Šime Letina: BLEIBURG JE GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM

Uvod u bleiburšku tragediju

U razdobljima svoje mučne i slavne povijesti hrvatski narod je iskusio sva moguća zla i ispio punu čašu gorkog pelina. U dugom hodu svoje Golgote bio je otvoreno izazivan i nemilosrdno proganjan i ubijan. Uz sve to, u prošlom stoljeću dvaput je strgao višegodišnje lance, u koje su ga, uz pomoć stranaca i malog broja domaćih političkih sanjara, bili prikovali tvorci i sljedbenici prve i druge Jugoslavije i dvaput proglasio svoju državu Hrvatsku. Prvi put 1941., a drugi 1990. godine. Oba puta je odlučno posvjedočio da hoće i može ostvariti svoju nacionalnu državu. S izuzetkom malog broja Hrvata, koji su slijedili vlastite ideološke zablude, bio je jedinstven i odlučan. U njegovom odlučnom htijenju za stvaranjem države nije bilo ni trunka osvete nad domaćim tlačiteljima ni stranim osvajačima. Hrvatskom čovjeku, posebno radniku i seljaku, bilo je stalo jedino do slobode i vlastite države. Ideologija ga nije zanimala.

Zahvaljujući Stjepanu Radiću, hrvatski seljak je 1941. godine “aktivno i masovno učestvovao u stvaranju hrvatske države, nasuprot službenoj jugoslavenskoj politici Hrvatske seljačke stranke (…) Ustaški pokret bio je jedina politička organizacija općeg hrvatskog značaja, koja je neposredno prije Drugog svjetskog rata u programu imala za cilj ostvarenje hrvatske države. Za razliku od državotvornih hrvatskih ustaša, “hrvatski komunisti su još davno prije Drugog svjetskog rata u omalovažavanju hrvatske borbe za nacionalno oslobođenje prihvatili ideju zajedničke države sa Srbima i rješavanje hrvatskog pitanja prepustili Srbima.” (Jubilarni Zbornik, Hrvatska revija, Jure Petričević: Pogled na hrvatsku budućnost, str. 1-2.)

Svoju odlučnost u uspostavi države i iskazanu ljubav prema Domovini Hrvati su skupo platili već tokom Drugog svjetskog rata, a još više koncem rata u Titovoj Jugoslaviji i početkom devedesetih godina u Domovinskom ratu, braneći novo uspostavljenu državu. U samom početku uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. pripadnici jugoslavenske vojske uz pomoć četnika i njihovih saveznika Talijana, na povlačenju iz Hrvatske u Srbiju, počeli su vršiti strašne pokolje nad nevinim katoličkim i muslimanskim stanovništvom. Tako su u blizini Dervente od 11. do 13. IV. 1941. ubili 17 civila Hrvata, među kojima je bilo 5 žena. Na putu od Popova i Hrasna do Čapljine ubili su 25 i ranili oko 150 Hrvata, a među žrtvama je bilo žena i djece. Njihov glavni cilj je bio pobiti što više državotvornih Hrvata i srušiti novo uspostavljenu hrvatsku državu. S tom je nakanom dr. Stevan Moljević, srpski advokat iz Banja Luke i jedan od glavnih četničkih ideologa, izradio plan “Homogena Srbija” u kojem je iznio četnički program o granicama, društvenom poretku i vanjskoj politici Velike Srbije u obnovljenoj Jugoslaviji. Taj njegov plan trebalo je ostvariti masovnim ubojstvima Hrvata koji su bili za NDH. U to vrijeme nije bilo ni Jasenovca ni “ustaških zločina”, s kojima su kasnije četnici i partizani pokušali opravdati svoje zločine nad nedužnim hrvatskim stanovništvom.

Krajem siječnja 1943. četnici su u Dalmaciji, uz pomoć partizana, upali u sela Kijevo, Kosor, Maovice, Vrliku, Ružić, Otavice, Gradec i Kričke i ubili više od 100 Hrvata i pri tom silujući žene i djevojke. Hrvata Niku Blaževića, starog 68 godina, nabili su na kolac i pekli na vatri dok nije izdahnuo. U Otavicama su starca Iliju Meštrovića, strica poznatog kipara Ivana Meštrovića, i njegovu suprugu žive bacili u zapaljenu kuću. Početkom veljače 1943. četnici su u nekoliko sela oko Imotskog palili kuće, silovali djevojke i starije žene i zaklali 32 Hrvata.

Partizansko-komunistički zločini

Ulazak njemačkih trupa u Jugoslaviju 6. travnja 1941. nije previše uzbuđivao ni smetao jugoslavenske komuniste. Dok je Moskva šutjela i oni su šutjeli. Tek dva mjeseca kasnije, 22. lipnja 1941., kada je Hitler napao Sovjetski savez, pripadnici Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom, na Staljinov poziv, podigli su tzv. ustanak “protiv stranih okupatora” i nazvali ga antifašističkim ustankom. Bio je to u stvari jugokomunistički ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskog naroda, koji se slobodnom voljom izjasnio za svoju državu. Tito i ideološki pripadnici njegovog partizanskog pokreta, po uzoru Staljina, javno su isticali termin antifašizam kao sredstvo za pridobivanje dobrovoljaca u svoj pokret. Iako su se vladali puno gore od fašista, koristili su riječi “antifašist” i “antifašistički” kako bi svoje ideološke protivnike i neprijatelje, posebno borce za NDH, koja je bila na strani Osovine, lakše proglasili fašistima i tuđim slugama. Očito je da njihov partizanski pokret ni njihovo tzv. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja (AVNOJ) nisu imali nikakve veze s antifašizmom, jer je njihov cilj bio uspostaviti komunističku i antidemokratsku Jugoslaviju. Činjenica je također, da se pripadnici komunističke partije, na čelu s Titom, nakon “pobjede” i dolaska na vlast, u razdoblju od 1945. do 1990., nisu nazivali antifašistima, nego komunistima. Tek koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina, jer im je odgovaralo, ponovo su oživjeli svoj antifašizam, pa su svojoj partiji Savez komunista Hrvatske (SKH) dali novo ime Stranka demokratskih promjena, a malo kasnije su je nazvali Socijaldemokratska hrvatska partija. Očito je da taj njihov antifašizam, koji i danas Titovi sljedbenici nameću Hrvatima, nikad nije bio, niti je mogao biti, pravi i demokratski antifašizam, već druga strana medalje jugokomunističkog terora, kojeg su se Hrvati riješili devedesetih godina rušenjem Titove i Miloševićeve velikosrpske Jugoslavije.

Tokom cijelog drugog svjetskog rata Titovi partizani se nisu upuštali u otvoreni oružani sukob s pripadnicima oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Umjesto otvorene borbe s ustašama i legitimnom vojskom domobranima, jednako kao i četnici, upadali su u nezaštićena hrvatska mjesta i prisiljavali goloruke ljude na suradnju s njima. Mještane koji su im se odupirali na licu mjesta bi streljali i opljačkali im imovinu. Zarobljenike su nemilosrdno i na zvjerski način masakrirali. U Zagreb su često stizale šokantne vijesti o partizanskim pokoljima u mjestima u kojima nije bilo ustaša. “Kad se je tijekom drugog svjetskog rata opća nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke vijesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične ‘reliquiae reliquviarum olim inelyti regni Croatiae’ (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljestva hrvatskog).” (Shp. bizhat.com/ D. Crljen.html.; ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini.)

Situacija se iz dana u dan mijenjala. Bilo je očito da će Njemačka izgubiti rat, a “sastanak predstavnika triju savezničkih velesila na Jalti od 4. do 11. veljače 1945. jasno je govorio da će nestati hrvatska država, koja će biti uklopljena u Jugoslaviju. Postavljalo se pitanje što učiniti?” (Kazimir Katalinić: Od poraza do pobjede, povijest hrvatske političke emigracije, 1945-1990, sv. I. 1945-1959, str. 43.)

Hrvatska, nažalost, nije imala velikih izbora. “Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.”

Nadbiskup Stepinac je želio da dr. Vlatko Maček preuzme tu odgovornost, ali je Maček to glatko odbio, vjerojatno svjestan činjenice da bi ga jugokomunisti zbog toga mogli objesiti. (Citat je preuzet iz predavanja prof. Crljena).

Hrvatsko povlačenje

Odlukom Hrvatske državne vlade 6. svibnja 1945. počelo je povlačenje iz Zagreba. Nekoliko stotina hrvatskih vojnika i civila napustili su Zagreb i preko Slovenije krenuli u tuđinu s nadom da će napuštanjem domovine izbjeći partizanski nož i metak.

Zajedno s njima je bila i skupina vojnih i civilnih izbjeglica iz Crne Gore, pristaše dr. Sekule Drljevića, velikog borca za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru i nekadašnjeg političkog suradnika Stjepana Radića. “U poruci koju je uputio crnogorskoj vojsci u ožujku 1945. godine dr. Drljević kaže: “Našli ste se na području Nezavisne Države Hrvatske u ratu većem od svih koji je ikad vodio rod ljudski. Dala vam se prilika, da neposredno osjetite toplinu prijateljstva hrvatskog naroda i njegovog velikog Poglavnika prema crnogorskom narodu i njegovoj državnoj slobodi. Borit ćete se rame uz rame s junačkom hrvatskom vojskom protivu zajedničkog neprijatelja. Dobili ste mogućnost da se takmčite s hrvatskim junacima.” (Jubilarni Zbornik, Hrvatska revija, Danjel Crljen: Jubilej Genocida – Povod novih inzultacija, str. 310.)

Dr. Sekula Drljeviaća i njegovu suprugu četnici su ubili u Sloveniji prilikom povlačenja. U svojoj knjizi “Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske” Milan Basta naziva dr. Drljevića izdajicom i likuje nad njegovom smrću: “Sekula Drljević je uspeo pobeći preko granice. Sklonio se u jednu bolnicu u Celovcu. Ali ga je ubrzo tamo sustigla četnička osveta. Zaklali su ga u toj bolnici zajedno sa njegovom ženom.” (Isto).

O Bastovoj knjizi prof. Crljen je napisao: “Knjiga Milana Baste plod je disey-evski razbuktale imaginacije s mračnom pozadinom vampirskih ‘dostignuća’ legendarnog transilvanskog grofa Drakule (…) U toj odioznoj mutljagi difamacija, podlih napadaja, bljutavština treba gustim rešetom loviti crnca istine, koju opet valja drugim vrelima provjeravati, jer što god Basta kaže, ako nije čista laž, vrlo joj je nalik.” (Isto)

Na putu kroz Sloveniju prema Austriji Hrvati su nailazili na grupice slovenskih partizana i bugarske vojske. U želji da izbjegnu daljnja krvoprolića i ublaže patnju hrvatskih civila, predstavnici hrvatske vojske su bili prisiljeni pregovarati sa slovenskim partizanskim predstavnicima i tražiti propusnicu za slobodan put do Austrije . U tim pregovorima hrvatski predstavnici su nastupali hrabro i dostojanstveno. Od svojih neprijatelja i protivnika nisu tražili milost, već pravdu i poštivanje međunarodnih zakona. To hrvatsko dostojanstvo dobro se uočava iz riječi koje je prof. Crljen, kao jedan od hrvatskih predstavnika, uputio trojici partizanskih pregovarača, među kojima je Emilija Gabinec, tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora, imala glavnu ulogu: “Zapovjedništvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe”. (Citat je preuzet iz predavanja prof. Crljena, Istina o Bleiburgu)

Na Crljenovu izjavu Gabinac je odgovorila da oni u Celju o tome ne mogu donijeti odluku već da se moraju savjetovati sa zapovjedništvom u Ljubljani, ali da za to trebaju malo više vremena. Hrvatski odgovor je bio da Hrvati nemaju vremena za čekanje i da će ići dalje, bez obzira na partizansku odluku. Nakon toga Gabinac je tražila kratku stanku i s dvojicom svojih pregovarača napustila je dvoranu. Nakon četvrt sata ponovo se vratila s kratkim tekstom u kojem je stajalo da se daje “slobodan sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo…” (Isto) Taj tekst je prva potpisala Emilija Gabinec u ime partizanske strane, zatim u ime Hrvata generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca. (Crljen ističe da je orginalni tekst predao Vinku Nikoliću radi objave u Hrvatskoj reviji, ali da je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku).

Predvečer 14. svibnja hrvatski vojnici i mnoštvo civilia stigli su u Austriju i odlučili provesti noć na otvorenom polju blizu malog austrijskog gradića Bleiburga, koji je bio pod kontrolom Engleza. Prema prof. Crljenu istu je večer jedan hrvatski časnik otišao u engleski stožer da upozna engleske predstavnike o namjerama Hrvata da se predaju Englezima, te da mu je u stožeru rečeno da će sljedeći dan u 10 sati ujutro hrvatske predstavnike primiti engleski general Scott.

Prof. Kazimir Katalinić u I. dijelu svoje spomenute knjige, navodeći ratni dnevnik 38. irske pješačke brigade od 14. svibnja, o posjetu hrvatskog časnika piše: “Negdje oko 21 sat hrvatski časnik za vezu stigao je u ovaj stožer i dao sljedeću izjavu stožernom brigadiru: Postoje dvije naoružane skupine Hrvata, obje se sastoje otprilike od po 100.000 ljudi, koji pokušavaju proći pored Bugara i Jugoslavena, te se predati britanskim snagama. Oni žele izbjeći Titov režim i svejedno im je u kojoj zemlji završe. Uz te dvije naoružane skupine također ima nekih pola milijuna civila (žena i djece.)” (I. dio, str. 46.). Katalinić navodi da je ovaj dokumenat objavljen u časopisu Politički zatvorennik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, god. IX., br. 83, veljača 1999., 51.)

Teški i mučni pregovori

Sljedećeg dana na pregovore su otišli zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Daniel Crljen. Dočekao ih je engleski general Patrick Scott. Razgovori su bili teški i mučni. Čim su ušli u Scottov ured general Herenčić mu je dao do znanja da dolaze po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske s namjerom da se hrvatska vojska i civili, predaju i stave pod zaštitu engleskih oružanih snaga. General Scott mu je odgovorio: “Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile”. Na to mu je general Herenčić rekao da su partizani u očima Hrvata razbojnici, a Scott mu je oštro uzvratio da su to njihovi saveznici. U razgovor umješao prof. Crljen i rekao: “Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država”. Herenčić insistira: “Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj”. Englez odbija tvrdo: “Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila”.

Scott nije popuštao i na koncu im je rekao da će dvojica od njih u njegovom prisustvu morati razgovarati s dvojicom partizanskih predstavnika. Odlučeno je da to budu Herenčić i Crljen. Nakon toga general Scott je u ured pozvao dvojicu partizana. Jedan od njih je bio arogantni Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar, koji je odmah iznio uvjete i od Hrvata drsko zahtjevao: “Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor”. (Gornji citati su preuzeti iz teksta prof. Crljena)

General Herenčić mu je odgovario da je to nemoguće izvršiti u roku od jednog sata i traži 24 sata vremena. Basta to kategorički odbija. Na to general Scott predlaže 2 sata, ali mu Basta odgovara da je i to previše. Na Crljenovo traženje Basta je pristao da ultimativno vrijeme počne tek kad se hrvatski pregovaraci vrate zapovjednicima hrvatske vojske. To je bila jedina Bastova koncesija. Time su ti tužni i za Hrvate kobni razgovori bili završeni. Razišli su se bez pozdrava, a nakon toga počelo je partizansko divljanje i klanje.

Partizansko mučenje i ubijanje hrvatskih ratnih zarobljenika na kriznim putovima

Bleiburški pokolj

U bivšoj Jugoslaviji hrvatsku povijest su pisali neprijatelji Hrvatske i hrvatskog naroda. O Bleiburgu i partizansko-komunističkim zločinima Hrvati nisu smjeli pisati ni javno govoriti. No, zato se naveliko pisalo i govorilo o ustaškim zločinima. Njih su jugoslavenski i velikosrpski povjesničari neprestano isticali i uveličavali. No, ono što nisu mogli ni smjeli raditi Hrvati u domovini, radili su, koliko je to bilo moguće, pripadnici hrvatske političke emigracije u slobodnom svoijetu. Oni su se sjećali svojih mrtvih. Uz tiskanje knjiga i članaka o Bleiburgu, svake godine u mjesecu svibnju su se okupljali u malom austrijskom mjestu Bleiburgu kako bi iskazali poštovanje hrvatskim žrtvama i o njima upoznali slobodni svijet.

U knjizi Bleiburg: uzroci i posljedice, koju je priredio prof. Vinko Nikolić u izdanju Knjižnice Hrvatske Revije 1988., objavljen je tekst Nikole Mulanovića, preživjelog hrvatskog vojnika i dugogodišnjeg političkog emigranta, pod naslovom “Nas su ubijali komunisti”. U njemu je Mulanović opisao mučenja i ubijanja hrvatskih zarobljenika, nakon propalih pregovora.
Evo što je napisao: “15 svibnja dolazi do komešanja. Svuda se osjeća život. Konačno idemo Englezima (…) Krećemo postrojeni i bacamo jedan po jedan oružje, puške, strojnice, samokrese, bombe (…) Gomila je ogromna i pored nje stoje engleski vojnici… Sprovode nas. Tako je išlo niz kilometara do jednog raskrižja, koje će mi uvijek ostati u očima. A tada ugledah partizane. Pogledom tražim Engleze, ali njih više nema. Nestali su… Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo. Je li to moguce?! Izdani smo! Prevareni smo! (… ) Svi znamo što nas čeka. Čeka nas užas. Njegove pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: bit će užasno. I užas je odmah počeo (…) Kreće se dalje… Koloni se ne vidi ni početak ni kraj … Pješači se, pješači i pješači u pravcu Maribora. Jedinice koje nas prate, mijenjaju se. Umorne odlaze, a svježe dolaze. A mi uvijek idemo … Bilo je ljudi koji su padali. Nisu dalje mogli … Naši sprovodnici su se smijali i govorili nam: ako ne možemo dalje da sjednemo u jarak … I kome je bilo dosta života, sjeo je. Za uvijek.” (Bleiburg: uzroci I posljedice, Munchen — Barcelona, 1988., str. 122-123.)

U istoj knjizi, u članku pod naslovom “Jedno sjećanje na hrvatski križni put”, mlada Hrvatica Danica K. ukratko je opisala sjećanje na muke svoga oca, koji je srećom preživio Križni put. “Bila sam sasvim malena kad nam se otac vratio iz rata, u kojem je sudjelovao kao domobran od 1941. do 1945… Bile su to strašne stvari. Evo što nam je pričao. I on i njegov brat bili su zajedno u ratu kao domobrani. Brat mu je u povlačenju stradao (…) Otac koji je doživio svršetak rata, prošao je svu tragediju izručenja i potom križni put do rumunjske granice. Nakon što su ih Englezi izručili natrag partizanima, nastupilo je razoružanje i oduzimanje svih predmeta. Otac je ipak uspio sačuvati vjenčani prsten, sat i naliv-pero, sakrivši ih dobro uza se. Bili su to teški trenutci poniženja, no ono najgore je tek slijedilo.

Započeo je križni put, koji mnogi nisu preživjeli. Nakon nekoliko dana pješačenja, njihova skupina bila je određena za streljanje. I već su ih vodili na stratište. Onda je u posljednjem momentu došao neki partizan na konju i rekao onome drugome, koji ih je vodio, da se radi o zabuni, tj. da nije trebalo dovesti te, nego drugu skupinu. Tako su oni ostali na životu, a drugi su otišli u smrt. Nastavili su put pješice kroz sjevernu Hrvatsku. Na putu su se događale tragične scene, kojima je otac bio svjedokom. Izmoreni, gladni, žedni, došli su u neko selo, blizu bunara. Bilo je zabranjeno prići bunaru i piti vodu. Neki su bili toliko žedni, da se nisu mogli svladati i prišli bunaru. Partizanski pratilac ih je sve na licu mjesta postrijeljao na bunaru! Potom su prolazili kroz Bjelovar. Jedan zarobljenik spazio je na ulici svoju ženu s djetetom u kolicima. Nije se mogao svladati, nego je izišao iz kolone, da pozdravi ženu. Parizanski pratilac odmah je na njega ispalio ubojite metke. I čovjek je pao mrtav do nogu žene i djeteta.” (Str. 239-240.)

U časopisu Republika Hrvatska, br. 109., 10. travnja 1977., Mato Šaravanja, također preživjeli hrvatski vojnik i politički emigrant, u članku “Kako su nas desetkovali”, opisao je brutalno ponašanje jugoslavenskih partizana prema razoružanim hrvatskim vojnicima i nemoćnim civilima. “Nakon kratkog pješačenja stigli smo u manje mjestance Bleiburg. Ovo je bilo prenatrpano od partizanskih vojnika koji su već pokazivali svoje pravo lice i namjere. U ovom malom mjestancu poubijano je nekoliko stotina hrvatskih zarobljenih vojnika. Mi preživjeli nastavljamo svoj put vijugavom cestom koja se probija između šumovitih zelenih brežuljaka, koji su poredani jedan do drugoga i zatvaraju između sebe uže ili šire travne doline (…) Odmora nije bilo, ali ga nitko nije ni tražio (…) Prelaskom u ‘sretnu’ zemlju Jugoslaviju počima pljačka svih zlatnih nakita, prstenja, satova, te zamjena cipela, čizama i boljih uniformi (…) Odmora uopće nema, ide se dosta brzo. Tko ne može izdržati tempo marša, ostaje u jarku uz cestu prostrijeljene lubanje (…) Ljudi masovno padaju, drugi ih podižu da im pomognu za daljnji put. Često se desi da pratnja ubija iznemoglog i one koji mu pomažu (…) Naša nova pratnja sastavljena je većim dijelom od Crnogoraca i hercegovačkih Srba. Mnogi su još obučeni u svoja pokrajinska odijela, ali skoro svi imaju šajkače na glavama (…) Suha usta ispucala od žeđi i prekrivena debelim slojem prljavštine od prašine, u kojoj se krećemo već nekoliko dana i noći (…) Ulazimo u Lekenik gdje nas dočekuju po prvi put simpatizeri režima. Na ulazu u samo mjestašce, s obje strane ceste, stajalo je nekoliko ljudi oburužanih kolcima kojima tuku koga stignu uz strašne psovke… Osim tučnjave upregli su dvoja kola s velikim konjima koje gone svom snagom kroz kolonu. Stotine robova padaju pod udarcima kola i konja koji gaze do koga dođu … Pratnja je nemilosrdna. Ubija na veliko one koje dizenterija prisiljava na vršenje nužde uz samu cestu u jarcima.” (Str. 22-55.)

Odgovornost jugoslavenskih partizana

Tek nakon 1990., uspostavom nove hrvatske države i sticanjem narodne slobode, u Hrvatskoj je počelo veće zanimanje za Bleiburg i bleiburške žrtve i od tada do danas, zahvaljujući povjesničarima i publicistima, ljudima kojima je stalo do povijesne istine, na temelju dostupnih dokumenata, posebno engleskih, kao i preživjelih svjedoka, do danas je objavljeno više knjiga, znanstvenih rasprava i članaka, iz kojih se vidi odgovornost jugoslavenskih partizana i jugoslavenske vlasti za počinjeni zločin, te odgovornost Engleza za izručenje nevinih ljudi.

U knjizi “Preživjeli svjedoče”, Stanislav Vukorep je donio 78 svjedočanstava ljudi koji su preživjeli Bleiburg i Križni put. Iz njih čitatelj saznaje ne samo o njihovim mukama i patnjama, već i o mukama i smaknućima svih onih koje su nemilosrdno bez suda pobili partizanski “pobjednici”.

Partizanski pokolj nedužnih zarobljenika prof. Branimir Lukšić je nazvao hrvatskim holokaustom. “Nakon završetka Drugoga svjetskog rata partizanski komunisti su počinili nečuvene zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, ženama, djecom i starijim ljudima, koji su im se predali na Bleiburgu. Taj hrvatski holokaust što je započeo 14., 15. i 16. svibnja 1945. godine nastavio se na marševima smrti nazvanim hrvatski Križni put (…) Od mnoštva maštovito izmišljenih načina mučenja koja su komunisti primjenjivali nad ovim žrtvama spomenuti ću samo neka koja po okrutnosti nadilaze scene iz horor filmova. Tako su u svibnju 1945. partizanski komunisti na silu ugurali 4 tisuće hrvatskih vojnika i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol” u Slovenskoj Bistrici (20 km od Maribora), zatim minirali ulazak u sklonište, tako da su žrtve umirale gušenjem u stravičnim mukama. Komunisti su zatim 1948. godine njihove kosti otkopali i spalili u pećima te iste tvornice. Otkopavanje i spaljivanje su obavljali zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani (…) Na Kočevskom rogu, jednoj od početnih postaja Križnoga puta, ubijeno je i bačeno u dvije jame bez suđenja 30 do 40 tisuća osoba. Grupu od 75 do 90 istaknutih komunista, pod zapovjedništvom majora Sime Dubajića, koja je obavljala ubijanje, odredila je Milka Planinc iz redova partizana 8. dalmatinskog korpusa. Prije ubijanja i bacanja u jamu krvnici su žene silovali.” (HRsvijet.net, 3. 10. 2011., Branimir Lukšić: Hrvatski križni put I britanska uloga u njemu).

Onima koji sumnjaju u Titovu odgovornost za ova ubojstva, Lukšić je odgovorio riječima: “Postoje vjerodostojni dokazi ne samo da je Tito znao, nego da je on i naredio ova ubojstva.” (Isto)
Titovu odgovornost ističe i prof. Kazimir Katalinić: “Neosporiva je činjenica – unatoč svim suprotnim dokazivanjima titoista i jugonostalgičara – da je Josip Broz Tito glavni krivac za sve zločine koji su se dogodili kako na Bleiburgu tako i poslije njega, prigodom marševa smrti. Tim se zločinima Tito svrstava ne samo u hrvatske renegate i izdajice, nego u zatirače vlastitog naroda, u zločinca koji je učinio genocid – i to genocid nad vlastitim narodom!” (Kazimir Katalinić, Od poraza do pobjede…sv. I. str. 53.)

Kao potvrdu svoje tvrdnje o Titovoj odgovornosti, Katalinić navodi svjedočanstva onih koji su sudjelovali u samom zločinu ili su pripadali vodstvu i strukturi koja je izvršila zločin. Jedan od tih je Matija Ribičič, nekadašnji šef Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a) za Sloveniju. Ribičič je izjavio da je odluka o likvidaciji zarobljenika “vjerojatno donešena na tajnom vojnom sastanku Tita i zapovjednika četiriju partizanskih armija u Zagrebu”. (Tito naredio likvidaciju kvinslinga, Vjesnik, Zagreb, 23. 5. 1994., 32.).

Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZN-e za područje Maribora, izjavio je da je “naredba stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje’! (Jutarnji list, Zagreb, 25. 5. 2003.).

Katalinić također navodi razgovor kipara Ivana Meštrovića s Josipom Brozom Titom. Ivan Meštrović, koji je poslije drugog svjetskog rata živio u SAD, posjetio je 1959. godine Jugoslaviju. Prilikom posjeta Tito ga je ugostio na Brijunima. U razgovoru s Titom Meštrović mu je postavio pitanje “o masovnim pokoljima Hrvata, naročito u proljeće i ljeto 1945. Tito mu je odgovorio: To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje”. (Kazimir Katalinić, Od poraza do pobjede, povijest hrvatske političke emigracije, 1945-1990; I dio, str. 78.)

U svibnju 1945. godine Tito je u svom govoru u Ljubljani potvrdio svoju ulogu i odgovornost u hrvatskom genocidu, kad je rekao: “Likvidirali smo dvjesta tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde”.

Milovan Đilas je u prosincu 1979. izjavio je listu „Encounter“, da u to vrijeme u Jugoslaviji nije bilo pravilno uspostavljenih sudova i da je zato najjednostavniji način bio, da se te ljude, koje su Englezi vratili u Jugoslaviju, pobije i na taj način riješi problem. Da bi na neki izjednačio jugoslavenski I englesku krivnju za zločin, Đilas je za “The Daily Telegraph” od 16. studenog 1979. rekao: “Britanci su strašno pogrešili gurajući nazad preko granice ovaj svet, kao što smo i mi strašno pogrešili streljajući ih sve odreda. To je bilo kretenstvo od strane Britanaca.”

Upletenost i odgovornost Engleza

Uz odgovornost jugoslavenskih partizana i vlasti, Englezi su također odgovorni za bleiburški pokolj. U svojoj knjizi („The minister and the massacres“, London 1986., engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj, opisao je kako su Englezi prijevarom izručili 200 tisuća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila, koje su partizani pobili na brutalan način.
“Nakon prijevarom i silom iznuđenog vraćanja hrvatske vojske i civila Titovim partizanima na Bleiburgu, uslijedili su marševi smrti. Bolesne, iscrpljene,izgladnjele i pretučene vojnike i civile partizanski su komunisti gonili da pješače Jugoslavijom od austrijske do rumunjske i grčke granice. Tko je pao ili posustao bio je ubijen na mjestu.” (Str. 387.)
Michael Palaich, Amerikanac hrvatskog porijekla i pisac knjige “Za Hrvatsku moje bake”, na temelju britanskih dokumenata i svjedoka, snimio je film “Bleiburška tragedija” iz kojeg se vidi upletenost i odgovornost Engleza u izručenju nevinih Hrvata.

Bivši pripadnik engleske tajne vojne službe Nigel Nicholson je izjavio za film, da je na Bleiburgu izručeno 200 tisuća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila. Nicholson je, kao sudionik i očevidac izručenja, priznao je da su Englezi lagali Hrvatima kad su im obećali da će ih vlakom prevesti u Italiju i da su Hrvati shvatili englesku prevaru tek kad su stigli u Rosenbach, jer ih je tamo dočeko veliki broj nauružanih partizana. Tada je nastala velika panika. Neki su počinili samoubojstvo, a mali broj je uspio pobjeći i vratiti se Englezima. Umjesto da ih zaštite, Englezi su ih ponovo predali partizanima. Drugi svjedok, Colin Gunner je izjavio da je osobno vidio kako su partizani ubijali sve od reda, uključujući i male bebe u majčinu naručju.

Nakon ove dvojice svjedoka, Palaich je intrevjuirao nekadašnjeg javnog tužioca na nurnberškom sudu, Geralda Drapera. Kad ga je Palaich upitao, da li su jugoslavenski partizani odgovorni za masakar nad Hrvatima, a Englezi za izručenje, on je odgovorio da su krivi jedni i drugi. U jednom od najvažnijih dokumneta”The Situation Report” (SITREP) iz svibnja 1945., kojeg je Palaich pronašao u britanskim arhivu, piše da je tih svibanjskih dana Jugoslaviji izručeno 200 tisuća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila.

Izjava generala Scotta, koju je pri koncu razgovora s trojicom Hrvata 15. svibnja 1945. izustio, “ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila”, danas je puno jasnija nego u trenutku tih pregovora. Novi dokumenti pokazuju da su Englezi odluku o izručenju Hrvata jugoslavenskim partizanima donijeli dva dana prije pregovora i da je general Scott to znao. Odluka je donešena “nakon što je Harold MacMillan, politički savjetnik vrhovnog savezničkog zapovjednika za sredozemlje feldmaršala Harolda Alexandera, i izravno odgovoran predsjedniku britanske vlade Winstonu Churchillu, 13. svibnja usmeno naredio u Klagenfurtu zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu, da „veliki dio otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev četnika, izruči jugoslavenskim partizanima.” Ta činjenica potvrđuje da su pregovori između generala Scotta i hrvatskih pregovarača u Bleiburgu bili obična farsa, silovanje istine i bacanje prašine u oči hrvatskom narodu.

Da su Englezi znali prije izručenja hrvatskih zarobljenika sto ce se dogoditi s njima nakon izrucenja Jugoslaviji vidi se iz izvjesca koje je engleski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthonyju Edenu 11. svibnja 1945, dakle nekoliko dana prije prije blajburškog izručenja. U tom izvješću od 16 stranica engleski veleposlanik piše i ovo: “Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata, ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.” („Hrvatsko slovo“ 1.12. 2006.). Veleposlanik je u izvješću detaljno opisao pokolje Hrvata u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju.

Izručenjem hrvatskih zarobljenika Titovoj Jugoslaviji, Engleska se prekršila Ženevsku konvenciju “O pustupanju s ratnim zarobljenicima”, koju je u 27. srpnja 1929. potpisala u Ženevi. Nezavisna Država Hrvatska je pristupila toj konvenciji pismenom notom od 20. sijecnja 1943 godine. (Vidi Marko Sinovčić: NDH u svietlu dokumenata)

Zaključak

“Bleiburg je kruna jugoslavenstva, najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati – fizičko uništavanje jednog ‘jugoslavenskog’ naroda po drugom ‘jugoslavenskom’ narodu u ime čuvanja zajedničke jugoslavenske države. I kao u prvoj tragediji, krv Bleiburga trebala bi biti katarzom, trebala bi razotkriti pravoga krivca, jugoslavensku ideologiju, koja je dva susjedna i srodna naroda dovela do paroksizma međusobnog uništavanja i do ubijanja razoružanog protivnika…” (Bleiburg: uzroci i posljedice, 1988; Ivo Korsky, Bleiburg, str. 26.)

O broju nastradalih Hrvata na Bleiburgu i križnim putovima još uvijek se nagađa. Neki pisci iznose 750.000, drugi 500.000. Slovenski pisac Franc Perme u svojoj knjizi “Prešućeni grobovi i njihove žrtve” u opisivanju partizanskih zločina tvrdi da je u prvim danima samo na području Slovenije ubijeno 189.000 Hrvata, a izvan Slovenije, od slovensko-hrvatske do rumunjske i bugarske granice, dodatnih 144.500.

Teško je utvrditi točan broj bez svih dokumenata, od kojih mnogi još uvijek leže u arhivima pod ključem onih koji ne žele da javnost sazna potpunu istinu. Iako je broj žrtava sporan, zločin, koji se s pravom može nazvati genocidom, je neosporan. O njemu danas u Hrvatskoj nagađaju, umanjuju ga i opravdavaju jedino tzv. hrvatski antifašisti, koji se u prikrivanju istine i ponavljanju laži ne razlikuju od nekadašnjih jugokomunističkih zločinaca. Radi se o maloj grupi ljudi koji Tita nastoje preobući u antifašističko odjelo s petokrakom na glavi, ne shvaćajući da istinski antifašizam ne ide zajedno s crvenom petokrakom. Namjerno krivotvore povijest, s uvjerenjem da će svojim izmišljenim činjenicama otklonuti ne samo Titovu odgovornost, nego i odgovornost svojih djedova i roditelja, koji su vjerno slijedili Titove upute i naredbe.

Bez obzira na njihovo javno isticanje i slavljenje Josipa Broza Tita, Tito će vječno ostati na međunarodnoj listi među desetoricom najvećih svjetskih ubojica. Oni ničim ne mogu umanjiti njegovu odgovornost za više stotina tisuća ubijenih Hrvata, žena i staraca, katoličkih svećenika, redovnika i časnih sestara, medicinskih sestara, učitelja, novinara, poslovnih ljudi, pisaca i seljaka. S Titovim znanjem i odobrenjem ljudi su bacani živi u jame iz kojih se i danas čuje vapaj za pravdom. Taj njihov vapaj za pravdom, a ne za osvetom, odzvanja ne samo u ušima članova njihovih obitelji, njihovih sinova i kćeri, nego i u ušima svih dobronamjernih ljudi kojima je stalo do istine i pravde.

I zato “Bleiburg mora biti procijenjen u hrvatskoj svijesti, da bi mogao poslužiti kao zalog za bolju hrvatsku budućnost. Ne smije ostati kao tragedija, kao konac jednog pokoljenja, nego kao početak novoga života. Iz smrti mora proklijati život, a to može samo, ako se ispravno procijeni i usvijesti. U procjeni događaja leži moralna vrijednost za budućnost. No, procjena ne smije biti kozmopolitiska, nego hrvatska, nacionalna, naša. Mišljenje drugih o tom događaju može biti zanimljivo za objektivnog povjesničara, koji želi samo registrirati događaje, ali nema velike vrijednosti za razvitak narodnog života. Pogotovo je bezvrijedno – pa i štetno – uzimati u obzir procjene događaja, koju vrše protivnici, jer kao što je rekao Nietzsche: Ako se narod želi održati, ne smije cijeniti onako, kako cijeni susjed… Nikada nije susjed razumio susjeda: uvijek se čudila njegova duša zbog ludosti i zlobe susjeda” (“Tako govoraše Zaratustra”). Procjena mora biti subjektivna, intuitivna, vlastita, da bi doživljaj donio ploda zajednici, koja ga je proživjela.” (Dr. Ivo Korsky)

Bleiburg hrvatskom narodu mora biti opomena da ga nitko neće u ime viših ideala, pa ni i ume međunarodnih zakona, zaštiti, ako se sam ne može ili ne zna zaštititi.

Hrvatsko nebo