H. Hitrec: Užarena polovica svibnja u svakom pogledu, klimatskom i političkom

Sredinom svibnja 2022.

Užarena polovica svibnja u svakom pogledu, klimatskom i političkom, toplije na kopnu nego na moru još nenagriženom turizmom koji moramo podnositi jer je lukrativan, pa i one turiste koji povraćaju po tisnim kalima i Peristilu, uriniraju gdje stignu. Postali smo ovisnicima o turizmu jer drugo ništa gotovo da i nemamo, da, mi smo taoci, a talačka kriza tek nas očekuje u punom ljetu, s bukom, galamom, basovima s ljetnih terasa, s primitivnim nazorima da glasna glazba i sve jači zvučnici znače lijep, miran odmor. Ma, bio sam u prošlomu tjednu po poslu u Dalmaciji, polovicom svibnja još ugodnoj, tihoj donekle, fajrunt u otočnim kavanama oko deset navečer, rascvjetali se makovi i raznobojno poljsko cvijeće, lete galebovi kao plemeniti, bezopasni dronovi, ali se u zraku osjeća invazija koja slijedi u punoj sezoni.

Vrhunac tjedna u subotu kada se u jednom danu slijevala povijest i ponešto sadašnjosti: stotinu godina od rođenja Franje Tuđmana, Bleiburg u Lici, Hod za život u Zagrebu, Dan šećerne bolesti. Živahna subota. O Tuđmanu se raspisali na sve strane, ljevoruki revolveraški gađali ga jugofilnim streljivom, pa kada im je ponestalo otišli daleko u prošlost i doveli u vezu sa spaljivanjem vještica. Umjereniji mu preko volje priznali velike zasluge, ali u pravilu dodavali i mane, još živi predsjednikovi suradnici govorili istinu, slavlja i kontraslavlja u Lisinskom i Vukovaru, a skandal je izbio nešto prije, oko Sedlarova filma Bilo jednom u Hrvatskoj u kojemu slovim kao koscenarist, vrlo dobrom dokumentarno-igranom filmu rađenom s osjećajem, filmu nastalom iz nužde budući da je prva zamisao bio igrani film Tuđman u Oluji, ali je taj moj scenarij i cijeli projekt odbijen u HAVC- u i to čak triput, jer ondje ne prolaze filmovi o Tuđmanu i sličnim temama, a ni “sa strane” države koja tu družbu financira nije bilo zainteresiranosti.

Štoviše, država je glatko progutala podmetanje da “scenarij za igrani film nije prošao stručno (!) povjerenstvo HAVC-a za igrane filmove, s dodatkom da “scenarij ima kvalitetnu ideju, ali daje dojam napisane prve ruke, koja se tek treba doraditi, pa nije predložen za sufinanciranje.” Bijedan izgovor, s dodatkom da je u zadnjih deset i više godina s v a k i moj scenarij odbijen s nemuštim obrazloženjima ili čak bez njih, makar se radilo o različitim temama. Oko ove “teme”, to jest Tuđmana, naivno sam pomislio da će ipak biti drukčije, a nije. Očito je povjerenicima za igrane filmove dovoljno vidjeti ime scenarista da im mrak padne na oči, a kada još vide ime redatelja uzimaju lijekove za smirenje živaca. Bilo bi lijepo da HAVC objavi imena povjerenika za igrane filmove, ne samo u ovom slučaju, nego i unatrag deset godina, pa bi publici bilo sve jasno (s tim da uvijek postoje iznimke, ali ako je iznimka za, onaj drugi povjerenik (dva su) je protiv, a onda je i cijela družba HAVC-a radosno protiv.) Kako bilo, za Tuđmana nije bilo novaca. Priča o “prvoj ruci” je netočna i uvrjedljiva. Ponavljam: prvi koji je pročitao scenarij i bio oduševljen, bijaše Miroslav Tuđman, on je štoviše projekt preporučio premijeru, a što se poslije događalo ostaje tajnom. Kada sam vidio da stvari idu u lošem smjeru, “odvažio” sam se poslati upit i glavnom tajniku stranke (pokreta) koju je Tuđman utemeljio (s nama utemeljiteljima) da podsjetim i kažem što se događa. I što se dogodilo? Taj tajnik kojega ne poznajem nije mi ni odgovorio, ni jednom riječi. Tko je taj, nemam pojma, kako je postao glavnim tajnikom koji bi u svakoj stranci trebao biti, kako reče Vlatko Maček, ideološki izobražena osoba, a za ovoga nitko ne zna. Uvrjedljivo i opet: taj bi gospodin, u trenutku kada dobije mail s mojim potpisom, trebao stati mirno i salutirati. Tako je to sada u Hrvatskoj, zato se i (zamjenski) film zove Bilo jednom u Hrvatskoj. I na kraju, da nije bilo Tuđmana ne bi bilo države, pa od koga bi HAVC dobivao novac (u svemu ni Ministarstvo kulture nije bezgrješno, čak se iz njega tvrdilo, čujem, da projekt nije prijavljen HAVC-u, a prijavljen je triput, što negira onu “treća sreća”). Zaključno: da nije bilo Tuđmana, vjerojatno bi bio SAVC, a ne HAVC.

Ma dobro, bit će bolje, kune idu u kaveze, a na pomolu je euro, glavno je da ne plaćamo u rubljama, vele idioti. Ili u mađarskim forintama, ako Orban dođe na naše more.

On je doduše kao mlađi kadar često ljetovao na Jadranu i nema sumnje da mu se sviđao, ma komu ne bi, a onda je još odnekud čuo da je to divno more bilo nekada mađarsko i povjerovao, pa sada bulazni i čak ne spominje samo Rijeku nego i more u cijelosti. Hrvatska je skočila na noge, analizira se riječka krpica koja i nije bila krpica nego papirić i to tako tanak da se pod jakim svjetlom moglo pročitati originalni tekst ispod njega, ali su povjesničari propustili podsjetiti da igra oko Rijeke i primorja nije počela tada,1868., nego u vrijeme Marije Terezije koja je smislila da se corpus separatum pridruži “Svetoj kraljevini Ugarskoj”, a njezin sin Josip II. da se od riječkog, bakarskog i vinodolskog kotara stvara Ugarsko primorje. Sve je to proučio marljivi pov. diletant Orban, a preskočio 1779. kada je Rijeci potvrđena autonomija u okviru Banske Hrvatske.

No tako, znači. Kada bi se čovjek osvrtao na sve nebuloze naših susjeda, sjeverno, istočno, zapadno i južno od Hrvatske, malo bi toga ili nimalo ostalo od nje. Da je, recimo, uspjela srbijanska i opštesrpska agresija na Hrvatsku i stvorena granica Karlobag-Karlovac-Virovitica, možda bi se u dalekoj ili nedalekoj budućnosti svi nekako dogovorili, s tim da put od mađarske granice do Rijeke prolazi uskim grlom (jer su nam Slovenci maznuli Belu krajinu, a ni tzv. Turska Hrvatska nije privedena matici) nastala bi velika gužva baš oko Karlovca i niže njega, pa bi mađarska linija bila vrlo tanka, ali neka, nekako bi to funkcioniralo. Barem nizinska pruga s mađarskim kondukterima.

Dosta nepriličnoga humora, idemo na Bleiburg, odnosno nismo išli na Bleiburg nego u Udbinu, pričuvni Bleiburg. Ondje se okupilo prilično malo ljudi, kao što se i očekivalo, jer je Bleiburg ipak Bleiburg, a Udbina još nije zaživjela u tom smislu i ne će ako ne bude autobusa organiziranih u svim hrvatskim župama, odnosno ako tek začeti nevoljni pohod postane tradicijom. U svemu tomu manje se govorilo o žrtvama, o hrvatskim vojnicima i civilima pobijenim na grozne načine, te sam čuo kako jedni u medijima govore o tisućama, drugi o desetcima tisuća, a riječ je o stotinama tisuća Hrvata i Hrvatica, muškaraca, žena i djece, o najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda, o genocidu nad hrvatskim narodom od kojega se ni do danas nismo oporavili.

Nitkovi i sada pišu da bi “većina njih i na sudu bila proglašena zločincima” ( i valjda smaknuta). Nije dovoljno da sadanja službena vlast sporadično (kroza zube) govori o zločinima komunista i komunizma, treba, kako sam već pisao, donijeti deklaraciju u Hrvatskom saboru, u kojoj se bez ograda “Bleiburg” i Križni putovi nazivaju genocidom, pa onoga tko to negira strpati gdje pripada, kao i one koji negiraju holokaust. Ali ne, prema komunistima i njihovim zločinima vlada ako ne više zavjet šutnje, a ono potiho izbjegavanje da se ta “tema” previše spominje, možda jednom godišnje, tek toliko da se zadovolji formalnost.

Elem, Bleiburg je barem spomenut, hod smrti bojažljivo evociran, nema statistike koja bi rekla koliko bi od tih dvjesto ili tri stotine tisuća pobijenih ljudi bilo potomaka i kako bismo danas demografski stajali. Slučajno ili ne, istoga je dana sjećanja na Hod smrti održan Hod za život, kako ne bismo i danas na druge načine smanjivali broj Hrvata (uz iseljavanje kao “dodanu vrijednost”). Ja sam jednostavan čovjek, bavim se poljodjelstvom i vidim kada započinje život biljaka. I kako. Pa tako i s čovjekom, koji treba biti začet da bi postao čovjekom, a čovjek je od trenutka začeća i ima ljudska prava, premda dostatovcima djeluje čudno. Ma dajte, vele oni, to malo i nikakvo, uopće ne sliči čovjeku nego pliva kao ribica, pa nije velika šteta ako ga ubijemo. Nije čovjek, ne zna ni hodati, ne govori. Takvi bi likvidirali, da se ne boje zakona, i novorođenu djecu, jer ona ne znaju hodati, ne znaju govoriti. Pa kakav je to čovjek koji ništa ne zna, bolje ga je odmah smaknuti da se ne rodi i možda postane ministrom. Postoji, međutim, odluka ili zaključak ili što već Ustavnoga suda otprije nekoliko godina da “nema opravdanja za prekid trudnoće zdravoga ploda na zahtjev zdrave trudnice.”

Još nešto: kanibalska bulumenta iz Dosta iskoristila je jedan doista mučan slučaj kao povod da urla po ulicama u korist pobačaja uopće. Učinila je to tako da se normalna javnost zgrozila, učinila na vulgaran, prostački način, uz nepismene transparente. Posve je različito doživljen Hod za život, baš dostojanstven, bez krika i gnjeva, ali uporan i uvjeren u svoje poslanje. Miran i uljudan, životan.

U svim tim događanjima potegnuto je i pitanje eutanazije. Taj je “zahvat” i u skoroj budućnosti valjda zdravstvena usluga (negdje već i jest), sjajna prilika da se skrati život i ljudima koji bi još mogli poživjeti, recimo nagrađenima za životno djelo. U drugom smislu postoji također i EUtanazija manjih nacionalnih država.

Zaboravio sam spomenuti još jedno zbivanje rečene živahne subote – Eurosong. Za finalnu večer ljudi su plaćali tisuću eura, samo da vide i čuju neprobavljive pjesmuljke. Jedino je dobro da su glasovi dani Ukrajini, ne samo iz glazbenih nego iz poznatih razloga. Slava Ukrajini. Ne znam zašto, ali kad čujem Eurosong naših dana, uvijek se sjetim San Rema i prekrasnih melodija koje su ostale u uhu naraštajima. Eurosong je zadnjih godina, i predzadnjih, ostao negdje između cirkusa i recitativa, dosadan dozlaboga, čekaš, čekaš, a nikako da se izvije melodija ili barem nešto slično. Hrvatska je predstavnica u stvari poprilično odskakala, i zato nije prošla. Barem je u engleski tekst uspjela prošvercati jedan ili dva stiha na hrvatskome jeziku. Slava Hrvatskoj.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo