M. Stefanov: Sankcije mogu prisiliti Rusiju da počne 3. svjetski rat

Počeo je sveobuhvatni ekonomski rat Zapada i Rusije na europskom tlu i na globalnoj razini kao zamjena za izravni vojni obračun ili, lako je moguće, kao uvertira u njega, s obzirom na to da, ako Rusija bude bila ekonomski uništena, moguće je da će se njezin vođa odlučiti za kompletnu vojnu eskalaciju sukoba.

Rat u Ukrajini dat će odgovor na pitanje može li ekonomski instrumentarij ratovanja, prvi put nakon 2. svjetskog rata primijenjen od SAD-a i Zapada prema nekoj drugoj svjetskoj sili, i to u ratnim uvjetima, imati dovoljan učinak na strateškoj razini ili će se pokazati da ekonomsko ratovanje i primjena sankcija može imati uspjeha samo protiv mnogo vojno i ekonomski slabijih država.

Rat će odgovoriti na pitanje hoće li ekonomsko oružje primijenjeno protiv Rusije postati sastavni dio arsenala velikih sila u međusobnom ratnom obračunavanju i time promijeniti lice ratovanja u 21. stoljeću, kako se nadaju zapadni eksperti, ili će ono ostati zamjena za pravo ratovanje ili pak nadopuna vojnog djelovanja te ostati u okviru alternativnog oružja protiv malih i slabijih.

To će ovisiti o učinkovitosti na Rusiji primijenjenog sustava ekonomskih i financijskih sankcija za koje SAD i saveznici u ovom trenutku vjeruju da će biti iznimno učinkovite i natjerati Rusiju na promjenu planova. Dilemu će razriješiti rezultati rata u Ukrajini ili bolje reći, s obzirom na veliku mogućnost njegova širenja, rat u Europi. Uostalom, Europa je tijekom 19. i 20. stoljeća uvijek bila poligon za ispitivanje novih oružja i ratnih doktrina pa nema razloga da to ne bude i u 21. stoljeću.

Veliki eksperiment

U svakom slučaju, veliki eksperiment je pokrenut. Počeo je sveobuhvatni ekonomski rat Zapada i Rusije na europskom tlu i na globalnoj razini kao zamjena za izravni vojni obračun  ili, lako je moguće, kao uvertira u njega.

Na rusku invaziju na Ukrajinu Zapad, predvođen SAD-om, izbjegavajući otvoreni i direktni vojni sukob s Rusijom, odgovorio je, umjesto vojnim instrumentima, složenom mrežom ekonomskih sankcija bez presedana u bližoj povijesti.

Dosad su ekonomske sankcije i ostale mjere ekonomske prinude od Zapada i SAD-a više puta primijenjene prema nerazmjerno slabijim protivnicima kao što su primjerice Zimbabve za vladavine Roberta Mugabea, Libija, Irak za Sadama Huseina, Kuba, Sjeverna Koreja, i prema nešto jačem igraču, Iranu, koji je vrlo vjerojatno bio najsnažnija država izložena sankcijama. Učinci prema tim slabijim protivnicima ne daju zapadnim stratezima previše razloga za optimizam. Ni u jednom slučaju nisu uspjele promijeniti politiku država na koje su bile usmjerene, a maksimalni domet bilo im je izgladnjivanje i mučenje stanovništva, koje ipak nije dovelo do rušenja vladajućih režima.

Uz to, povijesna iskustva govore da je primjena ekonomskih instrumenata ratovanja, uključujući i sankcije i postavljanje trgovinskih barijera protiv moćnih država kao što su bili Japan i Njemačka nakon 1. svjetskog rata, imala upravo suprotan efekt. Ekonomske mjere prema njima u 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća samo su dodavale impuls njihovim strateškim planovima i prisiljavale ih da izlaz iz ekonomske blokade i svoje strateške interese pokušaju ostvariti velikim ratovima.

Osim toga, poticale su ih da u svojim već započetim ratovima intenziviranjem vojnog djelovanja pokušaju ratne ciljeve ostvariti prije očekivanih učinaka djelovanja sankcija na njihova gospodarstva i unutarnje političke prilike.

Akcija i reakcija

Ekonomsko gušenje Njemačke između dva rata dovelo je na vlast nacionalsocijaliste, koji su pokrenuli reviziju za Njemačku štetnog uspostavljenog mirovnog poretka u Europi. Američke sankcije prema Japanu zbog njegove agresije na Kinu i početka širenja prisutnosti na azijskim područjima pod kontrolom SAD-a i europskih sila nisu Tokio spriječile u nastavku  vojnih djelovanja, nego su ga, upravo suprotno, potaknule na pokušaj vojnog izbacivanja iz igre SAD-a na Pacifiku i u Aziji i u konačnici do napada na Pearl Harbor.

Ekonomskog sučeljavanja bilo je i za vrijeme hladnoga rata. No ovaj put pokrenut je uistinu sveobuhvatan ekonomski rat s masivnim ekonomskim i financijskim pritiskom prema Rusiji i time su prvi put nakon 1945. ekonomski instrumenti ratovanja usmjereni prema državi koja je svjetska sila, uz to i nuklearno naoružana i jedan od globalnih igrača na svjetskoj pozornici. Stoga je realno predvidjeti kako će, kao i u svakom drugom obliku ratovanja, i ovom velikom ekonomskom ratu gubitke pretrpjeti i jedna i druga strana. Zbog pokrenutih ekonomskih sankcija protiv Rusije gubitke trpi i Zapad, poglavito Europa.

Realna mogućnost ruskog otpora ekonomskom pritisku i uzvratni odgovori u vidu moguće obustave isporuke energenata prema Europi teško će pogoditi i samu Rusiju, ali će nedvojbeno poljuljati i Europu. Jednako tako djelovalo bi i europsko zatvaranje vrata ruskoj nafti i plinu.

Kako su ulozi za obje strane veliki i kako niti jedna strana više nema ni mrvice manevarskog prostora, započeti ekonomski rat neizbježno će eskalirati. Američka politika i ekonomija će jedina zasad profitirati. No kako je izvjesno da ruska strana s kineskom čini sve kako bi u uvjetima pokrenutog ekonomskog rata potisnula militarizirani dolar, prije svega na azijskom i afričkom tržištu, velika je vjerojatnost da će i američka strana pretrpjeti gubitke.

Mračna soba

Načini ratovanja nerijetko su se u povijesti mijenjali neovisno o svijesti i volji onih koji pokreću i vode ratove. Rat je kao ulazak u mračnu prostoriju, dok ne upališ svjetlo, ne znaš u što si ušao -izreka je koja se pripisuje ratnom hazarderu Adolfu Hitleru. Tko ne uspijeva predvidjeti promjene u ratnoj metodologiji, uči za trajanja samoga rata i iz njegovih pouka, čime plaća višestruko višu cijenu. Stoga stratezi svih vodećih svjetskih sila koriste iskustvo iz rata u Ukrajini i ekonomskog rata s Rusijom kako bi ih uključili u svoje političke i obrambene doktrine. Slobodno se može reći da s većim nestrpljenjem očekuju pouke ekonomskoga rata nego iskustvo onoga što se događa na bojištu. Pojava strojnice u masovnoj upotrebi početkom 1. svjetskoga rata razbila je doktrine uporabe konjice i frontalnog pješačkog napredovanja,a pojava tenkova prije njegova kraja, kao i njihova uspješna primjena u sklopu većih oklopno-mehaniziranih postrojbi uz taktičku podršku zrakoplovstva tijekom njemačkog “blitzkriega” početkom 2. svjetskog rata dinamizirala je ratovanje.

Veliki rat u Ukrajini i Europi, po gledištima većine stratega najmoćnijih država svijeta, trebao bi pokazati je li ekonomski rat nova velika promjena u ratovanju ravna onim prijelomnim točkama vojne povijesti kao što su pojava dugog luka u bitki kod Agincourta zahvaljujući kojemu su engleska i velška vojska desetkovale francusko konjaništvo, pojava strojnice, tenka i nuklearnog oružja.

Pokrenuti ekonomski rat protiv Rusije proizišao je iz potrebe Zapada za učinkovitim strateškim odgovorom na rusku agresiju na Ukrajinu bez upotrebe vlastitih vojnih potencijala kako bi se izbjegao izravni vojni sukob NATO-a i Rusije. Zbog toga je težište djelovanja SAD-a i saveznika usmjereno u dva smjera. Prvi smjer odgovora bila je izravna i masovna dostava naoružanja i drugog ratnog materijala Ukrajini uz punu obavještajnu, savjetodavnu i propagandnu podršku.

Traženje puta

Drugi modalitet odgovora bilo je otvaranje dosad po opsegu nezabilježenog ekonomskog rata protiv Rusije. Prema procjeni zapadnih stratega, taj ekonomski rat bez presedana zapadnim vanjskopolitičkim stratezima dao je alat od čije primjene očekuju velike i odlučne benefite u okvirima rata u Ukrajini i Europi i na koje će se moći oslanjati u budućnosti. Kako će odgovor sankcijama biti dugoročan i trajat će godinama jer ne postoji ni minimum mogućnosti da bi Rusija odustala od svojih  ciljeva nakon što je već platila visoku cijenu, ni Europa ni SAD neće se vratiti ekonomskoj suradnji s Rusijom niti će, dok je Putin na vlasti, ukidati sankcije. Na zapadu računaju da će tako dugoročno korištene sankcije teško oštetiti rusko gospodarstvo u godinama koje dolaze. Na zapadu procjenjuju da će se Rusija suočiti s prekidom dotoka tehnologije sa zapada, pri čemu su neizvjesni izgledi da Kina ima mogućnosti popuniti kritične komponente potrebne ruskoj industriji ili ublažiti ekonomske pritiske s kojima se suočava Rusija. Američka ministrica financija Janet Yellen tvrdi da “rusko gospodarstvo već sada potresaju sankcije koje smo uveli”, dodajući da je održavana vrijednost rublja umjetno napuhana intervencijom središnje banke, što prema procjenama zapadnih stratega ne može biti dugoročna obrana.

Ruska središnja banka je, naime, udvostručila referentnu kamatnu stopu kako bi podržala valutu i zaustavila pritisak na banke. Ruska valuta je zbog djelovanja sankcija u vrlo kratkom roku pala na razinu od 150 rubalja za dolar, no intervencijom središnje banke uspostavljen je paritet od oko 80 rubalja za dolar, koliko je iznosila i prije ruske invazije na Ukrajinu. Američka i europska politika smatraju da je to uz postojeće sankcije neodrživo na dulji rok.

U velikoj analizi think–tanka Carnegie Endowment for International Peace od 11. travnja pod naslovom “Putin’s War Against Ukraine and the Balance of Power in Europe”,Shannon K. O’Neil, analitičarka Council on Foreign Relations (CFR),objašnjava razloge pokretanja ekonomskoga rata protiv Rusije kao reakcije na njezinu invaziju na Ukrajinu i njegove moguće učinke.

Status sile

O’Neil navodi: “Ruski osvajački razarajući rat u Ukrajini kao da je izronio iz brutalne prošlosti Europe 20. stoljeća, no SAD i saveznici reagirali su odgovorom 21. stoljeća tako da su uveli ekonomske i financijske sankcije bez presedana, istovremeno pružajući adekvatan opseg vojne pomoći Ukrajini.

To nije bio samo kalibrirani odgovor kako bi se izbjegla eskalacija s nuklearnom silom nego istovremeno i hrabar eksperiment o načinu na koji će se tijekom ovoga stoljeća voditi ratovi i definirati status velike sile. … Umjesto fizičke okupacije, američki pristup je financijsko podčinjavanje i ekonomska destrukcija. To je više virtualna nego stvarna opsada protivnika, ali je cilj isti –potisnuti Rusiju. To bi moglo zauvijek promijeniti vanjskopolitički alat SAD-a s dubokim posljedicama za strateška gledišta Washingtona”, objašnjava O’Neil.

Stanovništvo siromašnih zemalja lako bi moglo umirati od gladi

Shennon O’Neil priznaje: “Ishod je naravno neizvjestan. Dosadašnja uporaba sankcija rijetko je, ako je uopće ikada, dovela do promjene režima ili okončanja ratova. Kao što svi možemo vidjeti u Ukrajini, čak i ovako velike sankcije tek trebaju donijeti prepoznatljive pobjede. Dakako, Zapad će otkriti da sankcije nisu bez posljedica, pa čak ni žrtava. Nedostaci i skokovi cijena mogli bi uništiti američko i europsko gospodarstvo. Građani bi, posebice u siromašnim zemljama diljem svijeta, mogli i umirati jer cijene hrane naglo rastu”.

Pristajući na takav rizik, prema Shannon O’Neil, SAD i Zapad bi ipak mogli pobijediti u tom ekonomskom ratu. U zaključku tvrdi: “Ali ako SAD prevlada i pobijedi, a ekonomski rat prisili ruskog predsjednika Vladimira Putina da povuče svoju vojsku ili izgubi moć, to će iz temelja preoblikovati američku strategiju, prirodu zapadnog saveza i hijerahiju velikih sila duboko u 21. stoljeću. Ponovno će se potvrditi dominacija SAD-a novim sredstvom hegemonije. To će pak odvratiti druge agresore jer će biti očito da imaju malo načina zaštite od razornih posljedica ekonomskog i financijskog rata. Takav razvoj će istovremeno nagovijestiti novu vrstu nevojne utrke u naoružanju u kojoj će se nacije natjecati u uspostavljanju vlastitih ekonomskih i financijskih, kao i regionalnih komercijalnih blokova rekonfigurirajući ravnotežu ekonomske moći. U konačnici, ruski rat u Ukrajini će za budućnost definirati što znači biti velika sila, kao i prirodu sukoba koji tek slijede”.

Očito je da Zapad ima velika očekivanja od pokrenutog ekonomskog rata prema Rusiji koji daleko nadilaze pobjedu nad Rusijom i njezino potiskivanje.

Takvim promišljanjima pridružuje se većina geopolitičkih eksperata, među kojima je i glasoviti George Friedman, osnivač prve privatne obavještajne korporacije, a sada voditelj think-tanka Geopolitical Futures.

U svome članku od 15.ožujka Friedman navodi: “Najvažnija strateška lekcija (misli na rat u Ukrajini), dosad nema veze s Rusijom ili Ukrajinom. SAD je pokazao da je možda najmoćnije oružje na svijetu militarizirani dolar. Svjetska trgovina zahtijeva američke dolare. Euro je na drugome mjestu i nitko ne bi potpisao petogodišnji građevinski projekt denominiran u juanima. Da bi se moglo pristupiti dolarima, mora se imati otvoren prilaz prema FED-u, američkim federalnim rezervama, ili pak nekoj drugoj instituciji koja pliva u dolarima, a takve su institucije opsjednute time da ne krše američke propise”.

Pristup dolaru

Dakle, ako američka država onemogući nekoj drugoj državi ili međunarodnoj organizaciji pristup dolaru, ne postoji elegantan i legalan način pribavljanja valute koja je po Friedmanu i većini drugih analitičara i dalje vodeća valuta svijeta. U članku dalje nastavlja: “Priča o tome kako ovo s dolarom funkcionira složena je poput pomorsko-zračne bitke, a pritom može biti smrtonosnija. Bez dolara nitko ne može biti lokalni moćnik. SAD kao daleko najveća ekonomija na svijetu i najveći uvoznik može izazvati pustoš. Kao što je Iran otkrio -nedostatak pristupa dolarima u kombinaciji s blokiranjem izvoza može osakatiti gospodarstvo jedne nacije”.

Friedman zaključuje: “Dakle, vraćamo se lekcijama naučenima za ovoga rata. Vojna rješenja kojima su ljudi opsjednuti nisu konačna. Rusija može pobijediti, a ružna pobjeda je i dalje pobjeda. Rusija može izgubiti,a taj gubitak u Ukrajini Rusiji bi mogao značiti puno ili malo. No već sada možemo govoriti o dvjema stvarima. Prvo, čini se da je korištenje dolara i pristup FED-u upečatljivo oružje. SAD je izolirao Rusiju bez potrebe za blokadom. Lekcija iskušana svojevremeno s Iranom dokazala je svoju učinkovitost, a Rusija je pokazala da se takav način djelovanja može proširiti i, što je najvažnije, to je oružje koje ima samo SAD… Ishod rata u Ukrajini ima veliku stratešku i moralnu važnost. Taj je ishod još nepoznat. Ali dokazana je činjenica da SAD kontrolira globalnu ekonomsku valutu barem dok se ne pojavi alternativna valuta i dok ljudi ne budu spremni potpisati petogodišnje ugovore u njoj”.

Hoće li Rusija s Putinom proći kao SSSR s Gorbačovom?

Cilj koji SAD i saveznici žele postići ekonomskim ratom prisiljavanje je Rusije na povlačenje iz ratnih aktivnosti i na svojevrsni pokušaj detanta i reformi koje bi vodio neki Putinov nasljednik. Takvo nešto bi se moglo pokazati jednako destabilizirajućim za Rusiju kao što su Gorbačovljeve reforme bile destabilizirajuće za SSSR. Drugi ishod ekonomskog rata protiv Rusije na koji Zapad računa mogao bi biti za Rusiju još teži – njezino pretvaranje u veliku izoliranu Sjevernu Koreju.

Zapad nestrpljivo iščekuje rezultate ekonomskog rata protiv Rusije, ne samo zbog mogućnosti poraza Rusije u tom ratu nego puno više zbog očekivanja kako će ekonomsko oružje sankcija i militariziranog dolara ovaj put dokazati svoju punu stratešku moć. Ako im to uspije, ekonomski instrumenti ratovanja promijenili bi sliku ratovanja 21. stoljeća.