Šime Letina: Smrt Ivana Pocrnića

U petak 27. svibnja 2022. u Windsoru (Kanada) preminuo je hrvatski domoljub i politički djelatnik Ivan (Ivica) Pocrnić. U četvrtak 2. lipnja, nakon sv. mise, u nazočnosti članova obitelji i velikog broja Hrvatica i Hrvata, ispraćen je i pokopan u gradskom groblju. Pok. Ivan je bio rođen u Perušiću, Lika, a sa suprugom Marijom, sinom i dvije kćeri živo je više godina u Windsoru. Među Hrvatima Windsora bio je poznat po svojoj ljudskoj dobroti i vjernosti Katoličkoj crkvi, obitelji i domovini. U vrijeme komunističke Jugoslavije bio je politički aktivan unutar Hrvatske republikanske stranke (HRS), koju je 1951. godine osnovao prof. Ivan Oršanić. U sjećanju članova stranke, pok. Ivan će ostati upamćen kao vrijedni republikanac i beskompromisni borac za oslobođenje i slobodu Hrvatske.   

Kao znak zahvalnosti i priznanja, u ime članova HRS-a Šime Letina je putem Petra Ivčeca, koji živi u Windsoru, poslao oproštajni tekst, koji je bio pročitan na groblju.

Draga obitelj Pocrnić, prijatelji i suradnici pok. Ivana, drage Hrvatice i Hrvati!

Smrt članova obitelji, prijatelja, političkih suradnika i domoljuba uvijek je teška i bolna. Iako kao katolicki vjernici vjerujemo u besmrtnost duše, uvjereni da u trenutku ovozemaljske smrti duša odlazi u vječnost, velika većina ljudi, vjernika i nevjernika, smrt dragih osoba i zaslužnih ljudi doživljava kao permanentni i bolni rastanak i osobni i nacionalni gubitak.

S tim osjećajem obitelj, rodbina, prijatelji i višegodišnji politički i organizacijski suradnici pok. Ivana Pocrnića dočekali su njegovu iznenadnu smrt. Nakon primanja tužne vijesti o njegovom odlasku u vječnost, mnogi pripadnici bivše Hrvatske republikanske stranke, kojoj je pokojnik pripadao, u međusobnom komuniciranju prisjetili su se njegova rada unutar stranke i odali mu priznanje i zahvalnost za sve što je učinio za Hrvatsku i hrvatski narod.

Ivan Pocrnić je bio vjerni i dosljedni hrvatski borac, u vrijeme kad je to bilo nepopularno i opasno. Bilo je to u vrijeme komunističke Jugoslavije kada mnogi nisu vjerovali u ostvarenje države Hrvatske, u vrijeme u kojem se borba za Hrvatsku smatrala utopijom, a one koji su vjerovali u Hrvatsku nazivalo utopistima, zanesenjacima, sanjarima i gubitnicima.

Za ljude kojima su novac, društveni položaj i slava bili životna svrha, Ivan Pocrnić i ljudi s kojima je on radio za Hrvatsku bili su “luđaci i gubitnici.”  I zato nije nikakvo čudo da se iz toga i takvog  poimanja života i moralnih vrijednosti u dušama hrvatskih malograđana rodila sumnja prema ljudima, koji su vjerovali u Hrvatsku, poput pok. Ivana. No, srećom, za razliku od materijalista i karijerista, Ivan Pocrnić je shvaćao važnost osobne žrtve i potrebu političkog i revolucionarnog rada i zato je radio, koliko je mogao sve ono što Hrvati nisu mogli ni smjeli raditi u domovini.

Znao je da politika ima svoje određene ciljeve i da se ti ciljevi mogu ostvariti upornim radom i žrtvama unutar političke stranke. Stranku je smatrao sredstvom u postizanju političkog cilja. Svojim životnim ponašanjem, ustrajnim radom i žrtvama svjedočio je da je pravi sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj političke doktrine profesora Ivana Oršanića.

Kao dugogodišnji član Hrvatske republikanske stranke isticao je Oršanićevu ideju integralne slobode. Bio je svjestan da se uspostavom države ostvaruje tek oslobođenje, ali ne i sloboda i da je oslobođenje samo prvi i važni uvjet slobode. Kao član stranke nikad nije isticao poznatu emigrantsku krilaticu,”glavno je država, a nakon toga sve drugo će doći samo od sebe”.

Znao je da bez hrvatske države Hrvati kao narod ne mogu opstati i da je država jedino i pravo mjesto koje hrvatskom narodu pruža mogućnost nacionalnog, političkog, kulturnog, vjerskog i ekonomskog razvitka, ali isto tako znao je da država koja nije istinski slobodna i socijalno pravedna, država u kojoj se Hrvati, odnosno svi njezini stanovnici, ne osjećaju slobodni i sigurni, na dulji rok ne može opstati. Kroz dugi niz godina, zajedno sa svojim prijateljima i suradnicima, pok. Markom Stipaničićem, pok. Ivanom Bešlićem, Perom Ivčecom, Andrijom Šušnjarom i drugima izvan Kanade ustrajno i uporno, korak po korak, hodao je po tvrdom terenu hrvatske emigrantske politike, duboko uvjeren da je hrvatsko oslobođenje na pomolu i da će Hrvati ostvariti svoju državu.

Bio je svjestan da briga za narodnu sudbinu ne spada u amatersko političko iživljavanje nego u nacionalnu i političku dužnost, koju svatko od nas mora ispunjavati prema svojim sposobnostima i mogućnostima. U svojoj sredini usko je surađivao ne samo s članovima HRS-e nego sa svima onima koji su iskreno radili za Hrvatsku i hrvatski narod.  Uvijek je i pred svima isticao važnost države, ali je pri tome također naglašavao da hrvatski narod ne želi državu zbog države, već da želi i hoće svoju državu zbog slobode.

Pocetkom devedesetih godina velikosrpska agresija na mladu državu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, duboko ga je potresla i ražalostila, ali ga nije iznenadila. Njemu su bili poznati hrvatsko-srpski odnosi unutar dviju Jugoslavija. Bio mu je poznat jugokomunistički otrov koji su putem jugoslavenstva i komunizma u te odnose ubrizgavali svi oni koji su bili za Jugoslaviju. Radio je i pomagao koliko mu je bilo moguće da ublaži tragičnu sudbinu Hrvata u domovini.

Uz sav svoj rad za Hrvatsku, ostao je vjeran dragom Bogu, katoličkoj vjeri i svojoj obitelji. Nikad nije zaboravio tko je i odakle je. Svojim višegodišnjim radom i žrtvama Ivan Pocrnić je sebe upisao u trajnu listu kanadskih Hrvata koji su radili na rušenju Jugoslavije i uspostavi slobodne i demokratske hrvatske države.

I zato, hvala ti dragi prijatelju Ivane u ime svih nas, tvojih dugogodišnjih prijatelja i suradnika Hrvatske republikanske stranke i u ime svih Hrvata Kanade. Hvala tvojoj obitelji, supruzi Mariji, kćerkama i sinu, rodbini i prijateljima koji su ti svojom dobrotom i razumjevanjem omogućili da godinama radiš za svoju i našu dragu Hrvatsku.

Vjerno i dosljedno si ispunio svoj ovozemaljski zadatak i zato počivaj u miru Gospodnjem.

Hrvatsko nebo