Ž. Dogan: Hrvatski rodoljub koji je promijenio povijest hrvatskog naroda

Hvala ti naš Franjo

Prošli tjedan, u povodu stote obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, zahvalni domovinski i izvandomovinski Hrvati prisjetili su se vremena i događaja koji su doveli do rađanja današnje hrvatske države i njegove uloge u svemu tome.

Samo nekoliko puta u povijesti svakog naroda rodi se takav, dovoljno snažan i sposoban velikan koji ga u prijelomnim trenutcima uz osobnu predanost i hrabrost uspije izvući iz ropstva na slobodu. Tuđman je bio ključna figura u stvaranju današnje hrvatske države koju su mnogi, ne birajući način, stoljećima zatirali i vjerovali kako nikada neće ponovo uskrsnuti (‘prije će Sava poteći uzvodno …’).

Moramo, dakle, biti Bogu zahvalni što nam je u jednom od najkritičnijih trenutaka naše povijesti podario tako sposobnog i nepokolebljivog vođu koji je imao viziju kako se suočiti s opasnim izazovima i naći put do željene slobode.

Tuđman je stao čvrsto na čelo svog naroda

Kada se s ove vremenske distance prisjećamo u kakvim mu je nemogućim uvjetima prije 32 godine hrvatski narod dao mandat da ga izvede iz jugobalkanske tamnice i s kakvim se naizgled nepremostivim preprekama susretao, njegova postignuća djeluju zaista nadnaravno.

U dramatičnim trenutcima raspadanja jednog opasnog političkog čudovišta kakva je bila bivša Jugoslavija, stao je čvrsto na čelo svog naroda kada je već bio otpisan i pripremljen na žrtvu, udahnuo mu snagu i vjeru u pobjedu te unatoč svemu doveo ga do slobode.

U uvjetima brutalne velikosrpske agresije, embarga i bojkota ‘međunarodne zajednice’ maestralno je vukao sudbonosne poteze znajući da nema pravo na pogrešku.

Odlučnim političkim i vojnim akcijama presijecao je planove velikosrpskog agresora i njegovih vanjskih mentora i potpuno neočekivano izašao kao pobjednik iz rata koji je bio planiran i vođen tako da ga Hrvatska izgubi.

Čitav svijet imao je tada prigodu vidjeti petogodišnju neravnopravnu borbu Davida s Golijatom i Tuđmanovu briljantnu pobjedu nad daleko jačim neprijateljem. Velikosrpske barbarske horde i vanjski podržavatelji njihovog osvajačkog širenja bili su neugodno iznenađeni odlučnošću kojom su hrvatski branitelji uzvraćali udarce agresoru. Na primjeru nadljudske obrane Vukovara i veličanstvene pobjede u Oluji vidjela se sva ispravnost Tuđmanove tvrdnje – ”zemlja postaje slobodna samo nesalomljivom voljom vlastitog naroda.”

Izvrsno je predviđao sve zakulisane namjere velikosrba u Beogradu, njihovih mentora u ‘međunarodnoj zajednici’ i petokolonaša u Hrvatskoj. Znao je kako ih nadmudriti i preduhitriti tako da je, nakon poraza njihovog udruženog zločinačkog pothvata protiv postignuća hrvatske slobode i države, ogorčeni i razočarani lord, David Owen, rezignirano priznao: ” Tuđman je postao jedini pobjednik u ovom ratu.” A jedan drugi lord, tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Peter Carington, uputio je zloslutnu ‘čestitku’ Hrvatima: ‘Još će te vi plakati za Jugoslavijom’.

Nikada nije izdao nacionalne interese niti pravio kompromise na račun njih

Hrvatska na čelu s Tuđmanom jest izborila slobodu i novu prigodu i nadu za drugačiju i bolju budućnost, no dok su se valovi oduševljenja valjali hrvatskim gradovima i selima, neprijatelji tog postignuća, izvana i iznutra, već su imali spremljene planove kako ugušiti taj zanos i sve vratiti na bivše ‘normalno’.

‘Međunarodna zajednica’ država nesklonih hrvatskoj slobodi koja je za vrijeme rata bila frustrirana Tuđmanovim energičnim odbijanjem da se na okupiranim hrvatskim područjima stvori srpska paradržava, a muslimanima u BiH, na račun Hrvata, nadoknadi ono što su im Srbi agresijom okupirali i oteli, još više je bila ogorčena njegovim rezolutnim odbijanjem da se nakon rata Hrvatska ponovo integrira u ‘novu’ zapadnobalkansku – ‘Regiju’.

To je kod crtača mapa novo jugoslavenskog ‘Regiona’ izazvalo osvetnički bijes pa je istovremeno iz Londona, Beograda i Pariza podignut golemi val antituđmanovske promidžbe koji je preko medija zapljusnuo cijeli svijet s ciljem da ga se prikaže u vrlo ružnoj slici. U okviru te slike Tuđmana se prikazivalo kao ‘opasnog nacionalistu’ i ‘povampirenog ustašu’ ne bi li ga se prisililo na ustupke i popuštanje. No, Tuđman se nije pokolebao. Nikada nije izdao nacionalne interese niti je pravio kompromise na račun njih.

Naravno, taj mu ‘zločinački pothvat’ nikada nisu i neće oprostiti. Nakon uspješno organiziranog bojkota njegovog sprovoda čak su ga mrtvoga (preko žrtvovanog generala Gotovine) pokušali izjednačiti s Miloševićem i osuditi u Haagu, a njegovo ocrnjivanje u medijima zemalja stvaratelja bivših Jugoslavija i novog ‘Regiona’ ne prestaje.

I dok se takva reakcija izvana, od onih kojima hrvatska sloboda i samostalna država nikada nisu bili u interesu mogla očekivati, kampanja mržnje i blaćenja prvog hrvatskog predsjednika i branitelja koju pojedini ‘hrvatski’ političari, intelektualci i novinari u domovini još uvijek vode, krajnje je odvratna.

Isto onoliko odvratna koliko je bilo njihovo organiziranje međunarodnih foruma o ‘buđenju fašizma u Hrvatskoj’ na kojima su, s čašicom u ruci, osipali žestoku paljbu u leđa po Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, dok su oni slabo naoružani u smrznutim rovovima, s krunicom oko vrata i puškom u ruci, lavovski branili Hrvatsku od agresije i uništenja.

Jadno je što i danas te sitne, odnarođene duše nemaju nikakav osjećaj poštovanja za krvavo plaćenu slobodu svog naroda i dignitet njegove žrtve, nego još uvijek za šaku srebrenjaka napadaju Tuđmana i hrvatske branitelje kao zločince, ekstremne nacionaliste i ratne profitere, opravdavajući svoju mizernu otuđenost papagajskim ponavljanjem beogradskih pričica za malu djecu kako je to bio nepotreban, kriminalni i dogovoren rat koji je trebao samo Tuđmanu, njegovim mafijašima iz Hercegovine i ustaškoj emigraciji da opljačkaju Hrvatsku i otjeraju miroljubive Srbe.

Okupio je sve Hrvate pod jedan barjak

Začahureni u svoje dobro podmazano antihrvatstvo ta mješavina jeftinih oportunista, odnarođenih karijerista i popustljivih ignoranata, koja ne zna ništa drugo do služiti drugima i radi vlastite ugode biti veći neprijatelji slobode hrvatskog naroda od onih koji ih plaćaju, nije dostojna ničeg drugog do prijezira i sažaljenja. Stoga ih pustimo neka sagnjiju kao nepokošeni korov u skučenosti duha i močvari vlastite ništavnosti u koju su se sami stjerali.

Naravno, nije Tuđman bio bez mana pa bi trebalo biti nekritičan prema svim njegovim postupcima, ali kada njega koji je uradio toliko dobrog svome narodu, zlonamjerno blate oni koji su uradili i kurvanjski rade toliko lošeg svome narodu, onda je to apsolutno mizerno.

Novostvorena hrvatska država pod Tuđmanovim vodstvom napravila je fenomenalan povijesni iskorak. Spektakularnim pobjedama u Domovinskom ratu zadivila je slobodoljubivi svijet i postala respektabilna sila u tom dijelu Europe. Oslobodila se velikosrpske okupacije i dominacije te barem na kratko ostvarila nacionalnu pomirbu bez koje nam nema budućnosti.

Tuđman nije dopustio da se 1991. unutar hrvatskog naroda podmetnu i dogode one iste tragične podjele zbog kojih bi ponovo završio onako kako je završio 1918. i 1945. Okupio je sve Hrvate pod jedan barjak, povezao domovinsku i iseljenu Hrvatsku te vratio nacionalni ponos i nadu za bolju budućnost.

Podizanjem povijesnog hrvatskog barjaka na kninskoj tvrđavi zauvijek je promijenio politički pejzaž Hrvatske i pokazao svima da je hrvatski narod nepobjediv kada se, braneći svoju zemlju, čvrsto splete u zajednički pleter.

Taj veličanstveni, Tuđmanov trenutak, ostat će zlatnim slovima ugraviran u kolektivnoj memoriji našeg naroda.

Tog povijesnog ljeta 1995. za vrijeme Oluje bio sam u Hrvatskoj. Sjećam se da smo svi stajali kao hipnotizirani ispred televizora u nekom neopisivom duševnom stanju gledajući predsjednika Tuđmana kako ljubi i razvija golemi hrvatski barjak na kninskoj tvrđavi. Cijela Hrvatska je tada eksplodirala u deliriju oduševljenja. Ozračje je bilo nekakvo nadnaravno i vrlo emotivno. Nitko se nije ustručavao pokazati suze radosnice zbog ostvarenja našeg stoljetnog sna.

Koliko li bi samo bili sretni i ponosni Starčević, Radić, Andrija Hebrang stariji i Bruno Bušić da su to doživjeli i mogli vidjeti.

Sukob s centrima moći ‘međunarodne zajednice’

Hrvatska je u Tuđmanovo vrijeme bila snažna odlučna i ujedinjena na način koji je nadilazio sve ideološke, stranačke i regionalne razlike. Ako bi ste danas za stol skupa stavili vatrogasca iz Varaždina, obućara iz Vukovara, konobara iz Dubrovnika, škveranina iz Rijeke i gastarbajtera iz Imotskoga koji su u Domovinskom ratu rame uz rame s puškom u ruci branili Hrvatsku, mogli biste čuti puno zadivljujućih priča o tom vremenu kada je doista vrijedilo pravilo svi za jednog jedan za sve, odnosno sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto.

Nakon oslobođenja od jugobalkanske tamnice Tuđman je odlučno nastavio voditi politiku nacionalnih i državnih interesa želeći Hrvatsku ponovo vratiti u okrilje Europe.

Svojim glavnim poslijeratnim poslom smatrao je uvesti je u EU i NATO uz istovremeno održavanje dobrosusjedskih odnosa sa zemljama balkanskog zaleđa, ali nikada i ni po koju cijenu ponovo ulaziti u bilo kakvu ‘regionalnu’ zajednicu sa Srbijom.

Zbog toga je došao u sukob sa Sorošom i centrima moći ‘međunarodne zajednice’, koji su upravo novim balkanskim integracijama Hrvatsku planirali ponovo pretvoriti u crpilište sredstava za uzdržavanje nove – ‘Regije’. Unatoč tome što im je Tuđman bio nesimpatičan, Hrvatska je u njegovo doba bila politički stabilna i respektabilna država s jakom ekonomijom i pregovaračkom pozicijom prema svima.

Proguglajte malo stopu rasta hrvatskog BDP-a, visinu vanjskog duga i poslovnu dinamiku od 1995.-2000.-te. Unatoč enormnim troškovima obnove porušenog u ratu, zbrinjavanja branitelja, aboliranih ‘izbjeglica’ i izgradnje vlastitih državnih institucija, Hrvatska je, po MMF-u, u tom razdoblju imala najveću stopu rasta BDP-a i najbrži razvitak od svih postkomunističkih zemalja u tranziciji.

Njegova smrt bila je priželjkivani signal svima koji su  pripremali omču oko vrata novostvorenoj hrvatskoj državi

Tuđman je vodio suverenu hrvatsku politiku s osloncem na vlastite snage i razvitak Hrvatske planirao je na temelju golemih potencijala hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. U njegovo vrijeme ljudi su bili sretni, motivirani, angažirani. Postojao je zanos i aktivizam jer je narod osjećao da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Njegova smrt bila je priželjkivani signal svima koji su potajno, iza scene, pripremali omču oko vrata novostvorenoj hrvatskoj državi da je urotničkim planom povratka na vlast ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša vrate u bivše stanje međusobnih svađa, podjela, programiranog kaosa i apatije. Po već notornom receptu: podjeli-posvađaj-vladaj (koji je perfektno funkcionirao do pojave Tuđmana) u svakodnevni život običnih ljudi opet su vraćene bivše noćne more, šokovi i traume. Ponovo je sve postalo pomućeno, kaotično, rastrgano i nesigurno.

Iz poznatih kuhinja vješto podmetnute svađe i podjele koje su nam u prošlosti nanosile snažne, smrtonosne udarce, ponovo su postale ‘normalna’ svakodnevica. Na prilično ružan i prepoznatljiv način podmeću se i provociraju stalni sukobi, afere i podjele na koje narod naivno nasjeda. Narodskim jezikom govoreći, Hrvati su ponovo postali posvađeni zagorski seljaci, naivni Dudeki, kojima se Beograd, ‘Region’ i cijeli svijet smije.

Jedna od nepredvidljivih posljedica postignuća slobode i demokracije je činjenica da hrvatski narod još nije dovoljno politički sazreo da bi se znao ispravno služiti tim postignućem i izbjegavati postavljene stupice. Dati se toliko izmanipulirati da na izborima nakon Tuđmanove smrti sam sebi na vlast vrati i kontinuirano vraća ‘bivše’ Jugoslavene, izravni je dokaz za to.

Treća Jugoslavija bila bi grobnica hrvatskog naroda

Od kako je Mesić, voljom ‘tajanstvenog’ sponzora izvana, od hrvatskog naroda izabran (ako je?) za Tuđmanova nasljednika u političkim procesima pod nadzorom centara moći EU i ‘međunarodne zajednice’ koji se odvijaju, u Hrvatskoj ponovo jačaju bivše političke snage i društveni trendovi koji uznemiruju. Radi se naime o sličnom fenomenu i zamkama koje je hrvatski narod već iskusio 1918. i 1945.

Ako je povijest učiteljica života onda bi svakako trebali imati na umu da su dvije bivše Jugoslavije, svaka na svoj način, bile tamnica hrvatskog naroda. Nekakva treća, pod bilo kojim imenom, bila bi ne samo tamnica nego i grobnica. Toga je itekako bio svjestan pokojni predsjednik Tuđman kada je sa samrtničkog kreveta uputio posljednji zavjet Hrvatima – ‘Čuvajte se balkanskih integracija’.

Hoće li se hrvatski narod otklizati natrag u balkansku kalvariju ili će očišćen od zloćudnog tereta jugobalkanskog otpada krenuti vlastitim putem prema sreći i blagostanju, ovisi, dakle, od njegova izbora.

U ovim izazovnim vremenima i tektonskim poremećajima na globalnoj i ‘regionalnoj’ sceni neka nam podsjećanje na Tuđmanovo doba obnovi nadu i vjeru da ćemo se uspjeti održati kao slobodan narod u vlastitoj državi. Budimo svjesni da svatko od nas, na svoj način, poglavito svojim glasom na izborima, može pridonijeti tome. I ako nam treba inspiracija za bolje sutra sjetimo se Tuđmanovog doba.

Sjetimo se i njegove politike pomirbe i vrijednosti međusobne sloge koja nas drži na okupu. Mi smo mali narod kojem prijeti iščeznuće ako se ne budemo pazili i držali zajedno. Sve što smo postigli pod Tuđmanovim vodstvom postigli smo zahvaljujući slozi i zajedništvu. Vidjeli smo da je to puno bolji put i način od onog kojeg smo imali prije toga. I kojeg imamo danas.

Sjetimo se kako smo početkom 90-tih bili prestrašeni za sudbinu Hrvatske i Tuđmana zbog krvavog raspada komunističke Jugoslavije u kojem je Hrvatska bila žrtva brutalne velikosrpske agresije i djelomične okupacije, pa smo ipak na kraju uspjeli izaći kao presretni pobjednici i slobodni ljudi. Nema nikakve sumnje da ćemo isto tako s vremenom prebroditi i naše ponovo vraćene bivše bolesti, svađe i političare i dočekati ono što smo pod Tuđmanovom vlašću sanjali i željeli. Treba samo pameti, domoljublja, poštenja i strpljenja.

Hrvatska je i dalje “Zemlja nade”

Hrvatska, sa svim svojim greškama, zabludama i manama još uvijek je ono kako ju je sveti otac Ivan Pavao II. nazvao – Zemlja nade. Magnet koji svojom magičnom ljepotom i ozračjem privlači mnoge druge ljude koji u njoj žele živjeti i podizati svoju obitelj. Svatko tko u široj slici vidi sve prirodno bogatstvo i potencijale za razvitak koje Hrvatska u i izvan domovine ima, mora biti utemeljeno optimističan glede njene budućnosti.

Iako, dakle, Hrvatska trenutno nije onakva kakvom ju je Tuđman zamišljao i kakvom bi je mnogi od nas željeli vidjeti, mi smo ipak sretni i ponosni što je imamo. I što smo imali Tuđmana.

Imao je puno srce ljubavi za Lijepu Našu Domovinu, njenu povijest, baštinu, za svoj podjarmljeni i napaćeni narod i najveći dio svog života posvetio je borbi protiv nepravde koja mu se nanosila. U toj ljubavi i odanosti, iz koje se rodila slobodna Hrvatska, ostao je vjeran sve do svoje smrti. Ono što je on postigao za nas Hrvate kolosalno je i neponovljivo. I ostat će kao neprocjenjiva vrijednost za sva buduća vremena i naraštaje.

Hvala ti naš Franjo.

I na kraju, zbog onih kojima se ovo možda čini malo podugačko moram priznati da volim pisati, pričati i slušati o Tuđmanu. To me vraća u ono uzbudljivo vrijeme obrane i stvaranja hrvatske države kada smo svi bili složni, sretni, ponosni i svoji. Kad god pročitam negdje ili čujem kako neki drugi ljudi spominju da imaju svog nacionalnog heroja ili idola, ja se sjetim svog – Franje Tuđmana.

Bio je i ostat će inspiracija za sve slobodoljubive Hrvate, ali isto tako trn u srcu onima kojima smeta hrvatska sloboda i država.

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo