Nenad Piskač: Tuđmanov uspjeh i uspješna razgradnja njegova uspjeha

U proteklom stoljeću u borbi za nacionalno oslobođenje i uspostavu slobodne hrvatske države među političarima najzaslužniju ulogu zauzima Franjo Tuđman (14. svibnja 1922. – 10. prosinca 1999.). Otkad se pojavio na javnoj sceni, protuhrvatske snage, osobito jugoslavenski zadrti nacionalizam i velesrbijanski zločinački imperijalizam, držale su ga „na nišanu“ (hrv. ciljniku). S obzirom na to da je definirao i nacionalni cilj i pretpostavke za njegovo ostvarenje, a osobito zato što je u tom pogledu bio uspješan, on je i poslije smrti ostao „trajnim neprijateljem“ protivnika slobodne hrvatske demokratske države.

U ključnim godinama nacionalnoga oslobođenja totalitarna Jugoslavija se raspadala po republičkim granicama. Ondašnje službe znale su da je komunistička Jugoslavija neodrživa. Stoga su se službe i službenici jugoslavenskoga represivnoga aparata po nacionalnom ključu raspršile po tim republikama sa zadatkom da u njima odigraju ključnu ulogu u svim sektorima javnoga života od gospodarstva do medija, od državnih do kulturalnih ustanova. Cilj im je bio sudjelovati u procesima raspada Jugoslavije, ugraditi se u nove demokratske strukture i stvarati uvjete za novo jugoslavensko „prisajedinjenje“ u bilo kom obliku.

Uspjeh pretvoren u vrtnog patuljka, oazu za iživljavanje i plutajući objekt

Tuđman je taj proces shvatio i razumio. Kako bi opstao i ostao živ, okružio se, među ostalima, i „udbašima i kosovcima“ (koji su navodno međusobno ratovali). Dok su oni mislili kako će njime manipulirati, on je istodobno mislio kako će ih iskoristiti za svoju politiku nacionalnog oslobođenja. Tuđman je iskoristio njihove usluge i poznavanje tehnologije vlasti, a oni su iskoristili Tuđmana ponajviše kroz dva aspekta: prvo, Hrvatska poslije Oluje nije izvršila lustraciju, drugo, te su strukture i kadrovi premrežili hrvatsko društvo, stranke i državne ustanove do te mjere da su Tuđmanov projekt nacionalnog oslobođenja i stvaranja nacionalne države hrvatskoga naroda poslije njegove smrti pretvorile u paket bez sadržaja. Okvir za samovolju.

Tuđman je pokušao stvoriti paralelne nove strukture. No, to je odmah prepoznato i odlučeno je rušiti ga, na bilo koji način i postaviti nekog hrvatskog Putina. Godine 1994. pokušalo se državnim pučem pod vodstvom odmetnutih Manolića i Mesića. Puč za dlaku nije uspio. Iduće godine Tuđman vojno oslobađa okupirani teritorij, a potom diplomatskim putem i istočne dijelove državnoga teritorija (1998.). A onda je preminuo. Iza sebe je ostavio: 1. Hrvatsku kao regionalnu silu; 2. Hrvatsku kao demokratsku državu; 3. Mogućnost normalnoga razvitka hrvatske države. Danas je država nalik regionalnom vrtnom patuljku, oazi za iživljavanje zajedničkih vrijednosti liberalne demokracije i plutajućem objektu bez perspektive.

Poslije protutuđmanovske kampanje koja je otvoreno trajala od 1994. do 2000. godine, te uz potporu vanjskih sila na vlast dolazi šesteročlana koalicija pod vodstvom jugoslavenskih komunista i odmetnutih pučista iz 1994. Izvršnu vlast preuzima Račan, a predsjedničku Mesić. Započela je razgradnja države i nacije. Ona traje do današnjega dana i sudeći po okolnostima trajat će još neko vrijeme. Promijenjena je tada kompletna arhitektura političkoga života: Polupredsjednički sustav zamijenjen je „parlamentarnom demokracijom“ u kojoj Sabor ne odlučuje ni o čemu već stranačke vrhuške, ukinut je Županijski dom, iz imena Sabora ukinut je pridjev „državni“, napravljena je neostaljiništička čistka u vojsci, diplomaciji, medijima i javnim tvrtkama… Proces „detuđmanizacije“ protegnut je do danas. Hrvatska u tren oka više nije bila regionalna sila. Uskoro će napustiti i normalnu demokraciju i odustati od razvitka…

Što se je dogodilo poslije Tuđmana?

Napokon, Tuđmanu su postmortem ukrali i povijesno dokazane valjane pretpostavke i alat (ostvareni cilj, državu, naime, još nisu u stanju formalno ukinuti, ali su na dobrom putu). Pretpostavka je normalnoga daljnjega razvitka bila, navedimo samo jednu, primjerice – „jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske“. Posttuđmanovski režim iseljeništvo zanima prvenstveno kao objekt za nadzor. A ključan alat Tuđmanu je bila stranka Hrvatska demokratska zajednica. S ovom današnjom Tuđman ne bi mogao računati, budući da ona vozi u rikverc, a kad vozi naprijed, skreće ulijevo dajući desni žmigavac. Da se sada ponovo rodi naš Franjo morao bi raditi sve ispočetka, ab ovo, od definiranja cilja, preko uspostave pretpostavki do kreiranja novoga alata. Težište njegova predsjedničkog rada bilo je na oslobađanju i međunarodnoj afirmaciji države. Težište njegova rada danas nužno bi bilo uređenje unutarnjih odnosa uz uvažavanje načela poštivanja volje i težnje, interesa i htijenja hrvatskoga naroda.

Sjetimo se, rušili su ga i još ga ruše zbog, navodno, „politike prema Bosni i Hercegovini“. Položaj Hrvata u BiH, međutim, bio je bolji tijekom devedesetih godina Tuđmanove vlasti, negoli je danas, dvadeset i tri godine poslije njegove smrti. Pritom nitko ne dovodi u pitanje politiku prema BiH svih njegovih nasljednika u izvršnoj i predsjedničkoj vlasti. Uostalom, kako sa stajališta nacionalnih interesa dovesti u pitanje nešto čega nema?! Tuđman je imao nacionalnu politiku, njegovi nasljednici mislili su da su oni sami po sebi „politika“. A nisu.

Što se je zapravo dogodilo poslije Tuđmana? I što nam se i dalje događa? Događa nam se „liberalna demokracija“ kojom iz pozadine upravljaju jugokomunisti, velesrbi, strani veleposlanici, agenture, socijalistički društvenopolitički radnici i ostale sluge. Tuđman je Hrvatsku na temelju volje hrvatskoga naroda utemeljio kao demokratsku državu. Da je mislio kako je najbolje za hrvatski narod uspostaviti „liberalnu demokraciju“, onda bi ju on predstavio kao svoj i svoje stranke program, ponudio hrvatskom narodu i ako bi ju ovaj na izborima prihvatio, on bi ju i uveo. Ne, nju su posttuđmanovske elite uvele na svoju ruku jer u normalnoj demokraciji ne mogu računati na svoju „vodeću, avangardnu ulogu“.

Totalna politizacija: Voljom većine partija po glavi stanovnika

U normalnoj demokraciji vlada volja većine državljana. U liberalnoj demokraciji vlada volja glavne struje, preciznije rečeno – volja većine partija. Volja većine partija, stranaka i udruga s pridruženim im profesionalnim sisavcima proračuna, nije nužno i volja većine državljana. HDZ se poslije Tuđmana opredijelila za volju većine partija i odbacila volju većine državljana. Tako je Tuđman i hrvatski narod u cjelini ostao bez alata – na brisanom prostoru po kojemu mitraljiraju higijeničari „liberalne demokracije“.

Volja većine partija od Tuđmana do danas nije riješila nijedan gorući problem. Naprotiv, volja većine partija (glavna struja) generirala je probleme, od kojih je izumiranje hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tek onaj najvidljiviji, ali i uredno pospreman pod tepih. Poslije Tuđmana nijedan granični problem volja većine partija nije riješila. Nijedan. Nijedan budućnosni cilj nije definirala – pa onda ih nije mogla ni ostvariti, ali je zato donijela bezbroj kontraproduktivnih „reformi“, humorističkih „strategija“ i besmislenih „akcijskih planova“ od kojih država i nacija nemaju nikakve koristi. Hrvatska glavna struja, dakle, volja većine partija, parazitira na Tuđmanovoj uspješnoj baštini i poput krpelja siše krv državi i naciji. Već i samo letimičan pogled na galeriju likova u političkome prostoru izaziva stare socijalističke grčeve.

Liberalna demokracija, od trećosiječanjske do današnje hrvatsko srpske koalicije, pokazala se kao izvrstan nadomjestak socijalizmu, u istoj mjeri koliko se glavna struja pokazala kao modernizirani Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske. O čemu se radi? Kao i klasici marksizma, liberalni demokrati zagovarali su deetatizaciju i depolitizaciju. No, kad su došli na vlast sav narodni i državni život politizirali su preko svake mjere. Politizira se sve, čak do razine zapošljavanja spremačice i portira u javnim ustanovama i tvrtkama.

Od općega slobodarstva do svjetonazorskog monopolizma

Sastavni dijelovi liberalne demokracije su liberalizam i demokracija. Liberalizam je izvorno pristupao politici različito od demokracije (vladavine većine demosa). Njemu je u fokusu bila privatna osoba, koja pak od države traži zaštitu vlasništva, kako bi se osoba sigurno i slobodno bavila stjecanjem vlasništva. U tom smislu on nije bio politički potentan. Liberalizam teži prema stvaranju prihvatljivih okvira za sve. U tom nastojanju liberali su „inkluzivni“, otvoreni svima. Međutim, opasnost je u ovomu: kad dođu na vlast, kako je to odlično primijetio Ryszard Legutko, liberali „žele vladati ne samo u velikome društvu, već i u svim njegovim dijelovima; ne samo u onomu što je opće, već i u onomu što je pojedinačno; ne samo ljudskim djelima, već i ljudskim mislima“.

Nadalje, liberalizam stvara snažnu svijest o neprijatelju. Tko nije liberal, taj je prijetnja društvu. U tom smislu liberali su jednaki komunistima i socijalistima. Ne samo da u krajnjemu oba svjetonazora s pridruženim im ideologijama žele nasilno vladati čovjekom i društvom, već i u pogledu stvaranja podjela na temelju dualizma: pošteni i nepošteni, snošljivi i autokratični, dobri i loši, fašisti i antifašisti… Politički potezi ili misli odbacuju se ne zato što su štetne za ljude, već zato što ugrožavaju liberalizam ili socijalizam. Politički je sumnjivo sve što dolazi izvan njihova kruga. Težnja da liberalno shvaćanje postane obvezujućim raste i postiže velike rezultate, tako da je danas liberalizam uspio prigušiti druge načine razmišljanja. Liberalizam je na Zapadu postao gotovo pa svjetonazorski monopolist.

Demokracija je izvorno različita od liberalizma. Demokratski sustav uključuje u politički život gotovo sve „građane“. Ako pada broj (na izborima) građana koji sudjeluju u političkom životu, onda demokratski sustav ulazi u krizu, a vlast je pred opasnošću delegitimizacije. Ako vlast odabire manjina, srušena je logika demokratskog sustava. Na izborima sudjeluju stranke sa svojim programima. Demokratski mehanizam, sa svim svojim slabostima i odstupanjima, nezamjenjiv je, a osobito je koristan u zaštiti društva od nekontroliranoga rasta moći i, k tomu, poražene stranke ne izopćuje kao nepoželjne čimbenike.

Liberalna demokracija niti je slobodarska, niti demokratska

Može li to da manjina bira vlast biti nečijim političkim ciljem? Može! Kome? Liberalnim demokratima, križancima liberalizma i demokracije. Od oba izma hrvatski liberalno demokratski turbo folk orkestar uzeo je ono najlošije. Liberalna demokracija načelno ne podnosi široki skup stranačkih programa ponuđenih na izborima. Ona uvodi političku jednoličnost čime postupno vodi k jednoumlju svojstvenu totalitarnim režimima. Liberalna demokracija stvara vlastito pravovjerje. 

Ona smanjuje prostor političke različitosti, istodobno širi prostor društvenih podjela. Uvodi državu u vladavinu glavne struje u koju onda ulaze i socijalisti, i komunisti, i liberali, i zeleni, i socijaldemokrati, i demokršćani, i konzervativci, i stranke nacionalnih manjina, i svi koji „dijele naše zajedničke vrijednosti“. U klasičnoj podjeli na lijevo i desno, svi se oni nagnuše ulijevo u tolikoj mjeri da i ljudi s velikim dioptrijama vide kako nam politički sustav šepa, kao da nema dvije noge. To pak što su zajedničke im vrijednosti imanentne manjini, uopće nije važno, ta, svikli smo na totalitarnu logiku vladanja manjine nad većinom. Izbori i referendum sve više postaju nepotrebnim alatima. Demos više nitko i ne spominje. Kao i slobodu, koja je kao pojam iščezla iz političkog diskursa.

Dvadeset i dvije godine liberalne demokracije u Hrvatskoj jesu činjenica. Činjenica je i to da je liberalna demokracija u hrvatsko društvo uvedena postizbornim izdajama. Za demokraciju u kojoj je demos vlast glasovali smo na referendumu. Za liberalnu demokraciju, u kojoj vlada glavna struja, nismo nikad glasovali. Glavna struja ne priznaje sporedne struje. Tko nije u glavnoj struji taj je nevjerodostojan. Zato je kuhan i pečen glavnostrujaš Plenković za predizborni slogan koristio termin „vjerodostojno“, a naivci, baš kako se i sam nadao, pomislili kako se to odnosi na vjerodostojan Tuđmanov put za kojim narod žudi. Nadalje, samo pripadnik glavne struje ima legitimitet. Onaj izvan glavne struje jest „ustaša“. Fašist. Ukratko, liberalna demokracija niti je slobodarska, niti je demokratska. U hrvatskom slučaju ona je gospodarski, demografski, sigurnosni i prosperitetni pogodak „u ništa“, lenjinistički „korak naprijed, dva natrag“.

Tuđman nije pisao interpretativne izjave

Naime, kaj. Liberalni demokrat zna da ne može biti liberalno demokratskoga društva ako većina nije liberalno demokratskoga svjetonazora, ako obrazovni sustav ne proizvodi liberalno demokratske podanike, ako zdravstveni sustav ne pruža liberalno demokratske usluge, na koncu ako obitelj ili većina članova obitelji nije cijepljena na liberalnu demokraciju i „zajedničke vrijednosti“, pa spadale u njih i nebuloze zapisane u Istanbulskoj konvenciji s Interpretativnom izjavom autora mr. A. Plenkovića. Tuđman nije trebao pisati interpretativne izjave! Bio je običan demokrat koji svoj svjetonazor nije nametao drugima.

Hrvatski povratak u normalnu demokraciju bio bi najbolji dar Tuđmanu za stotu mu obljetnicu rođenja. No, trebat će spreman pričekati, čini se tako, još jedno desetljeće prije negoli mu hrvatski narod taj dar uruči, a liberalnu demokraciju, sa svim hrvatskim specifičnim, nelustriranim, jugokomunističkim, velesrbijanskim i ostalim bljutavim sastojcima toga gulaša bez boje, mirisa i okusa, izluči iz političkog života.

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo