Hrvatske kronike H. Hitrec: HDZ pun ljubavi ne samo za narodnu, nego i rodnu ideologiju

Lipanj 2022. ide dalje

Prošli tjedan gromovit, munjevit, bljeskovit, oluje pojele voćnjake i vinograde, a onda se nakon Danske sve smirilo, eto što radi jedna dobra pobjeda, makar i nogometna. Blizu Danske je Švedska koja ima drugih briga, nešportskih takoreći, otkako joj je Putin neizravno objavio rat, sve više uvjeren da mu je povijest namijenila ulogu nasljednika Petra Velikoga. Ludnice su pune Napoleona, ali do sada nisu imale toliko puno Petara. Očito uvjeren da na jugu dobiva rat, za sada barem u granicama Petrova azovskog pohoda, Putin baca oko na sjever i Švedsku koju drži prevelikom, a kako je Petar pobijedio u Sjevernom ratu prije tri stotine godina ili koliko, nema razloga da i ja to ne učinim, misli Putin koji je u ovom trenutku čovjek čijom se okruglom glavom bavi cijeli svijet, pa i njegovom osobom u cjelini, čak i probavom, a konačne rezultate skupljaju izabrani fekalisti. To jest dok probavlja u inozemstvu, gdje je u zadnje vrijeme vrlo rijetko. Fekalisti su sigurno dobro plaćeni i praćeni, inače bi koja vrećica s tajanstvenim sadržajem mogla doći u krive ruke. Pustimo to, ali da smrdi, svakako je točno. Jer ako Putin napadne jednu zemlju premda je tvrdio da ju ne će napasti, što onda može očekivati ona kojoj šalje nedvosmislenu poruku da je sljedeća na redu? No jest, to sa Švedskom bilo bi još prije nekoliko mjeseci nezamislivo, takva jedna velika, mirna, demokratska zemlja, uzor demokracije navodno, oaza pacifista i drugih, uključiva, tolerantna, a sada na brzinu mora sve to zaboraviti i pripremiti se na najgore, na mogući rat s nemogućim Putinom.

Svijet se naglo promijenio, na prvi pogled. Na drugi je ostao isti kao što je oduvijek bio, samo što se mijenjaju protagonisti, silnici I nasilnici kojima je sve što imaju premalo, u stvari ljudi uključivi, htjeli bi uključiti u svoj teritorij što više susjednih. Eto Rusija je premalena i to ju frustrira, za razliku od Srbije, tko to kaže, tko to kaže Srbija je mala, pa je ratovala i sada je manja nego prije, svojevrsni fenomen i uzor. Umjesto Lavrova ili čak Putina, u Beograd je bio doputovao Scholz u sklopu balkanske turneje i vrlo se čudio što mnoge od tih zemalja nisu već u Europskoj uniji, barem, sada će on pogurati, dosta je obećanja, idemo raditi. Balkanci samo trebaju malo žešće osuditi Rusiju i Putina, da kupe ulaznicu. Ma bilo je upravo tužno gledati kako se Vučić preznojava, kako slini i ljigari, on onako visok i velik, četnik, Scholz onizak i krut, iza njega Unija, ali odnedavno i njegova Njemačka s takvom vojskom kakva dugo nije viđena, saveznik Hrvatske kao i inače u bližoj povijesti, sada na pravoj strani povijesti kako bi rekao Jamogu. Zapad je, čini se, detektirao probleme u jugoistočnoj Europi, minus Hrvatska i Slovenija, glede Sjeverne Makedonije remetilački faktor je u zapadnim glavama (i Milanovićevoj) – Bugarska čiju povijest ne razumiju, glede Bosne i Hercegovine valjda Hrvati, a i povijest područja tzv. BiH nisu proučili, nije važno, u sadašnjosti su Hrvati ondje treće prase s kojim imaju problema i bilo bi ih manje (problema) da ih nema. Jedno je zapadnjacima čudno: Hrvatska, država s bipolarnom vlasti, gdje svatko vuče na svoju stranu, samo je u jednom jedinstvena (predsjednik i premijer), a to je da Hrvati u BiH trebaju biti jednakopravni s ostalim narodima. Njemačka je tu potpuno zbunjena, kao i većina zemalja Unije, ma jest da postoji taj Dayton, ali on je američka izmišljotina koju doduše treba poštovati, ali i izigrati koliko se dade, a dalo se i dade se, Hrvatima treba pomalo kresati krila kao i do sada, dok im ne dosadi i isele se u demografski opustošenu Hrvatsku koja bi time samo dobila, ionako bi se našli među svojima jer se s bosanskih I hercegovačkih strana u mnogim valovima i do sada doseljavalo u Hrvatsku, pa što ne bi svi, tek da u BiH postoje samo dva ovna na brnu. Tu je ideju imao devedesetih i jedan hrvatski “političar”, ali je zašutio kada smo mu objasnili što znače prekogranični Hrvati u geostrateškom smislu za očuvanje tankoga juga Hrvatske, poglavito, a o hrvatskoj povijesnoj baštini koju čini cijela tzv. BiH da i ne govorimo.

Kako bilo, i inače konsternirani Zapad, suočen s divljim ruskim imperijalizmom, ubrzano uči da u srazu s Putinom ne može ostaviti iza leđa balkanske enklave koje bi mogle i same od sebe podivljati pa otvoriti još jednu frontu osim one istočne, da, jugoistočnu, nepredvidljivu. Zato su predstavnici BiH stranaka pozvani u Bruxelles kod Michela i potpisali neki dokument koji će Izetbegović i Dodik relativizirati, a zatim i potpuno zaboraviti, kao što su uradili njihovi predšasnici sa sličnim papirima.

Ostavimo na trenutak vanjsku politiku, prepustimo ju na čas Grliću Radmanu koji će onako razumljivo kao i do sada objasniti svijetu o čemu se radi, a Milanović Finskoj. Vratimo se na unutarnji plan da vidimo što se događa. HDZ je imao izborni opći sabor s već zaokruženim imenima da izaslanici ne moraju dumati nad kutijama. Opći sabor s kazališnom publikom i kazališnim pljeskom, bez ovacija ili nedajbože ispada oponenata, sjede ljudi pripitomljeni, mirni glede ishoda, jedini je zabrinut Tuđman čija bista ne gleda u publiku nego zamišljeno pred sebe. Jamogu tumači pastvi da je sa strankom sve u redu, dobro je smještena u desnom centru (mnogi misle da nije, ali šute), kršćanska je, čak demokršćanska, ali je i – moderna. Puna ljubavi ne samo za narodnu, nego i rodnu ideologiju, inkluzivna, a ne nacionalno ekskluzivna. Riječima umotanim u celofan mudro vodstvo mijenja narav stranke ne samo u bioetičkim pitanjima, ljudi se pogledavaju, ali šute, vide da je HDZ drugi i drukčiji. Nema naboja, nema strasti. Bože moj, kada se sjetim prvih općih sabora devedesetih, ma neka kaže tko što hoće, ali kakvi su to bili ljudi od formata, svojeglavi i tvrdoglavi, kakve su to bile rasprave i povišeni tonovi, iako mnogi od tih ispadnika i čudaci, ali građeni od nepatvorenog hrvatstva, ljudi bez straha od izgovorene riječi, od teških riječi ako je trebalo. Da, to je, vidite, bila demokracija.

Jest da je i Tuđman imao “svoju” listu, ali ako se tko glasovima izaslanika i mimo nje probio u predsjedništvo, malo se srdio, a onda i prestao. Nekad bilo u Hrvatskoj.

HDZ mirno vlada skupa s dragocjenim manjinama koje ga u svakom trenutku mogu ucijeniti, pa to i čine, posebno srpska. Nitko mu ne puše za vrat, miran je i pribran. Ako neki fakini hoće referendum, sitnim ih se trikovima blokira, a sada bi se trebao mijenjati Ustav kako ne bi trebalo posezati za trikovima i urediti referendumsko poglavlje tako da nikomu ne padne na pamet zvati narod da se referira. Naravno da je svaka izmjena Ustava otvaranje kutije one nesretne Pandore, pa su se odmah javili glasovi u stilu: kada se već mijenja, hajdmo uvaliti još neke promjene, recimo pravo žene na izbor, što je eufemizam za pobačaj. Eh, tu je ipak prepoznata opasnost od nabujalih zahtjeva pa hitno rečeno da će izmjene Ustava ostati samo na referendumu.

Pitanje” izbora “ostaje u sivoj zoni. Šaljivci kažu da jesu za izbor, to jest da žena može odlučiti hoće li imati dijete ili ne će, ali kada je dijete već začeto, treba djetetu ostaviti pravo na izbor hoće li se roditi ili ne. Kako to tehnički izvesti, drugo je pitanje u koje ne ulazim i prelazim na stanje u hrvatskom zdravstvu, koje je izvrsno, uz neke manje teškoće. Usred smo pobune obiteljskih liječnika, zabrinutih za vlastitu sigurnost, ali i načelno. Odjednom se oni našli u prometnoj sferi, tvrde i u pravu su da od njih žele učiniti doušnike, drukere, cinkere i slično, a sve glede vozačkih dozvola. Prijedlog: spojiti ministarstvo unutarnjih poslova i ministarstvo zdravstva, kako bi drukanje dobilo prihvatljivu formu, a obiteljski liječnici postali sastavni dio policijskih postaja, dijagnoze, premda i privremene odmah bile upisane zajedno s bodovima za prebrzu vožnju, a onima s hunjavicom oduzimani automobili na licu mjesta. Kakve liječničke tajne, pa nisu liječnici svećenici! Postoji doduše i Hipokratova zakletva, ali je ta u tijeku povijesti mijenjana. Ako i nije u svim segmentima, u dijelu o prometu je ostala originalna. Što kaže Hipokrat, skriva se od javnosti. U originalnoj zakletvi, naime, stoji ovo: “Liječnik je dužan javiti policiji promijenjeno stanje vozača automobila i drugih prijevoznih sredstava, pa i biciklista.” Provjerio sam. Osim toga, prijedlog o doušnicima ima i plemenitu stranu: gorivo je toliko poskupjelo da se vozačima čini usluga ako ne smiju voziti, zaštedjet će mnogo novca i od ušteda kupiti hranu i lijekove.

Na obiteljske liječnike sve se pomalo svaljuje, već dugo, sjetimo se pandemije i cijepljenja u ambulantama, a čujem da će im biti prepušteno i presađivanje organa. Tri bubrega dnevno, jedno srce i jetrica.

Bune se opisani liječnici, bune se bolnički, bune se sudci i sudsko osoblje, pobune na sve strane, samo su umirovljenici sretni jer mogu dobiti mirovinu preminulih supružnika, pa jedva čekaju. Druga je situacija s djecom vrtićke dobi koja čekaju pred vrtićima i plaču, a ne puštaju ih, sve je popunjeno. Barem u Zagrebu. Hoćemo u vrtić, cmizdre djeca, hoćemo učiti o rodnim stereotipima, a ne slušati mamu I tatu, roditelje odgojitelje i uopće konzervativce jedne. Hoćemo o rodno transformativnim alatima, a ne igrati se s medvjedićima.

Što se radi u vrtićima pod paskom možemovaca, upozorio je psihijatar Herman Vukušić. Ondje legalno, ha, operira neka udruga, što li, nazivom Status M (nazovi M radi… čega već) koja nevinoj djeci prodaje rodnu ravnopravnost, nenasilje i inkluziju, čitam na međumrežju. Uzmu malu djevojčicu i pitaju ju što je ona. Pa ja sam curica, kaže. Otkud znaš, strogo pita M. Nisi ti ni curica ni dečko, nisi ona ni onaj, za sada si samo ono. Kad malo odrasteš pod našim nadzorom, tek onda se možeš odlučiti jesi li ona ili onaj ili treće i četvrto. Curica, ha! Mi ćemo tebi izbiti iz glave te stereotipe… Mama, požali se djevojčica roditeljici, onaj striček mi hoće nešto izbiti iz glave, ne znam što, ništa ne razumijem, strah me je, mama, zovi tatu da ga prebije.

Tako Status M “pruža mladima potrebne životne vještine” u zagrebačkim vrtićima, a država samo gleda kako se djeca zlostavljaju. Hoće li i tu država intervenirati, za sada je nepoznato. Ali da će intervenirati roditelji, nema sumnje, i ne će to biti lijepa slika. Uopće, “nova” gradska vlast agramerska u nedostatku većih zahvata, okomila se na malene, prodajući zbunjenima ideologiju koja s hrvatskom kulturom (da, o kulturi je riječ) nema dodirnih točaka. A o kulturi u užem smislu svjedoči dovođenje za pročelnicu ni manje ni više nego osobu koja je u katastrofi zvanoj Rijeka prijestolnica kulture odigrala značajnu ulogu, pa se sada prebacuje u Zagreb, da i njega usreći. Kako se to moglo dogoditi. Evo kako: tražili su možemovci dugo vremena po Zagrebu osobu za kulturu i nikako nisu uspijevali. No jednoga je dana jedan od njih bacio pogled, “kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina”.

Kadroviranje se nastavlja, čitam da za ravnatelje/ice muzeja u Zagrebu uvozimo stručnjake/ice iz Slovenije, jer u Hrvatskoj nikoga za tu funkciju nema pa nema. A kako stojimo s hrvatskim državljanstvom u tim slučajevima, još je nejasno. Nije važno, i tu smo uključivi. Sve dok ljudi ne počnu ključati.

Pročitao sam Zeku

Zahvaljujući antibioticima ipak sam mogao nešto pročitati, kad već nisam mogao pisati. Knjiga Sanjina Španovića o životu i djelu Velimira Zajeca nije samo biografija jednoga od najboljih hrvatskih nogometaša, nije samo povijest nogometa sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego i pripovijest ispričana na gotovo pet stotina stranica o društvenoj I političkoj zbilji tih desetljeća u kojima su hrvatski klubovi bili terorizirani na razne načine, poglavito sedamdesetih kada je partijski vrh određivao koja mjesta na ljestvici smiju dosegnuti kako prevelik uspjeh ne bi izazvao “nacionalistički naboj”. Veliki iskorak bio je već kada je (pod trenerom Markovićem) Velimir Zajec stavio na rukav kapetansku vrpcu s crveno-bijelo-plavim bojama (do tada crvena ili žuta). Netko ju je donio na pripreme u inozemstvu i prihvatila se. Nije bilo ni velikog opiranja trećerazredne partijske strukture u upravi kluba, začudo. “Imala je simboliku I mi smo znali zašto ju furamo”, jednostavno govori Zeko. A o odnosu s upravom: “Da su nas zajebavali, jesu, jer smo bili normalno odgojena zagrebačka djeca koja idu u crkvu i na vjeronauk. Mi se time tada nismo opterećivali.” O jugoslavenskoj ligi: “Na sucima su nam to vraćali, ali kaj smo mogli nego igrati i truditi se.” Zatim se dogodila osamdeset i druga, no to već spada u sferu incidenta.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo