Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (1)

Rusija nije Ukrajini formalno ’objavila rat’, nego je Kremlj objavio 24. veljače 2022. da je započeo „posebnu vojnu operaciju“, odbacujući tvrdokorno i bezobzirno kvalifikacije po kojima je riječ o agresiji. Time je započela vojna invazija Ukrajine. Ona je pak tu službenu izjavu predsjednika Ruske Federacije Putina protumačila kao objavu rata, a tako su zbivanja razumjeli i označili i u mnogim drugim zemljama.

Ukrajinski parlament okvalificirao je Rusiju kao „terorističku državu“ – računajući na to će mnoge zemlje Rusiju pribrojiti nizu zloćudnih međunarodnih aktera, ponajviše terorističkih organizacija kao što su Al-Kaida, „Islamska država“ ili vojno krilo Hezbolaha (a svojedobno su SAD i zapadne sile označivale države opasne za druge rogue states – u prijevodu nešto kao „huljske države“).

Rusija kao „parija-država“ i tumačenja razloga za rusku invaziju i njezinih ciljeva

Ukrajina je očekivala da će temeljem takvih ocjena međunarodna zajednica, a napose zapadne sile, provesti prema Rusiji i onima koji joj pomažu trgovinske i druge kaznene mjere (sankcije). To je odmah i započelo, mnoge su, ali nipošto sve, zemlje počele uvoditi i pojačavati trgovinske, političke i razne druge sankcije, blokade i akte raskidanja dosadašnje suradnje. Počele su izolirati Rusiju s ciljem da ju u što većoj mjeri izoliraju i pretvore u tzv. parija-državu. (Riječ „parija“ dolazi iz Indije, a bila je uobičajen naziv za pripadnike najnižih kasta; pripadnike tih kasta nazivali su i „nedodirljivima“, otprilike, i još jače, kao što su u starozavjetnom Izraelu tretirali gubavce – zbog straha od zaraze – odnosno kao što su pravovjerni isključivi židovi gledali na nevjernike, na „gojime“, radi obrane od „onečišćenja“ njihovim fizičkim dodirom).

O uzrocima ruske invazije Ukrajine svakodnevno se govori i piše na sve strane unatrag više mjeseci, i prije i poslije njegova početka. Izneseni su dosad razni i raznovrsni razlozi, objašnjenja i tumačenja za odluku Kremlja da krene u veliku ’vojnu’ na tu susjednu slavensku i tradicijski kršćansku zemlju. Tražena je krivnja na raznim stranama, razmatrano je što se prethodno događalo, je li se rat moglo izbjeći i kako, ili ga se nije ni moglo izbjeći. Razmatrane su sve moguće ’opcije’.

Objašnjenja Putinovih razloga i ciljeva tražena su u širokom spektru, od geopolitičkih do rusko-pravoslavno-mesijanskih; od ideje o obnovi velikoga ruskog carstva odnosno neoboljševičkog Sovjetskog saveza pa do Putinova osobnog fanatizma i ludila, sve do obračuna na nekim dubljim, „duhovnim“ razinama; od pretpostavke kako Rusija udarom na Ukrajinu hoće prevenirati pretpostavljeno predviđano daljnje NATO-ovo širenje na tu zemlju kako bi opkolila Rusija,  stisnula ju i zatim na nju izvršila invaziju iz neposredne blizine pa do pretpostavke da određeni krugovi u Rusiji misle kako pružaju otpor nekoj novoj globalnoj totalitarnoj hegemoniji moćnih sila i opakih tajnih zapadnih središta moći koja na cijelom svijetu žele uspostaviti svoja pravila i nametnuti svima svoje vrijednosti i neku vrstu nove totalitarne svjetovne religije odnosno stvoriti svijet kojim bi iz jednog središta upravljala neka nova ili već postojeća „svjetska vlada“ (global government).

Umjereni optimisti i pesimisti

O svemu tomu bit će poslije još riječi. Prije toga potrebno je ponešto reći o samoj Ukrajini i onomu što je prethodilo ovogodišnjoj ruskoj invaziji na nju, a koja se može i proširiti na druge, dovesti do izravnog vojnog sukoba NATO-a i Rusije, tada vjerojatno i Kine, i drugih sila, te imati za posljedicu svjetski rat konvencionalnim, a možda i nuklearnim oružjima, druge nimalo bezbolne posljedice da se i ne spominju – što bi dovelo do svjetske kataklizme i ugrozilo opstanak ljudske vrste na Zemlji. U tom pogledu analitičari i geopolitičari i ostali dijele se na umjerene optimiste i na pesimiste.

Umjereni optimisti  smatraju ili da nitko ne želi nuklearni rat jer su svi svjesni da bi i njih tada osobno i njihove zemlje i narode „vrag odnio“. Još uvjereniji optimisti procjenjuju da je sve što se događa ipak na neki način kontrolirano, pa možda i potajno „dogovoreno“ između Washingtona i Moskve, ili na razini „globalne duboke države“ odnosno pretpostavljenog i neformalnog „pakta ili džentlmenskog dogovora o međusobnom ne-uništenju“.

Kao argument iznose to da ni u razdoblju Hladnog rata i komunističke prijetnje nije došlo do globalnog nuklearnog obračuna ni do svjetskog ili kontinentalnog rata, unatoč svim izgledima da dođe do velikog obračuna između komunističkog i kapitalističkog bloka zemalja. No sve je ostalo ograničeno na korejski rat, na kubansku krizu, na vijetnamski rat i na još neke posredničke lokalne ratove između dvaju blokova odnosno dviju tadašnjih suprotstavljenih velesila, SAD-a i SSSR-a. Bila bi, dakle, i sada ipak riječ o sukobu (koliko god krvavu) ograničenog opsega, u kojem obje strane doziraju stupanj oružane eskalacije i ’zatezanja užeta’.

Takvi vjeruju da se rat ne će proširiti ni na cijelu Ukrajinu, dakle ne izvan nje, osim eventualno na Moldaviju ili još poneko prijeporno područje na kojemu Rusija ima neku osnovu s koje bi mogla izazvati unutarnje oružane obračune pa se i sama umiješati. Ili da će Rusija rat u Ukrajini izgubiti ili da će se toliko iscrpljivati i slabjeti zbog visokih troškova rata i posljedica sankcija da će u jednom trenutku moćni i u sve upućeni ljudi u Kremlju, svjesni golemih šteta za vlastitu zemlju i za sebe osobno) svrgnuti Putina, zaustaviti rat, a možda i promijeniti temeljni (prema Zapadu neprijateljski) politički kurs Rusije.

Pesimisti pak (latinska riječ pessimus znači „najgori“, najlošiji; pesimisti su dakle oni koji vjeruju u najgoru od svih opcija) svako malo najavljuju eskalaciju rata, rusko posezanje za taktičkim, zatim i za strateškim nuklearnim naoružanjem. Ocjene iz nekih krugova bliskih Putinu po kojima se u ovom mnogo širem obračunu između „mesijanske“ Rusije i „dedadentnog“ Zapada mora ići na sve ili ništa, pa i pod cijenu uporabe nuklearnog oružja, dodaju s protivne strane argumente u prilog pesimistima. Od kojih neki već govore o Armageddonu odnosno o Sudnjem danu koji nam se svima naglo približava, uz ostalo i zato što su se ljudi i narodi pokvarili i čine previše toga što je protivno Božjim zakonima i „ogavno Gospodinu“. Kršćani pak znaju da o tom danu ne zna nitko drugi kada će doći doli sam Bog Otac, pa vjeruju da će On osobno spriječiti da se zemaljski „sudnji dan“ dogodi prije onoga trenutku što ga je On odabrao i po svom Promislu odredio kao stvarni i konačni „Sudnji dan“…

Ukrajina – velika zemlja u velikim nevoljama

Vratimo se sada na Ukrajinu. Riječ je o bivšoj republici Sovjetskog saveza koja je nezavisnost proglasila u kolovozu 1991., o državi s najvećim ozemljem u Europi (12 puta većim od Hrvatske) ako se ne računa europski dio Rusije. O  plodnoj, uglavnom ravničarskoj i o pomorskoj zemlji, jednoj od velikih svjetskih izvoznica žita, zemlji s velikim rudnim bogatstvima i razmjerno razvijenom teškom i prerađivačkom industrijom, zemlji s mnoštvom vodenih tokova koji ju presijecaju i s nekoliko nuklearnih elektrana, od kojih je po havariji još u doba komunizma postala zloglasnom ona u Čornobilju.

Ukrajina je zemlja u kojoj su po statističkim podatcima živjela prije dvije godine 44 milijuna stanovnika, premda su migracije prema zapadnoj Europi te nepovoljna demografska kretanja i napuštanje ustaljenog načina života i tradicionalnih vrijednosti i u njoj već uzimale danak. Sadašnji rat odgoni milijune ljudi iz nje, većinom u srednju i zapadnu Europu, a dio dragovoljno ili prisilno i u Rusiju.

Ukrajina je zemlja kojoj je Rusija u prošlom što otvorenom što prikrivenom ratu i okupaciji uz pomoć unutarnje pobune (mnogo toga frapantno podsjeća na agresiju na Hrvatsku i pobunu Srba, potpomognutu ili iniciranu iz Beograda, ondje gdje su g. 1991. imali apsolutnu većinu ili znatan manjinski postotak u prebivalstvu) već godine 2014. faktički otela i formalno anektirala poluotok Krim. Na njemu je imala i ima veliku bazu Crnomorske flote, Sevastopolj, raspoređenu u više mjesta na poluotoku. Osim toga, faktično je otrgnula „Malorusiji“ (velikoruski naziv za tu zemlju, u kojoj su živjeli „Malo-Rusi“, dok su u Bjelorusiji živjeli „Bjelo-Rusi“, a u Rusiji „Veliko-Rusi“ – svi dakle pripadnici ili podložnici istoga „velikog“ ruskog naroda) istočni dio odnosno otprilike trećinu istočnih oblasti koje se zovu Donjecka odnosno Luganska oblast.

Dva dana prije početka ovoga rata, 22. veljače, Moskva je priznala te dvije oblasti kao samostalne republike, i to ne samo na području koje su (pro)ruske marionetske snage dotad nadzirale, nego i na onim područjima što ih dotad nisu vojno i politički nadzirale. Zbog toga su mnogi analitičari i geopolitički stratezi očekivali da će Rusija prvo udariti na ukrajinske snage i područja u tim dvjema oblastima. No ona je prvo punom snagom udarila na neka druga područja.

Zapravo su, to se poslije pokazalo očitim, u Moskvi računali da nekog osobitog otpora ni ratovanja ne će ni biti. Polazeći od nerealne pretpostavke da je velika većina Ukrajinaca (osim na zapadu, kojem je središte grkokatolički Lavov) proruski raspoložena, planirala je bez većeg otpora s ukrajinske strane zauzeti Kijev i u njemu promijeniti vlast, a zatim – „legalno“ i koliko bude nužno susljednim vojnim akcijama sa svih strana – preuzeti faktično svu Ukrajinu pod svoje vrhovništvo. Sve je valjda trebalo izgledati tako kao da se sam ukrajinsko-ruski narod, uz „bratsku pomoć“ starijega brata, oslobodio nametnute mu (od Zapada), otuđene i ne-narodne „nacističke“ političke klike (sa Zelenskim na čelu), poduprte u pravom smislu ponajviše takvim vojnim snagama (formacije „Azov“, zapadni dragovoljci, agenti, specijalci i slično).

Rusija na Krimu

Ruska vojna prisutnost na Krimu (pokrajini koju je sovjetski vođa i zloglasni boljševik ukrajinskog porijekla Hruščov otuđio od federalne Rusije i „darovao“ ga Ukrajini g. 1954.) bila je nakon raspada SSSR-a utvrđena ugovorom („Velikim paktom“) između dviju novoproglašenim samostalnih država. Sklopljen je  1997. i o njemu će još biti riječi. Rusija nije tada osporavala pripadnost Krima i Sevastopolja novoproglašenoj ukrajinskoj državi, nego ju je priznala u granicama u kojima je ova izašla iz raspaloga Sovjetskog saveza.

Maksimalni opseg ruskih vojnika na tom strategijski važnom dijelu crnomorske obale utvrđen je ugovorom na 25.000 (službeno je u trenutku invazije na Krim ondje bilo 12.000 ruskih vojnika, no bilo je onih neregistriranih, a potajno su bile ojačane posebne snage). Ugovor je, dakako, obvezivao Rusiju na poštovanje ukrajinske suverenosti i njezina zakonodavstva te sadržavao obvezu da se Rusija ne će miješati u unutarnje poslove zemlje domaćina. Po izvornom ugovoru Rusiji je bilo odobreno imati na Krimu vojnu bazu do 2017. Nakon toga ona bi morala povući sve svoje postrojbe, pa tako i dijelove Crnomorske flote iz Autonomne Republike Krim i Sevastopolj.

Rusija je radi premještanja svoje baze gradila od 2005. kapacitete u Novorosijsku, istočno od Krima i jugoistočno od ulaza iz Crnoga u Azovsko more. Bilo je planirano da gradnja i osposobljavanje nove baze budu privedeni kraju do 2020. No od g. 2010. taj je projekt doživljavao kresanja proračunskih sredstava, pa je izgradnja kasnila. G. 2010. proruski predsjednik Viktor Janukovič potpisao je novi ugovor, poznat kao „Harkovski/Harkivski pakt“, kojim se imao razriješiti prijepor iz 2009. o kupnji i tranzitu ruskog plina. No ujedno je  to bio ugovor o pravu Rusije da njezina baza ostane u Sevastopolju produžen do 2042. Kao protuuslugu, Ukrajina je dobila određene popuste na cijenu i povlastice na daljnje isporučivanje plina iz Rusije.

Još u 1990-ima sklopljeno je više ugovora, a mijenjan je i ukrajinski ustav kako bi se omogućilo da vojska strane države ostane do daljnjega na ozemlju druge države. Ustav je sadržavao i odredbu koja je dopuštala iznimku za „prethodno postojeće baze“. Ta odredba ukinuta je pet godina nakon što je Rusija anektirala Krim, a Ukrajina se jednostrano povukla iz temeljnog prijelaznog ugovora.

Da bi se bolje razumjelo o čemu je riječ, potrebno je osvijetliti još neke međunarodne sigurnosne ugovore i aranžmane te neke druge krupne događaje i preokrete koji su prethodili sadašnjim ratnim zbivanjima. Ratna su djelovanja brutalna, odnose tolike nedužne žrtve te nanose neizmjernu štetu ukrajinskom narodu, zemlji i državi. Europa i svijet osjećaju sve teže posljedice i strepe od još mnogo goreg nastavka. O političkim odnosima te o još nekim ugovornim i sigurnosnim aranžmanima između Ukrajine, Rusije i trećih država bit će riječi u sljedećem nastavku.

(Nastavit će se)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo