U intervjuu za DW ona kaže: “Autoritarni režimi poznaju moć povijesti. To je ključno sredstvo za dobivanje podrške naroda.” Povijest, kako kaže dalje, stvara legitimitet, usko je povezana s identitetom građana i ima prednost za autoritarne vladare da se njome može manipulirati prema potrebi. “Gospodarski uspjesi dolaze i prolaze. Povijest je ono na što se možete osloniti”, kaže Stallard.

Povijest kao opravdanje ukrajinskog rataDa revizionističko shvaćanje povijesti može imati smrtonosne posljedice trenutno pokazuje ruski agresorski rat u Ukrajini. I prije izbijanja rata Putin se okušavao kao povjesničar. U srpnju 2021. objavio je esej pod naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”. U tekstu iz 2021. on optužuje Zapad zbog “opasnog revizionizma”.

Tenk T-34 iz Drugog svjetskog rata prikazan je na ovogodišnjoj paradi u Moskvi povodom Dana pobjede

Prema riječima povjesničara Andreasa Kappelera u analizi za časopis “Osteuropa”, Putin se tome želi suprotstaviti kao “sveznajući državnik” koji zna “jednu povijesnu istinu”. Istina, koja prema Putinu glasi: Rusi i Ukrajinci oduvijek su bili jedan intelektualni entitet. Zapad je taj, prema Putinovom mišljenju, koji pokušava Ukrajinu pretvoriti u “anti-Rusiju”. Rusija to, prema njegovim riječima, nikada neće dopustiti i, ako je potrebno, spriječiti će to silom i upotrebom oružja. Dana 9. svibnja kada Rusija, slijedeći tradiciju Sovjetskog saveza, slavi pobjedu nad nacističkom Njemačkom, Putin je ponovio svoje stajalište i otišao korak dalje, tvrdeći da Zapad planira napad na Rusiju.

Putinov sovjetski svjetonazor

Narativ o navodnom rusko-ukrajinskom jedinstvu koje Zapad osujećuje dio je bipolarnog svjetonazora i razmišljanja u kategorijama velikih sila, kaže Kappeler. Za Putina, samo moćne zemlje – poput Rusije, SAD-a i Kine – igraju ulogu, a “male” države poput Ukrajine nemaju svoju agendu. Velike sile su pak uključene u ideološko natjecanje koje se vodi svim sredstvima.

Ovaj Putinov pogled, koji Kappeler u ključnim točkama kvalificira kao teoriju zavjere, povezuje se s etničkim nacionalizmom i tezom da su nacisti navodno preuzeli vlast u Ukrajini. Preko navodnih nacista se gradi most do onoga što je, prema Kappeleru, “najvažniji element ruske integracijske ideologije: sovjetska pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom”. Putinov je svjetonazor onaj koji ima agent tajne službe u nestalom Sovjetskom Savezu.

I diktator Staljin predstavljao se kao ujedinitelj naroda SSSR-a, ovdje na slici Borisa V. Jogansona „Naš mudri vođa, dragi učitelj“

Xi Jinping: kormilar povijesti

Mnogi obrasci etno-nacionalističkog pogleda na povijest, koji imaju Putin i njegove pristaše u Kremlju, također se mogu pronaći među kineskim dužnosnicima. Pri tome Kina želi proći bolje od Sovjetskog Saveza, koji kineski predsjednik Xi Jinping više puta navodi kao upozoravajući primjer. Sovjetski Savez se, kako on kaže, raspao jer njegovi čelnici nisu uspjeli iskorijeniti “povijesni nihilizam” koji je potkopavao vjeru u komunističku stvar.

Između ostalog, kako bi izbjegla sudbinu Sovjetskog Saveza, Komunistička partija Kine (KPK) je 2021. izradila ažuriranu službenu povijest stranke, uveliko u skladu s mišljenjem Xi Jinpinga. „Kineski narodni dnevnik”, partijsko glasilo, piše o kineskim čelnicima: „U ovoj novoj eri glavni tajnik Xi Jinping nam je pomogao da razumijemo mehanizme evolucije i zakone povijesti koji djeluju u dugom mukotrpnom toku vremena i globalnoj oluji. On je na svakoj raskrsnici donio ispravnu odluku.” Narativ KPK se širi u medijima, na društvenim mrežama, u kinima i kompjuterskim igricama. Alternativni pogledi su protuzakoniti.

Stranka jamči jedinstvo

Službena stranačka povijest godinama određuje što se smije misliti i pisati u Kini. U biti se radi o “ideološkom okviru koji opravdava sve veće i dalekosežnije intervencije stranke u politici, gospodarstvu i vanjskoj politici”, smatra bivši australski ministar vanjskih poslova i dobar poznavatelj Kine Kevin Rudd.

Porculanski tanjuri u suvenirnicama u Pekingu: malo mani tanjur s likom Xija Jinpinga, malo veći s osnivačem države Maom Ce-tungom

Moć Komunističke partije Kine povijesno je opravdana, tvrdi se u partijskoj doktrini: prije nego što su komunisti preuzeli vlast, Kina je bila slaba i podijeljena. Nejedinstvo je omogućilo Zapadu da ponizi zemlju. Samo je KPK, prema tom tumačenju, u stanju ujediniti zemlju i tako joj vratiti staru snagu.

KPK time nastavlja ono što su kineski nacionalisti započeli u 19. stoljeću, o čemu svjedoči Bill Hayton u svojoj knjizi „The Invention of China”. U to je vrijeme multietnička Kina retrospektivno reinterpretirana kao han-kineska uniformna kultura. Tradicije Mandžura, Mongola i mnogih drugih naroda izbrisane su iz povijesti kako bi se napravilo mjesto za viziju oduvijek ujedinjene Kine. To danas osjećaju Ujguri i Tibetanci koji su zatvoreni u logore za „preodgoj”, čiji su jezik i kultura potisnuti.

Tu se uklapa to da je Xi Jinping, govoreći u Centralnom komitetu CPC 2013. o važnosti povijesti, citirao konfucijanskog učenjaka Gong Zhishena koji je rekao: “Da bismo uništili zemlju, prvo moramo izbrisati njezinu povijest.” Mislio je to kao upozorenje svima onima koji dovode u pitanje 5000-godišnje jedinstvo Kine, kako to interpretira KPK, mada je to fikcija. Iako je, naime, istina da je postojao određeni kontinuitet jezika i konfucijanske doktrine, nije istina da je kineska kultura Han uvijek bila dominantna na današnjem teritoriju Narodne Republike. Zapravo, dinastija Ming (1368.-1644.) bila je posljednja u kojoj su vladali Han Kinezi. Stoljećima ranije dinastije drugih naroda, kao što su Mongoli, vladale su najvećim dijelom današnje Kine. Posljednju dinastiju osnovali su Mandžuri i vladali su od 1644. do proglašenja republike 1. siječnja 1912. godine.

Uz mnogo pompe i patetike u lipnju 2021. obilježena je stogodišnjica Komunističke partije Kine

U želji da stvori jedinstvenu povijest iz koje su bez prekida proizašle današnja Rusija i Narodna Republika Kina, krug oko Putina negira ili iskrivljuje povijest Ukrajine kako bi Ruse i Ukrajince mogao proglasiti jednim narodom.

“Ponovo vraćeno područje”

U oba sustava također postoji opsesija teritorijalnim pitanjima. Putinova povijesna svjedočanstva uvelike zanemaruju zločine iz Staljinove ere, ali posvećuju značajnu pozornost teritoriju Sovjetskog Saveza, koji je također uključivao Ukrajinu, Bjelorusiju, baltičke države, države srednje Azije i druge.

Kina, na primjer, stanje u Južnom kineskom moru godinama argumentira poviješću. Ona tako svojim teritorijem proglašava ovo more pozivajući se na upitne povijesne dokaze. Istodobno, odbija priznati odluku Međunarodnog arbitražnog suda koji je sve povijesne zahtjeve proglasio ništavnim.

Katie Stallard: „Ples na kostima“

Za Stallard okretanje teritorijalnim pitanjima ima dvije funkcije: s jedne strane, ističe poniženja iz prošlosti koja glase: oduzeto nam je nešto što je s pravom naše. I to ujedno naglašava snagu sadašnjih lidera pod motom: uzimamo ono što je naše. “Radi se o obrani svog suvereniteta, osjećaju snage i ponosu što braniš svoju zemlju”, kaže Stallard.

Nema suprotstavljenih pogleda

Čak i ako postoje značajne razlike u razvoju povijesnih narativa u Rusiji i Kini (primjerice, izraženiji kineski kult ličnosti oko Xija), mustre i obrasci su jasni. Oba sustava iznose tvrdnje o jedinstvu i kontinuitetu koji nikada nije postojao. Svatko tko to propituje u Rusiji ili Kini suočava se s teškom kaznom. Vlastodršci konstruiraju vanjskog neprijatelja – Zapad – od kojeg samo oni – Putin ili Xi – mogu zaštititi naciju i povezati povijest s teritorijalnim zahtjevima. Stallard o tome piše: “Želja da se manipulira poviješću u političke svrhe ne nalazi se samo u autoritarnim sustavima.” Ali samo autoritarni sustavi poduzimaju mjere protiv drugačijih mišljenja.