Anto Periša: Zakon o hrvatskom jeziku mora biti sveobuhvatan

Ako bismo proveli ispitivanje s anketnim pitanjem koji su najveći problemi s kojima se Hrvatska danas suočava, većina ispitanikā vjerojatno bi istaknula sljedeće: demografija (iseljavanje), sanacija potresom pogođenih Zagreba i Banovine, zdravstvena skrb, inflacija i porast životnih troškova, korupcija i nepotizam. A strah od posljedica ruske agresije na Ukrajinu, uz to, dodatni je problem za zabrinutost.

Bjesomučna kampanja protiv hrvatskih simbola, s potvorama

Suprotno tomu imamo manjinu koja smatra da je najveći problem pozdrav „Za Dom spremni“, a to je ona manjina (20 ili 25 posto) koja se ne miri s postojanjem neovisne Hrvatske. Poznati protagonisti ove manjine (Pupovac, Kraus, Pusić, Habulin…) vode bjesomučnu kampanju da se zakonom zabrani ovaj pozdrav. Čak ni pandemija ni potres, u posljednje dvije godine, nisu ih uopće omeli u njihovoj nakani. Koristi se svaka prilika ili događaj da se istakne ZDS kao najveći problem, što smo vidjeli i na političkom igrokazu u Jasenovcu, 22. 4. 2022., koji se odvija u tri kolone. Na nedavno obilježavanje 31. obljetnice IX. bojne HOS-a u Splitu, gdje se čuo ZDS, sručio se sav bijes progonitelja pozdrava. Za njih je ZDS isključivo ustaški pozdrav pri čemu namjerno prešućuju pozitivnu ulogu za branitelje u Domovinskom ratu. Znači li to da bi zakon kojim se traži zabrana pozdrava trebao imati odredbu po kojoj bi se branitelji posmrtno proglasili krivima što su koristili ZDS?

Spomenuti protagonisti i skloni im mediji, već duže vrijeme nam nameću ocjenu da se u Hrvatskoj provodi „ustašizacija i fašizacija“. Čudno da već nisu pozvali Aleksandra Vučića da ponovno provede „deustašizaciju i defašizaciju“ kao što su on i njegovi pokušali od 1991. do 1995., i po istom scenariju kojim Putin danas provodi „denacifikaciju“ u Ukrajini.

Za rečene protagoniste i sklone im medije „ustašizacija i fašizacija“ je očuvanje i promicanje onih vrijednosti koje imaju hrvatsko obilježje, a od toga nije izuzet ni hrvatski jezik.

Hoće li MH ponovno zadobiti ulogu koju je imala u svojoj bogatoj povijesti?

Prije nego je književnik Miro Gavran izabran za predsjednika Matice hrvatske, list „Vijenac“ (4. 11. 2021.) objavio je s njime intervju. Na pitanje što smatra najvećim izazovom s kojim se hrvatska kultura danas suočava i koja je u tome uloga Matice, odgovorio je: „Proputovao sam nešto svijeta: većinu europskih zemalja, zavirio malo u Sjevernu i Južnu Ameriku i došao do zaključka da je za male narode pitanje jezika ključno pitanje njihove kulture, identiteta, a ponekad i samog opstanka. Vjerujem da Matica hrvatska u tom smislu može dati ponajveći doprinos u bliskoj suradnji s HAZU-om i visokoškolskim institucijama kojima je hrvatski jezik predmetom proučavanja i poučavanja. Stoga bi volio da Matica hrvatska žurno uputi Hrvatskom saboru naš Prijedlog zakona o uporabi i zaštiti hrvatskoga jezika.“

Rečena izjava novoga predsjednika ohrabruje s nadom da će MH ponovno zadobiti ulogu koju je imala u svojoj bogatoj povijesti. Nema sumnje da će svi oni kojima je stalo do očuvanja i samobitnosti hrvatskog jezika ne samo pozdraviti, nego i poduprijeti ovu i druge Matičine inicijative.

Nije se dugo čekalo da Matica objavi radnu skupinu za izradu nacrta Zakona, pri čemu su angažirani akademici August Kovačec, Stjepan Damjanović i Mislav Ježić, uz njih i prof. dr. sc. Mario Grčević s Hrvatskih studija, dr. sc. Tomislav Stojanov iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a osim njih tu su i pravnici.

Povijesno iskustvo svjedoči nam da je svako postavljanje pitanja hrvatskoga jezika izazvalo gorljive protimbe s negativnim posljedicama. Na žalost, protivljenje donošenju Zakona o hrvatskom jeziku nije izostalo ni nakon 30-godišnje samostalnosti Hrvatske te nije trebalo dugo čekati da se protivnici Zakona oglase u svojemu nezatomljivom zaziranju spram svega hrvatskoga. Unatoč tomu što još ni prijedlog zakona nije poznat, usprotivili su se iznoseći vlastita i mišljenja, o čemu je Marko Curać pisao u „Hrvatskome tjedniku“ u prilogu „Podižu li se vješala za Zakon o hrvatskom jeziku“ (HT, 27.1.2022.). Riječ je o ravnatelju Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željku Joziću te akademicima Josipu Bratuliću i Ranku Matasoviću, koji nas uvjeravaju da je „hrvatski živ“ i da ne treba zakon. Drugim riječima, kako nam oni sugeriraju, bitka je za hrvatski jezik dobivena i ne treba nam zakon. Kamo sreće da poštovani akademici i ravnatelj jezikoslovnoga instituta imaju pravo i da, konačno, možemo odahnuti.

Peta kolona godine 1967. i danas

Za jedno drugo protivljenje ili, prikladnije rečeno, napad na inicijativu Matice hrvatske pobrinule su se jugo-srpske „Novosti“ (eufemistički naziv za negdanji „Srbobran“), objavivši pamflet jednoga od novinara-uhljebā: „Maca papala jezik“ (23. 1. 2022.)

https://www.portalnovosti.com/matica-papala-jezik

Autor pamfleta vraća nas u 1967. godinu kada je objavljena „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Mi nešto stariji, svjedoci toga olovnog vremena, sjećamo se dobro što je uslijedilo nakon objavljivanja dotičnoga dokumenta. Po tadašnjoj, protuhrvatskoj histeriji, osude su izrekli CK SKH, SSRNH, SUBNOR i druge „društveno-političke organizacije“. Naravno, osudu je uputila i „ljubičica bijela“, a „drug Stjepan Mesić“ grmio je u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske zahtijevajući da se objavi popis potpisnika i pokrene protiv njih „krivični postupak“.

Osude su dolazile i iz poduzeća i ustanova kada su, po direktivi s vrha, održavani „zborovi radnika” koji su „jednoglasno” osuđivali Deklaraciju, a Matica hrvatska proglašena je „nacionalističkom”, uz ocjenu da ruši „bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti”. Potpisnicima Deklaracije u medijima su pisane presude od režimskih plaćenika, nakon čega su uslijedile sankcije: gubitak posla, javne osude, progoni. Premda aktualna Matičina inicijativa ne će doživjeti takvo nešto, naivno je očekivati da peta kolona ne će poduzeti sve protiv najavljenog Zakona.

Jugo-srpske „Novosti“ počele napadom na Vladimira Lončarevića, a zatim na ostale, osobito na profesora Grčevića

Za autora pamfleta „Maca papala jezik“ sve počinje i završava s NDH, Jasenovcem i pozdravom „Za Dom spremni“. Počeo je napadom na Vladimira Lončarevića, koji se zalagao za Zakon o hrvatskom jeziku. Zatim se okomio na članove grupe za izradu nacrta Zakona, a osobito na profesora Grčevića koji je, bez sumnje, vodeći poznavatelj zakonā o jeziku u drugim zemljama. Etikete i optužbe kojima novinar jugo-srpskih „Novosti“ obasipa profesora Grčevića, „tvrdog desničara“, da je u časopisu „Jezik“ objavljivao „Hitrecove intelektualne iscjedke“, neke afere na Hrvatskim studijima, zalaganje za korištenje pozdrava „Za Dom spremni“ i što je, potkraj prošle godine, dao intervju „proustaškom“ glasilu „Hrvatski tjednik“. „Oh là là…“, što bi rekli Francuzi.

Sudeći po zapjenjenosti kojom piše pamfletist-uhljeb sigurno je nesretan da ovo nije 1945. ili 1971., kada bi profesor Grčević bio strijeljan ili zatvoren. Zatim, kako su nekad komunistički komesari činili, drsko podmeće da će zakonom biti predviđena ne samo policijska kontrola, nego i cinkarenje kako je to radila „Stasi“, bivša istočnonjemačka tajna služba. Zanimljivo da zna što je radio „Stasi“, a nije čuo za nama ambijentalno bližu zloglasnu UDB-u, za njezino cinkarenje i ubojstva Hrvata.

Pamfletist i zagovornik „regionskog jezika“ očito ne priznaje samobitnost hrvatskog jezika

Napadajući samu najavu donošenja Zakona – a da uopće ne zna što bi budući Zakon imao sadržavati – pamfletist očito ne priznaje samobitnost hrvatskoga jezika. On je za tzv. zajednički jezik, onaj, koji su jugoidi objavili deklaracijom u Sarajevu, ožujka 2017. Uz deklaraciju, objavljenu na portalu jezicinacionalizmi.com, pokrenuli su skupljanje potpisa tražeći potporu koja nije izostala ni od jugoida iz Hrvatske. Od ukupnoga broja potpisnika, nešto manje od 10 tisuća, iz Hrvatske ih je blizu 1.000, a najviše ih je iz Srbije i BiH, po oko 3.500, a ostali su iz drugih dijelova bivše tvorevine te ostatka svijeta. Pokušaj je to da se i dalje zadrži „srpskohrvatski” i nametne pod novim imenom – „zajednički jezik”, koji baš nije zaživio, što se vidi iz toga da ga nazivaju „bosansko-hrvatsko-srpski” (BHS) i „bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorski” (BHSC). A Bošnjaci i Crnogorci nazivaju ga „bošnjačkim“ odnosno „crnogorskim“ dajući do znanja da žele svoj jezični identitet. Budući da zagovornici „zajedničkog jezika” ne mogu prežaliti propast voljene im tvorevine, priskočili su pridjevu „regionski” pa bi se u tom smislu i taj jezik mogao zvati i „regionski”.

I sâm autor-uhljeb je, u znak potpore „zajedničkom jeziku”, potpisao sarajevsku jugounitarističku jezičnu deklaraciju pod rednim brojem 607, s time da je naveo samo ime i prezime, a ne i ostale podatke koje je trebalo navesti: profesiju, organizaciju, grad i državu. Očito se htio nekako sakriti ne navodeći tražene podatke, za razliku od glavnog urednika „Novosti“, koji je među prvima potpisao, pod rednim brojem 12.

Ni drugi članovi radne grupe za pripremu nacrta Zakona – akademici Ježić, Kovačec i Damjanović – nisu bolje prošli. Budući da sve počinje i završava s NDH, Jasenovcem i ZDS, na udaru se našao i Igor Vukić, predsjednik Društva za istraživanje logora Jasenovac. Njegova je „krivnja” što se bavi istraživanjem jasenovačkog mita objavljujući podatke koje se drugi ne usuđuju objaviti.

Nije ostao pošteđen ni književnik Hrvoje Hitrec jer je posegnuo za izričajima „politički nakot”, „djeca jugooficira”, „mješavina zombija i pete kolone”.

A i Vice Vukojević, bliski suradnik dr. Franje Tuđmana i bivši ustavni sudac, našao se na udaru, jer je 90-ih, predlažući Zakon o hrvatskom jeziku, „plagirao” Milu Budaka. Osim što je „plagirao” Budaka još je tražio da se iz hrvatskoga jezika izbaci oko 30 tisuća srpskih riječi. Pamfletist-uhljeb očito ne zna, ili se pravi da ne zna, kako su te riječi bile nametnute političkom voljom pa se jednako tako, političkom voljom, mogu i izbaciti iz hrvatskog jezika. Također ne zna da je u obrani jezika ipak, htjeli ili ne, krajnji kriterij upravo politički.

Hrvatska je problem, a 19 europskih zemalja koje imaju zakon o zaštiti svog jezika prešućeno je

Ono o čemu „Novosti“ pišu, ustaljeno protuhrvatski, više je nego poznato, no ništa manje nije važno ono o čemu ne pišu, tj. prešućuju. Eto, i ovaj pamfletist ne zna da u Hrvatskoj postoji „Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina“, na koji se neutemeljeno poziva SDSS-ova zastupnica time opravdavajući to što se javnosti obraća na srpskom jeziku, i to u Hrvatskome saboru, a da za to ne dobije opomenu. Dakle, manjine mogu imati Zakon, a većinski narod ne (?!). Ovo je samo jedan od apsurda u Hrvatskoj. Jedno od rješenja tog apsurda je da se Hrvati izjasne kao nacionalna manjina i time izjednače u pravima s njima. Isto vrijedi i za izbor zastupnika u Hrvatski sabor gdje će Hrvati također imati zajamčen broj zastupnika kao i nacionalne manjine.

I što još uhljeb-novinar prešućuje u svom pamfletu jesu europske zemlje (19 ukupno, uključujući Rusiju) u kojima je donesen zakon o jeziku, a koje je profesor Mario Grčević istaknuo u intervjuu u „Hrvatskome tjedniku“. Među tim zemljama je i Francuska, druga zemlja po moći u EU. Budući da je nekima u Hrvatskoj zemlja Francuska uzor, ne će biti naodmet vidjeti kako je ona riješila pitanje nacionalnoga jezika. S obzirom na broj stanovnika od oko 67 milijuna (17-ak puta više nego Hrvatska), ne prijeti joj opasnost kao Hrvatskoj. Osim u Francuskoj, francuski je službeni jezik u još 29 zemalja diljem svijeta s ukupnim brojem govornika od oko 300 milijuna. A promicanje francuskoga, što pridonosi njegovoj stabilnosti, odvija se dodatno preko Međunarodne frankofonske organizacije (L’Organisation internationale de la Francophonie), s članstvom od 89 država i vlada.

Francuska je za zaštitu francuske jezične baštine donijela g. 1994. „Toubonov zakon”

Unatoč tome što je francuski, u usporedbi s hrvatskim, u daleko povoljnijem položaju, Francuska je ipak donijela zakon o jeziku 4. kolovoza 1994. (‘La loi n^o 94-665’), za vrijeme mandata ministra kulture Jacquesa Toubona, pa se još zove i „Toubonov zakon” (‘loi Toubon’). Glavni cilj Zakona bio je zaštita francuske jezične baštine (‘protéger le patrimoine linguistique franҫais’), s naglaskom na obogaćivanju, obveznoj uporabi te na francuskome kao službenom jeziku Republike u skladu s člankom 2 Ustava iz 1958. godine. Zakon također ima odredbu kojom se mora osigurati da uporaba francuskih riječi/termina ima prednost u odnosu prema engleskim, tj. anglizmima.

Istodobno, to je zakon francuske Vlade koji se odnosi na uporabu francuskoga u svim njezinim dokumentima, u oglašivanju, u natječajima o radnim mjestima, poslovnim ugovorima, u svim školskim ustanovama koje financira Vlada te u brojnim drugim kontekstima. Treba posebno istaknuti da se tim Zakonom ne nameće obveza uporabe standardnoga francuskog kad je posrijedi sloboda izražavanja, jer to bi bilo u suprotnosti s Ustavom. Kad je, međutim, u pitanju obrana od engleskoga, onda je na snazi obveza uporabe francuskoga. Ne držeći se obveze, američka kompanija ‘GE Medical System’ kažnjena je 2006. godine s 570.000 eura jer je protuzakonito uporabila engleski (‘illégal de l’anglais’) umjesto francuskog, u dokumentima namijenjenima zaposlenicima.

Francuska  akademija objavila je i 13 rječnika francuskog jezika te gramatike, jezične savjetnike i priručnike

‘Loi Toubon’ ne može se sagledati odvojeno od uloge Francuske Akademije (Académie française). Naime, od njezina osnutka 1635. godine, kao jedan od osnovnih povjerenih joj ciljeva (‘Les missions’) bio je briga za očuvanje francuskoga jezika (‘Défense de la langue française’) kao najvažnijeg obilježja francuske nacije:

„La principale fonction de l’Académie sera de travailler, avec tout le soin et toute la diligence possibles, à donner des règles certaines à notre langue et à la rendre pure, éloquente et capable de traiter les arts et les sciences” (Article 24 des Statuts).

U prijevodu: „Glavna funkcija Akademije bit će da izradi, s najvećom mogućom brigom i revnošću, pravilâ svojstvena našem jeziku, čineći ga jasnim, rječitim i koji će udovoljiti umjetničkim i znanstvenim zahtjevima” (Članak 24 Statuta).

Preuzevši ulogu za brigu o francuskom jeziku, Akademija je to ostvarila izdavanjem rječnikā poznatih najprije kao ‘Le Dictionnaire de l’Académie Françoise’, a zatim kao ‘Le Dictionnaire de l’ Académie française’, s ukupno 13 objavljenih (3 preliminarna, 9 kompletnih, 1 za znanost, umjetnost i tehnologiju). Kroz višestoljetno izdavanje rječnikā Akademija je utrla put u normiranju francuskog jezika i tako govornicima olakšala njegovu uporabu i primjenu. Uz rječnike koji su bili isključivo u nadležnosti Akademije, izdavale su se gramatike i drugi jezični savjetnici i priručnici, što je sve pridonosilo obogaćivanju i stabilnosti francuskoga jezika kakav poznajemo danas.

I kanadska pokrajina Québec ima zakon o jeziku radi obrane od dominantnijeg engleskoga

A jedna izvaneuropska zemlja koja ima također zakon o jeziku je Kanada, odnosno njezina provincija Québec u kojoj je francuski službeni jezik. Kada je riječ o materinskom jeziku kao osnovnom nacionalnom obilježju, Francuska može posluži kao primjer, a ništa manje ne zaostaje ni Québec. Kada je ‘Parti québécois’ osvojila vlast 1976., jedan od prioriteta bio je donošenje zakona o jeziku kojemu je cilj obrana francuskoga od dominantnijeg engleskoga. I već sljedeće godine, 1977., Vlada donosi zakon poznat kao ‘La Charte de la langue franҫaise’ poznatiji kao ‘Loi-101’., koji je ostao nepromijenjen punih 45 godina. U svibnju prošle godine, aktualni premijer Franҫois Legault pokreće reviziju Zakona naglašavajući da je: „′urgent′ de renforcer la Loi-101 – le ′rempart′ protégeant le franҫais des assauts de l’anglais depuis près de 45 ans – au moyen des mesures ′raisonable′”. Dakle za premijera je važno to da se Zakon žurno postroži, uzimajući u obzir razumne mjere, kao branu protiv engleskoga, i to punih 45 godina. Zakonom je propisana uporaba francuskoga jezika u školstvu, gospodarskome poslovanju, Vladi, poslu, integraciji imigranata, na institucionalnoj razini te na francuskome jeziku kao nacionalnome obilježju Québeca.

Zakon uključuje i osnivanje Ministarstva za francuski jezik uz povjerenika biranoga dvotrećinskom većinom u Parlamentu, koji će pratiti primjenu Zakona. Za naše hrvatske prilike ne će biti naodmet navesti samo neke odredbe. Jedna se dohvaća dvojezičnosti jer u Québecu žive i govornici engleskoga jezika: kriterij je 50 posto govornika u lokalnoj jedinici, a u Hrvatskoj 33 posto. Zakon ima također odredbu za natpise na javnim objektima obvezujući uporabu francuskoga. Naravno, nije izostavljen ni internet, gdje je također obvezna uporaba francuskoga.

Zakon treba obuhvatiti sve aspekte uporabe, očuvanja i obogaćivanja hrvatskog jezika

Samo na primjerima Francuske i kanadskoga Québeca možemo vidjeti odnos prema materinskomu jeziku kao najvažnijemu nacionalnom obilježju. I druge zemlje koje su donijele zakon o jeziku sigurno u tome pogledu ne zaostaju za Francuskom i Québecom.

Nema sumnje da će Matičina radna skupina kojoj je povjerena izrada nacrta Zakona o hrvatskom jeziku obuhvatiti sve aspekte njegove uporabe, očuvanja i obogaćivanja. Na primjerima Francuske i Québeca, hrvatski zakon o jeziku treba imati i odredbu o osnivanju Vijeća za normu te kaznene odredbe. U tom je smislu prilog koji su zajednički napisali Vladimir Lončarević i Zdravko Gavran izvrstan i hvale vrijedan doprinos koji bi trebalo uzeti u razmatranje, a objavljen je u ‘Vijencu’ (10. 2. 2022.) i na:

Zdravko Gavran i Vladimir Lončarević: Jezik je živo nacionalno dobro i atribut državnosti!

 Anto Periša, Hrvatsko nebo