Ivan Samardžija: Ilok i iločki kraj u Domovinskom ratu

Ovaj rad Ivana Samardžije prenosimo uz dopuštenje autora s portala braniteljski.hr

PRVI DIO

Uvod

Domovinski rat razdoblje je novije hrvatske povijesti koje je uspješno dovelo do dugo očekivane samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Hrvatski narod za svoja prava borio se stoljećima, a u suvremenoj povijesti (u 20. stoljeću) proživio je dvije Jugoslavije. U obje Jugoslavije hrvatski narod teško se mogao boriti protiv srpskog nametanja ideje Velike Srbije i centralističkoga upravljanja državom. Česte nesuglasice, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji između naroda koji su tada živjeli u njoj dovodili su do raznih problema. Bilo je to burno vrijeme hrvatske povijesti s puno nesuglasica između Hrvata i Srba, ali i vrijeme čestih političkih atentata, smjenjivanja nepodobnih ljudi, zabranjivanja rada političkih stranaka, zabranjivanja hrvatskih nacionalnih obilježja i sl. Svi ti događaji i nesuglasice počeli su kroz vrijeme stvarati velike nesuglasice među narodima u obje Jugoslavije, a posebice u drugoj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine. Nakon njegove smrti nastupila je velika društvena i gospodarska kriza na području cijele Jugoslavije. Kako je kriza iz dana u dan bila sve veća, povećavao se i broj štrajkova unutar države. Od početka do kraja 80-ih godina ta brojka nezaustavno je rasla kao rezultat nezadovoljstva naroda gospodarskom i političkom situacijom unutar države.

Cjelokupna situacija unutar Jugoslavije nakon Titove smrti vodila je prema rastu velikosrpske ideje i bojazni hrvatskog naroda, ali i drugih naroda u Jugoslaviji za svoju budućnost. Mnogi su faktori polagano dovodili Jugoslaviju do propasti. Neki od njih sigurno su Memorandum SANU iz 1986., VIII. sjednica CK SK Srbije 1987., preuzimanje vlasti u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu te republici Crnoj Gori od strane Miloševićevih ljudi krajem 1988. i početkom 1989., protuhrvatski miting 1989. na području Knina, XIV. izvanredni kongres SKJ, Odluka o raspisivanju izbora za zastupnike za Sabor SRH s početka 1990., ali i mnogi drugi prije i nakon spomenutih. Cijela situacija koja je dovodila do pobuna Srba unutar Hrvatske, a kasnije i do otvorene agresije Srbije na Hrvatsku odrazila se i na iločki kraj koji se spominje u ovome radu. Poznata je granica Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag, granica tzv. velike Srbije. Unutar te granice nalazi se grad Ilok sa svojom okolicom, kao i velik dio teritorija današnje Republike Hrvatske. Važno je stoga reći nešto o situaciji koja je obilježila spomenuti grad i okolicu te hrvatski narod (ali i nacionalne manjine) na spomenutom području. U ovome radu naglasak je stavljen na situaciju koja je obilježila 1990. i 1991. godinu na tom području, zaključno s egzodusom koji je izvršen na tom području 17. listopada 1991. godine. Iločani su u to vrijeme (potkraj 1991.) ulazili u strašnu brojku od više od pola milijuna prognanika unutar granica Republike Hrvatske

Općenito o gradu Iloku

Grad Ilok nalazi se na krajnjem istoku današnje Hrvatske. Smješten je na desnoj obali rijeke Dunav, a nasuprot njemu (na lijevoj obali Dunava) nalazi se Bačka Palanka. Most 25. maj (kako se zvao potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina) spaja ta dva grada preko Dunava. Ilok se nalazi u Vukovarsko – srijemskoj županiji 35 kilometara udaljen od Vukovara. U neposrednoj okolici grada Iloka nalaze se sela Šarengrad, Bapska i Mohovo koji će se također spominjati u ovome radu. Ilok je poznat po nekim od svojih povijesnih obilježja među kojima su: grb grada iz XVI. stoljeća, Fruška gora i vinogorje koje se na njoj nalazi, crkva svetoga Ivana Kapistrana, dvorac Odescalchi, te iločke zidine. Godine 1991. Ilok je prema popisu stanovništva imao 6775 stanovnika, od čega je 4 248 Hrvata (62,70 %). Slovaka je bilo 1157 ili 17,07 %, Srba 484 ili 7,14 %, Jugoslavena 474 ili 6,99 % i 412 ili 6,08 % ostalih. Od ukupnoga broja stanovnika općine Vukovar u to vrijeme (84 189 stanovnika) udio stanovnika Iloka bio je nešto veći od 8 %

Općenito o Iloku krajem 1989. i 1990. godine

Kako u stvaranju suverene i samostalne Republike Hrvatske, tako i u obrani grada Iloka od agresorske vojske jednu od najznačajnijih uloga odigrala je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Svoju osnivačku skupštinu HDZ je održao 30. prosinca 1989. godine u Šarengradu, u siječnju 1990. u Bapskoj, te u veljači iste godine u Iloku. Oko mjesec dana poslije u noći sa 25. na 26. ožujka 1990. događa se incident na pravoslavnom groblju u Iloku. „Nepoznate osobe srušile su nekoliko nadgrobnih spomenika na pravoslavnom groblju u Iloku za što su odmah bili optuženi Hrvati.“ Bilo je jasno vidljivo kako su događaj inscenirali Srbi koji su željeli da se za incident optuži iločke Hrvate. Fra Marko Malović navodi podatak kako je srušeno 17 spomenika, a dosta grobova je oštećeno te je bilo i dosta pobacanih križeva.

Na izborima u proljeće 1990. u Hrvatskoj HDZ odnosi uvjerljivu pobjedu i dolazi na vlast u Iloku, ali i okolnim mjestima (Šarengrad, Bapska i Mohovo). Na razini općine Vukovar pobjeđuje SKH – SDP. Oko polovice lipnja u Vukovaru je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS). Nešto više od dva mjeseca kasnije u Iloku je oformljena nova skupština mjesne zajednice predvođena HDZ-om i HKDS-om (Hrvatskom kršćanskom demokratskom strankom). Već dva dana kasnije HKDS je organizirao sastanak za čelnike stranaka koje djeluju na području vukovarske općine zbog dogovora o smirivanju situacije. Na sastanak se ne odazivaju SDS i Slavko Dokmanović koji je bio predsjednik SO (skupštine općine) Vukovar, kandidat SKH – SDP-a, po zanimanju inženjer. Rodom je iz Trpinje, a potpisnik je Deklaracije o autonomiji Srba u Hrvatskoj. Bio je izabran u Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj. Potkraj srpnja 1991. povukao se sa spomenute pozicije.

Polovicom kolovoza 1990. započele su pripreme za obranu Iloka i okolice, a prvo oružje stiglo je oko dva i pol mjeseca kasnije. Bilo je to naoružanje od samo desetak pušaka. Nedostatak kvalitetnog naoružanja, kao i naoružanja općenito, bio je jedan od presudnih faktora u nemogućnosti kvalitetne obrane grada Iloka u vremenima prije protjerivanja Iločana i mještana okolnih sela iz njihovog kraja. U kolovozu sljedeće godine pripadnici ZNG-a nabavljaju novo oružje i raspolažu s oko 250 automatskih pušaka za Ilok i okolna mjesta.

Ilok i iločki kraj 1991. godine

Sredinom travnja 1991. Izvršni savjet Gradske zajednice Ilok donio je važnu odluku o tome kako je nužno formirati i imenovati stožer za obranu mjesta. „Pojedini građani, samoinicijativno, različitim kanalima nabavljaju oružje, a u radionicama izrađuju mine i bombe.“ Idućeg mjeseca isti taj stožer donio je važnu odluku koja se ticala blokade Iloka. Dana 2. svibnja 1991. u Borovu Selu srpski su teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca (redarstvenika). U to vrijeme u Ilok je došla vijest o tome kako četnici iz Srbije spremaju napad na Ilok. Upravo to je bio razlog za donošenje odluke o blokadi Iloka. Blokade su postavljene na ulazu u Ilok iz pravca Šida, Neština, a blokiran je i most 25. maj. Pet dana kasnije most su blokirale snage JNA svojim tenkovima, a u pomoć im pristižu i ratni brodovi na rijeci Dunav.

Važno je napomenuti kako su u Ilok početkom lipnja došle snage Zbora narodne garde (ZNG), točnije, satnija. Malović navodi podatak o 110 pripadnika satnije na čelu sa zapovjednikom Ivanom Grbavcem zvanim Kobra. Oni se smještaju u bazi Principovac koja će kasnije biti česta meta vatrenih napada od strane JNA. Nešto manje od mjesec dana kasnije, 8. srpnja 1991., na mostu 25. maj dolazi do napada JNA na vozilo iločke policije. Pogiba Goran Štipak rodom iz Šarengrada, a trojica njegovih kolega bivaju ranjeni. Malović navodi kako su ta trojica bila Darinko Papak iz Iloka, Željko Malekinušić iz Opatovca i Đuro Lukšić iz Ilače. Isti dan ostao je zapamćen u novijoj hrvatskoj povijesti po tome što je tada Zoltan Hadrava uništio prvi neprijateljski tenk u Domovinskom ratu. Zoltan Hadrava bio je Iločanin u sastavu ZNG-a (kasnije Tigrova). Dan poslije događa se napad zrakoplova JNA na bazu ZNG-a na Principovcu. Dvojica vojnika su ranjeni, a dvojica pogibaju.

Potkraj srpnja događaju se dva napada na Ilok. JNA i hrvatske snage u čestim su sukobima, a situacija je svakim danom sve napetija. Nekoliko dana nakon drugog napada na Ilok (2. kolovoza 1991.) snage JNA zauzele su bazu Principovac u kojoj su do tada bile snage ZNG-a. Baza Principovac nalazi se na povišenom području nedaleko grada Iloka te pruža izvrstan pregled na sam grad i neposrednu okolicu što je bilo od velike važnosti za ZNG, ali i za JNA čije snage su je preuzele. Napeta situacija na području cijele općine Vukovar u to vrijeme dovela je do toga da je Ilok već sljedeći mjesec ostao spojen samo jednim prometnim pravcem s ostatkom slobodnog teritorija Republike Hrvatske što daje jasnu predodžbu o tome da se vojno – politička situacija iz dana u dan naglo zaoštravala. U takvoj situaciji Ilok je u sve težem položaju i postaje vidljivo da će se zbog svoga položaja na samom istoku Hrvatske uskoro naći u izolaciji od ostatka Hrvatske ukoliko se nešto ozbiljnije ne promijeni. Potkraj mjeseca (24. rujna 1991.) te prognoze se ostvaruju, a Ilok ostaje u totalnoj teritorijalnoj blokadi. Od tog trenutka Ilok više nije povezan niti jednim prometnim pravcem sa slobodnim teritorijem Hrvatske. Na područje Iloka krajem rujna došli su i promatrači Europske zajednice koji su mještanima savjetovali odlazak u progonstvo koji će se dogoditi nekoliko tjedana kasnije.

Situacija početkom listopada takva je da su prepiranja JNA i hrvatskih snaga sve češća. Dana 2. listopada 1991. JNA je dala ultimatum o potpunom razoružanju (predaji naoružanja). Jedan od zahtjeva je i vraćanje tenka T-55 koji su hrvatske snage zarobile u borbama kod Tovarnika, a koji je krajem rujna dovezen na područje Iloka.  Dva dana kasnije, 4. listopada 1991. ta predaja tenka se dogodila, ali su prije toga hrvatske snage tenk onesposobile za daljnju borbu. Time su htjeli dobiti na vremenu jer tenkom se nisu mogli koristiti za obranu grada zbog nedostatka streljiva za njega. Situacija je svakim danom sve napetija što je vidljivo i 6. listopada kada se događaju minobacački napadi na Lovku kod Iloka. Isti taj dan ostao je upamćen kao dan kad je oko 2 500 žena otišlo k mostu 25. maj s bijelom zastavom tražeći mir. Do mira nije došlo jer egzodus stanovnika Iloka i okolice dogodio se nakon nešto više od deset dana poslije spomenutog događaja.

Dana 12. listopada 1991. donesena je odluka o održavanju referenduma na području Iloka. Dan kasnije referendum je održan, a na njemu se 71 % građana izjašnjava protiv predaje JNA. Za odlazak u progonstvo izjašnjava se 76 % građana. Iz ovoga je vidljivo kako se hrvatski narod na području Iloka i okolice nije želio prepustiti snagama JNA, ali je odlučio da bi se odlaskom u progonstvo moglo spasiti mnoge nevine živote. Samo dan nakon održavanja referenduma u Šidu (Vojvodina) potpisan je Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika Iloka i susjednih mjesta. Sporazum je potpisan uz prisutnost generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i triju predstavnika Europske misije.

Dan 17. listopada 1991. dan je koji će zauvijek ostati urezan u sjećanja građana Iloka i okolice, ali i njihovih potomaka. Uz prisutnost promatrača Europske zajednice dogodila se predaja oružja snagama JNA, a sve to prema unaprijed dogovorenim pravilima. Toga dana 65 policajaca zadržalo je svoje oružje kako bi pratilo kolonu ljudi koji su napuštali Ilok. Iz grada Iloka, prema procjenama, prognano je između šest i deset tisuća ljudi. Batorović i Kraljević navode podatak kako je u Iloku početkom listopada 1991. bilo oko 15 000 ljudi, od kojih su više od dvije trećine prognanici. Snage JNA svoje su tenkove usmjerile prema koloni prognanika, a istovremeno su vojnici JNA pregledavali sve prognanike prije odlaska iz grada. Odmah po odlasku konvoja iz grada u njega dolaze okupatorske snage. Započinje pretres kuća. Jedan manji dio stanovnika odlučio se za ostanak u Iloku. Bili su to uglavnom stariji i nemoćni ljudi, a s njima je ostalo i ponešto mlađih ljudi koji su se ostali brinuti o njima. Svi oni redovito su pljačkani i maltretirani. Sve vojno sposobne osobe tjerane su na prisilno vojačenje u snage JNA i tako, zapravo, tjerane na borbu protiv vlastitog naroda. Batorović i Kraljević navode podatak kako su kuće Hrvata koji su ostali u okupiranom Iloku bile označavane bijelim krpama, a Hrvati su na rukavima morali nositi bijele vrpce. Procjenjuje se da se nakon progona stanovnika Iloka i okolice u grad uselilo oko 2 500 Srba, tzv. Miloševićevih kolonista. Važno je napomenuti kako su to, uglavnom, bili Srbi s područja zapadne Slavonije. Malović spominje kako je dana 18. listopada 1991. obavljen i prvi od sedam pretresa samostana u Iloku. Za vrijeme opsade bit će šest vojnih i jedan policijski pretres. Dan kasnije, 19. listopada Malović je posjetio šarengradsku crkvu koja je tada već bila opljačkana i devastirana. Slična situacija nastavlja se kroz čitavo razdoblje okupacije područja grada Iloka i okolice.

DRUGI DIO

Situacija nakon odlaska u progonstvo

Prognani Iločani, ali i mještani okolnih sela s područja općine Vukovar nalazili su se diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu. Velik broj ljudi odlazi u Zagreb. Neki prognanici otišli su na područje Hrvatskoga primorja, a manji broj odlazi u Podravinu ili ostaje u slobodnom dijelu Slavonije. Ubrzo nakon odlaska u progonstvo preko tisuću prognanika odlučuje se na odlazak na hrvatska ratišta i aktivno sudjeluje u obrani Hrvatske od strane agresorske vojske.

Prema dostupnim podatcima na području od Iloka do Tovarnika i Sotina prije egzodusa živjelo je 11 444 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Nakon egzodusa ostalo ih je oko 3 700. Oko 400 osoba je likvidirano, a njih oko 300 odvedeno u koncentracijske logore. Nestalo je pedesetak osoba. Crkva svetoga Ivana Kapistrana spomenuta u prvom podnaslovu ovoga rada u tri je navrata oštećivana. Dva oštećivanja dogodila su se u travnju, a jedno u srpnju 1993. godine. Sva tri oštećenja dogodila su se za vrijeme progonstva većine Iločana i mještana okolnih naselja. Upravo to je dokaz jednom od nebrojnih nepotrebnih napada agresorskih snaga na vjerske objekte hrvatskih rimokatolika kojih je u to vrijeme u Iloku jedva i bilo.

Važno je napomenuti kako je potpisivanje sporazuma u Erdutu, (12. studenog 1995.), tzv. Erdutskog sporazuma, označilo početak provođenja mirne reintegracije okupiranog područja (Baranje, dijela istočne Slavonije i zapadnoga Srijema) u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje spomenute reintegracije službeno je započelo 15. siječnja 1996., a završilo na isti datum dvije godine poslije. Toga dana i grad Ilok vraćen je u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske sa svom svojom okolicom spomenutom u ovom radu. Cijeli proces odvijao se pod budnim okom posebne Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji pod nazivom UN Transitional Authority in Eastern Slavonia (UNTAES). Jedna od glavnih i ključnih osoba te uprave bio je Jacques P. Klein, američki general.

Događanja u Bapskoj, Šarengradu i Mohovu do odlaska u progonstvo

U Bapskoj je organiziranje seoskih straža započelo u kolovozu 1990. godine. Iduće godine događaju se velike promjene za Bapsku. U Bapsku su, kao i u Ilok, početkom lipnja 1991. godine došle snage ZNG-a (12 pripadnika). Desetak Bapčana pristupilo je sastavima ZNG-a, a njih dvadesetak uključilo se u sastav MUP-a. Nešto više od tri mjeseca poslije, potkraj rujna iste godine, Bapska se našla u potpunoj izolaciji. Tada je stigao ultimatum od majora Barjaktarevića o tome da se preda naoružanje ili će selo biti napadnuto. Bapčani su se odlučili na borbu protiv agresora. Kasnije se pokazalo da je za obranu mjesta nedostajalo ljudstva, ali prvenstveno kvalitetnog naoružanja. Dana 4. listopada 1991. oko pola sata iza podneva započeo je tenkovsko-topovski napad na Bapsku iz pravca Šida. Nakon njega uslijedio je i pješački napad. Već idućeg dana uslijedio je novi topnički napad nešto slabijeg intenziteta, a nakon njega slijede povremena topnička granatiranja Bapske. Tri dana prije odlaska Bapčana u progonstvo s Iločanima i ostalim stanovnicima tog kraja četnici su upali u selo i ubili nekoliko ljudi.

Prvi stanovnik Šarengrada koji je poginuo u obrađenom razdoblju bio je već spomenuti Goran Štipak, pripadnik iločke policije koji je ubijen prilikom incidenta na mostu 25. maj 8. srpnja 1991. godine. Mjesec dana prije njegove pogibije u selo su došle snage ZNG-a, kao i u Ilok i Bapsku. Četiri mjeseca poslije, početkom listopada (4. listopada1991.), u isto vrijeme kada i u Bapskoj, započeo je napad agresora na Šarengrad. Prvoga dana napada poginule su tri osobe, a ubrzo počinje evakuacija stanovništva koje u tom trenutku u većem broju odlazi na područje grada Iloka u nadi da će se ubrzo moći vratiti svojim kućama te da neće morati trajno napuštati sve ono što su godinama stvarali. Dana 17. listopada 1991. ti će prognanici zajedno s ostalima s područja Iloka morati napustiti okupirano područje i na duže vrijeme zaboraviti na povratak u svoje domove.

U Mohovu su na obali Dunava prve straže postavljene već nakon posjeta Vojislava Šešelja Borovu 1989. godine. Tu zadaću održavanja straže obavljalo je oko 40 pripadnika ZNG-a i oko 15 pripadnika Narodne zaštite (NZ) koju je osnovao HDZ. Takva situacija ostat će u selu sve do sredine listopada 1991., a 17. listopada stanovnici Mohova odlaze u konvoju s područja grada Iloka, kao i već spomenuti stanovnici Bapske i Šarengrada, ali i okolnih mjesta. Četvorica mještana Mohova ostala su braniti svoje selo do veljače 1992. godine. Jedan od njih uspio se kasnije domoći slobodnoga teritorija Hrvatske, a ostala trojica završila su u logoru u Beogradu.

Još poneka riječ o progonstvu

Podatak iz Vladinog ureda za prognanike od 22. veljače 2001. godine govori o 6 258 registriranih prognanika, a od toga: 3 824 iz Iloka, 1 398 iz Bapske, 807 iz Šarengrada i 229 iz Mohova. Od 1994. godine Vladin ured izdao je nekoliko podataka o registriranim  prognanicima. Svaki od njih, kako bi vrijeme odmicalo, pružao bi drugačije i potpunije podatke. Očito da je bila riječ o zahtjevnom poslu popisivanja prognanika koji su se razišli diljem Lijepe naše, ali i inozemstva. Uz navedeno, treba uzeti u obzir i naknadna protjerivanja malobrojnoga preostalog stanovništva iz Iloka i okolice, ona nakon 17. listopada 1991. godine. Prvi poznati povratnik u grad Ilok bio je fra Ferdo Posavec koji se u Ilok vratio tek 10. prosinca 1996. godine.

„Zakonom o novom teritorijalnom ustrojstvu Republike Hrvatske“ 1992. Ilok dobiva status grada s naseljima Bapska, Mohovo i Šarengrad. Što se tiče politike vodećih grupa grada Iloka koje su djelovale u progonstvu, važno je navesti neke podatke. Prvi mandat gradskoga vijeća grada Iloka trajao je od 1993. do 1997. godine.  Dana 19. travnja 1993. održana je konstituirajuća sjednica gradskoga vijeća grada Iloka. Za predsjednika je izabran Vlatko Čobanković. Gradonačelnik grada Iloka u progonstvu, ali i nakon povratka iz progonstva bio je Stipan Kraljević. On je ujedno obnašao i ulogu predsjednika Zajednice prognanika Republike Hrvatske.

Većina prognanika odluku o početku procesa mirne reintegracije početkom 1996. godine dočekalo je u progonstvu. Dvije godine kasnije, na dan povratka njihovoga kraja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske mnogi od njih mogli su se vratiti toliko dugo neprežaljenim kućama i načinu života koji su živjeli u svom kraju do odlaska u progonstvo. Što se tiče progonstva, valja spomenuti jednu od najznačajnijih osoba tijekom cijeloga tog razdoblja iločke povijesti iz redova svećenstva – Marko Malović jedini je katolički svećenik koji je ostao u Podunavlju i Iloku svih godina okupacije.

Zaključak

Gledajući i proučavajući primjer Iloka i njegove okolice neposredno prije kompletne okupacije tog područja možemo jasno vidjeti kako se vojno-politička situacija između JNA i hrvatskih snaga na tom području iz dana u dan zaoštravala. Ilok je mjesto koje se nalazi na samom istoku Hrvatske u vrlo nezgodnom položaju za mogućnost ozbiljnije obrane od znatno nadmoćnijih snaga JNA. Mogućim rušenjem mosta 25. maj Ilok bi možda dobio koji dan vremena više za pokušaj stvaranja neke vrste obrane, ali u konačnici bi situacija bila ista, ako ne i gora uzevši u obzir to da bi se u tom slučaju odnosi s JNA time dodatno pogoršali, odnosno zaoštrili. Ilok je s istočne i južne strane okružen Vojvodinom iz koje bi snage JNA također bez većih problema mogle napasti Ilok. Nakon potpune izolacije Iloka od ostatka slobodnoga teritorija Republike Hrvatske postalo je jasno da je samo pitanje dana i sata kada će Ilok biti okupiran od strane JNA te kada će početi proživljavati sve ono što su neka mjesta proživljavala prije njega (prazne i opljačkane domove koje su redovito pretresali i uništavali okupatori).

Osim nepovoljnoga položaja Iloka za obranu od napada JNA i okupacije, jednu od presudnih uloga u nemogućnosti obrane grada odigrale su još tri važne stvari. Kao prvo, u Iloku je u cijelo vrijeme neposredno prije okupacije samog grada vladala nestašica lijekova i kirurga. Grad je raspolagao sa samo dvojicom liječnika koji bez pomoći kirurga i potrebnih lijekova nisu mogli bitnije pomoći ljudima u Iloku i okolici u teškim vremenima. Drugo, u Iloku je bio evidentan nedostatak adekvatno pripremljenih ljudi za kvalitetno organiziranje obrane grada. Poneki sposobni pojedinci nisu mogli napraviti mnogo toga bez potpore. Treće, Ilok se nije mogao braniti naoružanjem koje je imao. Nedostatak kvalitetnoga naoružanja sigurno je jedan od presudnih faktora relativno brze okupacije grada od strane JNA. JNA je svoje zalihe naoružanja stekla dobrim dijelom oduzimanjem naoružanja teritorijalnoj obrani jugoslavenskih republika, a isto tako je imala kvalitetne zalihe naoružanja u svojim rukama i neovisno o tome. Uzmimo za primjer samo to da Iločani nisu imali niti jedan jedini tenk kojim bi branili svoje mjesto, dok su ih snage JNA imale dovoljno da okupiraju ne samo Ilok, nego i mnoga druga područja Hrvatske. Tenk kojeg su hrvatske snage otele snagama JNA u borbama kod Tovarnika u rujnu 1991. godine nije bitnije mogao promijeniti stanje jer za njega, u tom trenutku, hrvatske snage nisu imale adekvatno naoružanje. Kada vidimo taj primjer nepotrebno je nabrajati one koji se tiču vojnih zrakoplova, riječnih brodova, topničkoga naoružanja itd. Evidentno je da je JNA, u spomenuto vrijeme, imala kvalitetnije naoružanje od branitelja Iloka, ali i većine hrvatskih branitelja. Želja, hrabrost i domoljubni naboj uvelike su pomogli hrvatskim braniteljima da obrane Hrvatsku od na papiru mnogo jačeg neprijatelja. Ilok je odlaskom stanovnika grada i okolnih mjesta u progonstvo spasio mnoge nevine živote od kojih mnogi vrlo vjerojatno ne bi bilo pošteđeni da su se Iločani 13. listopada 1991. na referendumu odlučili za ostanak u svome gradu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.