OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (5)

Jugoslavenstvo i Jugoslavija

* Jugoslavenski mit – temelj Jugoslavije

* Bilanca jedne diktature

Nemoguće je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili samovolju, kod naroda različitih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere.

                                  Ante Starčević

Jugoslavenski mit temelj Jugoslavije

Hrvatsko pitanje nije jedinstveno u povijesti. Nije jedinstven ni slučaj Jugoslavije, kao što nisu jedinstvena različna opravdanja koja se daju sustavu višenarodnih država u kojima je sva vlast usredotočena u jednom narodu i među malobrojnim pripadnicima pridruženih, podjarmljenih, ili kako ih samo želimo nazivati, naroda. I na Jugoslaviju moraju se primijeniti rezultati općih socioloških istraživanja, ako ne želimo da posve nepotrebno prijeđemo područja ljudskog duha koja su već drugi obradili, da nakon dugotrajnih proučavanja dođemo do zaključaka koji su bili na dometu prije nego što smo se upustili u taj posao.

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (4)

I. Jugoslavenska stvarnost

1. Jugoslavija — mali imperij

Makar kako banalno zvučilo danas, moramo ipak ponoviti da je Jugoslavija primjer malog imperijalizma. Jedan mali narod, nesposoban da stvori veliki imperij, iskoristio je nabačenu ideju i povoljnu političku konjunkturu da stvori svoje kolonijalno carstvo u samoj Europi. Potpuno je razumljivo da nosioci Jugoslavije nisu svojoj politici dali ime kolonijalizma, ali to se ne može ni očekivati, jer i u tome je ljudska vještina tijekom stoljeća dovoljno napredovala, te zna svaku, pa i najnezgodniju stvar, izreći lijepim riječima. Ipak, pokraj svih riječi ostaju činjenice, a činjenica je da u Jugoslaviji postoji prvenstvo jednog naroda, a da drugi narodi moraju svoje interese podčiniti “zajednici” koju predstavlja povlašteni narod. Moglo bi se posumnjati u tu činjenicu da nisu do sada stvorene dvije Jugoslavije i da ne postoji već gotov nacrt za stvaranje treće Jugoslavije.

Kad je stvorena prva Jugoslavija, njeni su branitelji opravdavali srpsku prevlast različnim, formalno mudrim razlozima. Srbija je imala svoju državu, govorili su, te se za volju zajednice odrekla te države. Srbija je bila na strani pobjednika, te se samo ujedinjenjem sa Srbijom drugi narodi mogu osloboditi sudbine pobijeđenih. Srbija je bila ratom oštećena, te prema tome moraju bratske pokrajine, koje su manje stradale, pomoći Srbiji da se ponovno izgradi. Srbija je novoj državi dala svoje ustrojstvo, te prema tome ima pravo da u njoj vodi glavnu riječ.

Ali unatoč svih tih prednosti, koje su Srbi kao državni narod uživali u Jugoslaviji, Jugoslavija je u prvoj velikoj krizi propala (godine 1941.) a da se Srbi nisu odviše borili za njeno održanje. Godine 1945. stvorena je druga Jugoslavija, te u njoj opet Srbi imaju glavnu riječ. No kako stari argumenti više nisu bili dovoljni da opravdaju srpsku prevlast, pronašli su se novi argumenti da opravdaju isto stanje. Srbija se ovaj put nije odrekla svoje narodne države, dok je Hrvatima u ime bratstva i jedinstva oduzeta država, ali argumenat se ipak nije upotrijebio u korist Hrvata. Uzet je samo onaj argumenat koji koristi Srbiji, tj. pripadništvo pobjedničkoj struji koje je uvijek i svagdje glavni argumenat, bez obzira na pravo i na moral. Srbija je stradala u ratu, te joj zato ponovno treba pomoći. Premda su i druge pokrajine stradale, to se nije uzimalo u obzir, jer nisu bile na pobjedničkoj strani i jer su stradale od Srba. Konačno, Srbiji se nije prigovorilo da je zbog njenog hegemonizma morala propasti Jugoslavija, nego se prigovaralo Hrvatima što su dali oduška svojem otporu protiv srpske prevlasti i srušili Jugoslaviju. Srbiji naprotiv nije se prigovorilo ni to da je pristupila Trojnom paktu Italije, Njemačke i Japana i da je za vrijeme rata surađivala uvelike s Nijemcima i s Talijanima.

Što nam sprema treća Jugoslavija? Naravno, novo izdanje bratstva i jedinstva. Razumljivo je da se ne želi već sada iznijeti na javu buduća prevlast Srbije, jer bi to smetalo ostvarenju treće Jugoslavije. Ali to se nije otvoreno priznavalo ni na Krfu 1917. godine kada se sklapao sporazum između predsjednika srpske vlade Nikole Pašića i predsjednika Jugoslavenskog odbora dr. Ante Trumbića o osnivanju i uređenju buduće zajedničke države, niti se to priznavalo u Jajcu 1943. godine kad je stvoren nacrt ustava buduće komunističke Jugoslavije, pa nema razloga da Srbi već danas o tome javno govore. No nakon dosadašnjih iskustava dovoljni su samo simptomi da bismo upoznali bit te treće Jugoslavije.

Prema nekim srpskim piscima buduća Jugoslavija mora biti demokratska federacija, ali se u toj federaciji ne smije dopustiti odcjepljenje pojedinih naroda da se ne slabi država, nego se mora osobito osigurati jedinstvo srpskih zemalja i obraniti Srbe od hrvatskog šovinizma. Konačno, buduća Jugoslavija mora kazniti “ustaške zločine” (u tome su svi Srbi složni), te ako hrvatska jedinica ne bi izvršila ovaj zadatak na zadovoljstvo Srba, morat će se zajednica pobrinuti da se to izvrši. O četničkim zločinima ni riječi, jer govoriti o tome znači biti hrvatski šovinist. Ako još spomenemo da po nekim srpskim predstavnicima srpske se zemlje protežu sve dotle dok ima pravoslavnih manastira, a tih ima sve do Gorskog kotara, dakle na vratima Rijeke, i do Ravnih kotara pred samim Zadrom, onda si možemo zamisliti buduću hrvatsku jedinicu stvorenu od dvije prostorno odvojene pokrajine: uže Hrvatske od Varaždina do Karlovca s dijelovima najzapadnije Slavonije na sjeveru, te srednje Dalmacije na jugu. Sve drugo bilo bi srpsko u okviru bratske, demokratske i federativne Jugoslavije. Nekim će se možda pričiniti nemogućim takav plan. Preporučam da pregledaju rasprave iz 1928. godine, kad se tražilo rješenje jugoslavenske krize pomoću amputacije, tj. izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije. Tada je sličan plan, samo ograničen na sjeverni dio te smanjene Hrvatske, predložen kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji ga je najozbiljnije proučavao.

2. Prevlast jednog naroda u složenim državama

Iz ovih kratkih primjera možemo zaključiti da je Jugoslavija stvarno imperij (u vrlo malom opsegu) sa svim oznakama imperija: prevlašću jednoga naroda nad drugima, unutrašnjom napetošću između sastavnih naroda i državnom vladom koja se održava silom. A što znači imperij, to su već davno rekli povjesničari i sociolozi (za razliku od učitelja koji iz povijesti vade samo ružičasto obojene, idealno nadahnute primjere).

Kaže Guglielmo Ferrero u svojem najvećem djelu “Veličina i dekadencija Rima”: “Ako se želi shvatiti što je stvarno bilo rimsko carstvo, potrebno je odbaciti jednu od najstarijih i najraširenijih zabluda, a koja se sastoji u vjerovanju da je Rim upravljao svojim pokrajinama sa širokim pogledima, brinući se za opće dobro i u skladu s mudrim i korisnim načelima koja su u prvom redu bila usmjerena dobru podčinjenih. Nikada nisu podložene zemlje bile upravljane u takvom duhu, ni od Rima, ni od bilo kojeg drugog imperija; nikada, ako ne pukim slučajem, nije dominacija bila korisna za podložene; naprotiv uvijek su dominatori nastojali postići što veću korist sa što manje rizika i napora.”

S malo riječi rečeno je time zapravo sve što se o toj temi može reći. Svaka zajednica prirodno teži osiguravanju vlastite koristi i prednosti, te prema tome ni narodna zajednica nije lišena toga egoizma. No dok je ovaj egoizam ograničen susjedima koji se mogu braniti, ne dolazi do punog izražaja i ostaje više kao obrambena kategorija. Tek kad se razvije na račun drugih naroda ili zajednica koje su izgubile svoju političku slobodu te se ne mogu oduprijeti oružanom silom prohtjevima svojih susjeda, dolazi takav egoizam do punog izražaja i pretvara se u navalnu kategoriju. Što je veći imperij, to je veća mogućnost punog zamaha egoizma dominantnog naroda koji uvijek ima isti argument: borili smo ne da vas oslobodimo (čega, nije važno: ropstva, zaostalosti, pritiska vlastite oligarhije i sl.), pa imamo pravo da naplatimo sve žrtve. I kao kod lihvara, nikada se ne stigne otplatiti sve te žrtve. Prvo se plaća oslobođenje, onda se nastavlja plaćati sigurnost granica zajednice, zatim se plaćaju izgubljeni ratovi, onda navalni ratovi, te konačno nagrade onima koji čuvaju jedinstvo carstva. I dug je to veći, što se dulje plaća. Prestaje se plaćati tek onda kada dominatori izgube vlast.

Rim je iscijedio cijeli tadanji kulturni svijet, te je ovaj umoran od pet stoljeća dobre uprave šaptom pao pod nove, manje kulturne dominatore: Germane na Zapadu, a Arape na Istoku. Španjolsko se carstvo raspalo čim su maticu zemlju zaposjeli Francuzi, te ni jezik ni vjera pa ni djelomično isto podrijetlo nisu mogli održati jedinstvo, kad je nestalo sile da ga održava. Englesko carstvo tražilo je od svojih podanika žrtve u dobrima i u krvi za obranu slobode, tj. matice zemlje, ali se raspalo kada nije bilo premoćne sile da osigura odanost podanika matici zemlji, Francusko se carstvo likvidiralo u nepunih dvadeset godina, jer matica zemlja nije više bila u stanju održavati silom bratstvo i jedinstvo. I tako bismo mogli nabrajati primjer za primjerom. Te ćemo naći dovoljno dokaza za tvrdnju Guglielma Ferrera o interesu dominatora. Ali, bojim se, da nećemo naći nijedan primjer u povijesti gdje bi se dio takvog imperija iz viših ideala borio da ostane u imperiju. Primjeri koji bi se mogli navesti, obično se sastoje od nekih povlaštenih krugova u kolonijama koji su vezani uz staru vlast i boje se izgubiti svoje povlastice, te se prema tome ističu vjernošću kolonijalnoj vlasti. Oslobođenje južnoameričkih država obiluje takvim primjerima.

Prema tome, ako je opće pravilo da u višenarodnim državama jedan narod prevladava te da vodi zajednicu za sebe i u svoju korist, onda je razumljivo da podloženi narodi žele u najmanju ruku izaći iz podložništva, tj. osloboditi se. Nije potrebno filozofski opravdati takve želje, jer su one prirodna samoobrana svake zajednice. Opravdanja su potrebna dominatorima i zajednici, tj. imperiju (zovemo imperij svaku višenarodnu državu u kojoj jedan narod vlada nad drugim narodima zajednice).

3. Integralno jugoslavenstvo — jedino opravdanje Jugoslavije

U slučaju Jugoslavije nije potrebno opravdavati želju Hrvata za oslobođenjem, jer je ta želja normalna čim se prizna Hrvatima značajka naroda, a Jugoslaviji oduzme značaj jednonarodne države. Jugoslavija bi bila opravdana, i o njoj se ne bi moglo raspravljati samo kad bi postojao jedan jugoslavenski narod, te kad bi Srbi, Hrvati i Slovenci bili plemena ili od stranih dominatora otuđeni dijelovi jednog naroda. U tom pogledu bilo je integralno jugoslavenstvo logično i u skladu s duhom vremena. Ako postoji jugoslavenski narod, onda je opravdan zahtjev da postoji jugoslavenska država i svako miješanje stranih sila znači nedopuštenu intervenciju, a svaki poziv državljana protiv jedinstva države predstavlja veleizdaju. Logičan je bio kralj Aleksandar Karađorđević kad je izbrisao ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je ime samo kazivalo da država nije jednonarodna nego višenarodna, i time davalo pravo pojedinim narodima da se pozivaju na samoodređenje, te da traže pomoć u inozemstvu za svoje oslobođenje. Proglašavanjem Jugoslavije i jugoslavenskog naroda 1929. godine učinjena je formalna koncesija javnom mišljenju demokratskog zapada koje je bilo protivno (bar u teoriji) prevlasti jednih naroda nad drugima. Nakon toga čina formalno nije više bilo različnih naroda, te prema tome nema više prevlasti. Sve drugo je samo pitanje unutrašnjeg uređenja i borba s ostacima prošlosti.

S istom logikom pokušava se Tito osloboditi federalističkog ustava druge Jugoslavije koji u sebi sadržava nespojivu suprotnost između isticanog bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i priznanja da su to narodi a ne plemena. Ili postoji jedan jugoslavenski narod ili postoje različiti narodi slavenskog Juga. U prvom slučaju Jugoslavija je nužna posljedica priznavanja načela da svaki narod ima pravo da stvori svoju posebnu, nezavisnu državu, dok je u drugom slučaju nužno priznati ovo pravo svim narodima (pa makar bili i bratski) slavenskog Juga. Samo ovo rješenje je u skladu sa slobodarskim načelima koja danas vladaju u svijetu.

Sputan ovom logikom, Tito je osjećao potrebu da napusti kompromis koji je stvoren u Jajcu 1943. i koji radi svoje unutrašnje nelogičnosti nosi u sebi sjeme budućih razdora. Zato je pokušao uvesti kao idejni temelj Jugoslavije jedinstvenu jugoslavensku radničku klasu koja bi neutralizirala ideju postojanja posebnih naroda, a da ne mora posegnuti za integralnim pojmom jugoslavenskog naroda. Naime, ni s diktaturom nije danas moguće prodrijeti u zemlji s integralnim jugoslavenstvom koje je u narodima vezano s veoma mučnim uspomenama. Naprotiv, u inozemstvu nije toliko teško podrijeti s jugoslavenstvom kao s narodnim pojmom, jer je u zapadnoj Europi riječ narod poistovjećena s riječju država, te se prema tome postojanje jugoslavenskog državljanstva lako poistovjećuje s postojanjem jugoslavenskog naroda. A čim se prizna postojanje jugoslavenskog naroda, Jugoslaviji je osiguran opstanak u smislu prava na samoodređenje kako ga shvaća demokratski Zapad.

Ključ problema leži, dakle, u činjenici da ne postoji jugoslavenski narod kao što postoje druge, povijesno oblikovane narodne zajednice na Zapadu, nego samo jugoslavenska država kao imperij u malom, tj. kao prevlast jednog naroda nad drugim narodima. Ako je to točno, onda postojanje Jugoslavije nema opravdanja, te se ne može ni pomisliti na stvaranje treće Jugoslavije. Jugoslavija se svodi na svoje bitno pitanje: jedan jugoslavenski narod ili različni narodi slavenskog Juga ili Balkana ili jugoistočne Europe.

Nama Hrvatima nije potrebno dokazivati da smo narod te da ne postoji jugoslavenski narod u smislu, recimo, francuskog, engleskog ili mađarskog naroda. Ali kako to mišljenje postoji u svijetu, te kako je ono najveća zapreka našem oslobođenju kao i svakom našem političkom radu, morat ćemo se malo pozabaviti s postankom ideje jugoslavenstva, kako bismo mogli svoju djelatnost logično usmjeriti pobijanju premise, a ne posljedica koje izviru iz ove premise.

II. Razvitak nacionalizma na Balkanu

1. Hrvatska uoči ilirskog preporoda

Početak suvremenih europskih nacionalizama pada u doba francuske revolucije. U tom času hrvatski se narod nalazio možda na najnižoj točki političke slobode. Rascijepan između tri vlasti: austrijskog carstva, turskog carstva i mletačke republike, koje su se nalazile u političkoj i društvenoj dekadenciji, hrvatski je narod gubio političku svijest koju je prije toga pokazivao i u najtežim borbama između Zapada i Istoka. Nosioci hrvatskog političkog života bili su, kao i u cijeloj feudalnoj Europi, pripadnici prvog i drugog staleža, svećenstva i plemstva. Ali plemstvo je bilo u odumiranju: ekonomski, politički pa i biološki. Plemstvo je svagdje bilo nosilac vlasti, a kako je u Hrvatskoj vlast bila strana, to se plemstvo moralo odlučiti: ili izginuti u borbi za potpunu slobodu, što je više plemstvo pod Zrinskim i učinilo, ili prilagoditi se vlasti, što je niže plemstvo učinilo da ne bi nestalo gubitkom povlastica koje je dobivalo od vlasti.

Prilagođivanje vlasti koje se očitovalo u cijeloj Europi tijekom Novoga Vijeka, kada se iz feudalizma, dakle aristokratskog uređenja države, prešlo u apsolutističke monarhije, dakle centralizam koji počiva na plemstvu samo kao na izvršnim organima središnje vlasti, imalo je u Hrvatskoj i nacionalnih posljedica. Središnja vlast nije bila domaća kao u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj, ili kao u njemačkim i nekim talijanskim kneževskim državama, te prema tome podvrgavanje plemstva središnjoj vlasti nije u Hrvatskoj jačalo narodnu zajednicu, kao što ju je jačalo u zemljama s istorodnom središnjom vlasti, nego je dovodilo do odnarođivanja plemstva, dakle do gubitka politički vodećeg razreda. U Dalmaciji se gradsko plemstvo potalijančilo, a u banskoj Hrvatskoj ponijemčilo i pomađarilo, dok se u bosanskoj Hrvatskoj poturčilo. U tom pogledu želim istaknuti da poturčivanje nije istovjetno s primanjem islama, jer bosansko plemstvo nije gubilo svoju narodnost dok je Turska bila moćna. Tek u doba opadanja turske moći i kao slabi odraz zapadnjačkih političkih ideja počeli su se vodeći krugovi u osmanlijskom carstvu poistovjećivati s glavnim državnim narodom, Turcima.

Hrvatska je dočekala nacionalistički preporod u Europi bez politički vodećeg staleža, plemstva, a što je još teže, bez jačeg građanskog staleža koji je svugdje u Europi bio nosilac novih ideja. Ostalo je samo svećenstvo koje već po zvanju nije moglo zamijeniti druge političke staleže, te koje je u biti nesklono novotarijama. Osim toga novi nacionalistički pokreti građanskog podrijetla imali su jaku liberalnu notu, što je svakako bilo odbojno svećenstvu. Pravo je čudo, dakle, što se svećenstvo ipak zagrijalo za preporod. Ova odlučna uloga svećenstva u prvim počecima suvremenog hrvatskog nacionalizma unijela je u hrvatski politički život retoriku i idealizam, te mu je dala žig mesijanizma zbog kojega su se u Hrvatskoj teško razvijali suvremeni politički oblici. Međutim, jedino je svećenstvo stajalo na braniku hrvatskog naroda te se ne može prijeći preko ove povijesne zasluge. Osim toga svećenstvo je u Hrvatskoj dolazilo iz seljačkih krugova te je predstavljalo biološki veoma zdrav i neistrošen element, a stalna veza s narodom osiguravala je brzo širenje ideja koje je svećenstvo prihvaćalo.

Razdijeljen na tri dekadentna imperija, od kojih je jedan (mletački) konačno propao koncem 18. stoljeća, hrvatski se narod osjećao slab i napušten. Gospodarski slabo i nerazvijeno građanstvo, većinom tuđinskog podrijetla, nacionalno otuđeno plemstvo, pomanjkanje domaćih sveučilišta, sve je to utjecalo da je u Hrvatskoj zavladalo malodušje. Pokušaj cara Josipa II. da centralizmom i uvođenjem njemačkog jezika kao jedinog službenog jezika u cijelom habsburškom carstvu osigura jedinstvo svojih zemalja, te antiklerikalni modernizam toga cara koji je zastrašio konzervativne krugove, dakle ono što se nazivalo jozefinizmom, prethodio je pojavi francuske revolucije. Ukidanje jozefinizma nije dovelo do vraćanja ustavnih prava u Hrvatskoj nego do jačeg oslona na Mađare, čije je plemstvo bilo nacionalno svjesno i u savezu s novim građanskim staležom pokušavalo staru ideju višenarodnog ugarskog kraljevstva pretvoriti u jednonarodnu mađarsku državu. Pokušaji carskog dvora da nakon pada Napoleona zadrži pod svojom izravnom upravom ilirske pokrajine, tj. one dijelove Slovenije, Hrvatske i Dalmacije koji su bili pod vlašću Napoleona, još su pojačavali slabost i podijeljenost Hrvatske. Nije čudo da je onda svećenik Pavao Štoos pjevao o tuzi Majke Hrvatske. U Hrvatskoj je vladalo političko mrtvilo i malodušnost. Malobrojnim svjesnim Hrvatima izgledalo je da je došao “finis Chroatiae”.

2. Ilirski i jugoslavenski mesijanizam

Ali ideje nemaju granica te je val nacionalizma konačno došao i do Hrvatske. Nije došao izravno iz Francuske, iako je francuska vlast držala neke dijelove Hrvatske, nego preko njemačkih sveučilišta gdje je učila mladež iz banske Hrvatske, a manje preko talijanskih sveučilišta gdje je učila mladež iz Dalmacije. Konačno, rađanje mađarskog nacionalizma isto je dovelo do stvaranja hrvatskog nacionalizma kao obrane od mađarskih presizanja.

Novi hrvatski nacionalizam bio je vjeran odraz hrvatskih poteškoća i nesigurnosti. Nije se proglasio hrvatskim nego ilirskim, nije išao sam nego je tražio saveznike, te se prema tome razlikovao od nacionalizma Poljaka, Čeha, Talijana i drugih naroda koji su tada stajali pod tuđinskom vlašću i borili se za svoju narodnu slobodu.

Iste ideje prešle su i u druge balkanske zemlje, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku, te su u tim narodima probudile nacionalističke pokrete koji su se, doduše, dosta razlikovali od svojih uzora, jer im je kulturni supstrat bio drugačiji. Ali svi nacionalizmi koji su nastali na Balkanu imali su istu temeljnu ideju: svaki narod mora biti slobodan, svaki narod mora imati svoju narodnu državu, svaka narodna država mora okupiti sve pripadnike svog naroda. Tek u Hrvatskoj ovi su se pojmovi miješali, jer je osjećaj slabosti bio toliko dubok da su težnje za saveznicima prevladavale i kod nacionalistički nastrojenih krugova. Zbog toga osjećaja slabosti nastala je ideja o jednom velikom ilirskom narodu od Jadranskog do Crnog mora, a nakon zabrane ilirskog imena (1843. god.) ta se ideja pretvorila u jugoslavensku misao. Jugoslavenstvo je dakle čisto hrvatska tvorevina, posljedica osjećaja slabosti hrvatskog građanskog staleža, te sinteza želje za saveznicima, koja je tada vladala kod Hrvata, s idejom nacionalne države.

Kod Srba se u isto doba nacionalizam počeo širiti kao velikosrpska ideja, jer je Srbija imala svoje državno žarište. To žarište bilo je veoma maleno, bivši beogradski pašaluk kao kneževina Srbija, vazal Turske, ali ipak međunarodno priznati čimbenik. U Hrvatskoj je mnogo starije žarište, banska Hrvatska, sve više gubilo oznake države radi slabosti plemstva, koje se ograničavalo na obranu neke šire autonomije i na laviranje između Austrije, dakle probuđenog nijemstva, i Ugarske, dakle probuđenog mađarstva.

Ne smijemo, međutim, odviše generalizirati ovu pojavu, jer i u doba najvećeg zamaha ilirstva, pa i među najuglednijim ilircima, bilo je borbenih hrvatskih nacionalista koji su u ilirstvu vidjeli samo oblik hrvatstva te pomoću njega htjeli obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo. Jedan od prvih iliraca, grof Janko Drašković, bio je u tome potpuno jasan i njegovi su politički spisi još i danas suvremeni. Samo neki od iliraca težili su jednoj vrsti imperijalizma, tj. okupljanju slavenskog Juga oko Hrvatske i njenog državnog prava. Kod Slovenaca se ova ideja odrazila u ograničenoj mjeri. ‘Tako je Stanko Vraz prestao pjevati slovenskim jezikom i postao je hrvatski pjesnik. Za hrvatski nacionalizam ova bi pojava bila štetna da je imala više odjeka, jer bi narušavala njegovu etičku čistoću.

Ulaskom biskupa Josipa Jurja Strossmayera na hrvatsku političku pozornicu, nakon pada Bachova apsolutizma 1860. godine, novo jugoslavenstvo dobiva značaj mesijanstva. Preko ujedinjenja južnoslavenskih naroda želi se doći do ujedinjenja Crkava. Strossmayerova katedrala u Đakovu, građena u romanskom slogu s bizantinskom, ili bolje reći pseudobizantinskom kupolom, vjeran je izražaj tih krugova, a stvaranje najviše znanstvene ustanove u Hrvatskoj pod jugoslavenskim imenom ima politički programatsko značenje. Mladi hrvatski nacionalizam, slab u sebi i opterećen teškom hipotekom prošlosti i stranih dominacija, pokušava preskočiti bitnu fazu, vlastito učvršćivanje i političko ostvarenje svojih ciljeva, i prijeći na fazu ekspanzije. Time je došao u slabiji položaj u usporedbi s onim nacionalističkim pokretima koji su se ograničavali na skromnije ciljeve. Ali, kako ta želja za širenjem nije bila posljedica ni snage ni preuzetnosti, nego straha i malodušnosti, morala je uroditi lošim plodovima. Glavni plod hrvatskog jugoslavenstva bila je potpuna pomutnja duhova. Umjesto da duševno jača svoj narod i ulijeva mu povjerenje u vlastitu snagu, novo pokoljenje nameće hrvatskom narodu nemoguće zadatke i veoma udaljene ciljeve, čime samo olakšava Mađarima provođenje nove, mađarske imperijalističke politike u Hrvatskoj.

Kolika je pomutnja duhova nastala zbog ilirstva i jugoslavenstva, najbolje pokazuje hrvatski sabor od 1861. godine. Jedan od najsjajnijih hrvatskih sabora, na kojem su sudjelovali najugledniji predstavnici hrvatskog javnog života, kad se raspravljalo o imenu službenog jezika u Hrvatskoj. Dok su jedni bili za jugoslavenski jezik, drugi su službeni jezik htjeli prozvali “našim”, treći hrvatsko-slavonskim, četvrti hercegovačko-dalmatinskim, a da ne duljimo s primjerima, možemo navesti i hrvatskosrpski. Konačno je pitanje riješeno bez sabora. Kad je hrvatski ministar u Beču Ivan Mažuranić carskim otpisom prozvao službeni jezik u Hrvatskoj hrvatskim.

3. Pravaštvo kao hrvatski nacionalizam

Pomutnja duhova, koju je unijelo jugoslavenstvo, dovela je brzo do otpora. Na samom saboru 1861. godine dolazi hrvatski nacionalizam do svojih prvih čistih definicija u govorima dr. Ante Starčevića, kojemu se pridružuju dr. Eugen Kvaternik i Erazmo Barčić stvarajući Stranku prava. Od 1861. pa do svoje smrti 1896. Starčević izgrađuje idejne temelje suvremenog hrvatskog nacionalizma. Uvijek u oporbi protiv vlasti, on daje hrvatskom nacionalizmu njegovu bitnu značajku, duh obrane prava Hrvatske. Dok su drugi suvremeni nacionalizmi ekspanzivni i lako prelaze u imperijalizam, hrvatski nacionalizam koji je definirao Starčević ima moralno jače temelje, jer ide samo za očuvanjem i afirmacijom hrvatske samobitnosti, ali zbog toga gubi na političkoj prodornosti. Druga je zasluga Starčevića što je oslobodio hrvatsku politiku od legitimizma, tj. poštivanja postojećeg stanja, koje je u slučaju Hrvatske predstavljalo osiguravanje tuđinske vlasti i podjele Hrvatske, dakle onih čimbenika koji su najviše pridonijeli slabljenju hrvatskog narodnog duha. Vraćanjem na temeljna prava Hrvatske oštro izraženim historicizmom, te liberalnim pogledima na javni život, Starčević dovodi hrvatski nacionalizam u sklad sa zapadnom Europom. Kvaternikov pokušaj revolucionarne primjene Starčevićevih težnja bio je preuranjen, ali psihološki opravdan. Nije uspio, i Kvaternik je poginuo, ali je dao hrvatskom nacionalizmu potrebnu revolucionarnu notu, premda je radi njega Stranka prava morala izdržati teške progone.

Zanimljiva je borba između Starčevića i Strossmayera, jer je to borba između čistog nacionalizma demokratskog kova i kompromisnog nacionalizma s mesijanskom (i prema tome imperijalističkom) notom. Kad jedanput Hrvatska dođe do svoje konačne državne slobode, možda će se Strossmayerova uloga moći drugačije ocjenjivati, ali sada, dok narod još trpi radi njegovih idejnih zabluda, nije moguća nikakva tolerancija. U Strossmayerovu jugoslavenstvu, s idejom ujedinjenja Crkava, hrvatski je narod samo sredstvo za postignuće tuđih ciljeva koji mogu, ali ne moraju biti istovjetni s potrebama hrvatskog naroda. U Starčevićevu hrvatstvu prvotan je hrvatski narod, neuk, zarobljen, siromašan, iskorištavan. Zato je u hrvatskom nacionalizmu, koji se razvio na Starčevićevim mislima, socijalna strana uvijek bila prisutna i socijalizam nije u Hrvatskoj donio ništa nova i nikada se nije mogao afirmirati.

Starčević je bio vjeran katolik, ali nikakav klerikalac, te je, slijedeći uzor svojih francuskih učitelja, pokušavao odvojiti vjeru i narodnost, baš nasuprot Strossmayeru, koji je narodnost u neku ruku htio podvrgnuti vjeri, te Mažuraniću, koji je svoju narodnost doživljavao kao borbu između krsta i polumjeseca. Zato je Starčević kao prvi uspio shvatiti pitanje bosanskih muslimana i time pokazao budućim naraštajima rješenje hrvatskog pitanja. Hrvatska je jedan narod i jedna država, te se mora otresti svih hipoteka prošlosti. Vjera ne smije dijeliti jedan narod. (Ta se Starčevićeva teza kasnije pokušavala primjenjivati na jugoslavenstvo.)

Danas je teško čitati Starčevićeva djela, jer su se prilike toliko izmijenile da su neki dijelovi već arhaični. Osim toga iskustvo je razradilo njegove temeljne zasade, te ispravilo neke njegove pogreške. Nije Starčević bio nikakav prorok, nego politički dalekovidan čovjek, sin svoga vremena, te se nije mogao potpuno otresti svih utjecaja sredine u kojoj je djelovao. Tako je u prvo doba njegova hrvatska reakcija protiv ilirstva i jugoslavenstva bilo ograničena samo na ime, a ne na bit, pa je u hrvatski narod ubrajao i Slovence i Srbe, ali kasnije je razbistrio pojmove i prilagodio ih stvarnosti. Ne smijemo zaboraviti, da su njegovi prvi spisi nastali kad se kolima išlo iz Zagreba na Rijeku, a put u Beograd bio je prava pustolovina. Bosna, Srbija, Makedonija i Bugarska bile su tada u Zagrebu manje poznate nego Austrija, Mađarska i Češka. U očima prosječnog čovjeka to su bile egzotične zemlje, te su o njima vladali čudnovati pojmovi. Tek osamdesetih godina, nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine i gradnje željeznica, ovo se je tajnovito područje otvorilo i tad su Hrvati iz banske Hrvatske upoznali bosansku stvarnost. Onda su maštanja počela blijediti, a politički planovi prilagođivati se činjenicama. I hrvatski nacionalizam prilagodio se stvarnosti i napustio je ilirske zablude, koje su se nesvjesno uvukle u prve spise dr. Ante Starčevića.

U tih zadnjih trideset i pet godina Starčevićeva života (1861.-1896.) hrvatski nacionalizam konačno pobjeđuje kod hrvatskog srednjeg staleža, koji je već znatno ojačao usprkos stranog pritiska. Stranka prava nije nikada došla na vlast, jer bi se morala odreći svoje temeljne postavke, hrvatske državnosti, koju ni Austrija ni Mađarska nisu htjele priznati, te je prema tome bila više ili manje trpljena, ali njezina idejna pobjeda najbolje se očitovala kod njenih protivnika, koji su sve više uzimali od njena programa da bi mogli uspjeti u narodu.

4. Stvaranje srpske manjine u Hrvatskoj

U to doba pada i jedan od najtragičnijih neuspjeha hrvatske politike, koji se obično ne spominje. Hrvatsko pravoslavno pučanstvo, koje je bilo velikim dijelom nacionalno nesvjesno (ali u tom pogledu stanje nije bilo mnogo bolje ni kod katolika a ni kod muslimana), posrbilo se pod utjecajem propagande iz Srbije, koju je Mađarska pomagala svim silama da bi slomila otpor Hrvata. Još je početkom 19. stoljeća mitropolita Stratimirović slao svoje kaluđere u Dalmaciju, da među tamošnjim kaluđerima organiziraju molbe na cara da se Dalmacija pripoji banskoj Hrvatskoj. Još je šezdesetih godina narodni zastupnik za kotar Knin, Božidar Petranović, pravoslavac, jasno isticao svoje hrvatstvo, te je bio jedan od rijetkih koji je zahtijevao da se hrvatski jezik i službeno zove hrvatskim. Još je pedesetih godina Petar Preradović, sin pravoslavnih roditelja, smatrao normalnim da je Hrvat, a glavni stup Starčevićeva nacionalizma bili su pravoslavni popovi. Pod utjecajem beogradske vlade, koja je preko mitropolije (kasnije patrijaršije) u Karlovcima vodila svoju velikosrpsku politiku, te pod zaštitom bana grofa Khuen-Hedervary-a, velikog prijatelja Srba, popovi i trgovci, dakle dva glavna staleža među pravoslavnim pučanstvom, postaju nacionalno Srbima, te su tijekom slijedećih desetljeća poveli za sobom seljačku masu koja se tome najdulje odupirala. Tako je u doba kad se hrvatstvo trebalo afirmirati kao suvremeni političko-nacionalni pojam, te raditi na svom ostvarenju u obliku države, nastala na području Hrvatske jaka struja koja prije nije postajala. Teško je naći jasniji dokaz za načelo da svaki narod treba imati svoju državu, ako se želi održati kao posebna narodna zajednica.

U Hrvatskoj je u doba liberalizma i vjerskog indiferentizma stvorena na temelju vjere narodna manjina, koja je hrvatsku politiku toliko zakočila da je Hrvatska još i danas bez svoje narodne države. Osamdesetih godina prošlog stoljeća taj se proces posrbljivanja dovršio kako u banskoj Hrvatskoj tako i u Dalmaciji, a oko 1900. godine, pod Mađarom Benjaminom Kallayem, taj je proces dovršen u Bosni. Zahvaljujući posestrimi kraljevini Ugarskoj te katoličkom veličanstvu u Be­ču, u Hrvatskoj je stvoren problem koji će kasnije dovesti do tolikih prolijevanja krvi, a da se nitko ne sjeti uprijeti prstom na prave krivce koji su zbog svojih časovitih političkih interesa nametnuli jednom narodu najteži teret koji se može zamisliti, neprijateljsko uporište stvoreno na temelju vjerskih razlika.

Austrougarska uprava gledala je isto tako prijekim okom na svako hrvatsko opredjeljivanje bosanskih muslimana, te je željela politički ovjekovječiti podjelu stanovništva na vjerskom temelju i provodila je izbore po vjerskom ključu.

5. Integralno jugoslavenstvo

Sve te poteškoće dovele su do novog malodušja u Hrvatskoj, te je početkom 20. stoljeća među mladom hrvatskom inteligencijom, koja je svoje nauke svršila u kuli panslavenstva, Pragu, ponovno došlo do oživljavanja jugoslavenstva. Kao i prva pojava te ideje, i njena druga pojava je izražaj slabosti i straha, obrana od Mađara i od Austrije traženjem saveznika na onoj strani koja se činila najmanje opasnom, tj. među Srbima. Kako je u isto vrijeme ojačao i talijanski imperijalizam, nova jugoslavenska ideja imala je jakog odjeka u Dalmaciji, gdje su se i pravaši kao Supilo, Trumbić i Smodlaka pretvorili u najžešće Jugoslavene.

U to doba pada i teoretsko obrazlaganje jugoslavenstva. Više nisu katolički krugovi sa svojom unijatskom politikom jedini koji žele stvaranje Jugoslavije, nego se pojavljuju i liberalni, antiklerikalni krugovi koji pomoću Jugoslavije, dakle uključivanjem nekatoličkog stanovništva, žele slomiti utjecaj Katoličke crkve. Ovo se najjače očituje u Dalmaciji, gdje je utjecaj crkve bio jači nego u banskoj Hrvatskoj i gdje je postotak pravoslavaca bio premalen a da bi bez pripajanja novog stanovništva pravoslavne vjere bilo moguće slomiti katoličku premoć. Od tada se jugoslavenstvo dijeli na dvije idejno oprečne grane: klerikalno-katoličku, koja želi pomoću Jugoslavije pokatoličiti Srbe te koja nakon 1918. godine dobiva svoj politički oblik u Hrvatskoj pučkoj stranci, da nakon deset godina konačno propadne, kad se pokazalo da je to iluzija, te liberalno-antiklerikalnu granu, koja pomoću Srba i Jugoslavije želi uništiti katolicizam među Hrvatima. Ova posljednja struja dobiva poslije 1918. godine svoju političku organizaciju u Jugoslavenskoj demokratskoj stranci, koja se skoro zatim raspada na Demokratsku stranku Ljube Davidovića, dakle na svoj srbijanski dio, te na Samostalnu demokratsku Stranku Svetozara Pribićevića, dakle na svoj prečanski dio. Iz Pribićevićeve stranke crpli su svoje snage svi jugoslavenski režimi, počevši od diktature kralja Aleksandra Karađorđevića pa do današnje, Titove diktature.

Novo jugoslavenstvo među Hrvatima, koje je nastalo poslije 1900. godine, našlo se je pred problemom koji nije postojao u doba prve pojave jugoslavenstva. U hrvatskom političkom životu već je postojala jaka nacionalistička tradicija, utjelovljena u Stranci prava i u njenim različnim disidentskim skupinama, te je bilo potrebno idejno učvrstiti jugoslavensku ideologiju da bi mogla politički prodrijeti. Više se nije moglo očekivati da će maglovite fraze o jednokrvnoj braći biti dovoljne, nego je tu braću trebalo definirati u skladu sa suvremenom političkom stvarnošću u Europi. Ta je stvarnost bila sklona stvaranju narodnih država, a protivna višenarodnim državama i kombinacijama. Zato su novi jugoslaveni jednostavno uveli nov pojam u politiku: uveli su jugoslavenski narod koji prije toga nikada nije postojao. Jednostavno su proglasili Srbe, Hrvate i kasnije Slovence jednim narodom, te razlike sveli na plemenska pitanja. Jedan narod s tri imena najjača je definicija jugoslavenstva, koju je dao Frano Supilo. Ta je teza onda dopuštala borbu za stvaranje Jugoslavije na načelu narodnog samoodređenja.

Jugoslavenstvo je primila samo inteligencija katoličke vjere, dok su široki slojevi naroda bili hladni prema njemu. U tim širokim slojevima puka jugoslavenstvo jednostavno nije ništa značilo. Srpska manjina u Hrvatskoj pak gledala je na jugoslavenstvo s nepovjerenjem smatrajući ga pokušajem Hrvata da pomoću novog imena oduzmu pravoslavcima njihovo novostečeno srpstvo. U samoj Srbiji smatrali su jugoslavenstvo pokušajem Austrije da poništi srpske napore za ujedinjenjem cijelog srpstva. Tek za vrijeme rata u krajevima ugroženim od Italije, jugoslavenstvo je dobilo širi zamah. Tamo su se vodeći krugovi nadali da će se ti krajevi osloboditi talijanske opasnosti oslonom na veću zajednicu u kojoj bi srpska vojska štitila istočnu obalu Jadranskog mora. Ovaj mali primjer pokazuje da je jugoslavenstvo među Hrvatima samo posljedica straha od susjeda i osjećaja nedovoljne snage, a ne nacionalna oznaka.

U Hrvatskoj je integralno jugoslavenstvo dovelo do jakih reakcija što su se usredotočile u Čistoj stranci prava. Upravo radi toga pitanja ova se skupina odvojila od ostalih pravaša i pod vodstvom dr. Josipa Franka pokušala je zaustaviti orijentaciju Hrvatske prema Istoku. Braća Radići bili su u svom prvom programu na jugoslavenskoj liniji, iako nisu to jugoslavenstvo dovodili do krajnjih logičnih posljedica, ali čim je jugoslavenstvo postalo stvarnošću, tj. još prije osnutka Jugoslavije, Stjepan Radić je odbio jugoslavensku misao i uključio u svoj program hrvatski nacionalizam Starčevićeva kova, te time izvojevao 1920. svoju prvu izbornu pobjedu.

6. Srpski nacionalizam u jugoslavenskom ruhu

Nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nije potpuno usvojila jugoslavenstvo hrvatskih političara, te je samo pokušavala očuvati srpstvo i prevlast Srba sve dok se nije pokazalo da je država na rubu raspadanja. Godine 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića, Srbi su bili na raskrsnici: ili odbaciti zajedničku državu i vratiti se na povećanu Srbiju, ili prihvatiti integralno jugoslavenstvo kao temelj države. “Amputacija’“ je bila jedan od planova da se očuva što više područja Srbiji, ali konačno je pobijedila jugoslavenska teza koja je Srbiji trebala očuvati ne veći dio države nego cijelu državu. Proglašenjem diktature 6. siječnja 1929., te promjenom imena države u Kraljevina Jugoslavija, jugoslavenstvo je konačno prihvaćeno kao temelj države.

Ali koliko se to jugoslavenstvo razlikovalo od onoga koje su propovijedali njegovi idejni začetnici! Jugoslavenstvo Hrvata iz 1910. godine zahtijevalo je stvaranje novoga naroda, koji bi u sebi uključio sve dotadašnje narode i nivelirao ih. (Dakle ni ti integralni Jugoslaveni nisu mogli tvrditi da postoji jugoslavenski narod kao povijesno-duhovna zajednica, nego samo rasni i jezični supstrat za stvaranje jugoslavenskog naroda.) Jugoslavenstvo kralja Aleksandra Karađorđevića preuzima od njih svu frazeologiju i sve oblike, ali mu daje supstrat srpstva. Identificira jugoslavenstvo sa srpstvom i time biva prihvaćeno od Srba koji do tada nisu htjeli ni čuti za njega. Jednostavno se pretvara u sredstvo srpskog ujedinjavanja i opravdanje za postojanje srpske prevlasti. Ni u Srbiji se ne smatra da je jugoslavenstvo etnički pojam, nego samo politička formula da se očuva državno jedinstvo od centrifugalnih nastojanja Hrvata. Iskustvo pokazuje da jugoslavenski narod ne postoji, nego samo narodi srpski i hrvatski (osim drugih koji nisu bitni za postojanje Jugoslavije), s vrlo razvijenom sviješću i sa suprotnim interesima koji su se radi života u zajedničkoj državi sve više zaoštravali.

Različne tradicije i stvoreni interesi, koji su dijelili Italiju, nakon ujedinjenja vrlo brzo su se izgubili i unatoč prevlasti Pijemonteza nije nastala reakcija protiv pojma jedinstvenog talijanskog naroda. Pa ni u Njemačkoj, gdje je bavarski partikularizam bio veoma jak, nisu se Bavarci, unatoč pruske hegemonije, odricali nijemstva, nego su naprotiv sebe smatrali pravim Nijemcima, dok su Pruse nazivali ponijemčenim Slavenima. Tek spajanje skupina koje imaju osobine oblikovanih naroda dovodi do pojačanih suprotnosti, kao što je slučaj u Belgiji (Flamanci i Valonci), u Rusiji (Velikorusi i Ukrajinci), u Poljskoj (Poljaci i Ukrajinci), u Čehoslovačkoj (Česi i Slovaci), te u Jugoslaviji (Srbi, Hrvati i Makedonci; Slovenci su radi svojih posebnih interesa stajali po strani i prostorna udaljenost od Srba dugo ih je čuvala od preosjetljivih posljedica srpske prevlasti u državi).

Slučaj Jugoslavije pokazuje da rasizam nije ispravan temelj za političko djelovanje, jer narodi nisu zajednice krvi, nego povijesno oblikovane zajednice duha, dakle tradicijom stvorena skupina na određenom, geografski zatvorenom prostoru. U slučaju jugoslavenskog rasizma postoji neodrživa suprotnost i nelogičnost, jer na Balkanu jednostavno nema ni čiste rase ni dovršene rasne mješavine, nego bogato šarenilo rasa i rasnih mješavina i prijelaza koji sijeku stvorene narodne zajednice i dovode do apsurda da ima među različnim rasno srodnim skupinama većih nacionalnih odbojnosti, nego među rasno različitima.

7. Titovo jugoslavenstvo kao nastavak Aleksandrova jugoslavenstva

Današnja, Titova Jugoslavija samo je crveno obojena Jugoslavija Aleksandra Karađorđevića. Svi nacionalni problemi, koji su ometali smirenje Jugoslavije, postoje još i danas, tek u pojačanom, svjesnijem, oštrijem obliku. Četirigodišnje iskustvo s hrvatskom državom pokazalo je da s gospodarskog stajališta Hrvatskoj nije potrebna veća zajednica, dok je sam raspad Jugoslavije 1941. dokazao da takva zajednica nije potrebna ni kao obrana od vanjskih neprijatelja, jer jednostavno ne predstavlja nikakvu snagu. Ne možemo danas misliti, kada su oružja skuplja i savršenija, da bi takva zajednica bila jača u slučaju svjetskog sukoba nego Kraljevina Jugoslavija 1941. godine. I u tom pogledu potpuno je svejedno da li se Hrvati bore za tu zajednicu ili ne. Otpor bi možda bio koji dan dulji, da bi se onda sveo na gerilu u kojoj broj nije bitan. Prema tome, kao obrana ili korist Jugoslavija ništa ne pruža Hrvatima, dok od njih zahtijeva da se odreknu svoje narodne samobitnosti, kako bi se Jugoslavija mogla održati u današnjem svijetu nacionalnih država.

III. Narodne države u današnjici

Uzalud se ističe da je prošlo doba nacionalnih država, jer do sada vidimo samo saveze samostalnih država, koje se odriču izvršavanja jednog dijela svoje suverenosti, ali ne suverenosti kao takve. Zemlje Zajedničkog tržišta, tj. zapadna Europa, nisu stvorile novu državu te u njoj stopile svoje narode, nego su samo postavile zajedničke zadatke na nekim područjima, te zajednički rješavaju neka, točno određena pitanja. Da li će doći do užeg saveza, o tome će nas poučiti budućnost koja nije uvijek u skladu sa željama stvaralaca. Ali do sada još nije učinjen takav korak, pa nije potrebno da mi za volju budućnosti već sada opteretimo naš narod. Ako se drugi narodi budu odrekli svoje suverenosti i stvorili više, kontinentalne zajednice, bit će vremena da se i mi priključimo takvoj zajednici, no prvo moramo osigurati svoju već stvorenu narodnu zajednicu, da ne bismo u novu zajednicu ušli kao amorfna masa i laki plijen svih pohlepnih susjeda. U eventualnom stvaranju većih zajednica Jugoslavija nam je jedna od najvećih zapreka, jer bismo zbog nje ušli u veću zajednicu lišeni osobnosti, te bi u takvoj višoj zajednici konačno bila satrta naša narodna samobitnost i pomoću pritiska drugih europskih naroda ostvareno integralno jugoslavenstvo.

Jedanput smo se za volju tzv. viših zajednica, južnoslavenskih i panslavenskih, odrekli svojih neposrednih ciljeva te izgubili priliku stvoriti svoju narodnu državu, kad su je drugi narodi stvarali. Uspjeli smo od straha pred budućnošću, zbog malodušja i slabosti, posijati na balkanskom prostoru i svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omeli smo prirodan razvitak svih balkanskih naroda. Stoga nemamo pravo samo grditi Srbe, koji su znali iskoristiti našu slabost, te ih prikazivati kao krivce svemu zlu, nego se moramo vratiti na korijen zla, na pogrešnu definiciju naroda koju smo mi uveli, a drugi je iskoristili na našu štetu.

Moramo biti svjesni da je u borbi protiv Tita i protiv Jugoslavije bitna borba protiv jugoslavenskog mita, protiv teorije da postoji jedan jugoslavenski narod. Ovaj je mit stvorio Jugoslaviju, stvorio srpsku prevlast, ugrozio naš narodni opstanak i kao konačan rezultat dao Tita i komunizam. Kao što Tito i komunisti znaju da se ne mogu održati na vlasti u Hrvatskoj bez Jugoslavije i jugoslavenstva, tako moramo i mi znati da ćemo uspjeti srušiti i Tita i komunizam, kao i svaku drugu diktaturu, tek onda kad uništimo mit jugoslavenstva, nesretnu frazu o jednom narodu s tri imena, koju je pred skoro pedeset godina izrekao u svojoj panslavenskoj zanesenosti Hrvat Frano Supilo i koja je dovela do prolijevanja potoka hrvatske i srpske krvi i zaustavila normalni razvitak i hrvatskog i srpskog naroda.

 “Hrvatska misao” br. 33 (kolovoz 1964.) , str. 8-27.

Bilanca jedne diktature

Čovjek koji je tolike tisuće poslao u smrt kažnjen je najstrašnijom kaznom – iz političkih razloga, razloga oportunizma, nije smio umrijeti kad mu je došlo vrijeme, nego je na najružniji način umjetno održavan na životu, dok su među njegovim nasljednicima vođene tajne no oštre borbe za položaje i utjecaje, a prema vani vršene su pripreme da potlačeni narodi ne bi u času njegove smrti pokazali prave osjećaje o “bratstvu i jedinstvu”.

Diktatori koji su postali utjelovljenje svoga režima ne mogu mirno umrijeti. Režim je naime njihov, ovisi o njima i po prirodi stvari mora pasti u krizu kad mu taj nosilac, koji mu je ujedno i temelj i svrha, dođe na konac svoje životne putanje. U staro doba tajila se smrt krunjenih ili nekrunjenih diktatora, dok novi vladar nije učvrstio svoju vlast. Danas, napretkom znanosti, vrši se to mnogo ružnije, umjetnim održavanjem na životu tijela koje je stvarno već umrlo.

Ni general Francisco Franco, ni portugalski ministar predsjednik Antonio de Oliveira Salazar nisu smjeli umrijeti kad im je došao čas. Režim je bio odviše srastao s njima i zato su održavani na životu – ako se to može nazvati životom – na umjetan način, dok su se vršile pripreme za prijenos vlasti.

U Titovu slučaju poteškoće su bile daleko veće. Tito nije samo utemeljitelj posebnog komunističkog režima koji vlada u Jugoslaviji. On je i utemeljitelj druge Jugoslavije. Na njemu je počivala i država, a ne samo partija i režim. Gorka šala da je Tito bio jedini Jugoslaven, dobro je opisivala stanje države, a procjena stranog svijeta da Jugoslavija počiva na Titu i ovisi o njegovoj vještini, nije pohvala, što je trebala biti, nego teška osuda. Jer države bi trebali stvarati narodi, za sebe i zbog sebe, a ne pojedinci, diktatori, za sebe, svoje prijatelje, svoj režim i svoju osobnu slavu. Feudalni pogled da su zemlja i narod vlasništvo gospodara, da rade za njega i da on s njima raspolaže, bio je uglavnom odbačen u prvoj polovici ovog stoljeća, osim u posebnim, teškim izuzecima, kao što su bili fašizam i nacizam na Zapadu i Staljinovo carstvo na Istoku. Ali do pravog procvata feudalizma nije došlo nigdje više nego u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji. Lozinka “Tito je naš, a mi smo Titovi”, koju su jugoslavenski komunisti nametali mladeži da je odgoje u slijepoj poslušnosti Vođi, jarko je osvijetlila pravo stanje u Jugoslaviji. Nije bila država zbog naroda, nego zbog Vođe, od njega stvorena i za njega održavana.

Zato Titova smrt ne otvara samo pitanje njegova nasljedstva, pa ni pitanje samog režima, nego otvara i pitanje opstanka Jugoslavije, tog njegovog osobnog carstva, u kojemu nije nikome dopustio da mu se približi po moći i ugledu, niti da se pretvori u prirodnog nasljednika. Nezgrapna kolektivna tijela, koja bi u međusobnom natjecanju, stvarno u borbi, trebala preuzeti od njega vodstvo Države i vodstvo Partije, dakle dva od tri stupa vlasti, nemaju nikakva izgleda da se trajno održe, pogotovo ne kraj oštro centralizirane i hijerarhijski strogo ustrojene Jugoslavenske narodne armije, trećeg stupa jugoslavenske vlasti. Bonapartizam u bilo kojem obliku je danas neminovni nasljednik Titove autokracije, kao prvi korak u raspadanju koje je započelo Titovom bolešću.

Pomoć Washingtona i Moskve

Posljednjih godina snaga Titove vladavine ležala je u njenoj dugotrajnosti. Sličila je u tom pogledu na vladu austrijskog cara Franje Josipa I., pod čijom su se vladom mnoga pokoljenja rodila, živjela pa i umrla, što joj je davalo vid stabilnosti kako u zemlji tako i u inozemstvu. Od 1948. godine, kad je Tito prekinuo sa Staljinom, Jugoslavija je doživljavala desetke različitih kriza političke, nacionalne, vjerske, gospodarske i socijalne prirode, ali sama, kao državna tvorevina i kao režim, nije nikada bila u stvarnoj krizi. Jugoslavija je, naime, usvojena kao nezavisna komunistička država sa strane Amerike i ugrađena u temelje američke strategije protiv Sovjetskog Saveza u vjeri da će upravo kao komunistička, od Moskve nezavisna država poslužiti rušenju monolitnosti sovjetskog, komunističkog bloka. Kao dokaz da je ova strateška postavka ispravna, Amerikanci su kasnije ukazivali na sukob između Sovjetskog Saveza i Kine pod vodstvom Mao Cetunga, iako su povijesni kao i politički razlozi koji su doveli do toga sukoba bili posve druge prirode. Ovo se očitovalo i u činjenici da je u doba najoštrijeg sukoba između Moskve i Pekinga, Mao Cetung i nadalje napadao Tita i jugoslavenski komunizam, jer ih je smatrao hereticima. No američkim strateškim piscima bio je potreban dokaz da je njihova temeljna koncepcija ispravna i zato su prelazili preko očevidnih razlika i ukazivali na vremenski slijed (kineska pobuna nekoliko godina nakon jugoslavenske) kao da je kauzalan, kao da je jugoslavenska pobuna omogućila Kini da isto tako uvede svoj komunizam nezavisan od Moskve.

Neki pisci idu još dalje i pripisuju Titu zasluge za posebni razvoj komunizma u Poljskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, pa i u zapadnoj Europi, u kojoj se razvio tzv. eurokomunizam. I najpovršnija analiza ovih pojava pokazuje da se u ovim slučajevima ne radi o uzročnoj vezi nego o vremenskom slijedu. Nije u Poljskoj pao Gomulka i došao na vlast Gierek zato što bi Tito pokazao da komunizam može ostati na vlasti i u sukobu s Moskvom, ako surađuje sa Sjedinjenim Američkim Državama, nego su poseban otpor Katoličke crkve i svijest Poljaka da su bili nepravedno napušteni od pobjednika i predani svojim vjekovnim neprijateljima s istoka doveli do posebnog razvoja koji predstavlja kompromis između ovih snaga otpora i spoznaje o ruskoj premoći. Isto tako u Rumunjskoj je nastao otpor protiv Moskve radi nacionalističke reakcije na pokušaj rusifikacije koji je nastao odmah poslije rata. Ovaj se nacionalizam nadovezuje na dugotrajni strah Rumunja od poslavenjivanja i na njemu temelji Ceausescu svoju diktatorsku vlast, koja se u unutrašnjem pogledu ni u čemu ne razlikuje od sovjetske. Čehoslovačka je pak posve izvanredni proces jednog visoko kulturnog i razvijenog naroda, češkoga, koji je poprimio komunizam dosta slobodno (relativnom većinom glasova), no razočarao se u njemu, jer je mislio da je moguć komunizam bez diktature, kako su znali govoriti prije preuzimanja vlasti partijski propagandisti. Pomanjkanje svake uzročne veze između praškog proljeća i titoizma najbolje se očitovalo u držanju samog Tita kad su Sovjeti ušli u Prag sa svojom vojskom. Tada je Tito pazio da ne bi bio optužen za Dubčekovu “devijaciju” i oslonivši se osobito čvrsto na Sjedinjene Američke Države istovremeno je pokazao Sovjetima da nije pristalica nikakve liberalizacije.

Konačno eurokomunizam je taktika velikih zapadnoeuropskih komunističkih stranaka, koje traže načina da dođu na vlast bez revolucije i zato priznaju, bar formalno, politički pluralizam i demokraciju, čega uopće nema u titoizmu.

Čvrstoću Titova režima pojačalo je sovjetsko priznavanje Jugoslavije i njenog posebnog puta, koje je došlo nakon Staljinove smrti. Hruščov i daljnji sovjetski prvaci, koji su povremeno potvrđivali pravo Jugoslavije na nezavisnost od Moskve i na svoj posebni put, temeljili su svoje procjene, isto tako kao Amerikanci, na Titu kao osobi, vođi i spojnici između neprijateljskih naroda Jugoslavije. U tome se nisu razlikovali od Washingtona. Ali razlikovali su se u procjeni pojave Tita. Dok je Washington u pojavi Tila vidio klin za razbijanje komunističkog monolitizma, što je bio samo prividno, jer bi taj monolitizam i bez njega bio nagrižen čim se komunizam počeo širiti u različitim sredinama, Moskva je u Titovu nezavisnom komunizmu vidjela sredstvo širenja svoga utjecaja u onim krajevima i u onim sredinama u kojima se nikada ne bi uspjela afirmirati, odnosno u kojima bi naišla na žestok američki otpor, da je otvoreno nastupila kao promicatelj revolucije.

Danas je već zaboravljeno razdoblje kad su u Abesiniji stvarani prvi komunistički kružoci pod utjecajem Jugoslavije i njenih “tehničara”, koji su Negusu pomagali u modernizaciji zemlje, a usput mu potkopavali vlast. Isto tako, nije Rusija nego je Jugoslavija poslužila kao opskrbno i političko uporište alžirskim borcima protiv Francuske i preko Jugoslavije je slana pomoć iz Sovjetskog Saveza, da se ne uznemiri američko javno mišljenje, koje se nije bojalo jugoslavenskog utjecaja u zapadnom Sredozemlju, no koje bi se podignulo pri pomisli da ovom pobunom upravljaju Rusi. Pa ni stvaranje bloka nesvrstanih, na čelu s Titom, Nehruom, Sukarnom i Nasserom, nije ostalo neiskorišteno. Moskva je preko ovog pokreta zadobila daleko više na utjecaju u bivšim kolonijama, nego što bi to mogla učiniti da joj Tito nije pružio svoju pomoć.

Kao korisnik američke i sovjetske pomoći, kao važna osoba u strateškim planovima obih velesila, Tito je uspio održati se u jednoj državi koja inače nije bila sposobna za život, te koja nije imala ni materijalna ni ljudska sredstva da bi odigrala veću ulogu u svijetu. Uspjela ju je odigrati samo zato što su se obje, inače neprijateljske velesile za nju založile i natjecale koja će joj više pomoći.

Posljedice Titove vladavine

Titovom smrću završeno je jedno razdoblje i promjene su neminovne.

Ali ostaju posljedice njegove dugotrajne vladavine, posljedice koje se ne mogu mimoići i koje će još dugo trpjeti narodi nad kojima je vladao. Rodile su se i odrasle mnoge generacije, kojima je on bio stavljan za uzor, koje su se odgajale po njegovim uputama i koje i onda kad se podižu protiv njega i njegove vladavine nose u sebi žig njegove diktature.

Nije važno u ovaj čas da li je Tito doista bio sin pijanog zagorskog kmeta i pobožne slovenske seljakinje, ili je bio carski ruski pukovnik ili ukrajinski Židov, dakle nije važno njegovo podrijetlo o kojemu se prilično nagađalo. Nije važno u ovaj čas da li je doista bio 87 godina star ili deset godina mlađi, kako su to mislili neki njegovi kritičari. Nije važno da li je on doista onaj isti austrijski narednik Josip Broz koji je u carskom Beču izgubio svaki osjećaj za narodnost, a u Rusiji prihvatio ideologiju koja je opravdavala njegovu anacionalnost. Ovo može zanimati povjesničare koji u povijesti traže anegdote, a ne ljude koji se zanimaju za razvitak i život naroda. Za život naroda važan je maršal Tito, vođa komunističkih partizana za vrijeme II. svjetskog rata, generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije a kasnije predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, predsjednik jugoslavenske komunističke vlade i kasnije predsjednik Jugoslavije, vrhovni zapovjednih Jugoslavenske narodne armije i … da ne brojimo sve časti i položaje, diktator Tito koji je narodima Jugoslavije zadnjih 35 godina bio bog i batina. On je oblikovao njihov život. On je oblikovao današnju mladež. On je zaslužan ako je nešto dobro i pozitivno u njegovoj vladavini, a kriv pred poviješću za ono što ne valja. I to bez obzira da li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, da li je bio podrijetlom Hrvat ili Rus.

I nakon ovih 35 godina mi Hrvati moramo praviti bilancu njegove vladavine, jer je on dio naše stvarnosti i on ju je uvelike oblikovao. Bez mržnje i bez osvete, bez obzira na rane koje nam je nanio, na mrtve koje nam je prouzročio, na gubitke koje smo zbog njega i njegove vladavine pretrpjeli. Jer ne radi se sada o izljevu osjećaja nego o hladnoj procjeni da bismo upoznali činjenice i tako mogli utjecati na vlastitu budućnost.

Nacionalno područje

U procjenama vanjskih promatrača najviše se ističe Titovo djelovanje na nacionalnom području. Tito je ujedinio Jugoslaviju, izgladio sporove između njenih zavađenih naroda i vještom politikom oslonca na različite narode i narodnosti premostio stare sukobe i izliječio rane nastale u II. svjetskom ratu. To je u sažetom obliku pohvalu koju najviše čujemo od stranih promatrača. To je i opravdanje koje oni daju za njegovu dugotrajnu diktaturu.

Ali u čemu se sastojalo ovo rješenje? Da li je ono povoljan temelj za razvitak slobode, ili zahtijeva stalnu diktaturu da se može održati?

Brutalnom silom Tito je nakon rata uništio hrvatski narodni otpor. Cvijet hrvatske inteligencije i hrvatskog vodstvenog elementa djelomično je fizički likvidiran, a djelomično je uništen zatvorima i drugim oblicima pritiska, te je hrvatska narodna svijest u prvim godinama nakon obnove Jugoslavije pala na najniži stupanj u posljednjih sto i pedeset godina. Pavao Štoos bi prepoznao Hrvatsku o kojoj je pjevao suznim riječima prije lirskog preporoda, jer i u Titovoj “oslobođenoj” Hrvatskoj Hrvat se bojao biti Hrvatom, a bio je prisiljen govoriti tuđim jezikom, upravo kao i u doba germanizacije i mađarizacije.

Procvat hrvatske nacionalne svijesti, koji je započeo s Antom Starčevićem, a ušao u najšire slojeve hrvatskog naroda zaslugom Stjepana Radića, te kao svoj plod donio prvu hrvatsku državotvornu generaciju u novom vijeku, nasilno je prekinut i narod je lišen svojeg vodstvenog elementa.

Trebalo je 20 godina da se narod oporavi od surove političke operacije kojoj je bio podvrgnut, pa da se opet pojave nacionalno svjesni mlađi elementi, još prilično udaljeni od nacionalne i državotvorne zrelosti one generacije koju je Tito uništio, no ipak s dovoljno zdravih klica da bi u danom času mogli nadomjestiti one koje je Tito uništio. No ni ovaj umjereni preporod nije bio po volji starom diktatoru, koji je uništavao i vlastite mlađe suradnike, čim su pokazali samo malo hrvatske nacionalne svijesti.

Ali još teže posljedice prouzročio je Tito svojim iskorištavanjem srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Svagdje su nacionalne manjine problem i svagdje, pa i u najdemokratskijim državama, potrebno je strpljenja i taktičnosti da se manjini očuvaju prava koja joj pripadaju, a da pri tome većina ne izgubi svoja prirodna prava. Ali ako strani gospodari iskorištavaju jednu nacionalnu manjinu da pomoću nje zauzdaju većinu, nije čudo da dođe do reakcije. Mađari su pod banom Khuen-Hederváryjem dvadeset godina iskorištavali Srbe u Hrvatskoj kao svoju petu kolonu i zato je nastao prvi protusrpski val u Hrvatskoj. Kraljevska Jugoslavija nastavila je s tom politikom, i suprotnost između Srba i Hrvata je porasla. Veliki mirotvorac i slavenski idealist Stjepan Radić pokušao je sklopiti politički sporazum sa Srbima iz Hrvatske izabravši za partnera upravo onoga Srbina koji je njega osobno i njegovu stranku najviše progonio. Uspjeh je bio veoma ograničen, jer je Svetozar Pribićević u ovoj koaliciji pokušavao sputati hrvatski nacionalizam koji se bio razvio u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon različitih drugih iskorištavanja srpske manjine u Hrvatskoj dolazi do hrvatske reakcije u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske. Ova je reakcija bila ljudski razumljiva no nacionalno-politički veoma štetna. Na njenom je temelju Tito stvorio svoju vojsku. Srbi iz Hrvatske bili su mu okosnica u partizanskom ratu, ali i nakon pobjede, kad je trebalo prekinuti lanac osvete, upravo je Tito sa svojim suradnicima iskorištavao Srbe iz Hrvatske da uništi hrvatske vodeće slojeve, da Hrvate učini manjim od makova zrna, po receptu tada već pokojnog Svetozara Pribićevića.

I svaki puta kad su Hrvati nacionalno ojačali, Tito je preko Srba iz Hrvatske perfidnom i dijaboličkom lukavošću kočio Hrvate. Iako su već davno prošla razračunavanja između Srba i Hrvata, Tito ih je stalno podgrijavao i davajući povlastice Srbima u Hrvatskoj brinuo se da ne dođe do izmirenja između Hrvata i Srba i do stvaranja zajedničke nacionalne fronte svih stanovnika Hrvatske bez obzira na vjeru ili narodnost. Ako danas prijeti opasnost građanskog rata između Srba i Hrvata, za to neće snositi glavnu krivnju ni Khuen-Hedervary, ni Pera Živković, ni ustaše, nego Tito i njegova skupina koji su suprotnost između srpske manjine i hrvatske većine pretvorili u ugaoni kamen svoje politike u Hrvatskoj. Možda je upravo ovo najgori zločin koji je Tito počinio nad Hrvatima, gori od bleiburškog pokolja i od Rankovićevih progona, jer ugrožava budućnost Hrvatske. Budućnost naime zahtijeva izmirenje svih stanovnika Hrvatske, njihovu slobodu i ravnopravnost, jer nijedna skupina u Hrvatskoj, bila ona veća ili manja, ne može napredovati i izgraditi svoj slobodan život, ako ne budu prebrođeni sukobi prošlosti koje su podjarivali svi strani gospodari, a najviše Titova diktatura,

No i u drugom pogledu Tito je negativno utjecao na nacionalne odnose. Surovim progonima hrvatskih muslimana u Bosni i Hercegovini doveo je do udaljivanja između Hrvata različitih vjera. Nasiljem je prekinuo mirnu integraciju Hrvata katolika i muslimana, koja je započela s Antom Starčevićem, napredovala sa Stjepanom Radićem, a procvala za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kad su braća dr. Osman-beg i dr. Džafer-beg Kulenović, Adem-aga Mešić, ustaški pukovnik dr. Muhamed Ridžanović i drugi hrvatski prvaci islamske vjere pokazali da je na pomolu puno ujedinjavanje Hrvata različnih vjera te prebrođivanje razlika iz prošlosti i posljedica stranih vladavina.

Hrvatski muslimani bili su prisiljeni da se prvo izjasne “neopredijeljenim Jugoslavenima“ samo da izbjegnu progonima, a kasnije su proglašeni muslimanskom narodnošću, jer ih se nije uspjelo posrbiti. Ništa nije smetalo Tita u borbi protiv hrvatske nacionalne ideje, da kao komunist | ateist upotrijebi vjeru i da vjerskim atributima dade državnopravno ili nacionalno obilježje. Kad se radi o uništavanju hrvatstva, i vjera smije poslužiti.

Muslimanski živalj Makedonije nije uključen u novi “muslimanski narod”, iako je isto tako muslimanski i slavenski kao Hrvati Bosne i Hercegovine. U tu muslimansku narodnost ne uključuju se ni Albanci muslimanske vjere s Kosova, iako su geografski i kulturno usko povezani sa svojom vjerskom braćom u Bosni, što sve dokazuje da je stvaranje muslimanskog naroda u Bosni upereno isključivo protiv Hrvatske i da je na istoj liniji kao i stvaranje posebne, nacionalno “miješane” republike Bosne i Hercegovine. Nakon nacionalnog napretka, koji je predstavljala Nezavisna Država Hrvatska sa svojim jedinstvenim područjem, SR Bosna | Hercegovina i kasnije stvaranje “muslimanskog naroda” u njoj predstavljaju povratak u srednji vijek, stavljanje vjere na prvo mjesto u političkom životu, uz otežavajuću okolnost da to provode ljudi koji ne vjeruju i kojima je vjera samo sredstvo za uništavanje hrvatske narodnosti.

Reakcionarna vlast Tita na nacionalnom području, bar što se tiče Hrvata (a mogli bismo sličnih primjera naći i za Albance i Makedonce, a u manjoj mjeri za Slovence, pa i za same Srbe), dopušta nam da u ovom pogledu smatramo Tita štetnim i negativnim.

Vjersko područje

Vjerske zajednice nisu mogle očekivati ništa dobra od Tita kad je preuzimao vlast, jer je on isticao ateistički značaj komunizma i u praksi oštrim progonom svećenstva i vjernika pokazivao je da misli brzo likvidirati sve vjerske zajednice, te uvesti marksizam kao jedinu ideologiju i svjetovni nazor.

Iako je u tim progonima Katolička crkva bila najveća žrtva, jer su joj osim vjerskog “grijeha” pripisivali i nacionalni “grijeh”, tj. da je stajala na strani hrvatskog naroda, ni druge vjerske zajednice nisu bile pošteđene i svaka od njih može se pozvati na svoje mučenike. Možda je tek progon Katoličke crkve bio otvoreniji i krvaviji, dok su ostale vjerske zajednice, nakon prvotnih oštrih progona, stavljene pod manje vidljivi psihološki pritisak i podvrgnute posebnoj infiltraciji kojoj je bila svrha uništiti ih iznutra.

Otvoreni progon Katoličke crkve onemogućio je na početku prodor Titovih agenata u njene redove. Mali broj svećenika koji su surađivali s komunistima nakon njihova dolaska na vlast, bio je uglavnom motiviran nacionalnim, jugoslavenskim opredjeljenjem. Njihov je broj ubrzo toliko opao da kao snaga više nisu igrali nikakvu ulogu. Istovremeno je progon pročistio Katoličku crkvu od mnogih ljudskih slabosti i ona je, materijalno osiromašena, moralno toliko procvala da je postala prva snaga u narodu.

Premda je Tito bio ekskomuniciran iz Katoličke crkve, uspio je bez posebnog popuštanja u bitnim stvarima sklopiti sporazum s Vatikanom u kojemu je za neke manje materijalne i organizacijske povlastice dobio puno priznanje svoje državne vlasti i prešutni oprost od jedinih nedjela koja su mu se spočitavala sa strane Zapada, tj. progona Crkve, svećenstva i vjernika. Nije potrebno isticati koliku je sablazan među vjernicima prouzročio službeni posjet Tita papi Pavlu VI. Nikakvi viši interesi Crkve nisu mogli opravdati ovu nedosljednost, koja se radije poklonila đavlu (u osobi Tita) da si osigura neka prava, nego da i pod cijenu katakomba sačuva čistoću stava.

(Može nam netko reći da je lako biti junak u emigraciji, ali da je teško biti junak u domovini, pod stalnim pritiskom. Priznajemo da je ovaj prigovor psihološki opravdan, no želimo podsjetiti da je navedena kritika proširena u samoj domovini, tek je nemoguće iznijeti je u javnost. Zato je dužnost onih Hrvata koji žive u slobodnom svijetu i prema tome mogu slobodno govoriti, da iznesu ono što nije moguće reći u domovini. Ionako vlasti u Jugoslaviji pokušavaju vršiti pritisak na hrvatsku crkvu isticanjem “progresivnosti” Vatikana i “zaostalosti” domaće crkve. Prevedeno na normalni jezik, Tito i njegovi suradnici ističu time da je Vatikan daleko skloniji ideji jugoslavenske države i komunizmu u njoj nego hrvatski biskupi i hrvatsko svećenstvo.)

Iako je sklapanjem sporazuma između Beograda i Vatikana olakšan prodor Titovih agenata u redove svećenika, moramo se čuditi malom broju onih koji su se poklonili đavlu u obliku jugoslavenske diktature. Ali ovaj otpor hrvatskog svećenstva nije dokaz da bi se Tito prevario u svom računu kad je srušio Vatikan s pijedestala načela i uveo ga u oportunizam sporazumijevanja, nego je dokaz da su se svećenstvo i vjernici kroz godine progona toliko očeličili da instinktivno znaju što je pravo a što krivo. Ali unatoč otporu Crkve u Hrvatskoj, otrov kolaboracije s Titovim režimom djeluje i u njoj i pokazuje da je Tito sa svojim beogradskim protokolom uspio bar djelomično oslabiti idejno najjaču opoziciju komunizmu.

I u odnosima između vjera Titova je politika bila stalno poticanje borbe. Ekumenizam je upravo u Jugoslaviji najslabiji, jer na sve poticaje koji dolaze sa strane jednih, drugi odgovaraju vraćanjem na stare nepravde, kojih je sigurno bilo, ali koje nisu jednostrane. Osim časnih izuzetaka, službena Srpsko-pravoslavna crkva stalno odbija ekumenski dijalog s Katoličkom crkvom.

Još za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske prevladalo je mišljenje da se pravoslavnom žiteljstvu u Hrvatskoj treba osigurati puna vjerska sloboda. Prvi je korak bio učinjen stvaranjem Hrvatske pravoslavne crkve, koju je Tito brutalno uništio poslije rata i dao smaknuti starca mitropolitu Germogena. Danas svi razumni Hrvati priznaju da pravoslavno žiteljstvo Hrvatske, sada kao i u budućoj hrvatskoj državi, ima pravo da svoju crkvu prozove srpskim imenom ako to želi, te da ni pravoslavna vjera ni srpska nacionalnost ne smiju biti zapreka da hrvatski građani uživaju sva prava koja im pripadaju po prirodnom i pozitivnom pravu.

Što je više jačalo ovo uvjerenje među Hrvatima katoličke vjere, dakle što je više ovaj dio hrvatskog naroda napredovao i dozrijevao, to je više Titova vlast potpirivala mržnju pravoslavnog pučanstva i pokušavala ga odvratiti od ekumenskog dijaloga s katolicima. U toj politici bilo je elemenata kako nacionalnog (rušenje i slabljenje Hrvatske) tako i ideološkog značaja (borba komunizma protiv svake vjere, koja je uspješnija ako se vjere međusobno prepiru).

I na vjerskom području možemo ocijeniti Titovo djelovanje kao reakcionarno i posve negativno.

Socijalno-ekonomsko područje

Komunizam se obično hvali da je donio rješenja za gospodarska i socijalna pitanja i da sprema pravedniji gospodarski poredak u svijetu.

Ovdje ne želimo ulaziti u općeniti neuspjeh komunizma upravo na gospodarskom polju, na kojemu se održava uglavnom tehnološkom i novčanom pomoću nemarksističkih zemalja. Jugoslavija je i u tom pogledu pokazala posebno težak neuspjeh, te je unatoč relativno najveće pomoći uspjela uništiti sve grane svoga gospodarstva. Nekada industrijski razvijena Hrvatska danas je tehnički zaostalo područje i samo se Slovenija donekle uspjela održati, zahvaljujući svom udaljenom položaju od Beograda i potrebom Beograda da u borbi protiv Hrvata zadobije što više pomoćnika u samoj Jugoslaviji.

Odlijevanje kapitala iz naprednih republika SR Slovenije i SR Hrvatske u zaostale krajeve nije dovelo do podizanja životnog standarda u njima i obično je završavalo u nezasitnim raljama vojničke, partijske i državne birokracije, dakle u posve neproduktivnim granama javnog života.

Unatoč dugotrajnosti svoje vlasti – koja bi inače svakom sposobnom državniku omogućila ostvarenje dugoročnih gospodarskih planova – Tito nije uspio sanirati gospodarstvo. Apsolutna vlast u sindikatima, koji su samo organi vladajuće političke stranke, kao i jednoglasna potpora u svim izabranim tijelima, u kojima je osigurana stopostotna većina Titovim suradnicima, dopustila bi primjenu dugoročnih planova za uređenje gospodarstva – da je Tito ikada imao takve planove. Amaterski gospodarski planovi, opterećeni nacionalnim i političkim predrasudama, doveli su Jugoslaviju kao cjelinu na rub gospodarskog rasula, a među pojedinim republikama doveli su do međusobno neprijateljskih stavova. Tako je jedina moguća prednost Jugoslavije, u usporedbi s nacionalnim državama na koje bi trebala biti podijeljena po načelu samoodređenja naroda, potpuno izgubljena upravo radi nesposobnosti režima. Ako uzmemo u obzir da je u ovih 35 godina jedini Tito bio stalan i da je on jedini imao odlučnu riječ, onda nije opravdano osloboditi ga krivnje zbog tragičnog stanja jugoslavenske privrede, nego naprotiv treba upravo njega osuditi kao temeljnog uzročnika ovoga stanja. Razdvajanje jugoslavenskog tržišta na manje, međusobno neprijateljske dijelove nije posljedica nacionalnih suprotnosti – iako i ove mogu utjecati – nego je stepenica u stalnom raspadanju jugoslavenskog gospodarstva. U ovom procesu pojedini dijelovi se žele spasiti od posljedica općeg rasula, što dovodi do stvaranja manjih, zatvorenih tržišta, kako republičkih tako i općinskih. Titova gospodarska politika, ako se nesuvisle i često proturječne mjere, reforme i planovi uopće mogu nazvati politikom, pokazala je takav neuspjeh da samo politički zajmovi koje dobiva nešto od Istoka a više od Zapada omogućuju Jugoslaviji da nekako preživi.

Ali socijalna cijena ovih gospodarskih neuspjeha nije beznačajna. Da bi se mogla bar nekako održati i smanjiti stalnu nezaposlenost, koja je visoka i u onim krajevima u kojima je vegetativni prirast pučanstva veoma nizak, jugoslavenska je vlada bila prisiljena izvoziti radnu snagu i u štednjama ove radne snage, pogotovo dok su obitelji bile podijeljene kao što je to u početku svake ekonomske emigracije, djelomično podmirivati deficit državnog gospodarstva.

Međutim zaposlenje u inozemstvu nije nacionalno-politički ispravno ni socijalno napredno rješenje. To je rješenje kojemu su pribjegle najreakcionarnije kapitalističke države u svakom kriznom razdoblju i koje kraj pojedinačnih slučajeva materijalnog obogaćivanja emigranata uglavnom predstavlja uništenje velikog broja ljudi. Ovakvi privremeni radnici u inozemstvu nisu psihološki spremni na prijelaz u drugu sredinu, pa se ne mogu ravnopravno uključivati u nove životne oblike. Ako tome dodamo da su uglavnom odgojeni u vjeri da je socijalizam jedini ispravni sustav, a poslani su u visoko razvijene kapitalističke države, ne moramo se čuditi da je među takvim ljudima nezadovoljstvo najjače. U sredini u kojoj su svi siromašni, siromaštvo se ne osjeća toliko koliko se osjeća kad se dođe u bogatu i naprednu sredinu.

Stotine tisuća iskorijenjenih seljaka i radnika te deseci tisuća obrtnika i stručnih ljudi s akademskom spremom nalaze se tako u inozemstvu zahvaljujući tragičnom neuspjehu Titove gospodarske politike. Budući da su ti ljudi iskorijenjeni, često padaju u različite napasti, koje su pogotovo jake kod samaca, ali podgrizavaju i obitelji koje su se uspjele ujediniti.

Planificirana anarhija u samoj domovini dovela je do ubrzane i socijalno štetne urbanizacije, bez potrebne prednaobrazbe novog gradskog elementa, i do stvaranja jednog subproletarijata koji nije sposoban za gradski život, a ne može više živjeti na selu.

Sav taj neuspjeh sakrio je Tito pred svijetom svojim (stvarno Kardeljevim) teorijama o samoupravljanju, koje su samo prebacivanje odgovornosti za neuspjehe s njega na žrtve. U samoupravljanju radne jedinice snose gubitke i odgovaraju za njih, a središnje državne oblasti (birokracija) osiguravaju si dobitak i privilegirani život bez obzira na opće gospodarsko stanje. Dok je kod podržavljenih poduzeća odgovornost bila na državi, kod samoupravljanja se ta odgovornost pripisuje samoupravljačkim organima koji po službenom tumačenju nisu znali ostvariti “mudre” planove izrađene u središnjim i republičkim uredima.

Samoupravljanje je, dakle, prikrivanje gospodarskog i socijalnog neuspjeha, najgore izrugivanje radnika koje možemo zamisliti. Po ovom izrugivanju Tito će ući u povijest gospodarskih teorija, kad jedanput padne veo filomarksističke propagande koja je na Zapadu uzdizala samoupravljanje.

Razbijene obitelji, uništeni pojedinci, propale karijere, to je socijalna cijena 35 godina Titove vladavine.

Smutnja pojmova

Titova nesvrstanost i posebni put u komunizam doveli su do smutnja, koje su inače nepoznate u drugim narodima. Nećemo govoriti o tim posljedicama kod drugih naroda Jugoslavije, iako ih ima na pretek, nego samo kod Hrvata.

Danas su i vanjskopolitičke orijentacije kod Hrvata izgubile tradicionalnu ravnotežu zahvaljujući Titovoj posebnoj politici i njegovu položaju kako kod zapadnih tako i kod istočnih sila. Ljudi nemarksističke tradicije, koji bi prirodno trebali biti za zapadnu orijentaciju, danas se pitaju da li je moguće zastupati orijentaciju koja u praksi pomaže jedan režim potpuno suprotan načelima koje zastupa Zapad. Ako se ova pomoć Titu pokušava opravdati političkom potrebom, nameće se kao odgovor da ako jedna velesila smije zbog političke potrebe, ili bolje reći oportunosti, prijeći preko svih načela koja zastupa, a velikim dijelom i ostvaruje na svom području, zašto bi hrvatski narod, koji se bori za svoje oslobođenje, morao šutjeti i čekati na bolje dane u ime tih potreba ili oportunosti. Zar ne bi imao pravo da se u najmanju ruku povuče u neutralnost, izađe iz kruga onih koji žrtvuju njegovu egzistenciju, njegova životna prava, za neki politički oportunizam? A nije ni nemoguće razumjeti da u takvoj smutnji pojmova, koja je nastala Titovom politikom laviranja između Washingtona i Moskve, neki dođu na pomisao suradnje s Moskvom, unatoč posve oprečnih ideoloških postavka. (Drugo je pitanje, da li bi takva orijentacija bila realna, odnosno da li ima ikakvih izgleda na uspjeh. Mislimo da obzirom na dosadašnje iskustvo takva orijentacija nemarksističkih elemenata nema nikakvih izgleda i da je odražaj osobne frustracije, a ne ozbiljne političke analize.)

Ali smutnja nije samo kod nemarksističkih elemenata, nego i kod samih marksista u domovini. Razumljivo je da oni marksisti, koji su uvidjeli da marksizam ne vodi do napretka nego do nerješivih poteškoća, što zahtijevaju pomoć kapitalističkih sila, traže politički oslonac kod onih sila kod kojih traže i gospodarsku pomoć. Razumljivo je da takvi marksisti, iako već uvjereni u pogrešnost svoje teorije, pokušavaju različitim ispravcima i poljepšavanjima spasiti bar ime, te u obliku eurokomunizma ili socijalizma s ljudskim licem stvarno traže povratak na privatnu inicijativu i oslobođenje privrede od smrtnog zagrljaja Države i Partije. Ali nije razumljivo da hrvatski marksisti, oni koji i nadalje vjeruju u socijalizam kao gospodarsko-politički okvir, isto tako traže oslonac na Zapadu umjesto da hrabro pođu na Istok i u zemljama socijalističkog sustava traže slobodu i nezavisnost za Hrvatsku. Jer ako vjeruju da je socijalizam moguć i misle da je samo jugoslavenski okvir kriv za današnje nedaće, onda bi bilo logično da zastupaju potrebu socijalističke Hrvatske tamo gdje je socijalizam na vlasti, a ne tamo gdje se službeno osuđuje taj sustav i gdje se primjenjuje drugi gospodarsko-politički model.

Ali ako pomislimo kakvu je ideološki nelogičnu politiku Tito uspješno vodio preko tri desetljeća, te kako su mladeži u Jugoslaviji svi njegovi politički skokovi bili prikazivani kao logičan sustav, onda se ne trebamo čuditi što danas nove hrvatske generacije u borbi ne znaju razlikovati logično od nelogičnog, te da nemarksisti govore o osloncu na Sovjetski Savez, a marksisti o osloncu na Sjedinjene Američke Države. Ljudi djeluju onako kako su vidjeli kod drugih da se radi, i Titovo stalno taktiziranje kojemu je jedina svrha bila sačuvati jugoslavenski državni okvir i njegovu osobnu vlast, predstavlja jedinu školu za nove naraštaje.

Prema tome, kao Hrvati, kao ljudi koji zastupamo potrebu načelnosti i logike i na vanjskopolitičkom polju, možemo danas, nakon Titove smrti, procijeniti koliko nam je štetna njegova oportunistička politika ne samo sada nego i kao škola za budućnost.

Zaključak

Tito je jedna od najnegativnijih pojava u hrvatskoj povijesti. Time ne želimo umanjiti njegovu osobnu veličinu, jer genijalnost ostaje takvom i onda kad je negativna. Titova genijalnost u taktiziranju dovela je do teških posljedica na svim područjima narodnog života, jer nije riješila nijedan problem, nego ih je sve majstorski prikrivala. Rješenja, prava rješenja, ostavljana su za daleku budućnost, kad više ne bude Tita, i kad će biti potrebno plaćati račun za oportunizam i improvizacije toga genijalnog političara koji je uspio umrijeti (iako teško) a da nije morao položiti račun za sve svoje zločine i neuspjehe.

Narodi koji sa bili pod njegovom vlašću bit će zato još dugo vremena prisiljeni plaćati njegove dugove. Bar neka znaju tko im je kriv za stanje u kojemu se nalaze. Saznanje uzroka i upoznavanje uzročnika prvi je korak u rješavanju poteškoća.

 “Republika Hrvatska” br. 124 (10. travnja 1980.) str. 7-23

Hrvatsko nebo