihvaćen nacrt djelovanja obzirom na konkretne potrebe naroda, te kako su pogledi o potrebama različiti, i programi su različiti. Ova raznolikost nije znak slabosti, ako je glavni cilj jednak, jer znači otvaranje različnih putova jednom cilju. Cilj – inače nazvan narodnim programom – obično je isti ili istovjetan u danom povijesnom času. Uglavnom se radi o temeljnim pitanjima života zajednice u kojima su razilaženja prilično ograničena. Tako, na primjer, teško će se naći jedan program koji neće priznati pravo naroda na slobodu. Isto tako nijedna slobodna skupina neće formulirati program koji ne bi išao za osobnim slobodama, za pravednošću, za jednakošću i za sličnim idealnim ciljevima koji su priznati u određenom povijesnom razdoblju. Ali jedno je cilj, a drugo je put. Tek ako se formuliraju konkretni putovi može se govoriti da postoji ozbiljna volja da se ostvari cilj.

Ovi konkretni putovi sadržani su u programima koje izrađuju i zastupaju pojedine političke skupine u narodu, dakle u stranačkim programima. Oni su formulirani nacrt rada i preko njih se može doći do shvaćanja općenarodnih želja i težnja.

Od tzv. ilirskog preporoda hrvatska politika odlikovala se većim brojem jasno formuliranih stranačkih programa, koji su omogućivali orijentaciju sve širih slojeva naroda. Širenjem pismenosti takva je orijentacija postajala sve potrebnijom, ako se nije željelo da sve više proširivano pravo glasa, koje je poslije 1918. godine postalo općim, ostane samo kao puki formalizam.

Razvitak ovih formuliranih programa zakočen je već u prvim godinama Jugoslavije, da bude skoro uništen kraljevskom diktaturom i komunizmom, koji su hrvatsku političku borbu vratili na najprimitivnije oblike obrane narodne samobitnosti. Zato je novije doba daleko siromašnije izrađenim stranačkim programima, nego razdoblje između 1830. i 1914. godine, premda je tek u novije doba opće pravo glasa postavilo pitanje programa u središte političke borbe.

Može se reći da programi ne osiguravaju ispunjenje, jer da se i najljepši program može izdati ili ne izvršiti, što je svakako točno i što se i odviše često događa. Ali bez programa samovolja je potpuna i neizbježiva te ostaje samo gola borba za vlast. Programi daju mogućnost načelne borbe, iako je ne osiguravaju. Pomanjkanje programa jednostavno onemogućuje svaku načelnu borbu i svodi političko natjecanje na borbu harambaša. Zato ćemo se pozabaviti hrvatskim političkim programima, svjesni da su oni samo sredstvo (ali ne jedino) u razvitku hrvatske narodne borbe i u oblikovanju hrvatske političke sadašnjosti, kao i sjeme hrvatske političke budućnosti.

Tri programa

Ovaj čas nas ne zanimaju svi politički programi koji su bili stvoreni zadnjih stotinu godina, nego samo oni koji još i danas postoje u obliku živih političkih skupina što se na njih pozivaju.

U današnjem hrvatskom političkom životu postoje samo tri politička programa koji djeluju u hrvatskoj politici. Dva programa stvorili su Hrvati za Hrvate, a treći su stvorili stranci, bez ikakvih obzira na hrvatske potrebe, te je hrvatskom narodu nametnut grubom silom.

Taj treći program, koji danas preko svojih ljudi vlada u domovini, jest program komunističke stranke koji su stvorili njemački filozofi Hegelove škole na temelju proučavanja društvenih odnosa među radnicima XIX. stoljeća u Engleskoj. Razrađivali su ga uglavnom Nijemci u doba nagle industrijalizacije Njemačke i stvaranja jedinstvenog njemačkog carstva, dopunili su ga ruski emigranti koji su se borili protiv carske diktature u Rusiji, te konačno je dogmatski formuliran kao državni i totalitarni program Sovjetskog Saveza pod Staljinovom diktaturom. Preko Komunističke partije Jugoslavije on je uveden i u Hrvatsku, iako nikada nije bio proučen sa stajališta hrvatskih političkih, socijalnih i gospodarskih prilika, te je u hrvatski narodni život ušao kao nešto potpuno tuđe i nerazumljivo, daleko od hrvatske stvarnosti, koja se zato mora razvijati pod pritiskom sile u kalupima koji nikada nisu bili namijenjeni za takve prilike. Stoga nema smisla pisati o tom programu, jer jednostavno nije hrvatski ni po nosiocima, ni po duhu, ni po rješenjima, nego tuđ i nesuvremen te silom nametnut.

Druga dva politička programa jesu: Program Hrvatske pučke seljačke stranke od 1905. godine i Ustaška načela od 1933. godine s daljnjim programima koji su nastali kao izravna posljedica ustaškog programa.

Postoji temeljna razlika između ova dva programa. Program HPSS (odnosno Hrvatske seljačke stranke, kako ćemo ga dalje nazivati) nije se mijenjao, iako se taktika stranke često puta mijenjala, dok je ustaški program tijekom godina iz sebe iznio više programatskih formulacija koje danas, više ili manje nezavisno, dalje razrađuju njegove temeljne postavke i prilagođuju ih novim prilikama.

Svaki je program dijete svoga vremena, odraz potreba, misli i predrasuda svoga doba, te je prema tome prirodno sklon zastarijevanju. Zbog toga nastaje potreba povremenih revizija, da se ne bi pretvorio u dogmatski sustav odvojen od životne stvarnosti i narodnih potreba, kao što se dogodilo a komunističkim programom, a kao što se događa i s programom HSS-e. Kako je program ona okosnica oko koje se ljudi skupljaju za politički rad i prema kojem se pojedini čini prosuđuju, njegova je aktualnost veoma važna, ako se ne želi dopustiti da se pretvori u beznačajnu formulu. U današnje doba ideološke borbe, gdje nije dovoljna osobna hrabrost na bojnom polju, nego se zahtijeva od boraca da zastupaju ideje, programatska strana političkog rada zadobila je na važnosti.

Program HSS-e

Program HSS-e od 1905. nedvojbeno je odraz svoga vremena. Već kratki pregled dopušta nam procijeniti njegove prednosti i njegove slabosti u današnjem razdoblju borbe. Uzet ćemo kod toga u obzir samo neke temeljne ljudske djelatnosti da vidimo što predlaže program Hrvatske seljačke stranke.

U nacionalno-političkom pogledu program sadržava teško protuslovlje koje se kroz stranački život vuče već šezdeset godina. Stranka zastupa da su Hrvati od starine imali, a i danas (tj. 1905. godine) imaju, svoju posebnu državu, te u svojim tumačenjima jasno ističe pravo hrvatskog naroda na punu državnu slobodu i narodnu samobitnost, zahtijevajući samo da se pojam naroda ne ograniči na tzv. više staleže, nego da se usvijesti u puku koji u Hrvatskoj predstavljaju seljaci. U tome se ovaj program potpuno slaže sa starijim programom Stranke prava. Međutim, odmah nakon toga iznosi isto tako apodiktički, “da su Hrvati i Srbi jedan narod”, dok za Slovence kaže “da su tako blizu”, da su “zapravo i oni s Hrvatima jedan narod”. Da se ne bi možda mislilo da je to samo kulturno i jezično jedinstvo. program navodi: “Svi su južni Slaveni jedna narodna i gospodarska cjelina, te mi Hrvati držimo Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku svojim narodnim državama “ U odnosu prema drugim europskim narodima program je otvoreno panslavenski i još više rusofilski.

Ova slavenska komponenta nije ostala samo mrtvo slovo i živjela je u stranci uz hrvatsku državnu komponentu, izmjenjujući se s njome i dovodeći do različitih, veoma teško razumljivih skokova u stranačkoj politici. Program nije nikada službeno promijenjen, pa ni onda kad se stranka proglasila “republikanskom” nakon 1918. godine i isticala neutralnu hrvatsku seljačku republiku kao protutežu Jugoslaviji, niti za Obznane kad je bila progonjena, ali niti nakon Radićeve kapitulacije 1925. Iz tog idejnog dvojstva izvire tako “seljačka republika” kao i “kralj i narod”. Izvire borba širokih slojeva naroda za hrvatsku državu, kao i zagrebačke punktacije koje su htjele pretvoriti Jugoslaviju u federalističku državu. Izvire Seljačka zaštita s otvorenom državotvornom težnjom i borbom za hrvatsku državu u razdoblju od 1941. do 1945., kao i sudjelovanje u londonskoj vladi u istom razdoblju. Izviru državotvorne izjave jednih prvaka HSS-e nakon 1945. godine, kao i božićne poslanice dr. Vladka Mačeka za slogu Hrvata i Srba.

U socijalnim pitanjima stranački je program isto tako odraz svoga vremena i u tome je pogledu bio najradikalniji i za opću hrvatsku politiku najkorisniji. Stranka je nastala u doba kad je 90 % cijelog hrvatskog naroda živjelo na selu i izravno odnosno neizravno od poljoprivrede, dok je sva politička vlast bila usredotočena u malobrojnom građanskom staležu uz ostatke plemstva koje se zbog mađarskog pritiska uvelike udaljilo od svoga naroda. Zato je stranka postavila svoje težište na politička prava seljaštva, kako bi preko državne vlasti mogla podignuti njegovo gospodarsko, društveno i kulturno stanje, što je u ono doba značilo isto kao i podignuti cijeli hrvatski narod.

Stranka nije zastupala industrijalizaciju kao rješenje gospodarskih pitanja, nego agrarnu reformu i zadrugarstvo, te je u svojim gospodarskim pogledima slijedila francuske fiziokrate XVII. stoljeća, koji su u poljoprivredi vidjeli jedino produktivno zanimanje.

Ove misli, preuzete preko Micheleta i čeških agraraca a prilagođene tadanjim hrvatskim gospodarskim prilikama, učinile su stranku doista novom u Hrvatskoj, jer je ova do tada imala svoje uzore samo u građanskim, liberalnim strankama Mađarske, Austrije i Italije. No ograničenje na seljaštvo kao na jedini produktivni čimbenik u narodnom životu i shvaćanje da su drugi staleži, iako potrebni, samo dodatak seljaštvu, koje da je samo po sebi već narod, dovelo je stranku u težak položaj kad se industrijalizacija sve više razvijala i gradovi prestali biti sjedište “gospode” i postali važna proizvodna središta, jednako bitna u narodnom gospodarstvu kao i poljoprivreda, što francuski fiziokrati XVII. stoljeća u borbi s građanskim merkantilizmom nisu mogli predvidjeti.

Razvitkom industrije i prometa, te množenjem različnih drugih usluga koje se danas smatraju neophodno potrebnim u razvijenom narodu, Hrvatska seljačka stranka je po svom programu polagano i neprimjetno otišla od krajnjeg radikalnog stava do teškog konzervativizma. Ova promjena mjesta HSS-e u hrvatskoj politici nije posljedica nekih izmjena u programu, jer takvih uopće nije bilo, ako ne uzmemo u obzir kratko doba komunističke infiltracije u Gospodarskoj slozi između 1935. i 1941. godine, nego su se prilike u narodu mijenjale, dok je stranka ostala nepomična u svom programu koji se nakon smrti dr. Antuna Radića (1919. godine) nije više ni razvijao ni razrađivao, pa je zato zastario.

U vjerskim pitanjima stranački je program veoma siromašan i u tome se najviše osjeća, koliko je pogled stvaralaca programa bio ograničen na bansku Hrvatsku. U pluralističkom narodu kao što je hrvatski, gdje je katolicizam samo vjera većeg broja Hrvata uz veoma snažne skupine muslimana i pravoslavaca, pitanje vjera zaslužuje daleko veću pažnju i idejnu jasnoću, nego što je pokazuje program HSS-e koji se zanima samo za postavljanje župnika | ukidanje župskih daća, dakle za dva pitanja koja su bila važna u životu katoličkih sela, pogotovo u kajkavskim krajevima, ali koja ne ulaze u bit zajedničkog života velikih vjerskih zajednica u hrvatskom narodu.

Ovo pomanjkanje dubljih pogleda na vjerska pitanja, kao i prikriveni oportunizam stranke, koja se očito bila ograničila na bansku Hrvatsku i napustila Starčevićevu ideju okupljanja svih Hrvata u jedno državno tijelo (što je pogotovo Antun Radić nazivao prilično porugljivo “Velikom Hrvatskom”), zahtijevalo je duboku reviziju stranačkog programa kad je nakon 1918. godine počelo širenje stranke po krajevima izvan banske Hrvatske. Međutim do takve revizije nije došlo i oportunističko priznavanje prava jačega dovelo je neko vrijeme do borbe za pojedine oblasne skupštine, a 1939. i do stvaranja Banovine Hrvatske bez ikakvih obzira na bosansko-hercegovačke muslimane, što još i danas dovodi do sumnjičenja među muslimanima. Umjesto načelnih stajališta, prevladavao je na ovom području oportunizam, tzv. “Realpolitik”, u svojim najnesimpatičnijim oblicima.

Čitajući ove misli, moglo bi se postaviti pitanje: Kako to da je s takvim nedostacima stranački program ipak toliko oduševljeno primila velika većina naroda?

Odgovor je dosta jednostavan. Ovi su se nedostaci pokazivali tek postepeno, kako se razvijao narodni život, dok je program ostajao isti, te su mnoge točke, suvremene u svoje doba i kao takve prihvatljive velikoj većini, tek tijekom desetljeća zastarijevale. A drugi, važniji razlog, leži u načinu kako se vodila hrvatska politika poslije 1929. godine. Radi diktature nestao je svaki stranački život u Hrvatskoj, programi su bili zaboravljeni, te je činjenica da je Hrvatska seljačka stranka bila jedina stranka, koja je u svom imenu nosila hrvatsko ime i koju je vlast bar nekako tolerirala, bila dovoljna da većina Hrvata dade svoj glas za nju. Nije se glasovalo za program, koji je većini bio nepoznat, nego za trobojnicu, što je nazadak prema razdoblju prije 1929. godine i što je uništilo Hrvatsku seljačku stranku kao političku organizaciju s jasnim programom, premda joj je dalo do tada neviđene izborne uspjehe. U broju se utopio program i kad je narodna bujica krenula drugim koritom, ostala je stranka bez suvremenog programa, bez broja i vjerojatno bez potrebnih snaga da se posuvremeni.

Ustaška Načela

Kad je predsjednik Hrvatske stranke prava i narodni zastupnik za grad Zagreb dr. Ante Pavelić krenuo 1929. godine u emigraciju, napustio je zemlju u kojoj je seljaštvo još uvijek predstavljalo 80 % stanovništva, ali gdje više nije bilo plemstva s posebnim povlasticama, ni tuđinskog građanstva, nego novi hrvatski građanski stalež, velikim dijelom seljačkog podrijetla, i sve jači obrtnički i radnički stalež. Napustio je zemlju u kojoj se više nije moglo govoriti, kao što je govorio Antun Radić, da se više pazi na zahtjeve 10.000 radnika nego na zahtjeve i potrebe seljačkog puka, jer je agrarna reforma – iako nacionalno-politički nepovoljna za Hrvatsku – oslobodila seljaka od svih feudalnih spona. Ali napustio je Hrvatsku u času kad se u sindikatima vodila borba protiv marksista svih boja, kad se počelo sumnjati u liberalizam u gospodarstvu radi očevidnih nepravda što su se činile u njegovo ime, i kad je Stranka prava sve više padala u ruke različitih “Direktora Križanića” i sličnih liberalnih epigona. Napustio ju je u doba dok je još bio neosporan utjecaj Stjepana Radića, makar već mrtvoga, na široke slojeve hrvatskog naroda, te kad je pitanje nacionalne slobode i samobitnosti hrvatskog naroda bilo najoštrije ugroženo uvođenjem kraljevske diktature i pokušajem stvaranja jedinstvenog jugoslavenskog naroda.

U takvim prilikama bilo je jasno da se borba više ne može voditi na temelju starinskog programa Stranke prava, ali ni na temelju programa Hrvatske seljačke stranke s njegovim teškim proturječjem između hrvatstva i jugoslavenstva. Posve je ispravno shvatio da je potreban nov program koji bi odgovarao suvremenim potrebama. Zato je nakon ustrojenja emigrantskih organizacija Ustaškog pokreta dr. Pavelić dne 1. lipnja 1933. godine izdao “Načela hrvatskog ustaškog pokreta” koja su trebala biti okosnica revolucionarne borbe u emigraciji i u domovini.

Međutim dr. Ante Pavelić nije bio filozof ni sociolog, nego praktičan političar liberalnog kova i eklektik, te je i njegov program pokazivao sve odlike i mane eklektizma. Unatoč ovih nedostataka ovaj je program snažno utjecao na nova pokoljenja u Hrvatskoj, a djelomično i na razvitak Nezavisne Države Hrvatske, premda je tada, nedovoljno poznat u širim slojevima, bio više zazivan kao neki obred, nego stvarno shvaćen i prihvaćen od većine dužnosnika hrvatske države.

Prije nego što ćemo pregledati ovaj program s obzirom na iste grane ljudske djelatnosti koje smo spomenuli u programu HSS-e, želimo istaknuti jednu važnu činjenicu koju se obično prešućuje. Ovaj je program izrađen kad je Hitler tek došao na vlast u Njemačkoj, dok su još Italija i njen vođa Mussolini bili protiv nacionalsocijalizma i dok još nije buknuo građanski rat u Španjolskoj koji je polarizirao desničarske snage u Europi protiv ljevičarske Pučke fronte. Ustaška su načela prema tome nastala prije nego što je fašizam u različnim oblicima počeo utjecati na nacionalističke pokrete u Europi i zato su ostala slobodna od fašističkih natruha.

Od svih grana narodnog života jedino je nacionalno-politička grana potpuno formulirana u Ustaškim načelima. U ovom pogledu nema nikakve nejasnoće niti mogućnosti različitih tumačenja. “Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica” i “u narodnosnom smislu nije istovjetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme bilo kojega drugog naroda”. Hrvatski narod ima “svoje vrhovničko pravo” i samo hrvatski narod ima upravljati hrvatskom domovinom. Ustaška načela pozivaju se na povijesnu hrvatsku državu i smatraju da je hrvatski narod od 1918. godine samo zapriječen u izvršivanju svojih vrhovničkih prava, ali da ih nije izgubio, jer ih se nikada nije zakonito odrekao. Ustaška načela ističu pravo hrvatskog naroda da oživotvori “na cijelom svome narodnom i povijesnom području” “svoju potpuno samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku”. Konačno, definira Hrvatsku kao zemlju koja se “prostire na više pokrajina, koje su imale posebna pokrajinska imena dijelom još prije dolaska Hrvata, a druga su pokrajinska imena nastala poslije, no sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema prava da bilo koju od tih pokrajina svojata za sebe”.

U narodno-političkom pogledu Ustaška načela predstavljaju suvremenu formulaciju misli dr. Ante Starčevića u najčišćem obliku i bez ikakvih stranih natruha. Ona su pravaški odgovor na jugoslavenski unitarizam, na jugoslavenski federalizam i na velikosrpska svojatanja pojedinih pokrajina, kao i na ostatke pokrajinskog partikularizma u nekim dijelovima Hrvatske. U duhu ove pravaške tradicije Ustaška načela stavljaju na prvo mjesto narod, kao subjekt, nosilac vrhovničkih prava, a državu smatraju samo sredstvom za organizirani život naroda. U tome su Ustaška načela daleko od fašističkog obožavanja države, ali isto su se i udaljila od zadovoljavanja s autonomijom, koje se nazrijeva u nekim dijelovima programa HSS-e i koje je dovelo do različitih oportunističkih poteza u javnom djelovanju nekih njenih prvaka.

Pravaška nota se osobito osjeća u isticanju hrvatskog povijesnog prava kao i u svehrvatskom pogledu na narod bez obzira na pokrajine. U ovom pogledu predstavljaju Ustaška načela protivnost programu HSS-e, čiji je vidokrug bio ograničen na bansku Hrvatsku, što se osjećalo kasnije u svim potezima stranačkog vodstva, pogotovo nakon smrti Stjepana Radića. Isto se tako osjeća protivnost panslavenstvu kao i jugoslavenstvu, što se vidi u isticanju da hrvatski narod nije ni dio ni pleme nijednog drugog naroda.

Dok su u nacionalno-političkom pogledu Ustaška načela posuvremenjenje pravaških ideja, u socijalnim i gospodarskim pitanjima ne pokazuju skoro nikakav napredak prema Programu HSS-e, premda su nastala pod drugim prilikama. Ovaj dio Ustaških načela jednostavno je preuzeo misli iz Programa HSS-e, te ih nije ni toliko modernizirao koliko je već tada bilo očevidno potrebno. Ustaška načela ponavljaju Radićev aksiom da “seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takvo nosilac i vršilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi”.

Dok su 1905. godine takve misli bile napredne i revolucionarne, i u tadanjim hrvatskim prilikama prilično odgovarale stvarnosti, 1933. godine već su bile anakronizam i posve neopravdane. Jedno je isticanje važnosti jednog staleža koje je temelj naroda, a drugo je poistovjećivanje naroda s jednim staležom. Jedno su građani i radnici koji su sa sela došli u grad i prema tome duševno su još uvijek dio sela, a drugo su građani i radnici koji su već u drugom ili trećem pokoljenju u gradu. Kod njih je već nestao seljački mentalitet i nikakav sentimentalizam ne može na tome ništa promijeniti. Seljački način života je posljedica rada na selu, a onaj način rada na koji misle Program HSS-e i Ustaška načela danas nestaje uvođenjem mehanizacije i novim načinom obrađivanja zemlje. Tvrdnja o seljačkom mentalitetu u neseljačkim staležima jednostavno ne odgovora sociološkim zakonima, nego spada u vrlo jeftini sentimentalizam koji znatno podsjeća na pastirske idile rafinirane francuske aristokracije iz XVIII. stoljeća. Vrlo lijepo zvuči, ali ne odgovara stvarnosti.

Zbog ove pogrešne premise i drugi su socijalno-gospodarski dijelovi Ustaških načela prilično neoriginalni i na njih se mogu primijeniti sve kritike koje su izrečene obzirom na Program HSS-e. Na socijalno-gospodarsko područje Ustaška načela unose samo dva elementa koji su odraz suvremenih prilika i potreba. Jedno je načelo da je temelj svake vrijednosti rad, što je nastalo kao izravna posljedica radničkog pitanja koje su potaknuli marksisti, a drugo je načelo da prirodna bogatstva ne mogu biti predmetom privatne trgovine, što predstavlja reakciju na bezobzirno iskorištavanje šuma i ruda koje se vršilo u prvoj Jugoslaviji. Ova dva načela, tek skicirana u ustaškom programu, bila su kasnije razrađivana i dovela su za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske do veoma suvremenog radničkog zakonodavstva i do prvih znakova solidarističkog shvaćanja društva u suprotnosti s primitivnim poljodjelskim i surovim klasno-borbenim pogledima.

Veoma je slabo obrađen vjerski problem u Hrvatskoj, te se o vjerskom pluralizmu uopće ne govori. Vjera se priznaje kao sredstvo ćudoređa, ali o njenoj funkciji, o položaju vjerskih zajednica, o njihovu međusobnom odnosu nema ni spomena. U tom pogledu Ustaška načela predstavljaju dobar primjer liberalnog indiferentizma.

Uz nacionalno-politički aspekt najvažniji je utjecaj Ustaških načela bio u pitanju taktike. U ovom pogledu Ustaška načela predstavljaju suprotnost načelnom pacifizmu programa HSS-e, jer zahtijevaju da se hrvatska vrhovnička vlast ima uspostaviti “svim sredstvima, pa i silom oružja”. Možemo reći da je u ovoj rečenici suvremeno hrvatsko revolucionarstvo prvi puta dobilo svoju službenu, političku formulaciju. Na njoj je izgrađen Ustaški pokret i ona je dovela do 10. travnja.

Ustaška načela predstavljaju prema tome samo djelomičnu novost u hrvatskom političkom životu u doba prve Jugoslavije. Novost je samo u jasnoj nacionalno-političkoj formulaciji i u prihvaćanju bezuvjetne borbe. U drugim pitanjima nastavlja se politika HSS-e. Bilo je zato pogrešno tvrditi da su Ustaška načela sinteza pravaštva i seljačkog pokreta, nego bi bilo točnije reći da su modernizacija pravaštva s prihvaćanjem dijela seljačkog programa, i to mehaničkim, a ne nekim sintetičkim prihvaćanjem. Zato je i ovaj “seljački” dio načela ostao nerazvijen, jer je nakalamljen u doba kad već nije bio suvremen. Suvremene ideje već su se počele razvijati i moglo se očekivati da će dovesti do revizije načela i izgrađivanja vlastitog socijalno-gospodarskog programa.

Emigrantski pokušaji

Stvaranje druge Jugoslavije stavilo je hrvatsku političku borbu pred djelomično nove zadatke. Dok je pitanje pomanjkanja narodne i državne slobode bilo već i prije poznato u hrvatskom životu i našlo je svoj odgovor u različnim stranačkim programima, suvremeni totalitarizam i njegov komunistički oblik bili su novi i zahtijevali su nove odgovore. Ali, začudo, bilo je veoma malo novih odgovora. Emigrantska se politika više iživljavala u deklarativnom smislu (izjavama, manifestacijama i slično), nego u programatsko-organizatornom smislu. Hrvatska seljačka stranka ostala je i nadalje šturo i nepomično na svom programu i uglavnom je govorila: “što je bilo dobro 1920. godine, kad je narod plebiscitarno glasovao za nas, dobro je i sada”, i nije uzimala u obzir ni novi oblik strane vlasti (totalitarizam), ni nove socijalno-gospodarske prilike u zemlji u kojoj seljački stalež opada u postocima i predstavlja danas tek nešto više od 50 % pučanstva, te u kojoj postoji građanski i radnički stalež s tradicijom od dva ili tri naraštaja.

Ustaški dio emigracije, koji se organizacijski razišao i postepeno svrstao u više organizacija i skupina, tako da je danas ispravnije govoriti o nacionalističkom nego o ustaškom dijelu emigracije, različito je reagirao na nove prilike. Dio koji je i nadalje slijedio dr. Pavelića, i koji je organiziran u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, samo je malo nastavio s programatskim radom, te se više bavio organizacijskim pitanjima. U današnjem stanju razvitka HOP-a pitanje programa potpuno je nejasno. U govoru dr. Stjepana Hefera (“Hrvatska” od 30. rujna 1965.) ova se nejasnoća još više pojačava. Pozivajući se na izjavu dr. Pavelića od 8. lipnja 1956. godine, kojom je osnovan HOP, dr. Hefer tvrdi da je “svime time Poglavnik dao našem Hrvatskom oslobodilačkom pokretu ne samo opće-hrvatski, nadstranački i demokratski značaj, nego mu je jasno i nedvojbeno utvrdio i njegov ideološki temelj”. |

Ako i ostavimo po strani kontradikciju između opće hrvatskog i nadstranačkog značaja s jedne strane i demokratskog značaja s druge strane, nije još uvijek jasno pitanje ideološkog programa. Po točki 4. Poslovnika HOP-a, koju navodi dr. Hefer, ideološki se temelj HOP-a nalazi u “jedinstvu načela Stranke Hrvatskog Državnog Prava (dra. Ante Starčevića), odnosno Hrvatske Državotvorne Stranke, zatim načela Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke (braće Radića), te načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta (Poglavnika dra. Ante Pavelića), što je sve hrvatski narod u toku vremena u više navrata odobrio svojom jasno izrečenom i nepatvorenom demokratskom voljom!

Ako izlučimo formalne strane ove definicije, koje idu za prihvaćanjem općenarodnog programa, što smo na početku ustanovili kao subjektivan i nepolitičan rad, ostajemo kod jedne sinteze različitih programa, koja je samo formalno postavljena, ali nije izvršena. Između Programa HSS-e, pa makar i onakvog kako je tumačen u Borongaju 1920. godine kad je proglašena neutralna hrvatska seljačka republika, te programa Stranke prava kako je definiran u nacionalno-političkim točkama Ustaških načela, postoji protuslovlje koje se ne može sintetizirati nikakvim poslovnikom. O nekom programu Hrvatske državotvorne stranke, koju je dr. Pavelić formalno osnovao u emigraciji 1951. godine, teško je uopće govoriti, budući da ova stranka nije nikada djelovala kao samostalna jedinica koja bi mogla formulirati svoj program. Kako smo već vidjeli da su i sama Ustaška načela mehanički spoj (a ne sinteza) nacionalno-političkog programa Stranke prava sa socijalnim programom HSS-e, onda je teško shvatiti kakva bi to bila nova sinteza između oba programa, čiji su spoj baš Ustaška načela, i istih tih načela. Između pravaštva i radićevskog programa nema jedinstva načela, kao što nema jedinstva načela između pacifizma HSS-e i revolucionarstva Ustaškog pokreta, te je prema tome program HOP-a, koji bi bio predstavljen jedinstvom načela tih nejedinstvenih programa, contradictio in adjecto, HOP se može pozivati na jedan program, ali pozivati se na nekoliko različnih programa i na neku sintezu koja nije izvršena znači da uopće nema programa, nego samo rodoljubne želje ovijene zvučnim frazama. Stvarno stanje nije tako primitivno kao što bi se dalo izvesti iz programatskih tumačenja dr. Hefera, nego je istina da je idejni temelj HOP-a u Ustaškim načelima koja su primljena bez daljnjeg razrađivanja i moderniziranja.

Načela HRS-e

Prvi izrazito politički program nakon sloma hrvatske države donijela je Hrvatska republikanska stranka 1951. godine. Pogrešno bi bilo tumačenje da je u “Načelima Hrvatske republikanske stranke” sve novo i bez veze s prošlošću. Naprotiv, i najpovršniji pregled ovih načela pokazuje da spadaju u skup nacionalističkih programa što su se razvijali od stare Stranke prava do Ustaških načela. Republikanski program uzima u obzir novo političko i socijalno-gospodarsko stanje u zemlji i predstavlja zato modernizaciju i aktualizaciju Ustaških načela, a ne neku potpunu novost u hrvatskom političkom životu.

Primjenjujući na republikanski program iste kriterije, koje smo do sada primjenjivali, možemo odmah utvrditi da je u nacionalno-političkom pogledu istovjetan s Ustaškim načelima i s pravaškom tradicijom o jedinstvenosti hrvatskih zemalja i o potrebi samostalne hrvatske države da bi narod mogao slobodno odlučivati svojom sudbinom. Isticanje ustavnosti nije novost, nego potreba nastala zbog nekih zastranjivanja u doba hrvatske države. Dok je pravašima 1929. godine ustavnost bila sama po sebi razumljiva i nisu smatrali potrebnim isticati je u Ustaškim načelima. Utjecaj suvremenih totalitarizama na neke krugove u Hrvatskoj doveo je do potrebe da se istakne načelo ustavnosti. Nakon zloupotrebe aksioma salus rei publicae suprema lex bilo je nužno vratiti se na temelj hrvatskog političkog života koji je uvijek bio u ustavu i ustavnosti.

Isto tako ponovno nametanje Jugoslavije i pokušaji stvaranja naddržavnih kombinacija različitog tipa doveli su do još jasnijeg definiranja hrvatske samobitnosti. Ne odbija se svaka naddržavna kombinacija (ovo pitanje nije bilo aktualno 1935. godine), nego samo ona “koja bi u unutrašnjem načinu života bila nasilje, a prema susjedima neprijateljsko i ratno stanje, kao što je bilo u prvoj Jugoslaviji od 1918.-1941. godine i u drugoj Jugoslaviji od 1945. pa dalje. Dakle suverenost hrvatskog naroda u obliku hrvatske države, ali ne apsolutna suverenost kako su je formulirali talijanski liberalci sa svojim sacro egoismo, a ostvario Mussolini sa svojim fašizmom, nego suverenost ograničena solidarističkim sporazumima između različnih slobodnih i nezavisnih naroda.

Novost republikanskih načela dolazi do izražaja u socijalno gospodarskim pitanjima. Suočena s liberalnim kapitalizmom s jedne strane i s marksističkim kolektivizmom s druge strane, HRS traži odgovor na novo stanje u Hrvatskoj u solidarističkom načelu koje bi uz političku slobodu osiguralo socijalnu pravdu i gospodarsku slobodu. Zato predviđa ispravak čisto brojčane demokracije uklapanjem drugih organiziranih snaga javne djelatnosti u politički život naroda, ne u smislu korporacija nego u stručno-savjetodavnom i suodlučujućem smislu. Načelno je ovo samo daljnje izgrađivanje sindikalizma, koji bi prestao biti sredstvo staleške borbe i pretvorio bi se u ustanovu staleškog solidarizma u okviru narodne zajednice, koja je zamišljena kao država u kojoj su svi nosioci vlasti postavljeni izborom te donose odluke u mjesnim, pokrajinskim i općim skupovima, dakle na saborski način.

Prema republikanskom programu seljaštvo više nije “narod”, nego se ističe da je “hrvatsko seljačko gospodarstvo temelj za organski razvitak cjelokupnog hrvatskog gospodarstva”, čime je omogućeno ispravno postavljanje drugih gospodarskih djelatnosti. Osim toga ne postoji ni načelno odbijanje kapitala (kao u marksizmu), ni vlast kapitala (kao u liberalnom sustavu), nego socijalno shvaćanje kapitala koji “ima služiti narodu te mu zbog toga mora biti što bliži, vidljivo, osjetljivo i neposredno, bilo kao pojedincu u obliku privatnog vlasništva, bilo udruženu u skupinama, zadrugama ili općinama”. Ovo približavanje kapitala narodu isključuje podržavljivanje svih sredstava proizvodnje i etatizam u privredi, te dopušta samo umjerena podržavljivanja radi općih potreba putem referenduma, tj. izravnog i neposrednog odlučivanja cijelog naroda. U socijalno-gospodarskom pogledu republikanski program razvija one prve solidarističke klice koje su bile sadržane u Ustaškim načelima, te ih razrađuje i konkretizira u smislu suvremenih solidarističkih pokreta, koji danas sve više prevladavaju u slobodnim državama zapadne Europe bilo u obliku socijalnih enciklika Katoličke crkve, bilo u umjerenim laburističkim i socijaldemokratskim spisima, no zadržava naglašavanje seljačkog gospodarstva kao posebne stvarnosti ne samo Hrvatske nego svih naroda istočne Europe.

U vjerskom pogledu Načela HRS-e potpuno jasno prihvaćaju vjerski pluralizam i slobodu savjesti, i to ne kao nužno zlo ili politički zgodno rješenje, nego kao načelno stajalište. Država nije nadležna nametati vjeru, nego samo osigurati vjersku slobodu, ali ne u smislu indiferentizma, nego u smislu aktivnog održavanja vjerskog reda i mira, tako da se “religije u propovijedanju vjerskih načela, u vršenju vjerskih obreda, u uzdržavanju vjerskih svetišta i zavoda, te u sticanju imovine osjećaju zaštićenima i u potpunoj vjerskoj i duhovnoj slobodi”. Više se ne radi o odnosu hrvatske države prema Katoličkoj crkvi, niti o pitanju župskih daća i izbora župnika, niti o vjeri kao sredstvu za održavanje ćudoređa, nego o vjerskoj slobodi (bez obzira na bilo koju crkvenu ili vjerozakonsku zajednicu) kao načelu javnog života.

U pitanjima taktike Načela HRS-e ne daju konkretne smjernice, niti pacifističke kao HSS, niti revolucionarne kao Ustaška načela. U tumačenju točke 1. Načela HRS stoji: “Sva se hrvatska politika ima kretati oko stožera hrvatske volje za slobodom u vlastitoj državi, vođena razumnim pregovorima, zahtjevima za garancijama ili nesmiljenom borbom.” Dakle, Načela HRS-e strogo dijele taktiku, kao pitanje dnevne politike, od programa koji se stvara na dulji rok i kojemu taktika treba samo služiti, no u isto vrijeme otvaraju mogućnost upotrebe različitih taktika prema časovitim potrebama hrvatske osloboditeljske borbe.

Nema sumnje da su Načela HRS-e suvremeni pokušaj političkog odgovora hrvatskih nacionalista na novo stanje u domovini, te da predstavljaju sintezu pravaške nacionalne politike sa suvremenim socijalno-gospodarskim strujanjima solidarističkog tipa.

* * *

Ostale nacionalističke skupine u emigraciji nisu stvorile pravih političkih programa, nego su se uglavnom pozivale na općenarodni hrvatski program, čime su pokazale da ne razlikuju opći cilj od posebnih putova prema općem cilju.

Iz ovoga pregleda možemo vidjeti da u današnjoj politici hrvatski narod nije bogat u programima u pravom smislu riječi, nego tek u izjavama i drugim spisima deklarativne naravi i da postoji prava potreba programatskog razvitka u emigraciji, da se ne bi hrvatski narod našao u času oslobođenja pun oduševljenja a bez izrađenih programa za uređenje države. Kad dođe do oslobođenja, neće biti vremena stvarati programe, nego će biti nužno ostvarivati ih, kao što je to bilo nužno 10. travnja 1941. godine.

“Hrvatska misao” br. 35 (siječanj 1966.), str. 28-45,

___

[i]   “Poglavniku” (prilikom 60. godišnjice života), srpnja 1949. Napominjem da citiranjem tih stihova ne želim napasti pjesnika, niti insinuirati neku nekonzekventnost obzirom na njegov kasniji kritički stav prema dr. Anti Paveliću. Uzeti su samo zato što u umjetničkom obliku jezgrovito slikaju jedan stav koji je u onom razdoblju vladao u hrvatskoj emigraciji. Ni ovaj citat, kao ni ostali, nisu prema tome prigovor autorima niti napadaj na njih, već samo ilustracija općih stavova koja se daje zbog zornijeg prikaza.

[ii] Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska, br. 1., listopad 1951.

[iii] Ib., “Jedinstvo iznad svega”, Republika Hrvatska. br. 1., listopad 1951.

[iv] ib., ib, Republika Hrvatska, br. 8/9., kolovoz 1953.

[v]  Ivan Stier. “Pabirci o politici, političkoj djelatnosti i političkim radnicima”, Drina, god. V., br. 8-12, prosinac 1965.

[vi] Odgovor Petra Filipovića dr. Anti Paveliću, Melbourne, listopada 1956. Ovo pismo citira se, jer je bilo toliko umnožavano u Buenos Airesu i kolalo po različnim krugovima, da je izgubilo značaj privatnog pisma i pretvorilo se u javno ili otvoreno pismo, što vrijedi i za druga pisma citirana u ovom članku.

[vii] Pismo od 11. rujna 1956, (umnoženo strojem).

[viii] Letak potpisan od Grupa “mlađih časnika”, izdan 1956. Anonimnost se ima osuditi bez obzira odakle dolazi, jer građanska je hrabrost temelj svake zdrave politike i jedino ona daje pravo na kritiku. Nema anonimnog “procuratora”.

[ix] Ivo Korsky, “Funkcija emigracije”, Republika Hrvatska, br. 19., prosinac 1955.

[x] Ivan Oršanić, “Jedinstvo iznad svega”, Republika Hrvatska, 8/9, kolovoz 1953., str, 40.

[xi] “Predlažemo i molimo, da Poglavnik rehabilitira sve one, koji su ga eventualno u svojim spisima, pismima, govorima ili drugim aktima na neki način uvrijedili. Velikodušnost je jedan od znakova veličine ljudi, a posebno Državnih Poglavara, u koje se je uvijek gledalo s pouzdanjem, i neka Poglavnik ne uzme na srce i kao uvredu akte kritike, kada je ista dobronamjerna i ne pravi pitanje prestiža onda, kada mora biti pravedan, i biti onaj veliki i stari ustaški Poglavnik, kakvoga smo ga mi poznavali i naučili gledati, cijeniti, slijediti i voliti.“ Vjekoslav Luburić, Drina, god VI., br. 1-3, travanj 1956. To je pismo dostojno odbačene drage svom nevjernom draganu, ali u politiku ne spada. Da nije ton iskren, moglo bi se reći, da se pisac ruga dr. Anti Paveliću i da ga smatra toliko naivnim da će se takvim djetinjastim, osjećajnim argumentima dati odvratiti od svoje političke linije.

[xii] Govorilo se o trećoj snazi, a ja te snage ne vidim, jer smo skoro svi brodolomci …“ Pismo Vjekoslava Luburića od 14. kolovoza 1956.

[xiii] Ibidem.

[xiv] Joso Rožanković, umnoženo pismo od 8. prosinca 1956.

[xv]  Vjeroslav Luburić, pismo od 14. kolovoza 1956.

[xvi] Ibidem.

[xvii] Deklaracija prilikom osnivanja Hrvatskog demokratskog odbora u Argentini, 27. siječnja 1957.

Prethodni nastavak Korskyjeve knjige:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (10)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo