Dr. Jure Burić: Majko!

Kad mi danas majko budeš na grob dolazila,
molim te navrati se i do našeg Predsjednka,
upali mu svjeću i pomoli se Bogu za njegovu dušu.
I reci mu kako nisam ljut,
nisam ni tužan što sam se odazvao njegovom pozivu i položio svoj mladi život za svoju voljenu Domovinu!
Ma reci mu kako nisam ljut niti na one koji su se 1991. godine skrivali po podrumima i udobnim domovina svijeta – pa da nije bilo takvih,
tko bi nas Predsjedniče danas vodio?
Nisam ljut niti na one što su grabili kapital dok smo mi po rovovima čamili – tko bi nas danas hranio,
tko oblačio, obuvao,
ni na one švercere,
kako bi se danas vozili?
Nisam ljut niti na one od čijeg metka sam stradao,
ali se nisam nadao da će nam baš oni danas lekcije o demokraciji davati i za ruku i nos nas voditi!
Nisam ljut ni na sva ona piskarala koja izvrću povijest- i ovu našu sadašnju i onu prije toga.
Da nema njih tko bi narodu laži prodavao,
a narod voli kupovati,
pogotovo ono što nije njegovo.
Ne ljutim se niti na one koji još neznaju tko su i što su,
a već ostarjeli.
Kažu da su oni “ono”, ne “on” ili “ona”, već “ono”,
a u našem kraju, jelde majko, “ono” su nazivali đavla kad mu ni ime nisu htjeli izustiti,
pa bi govorili: “onamo ono”!
E oni me brinu, moj Predsjedniče,
jer bude li ih previše bit će Hrvata premalo,
ali opet vjerujem u Božju providnost koji poznaje naše duše,
znade naša srca,
vidi našu žrtvu i našu ljubav za voljenu Domovinu,
pa bude li opet potrebe, dragi moj Predsjedniče,
imam ja još puno živih mojih braće i sestara – “zovi samo zovi svi će sokolovi….”

Svibanj, 2022.

Hrvatsko nebo