ZORICA VUKOVIĆ: ‘GLEDAJTE, TO JE ČOVJEK!’

Kad je rođena Crkva nije postojao obrazac po kojem se molilo i slavilo. Samo su se prepisivale i ponavljale Isusove riječi, a molitve su bile spontane. Među prvim molitvama, simbolima vjere, bilo je Apostolsko vjerovanje, nastalo negdje oko 160-te godine. Njega su vjernici molili tijekom krštenja i liturgije, ispovijedajući svoju vjeru.

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. 

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, 

koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, 

mučen pod Poncijem Pilatom…

Kako su se u vjeru ‘uvukle’ gnostičke hereze, od kojih je ona Arijeva (256. – 336.) bila najpogubnija jer je negirala Isusovo božanstvo, tako je rimski car Konstantin I. Veliki (306. – 337.) u Niceji (današnja Turska) sazvao 325. godine tzv. Prvi nicejski sabor koji je o tome trebao raspravljati. Taj smjer nastavio se dalje u Prvom carigradskom saboru, 381., kada je definirano Nicejsko – carigradsko vjerovanje. 

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje,

svega vidljivoga i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. 

Rođenog od Oca prije svih vjekova. 

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. 

Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. 

Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. 

Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom…

Sv. Ćiril Jeruzalemski (313. – 386.), KKC br. 186, dodaje kako taj prikaz vjere nije načinjen prema ljudskom nahođenju, „nego je iz cijeloga Pisma bilo sabrano ono najvažnije da pruži cjelovitu vjersku pouku“. I dodaje: „Kao što gorušičino sjeme u zrncu sadrži veliki broj grana, tako i taj sažetak vjere u nekoliko riječi obuhvaća sve znanje prave pobožnosti Starog i Novog zavjeta.“

Za sv. Ambrozija (339. – 397.),  „taj je Simbol duhovni pečat, on je razmišljanje našega srca i kao njegova stalno prisutna straža, on je sigurno blago naše duše“. Sa sv. Augustinom (354. – 430.) on je poticao da se taj ‘Simbol vjere’ moli svaki dan. I doista na sv. misi moli se Nicejsko-carigradsko vjerovanje, nakon službe riječi, a Apostolsko se vjerovanje moli na početku molitve sv. krunice.

Vjerojatno su te rasprave dovele do toga da se u Vjerovanja uvrsti i Poncije Pilat, kao svjetovni poglavar, kako bi se cijeli događaj Isusove muke i uskrsnuća smjestio u povijesni kontekst, kako navode Evanđelja. 

Talijanski povjesničar i arheolog Giorgio Otranto (1940.), autor Poncije Pilat u drevnoj Crkvi između povijesti, umjetnosti i legende, objavljenog 2009. godine, objašnjava: „I ako Isus ulazi u povijest kao iščekivani Mesija, Marija se smatrala oruđem biblijske ekonomije spasenja te je zauzela prvorazredno mjesto u teologiji crkvenih otaca, a u nju je uklopljen i Poncije Pilat. Ni ona ni on nisu bili prisutni u ispovijesti vjere koja je potvrđena u Niceji 325. godine nego u Vjerovanju dorađenom u Carigradu 381. godine. …Uvrštavanje Pilata u Vjerovanje bilo je određeno potrebom, koju je izrijekom istaknuo Tiranije Rufin, zvan još i Rufinus                      Akvilejski (monah, crkveni povjesničar i teolog, 345. – 411.), da se događaj Krista smjesti u točan povijesni trenutak, povezujući ga, prema evanđeoskim izvještajima, s njegovim raspećem i smrću.“

Crkveni oci uvrstili su Poncija Pilata u Vjerovanje kao svjetovnoga poglavara, koji je kao namjesnik rimskoga cara Tiberija (42. pr. Kr. – 37. po Kr.) imao sudske ovlasti i osudio Isusa te je izravno ‘zaslužan’ za Kristovu muku i smrt na križu što je za kršćane zalog spasenja. Time se željela istaknuti povijesnost Isusa Krista i kršćanske vjere. Ona se ne zasniva na mitu, nego na povijesnoj osobi Isusa Krista, Sina Božjega koji se stvarno rodio kao čovjek – odatle spomen na Majku – te je živio i umro u konkretnoj ljudskoj zajednici, čija se povijest pamti po imenima njezinih vladara. 

Starorimski povjesničar Gaj Kornelije Tacit ( oko 56. – 117.), opisujući Neronove (37. po kr. – 68. po Kr.) progone kršćana, piše: „Krist, osnivač imena (kršćanskoga), podnio je smrtnu kaznu za vladavine Tiberija.  Osudio ga je prokurator Poncije Pilat te se pogubno praznovjerje privremeno zaustavilo, ali se ponovno pojavilo, ne samo u Judeji, nego i u samoj prijestolnici (Rimu).“ Ipak, unatoč poganskoj predrasudi o kršćanima, navod pokazuje da se preko Pilata i njegove osude detektira Krista, osnivača kršćanstva, kao povijesnu osobu, smještenu u određeni prostor i vrijeme, baš kao što su to učiniti crkveni oci u Vjerovanju.

Poncije Pilat (Pontius Pilatus) bio je rimski namjesnik Judeje od 26. – 36. godine, što ga čini jednim od najdugovječnijih upravitelja vrlo nemirne provincije. Prema spisima židovskog povjesničara Josipa Flavija (37. – oko 100.), Pilat je uvrijedio Židove kad je zlatne štitove, koji su vjerojatno sadržavali natpis za Tiberija kao ‘sina božanskog Augusta’, postavio na Herodovu palaču u Jeruzalemu. Sinovi Heroda Velikog, a među njima je i Herod Antipa, su se tome usprotivili, ali ih Pilat nije poslušao. 

Drugi put, kako piše Josip Flavije, Pilat je uvrijedio Židove kad je koristio hramsku riznicu da plati novi akvadukt u Jeruzalemu. Tada je došlo i do fizičkog sukoba. 

Evanđelje po Luki 13,1 navodi: „Upravo u taj čas dođoše neki te mu (Isusu) javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava.“

Britanska povjesničarka Novog zavjeta Helen Bond (1968.) smatra da broj ubijenih Galilejaca nije bio velik i da se incident dogodio na Pashu, nepoznate godine. Ona smatra da je Pilatovo namjesništvo sadržavalo više takvih nevolja, pa i onu u kojoj je sudjelovao Baraba. Bond tvrdi da je Isusovo uhićenje izvršeno uz Pilatovo prethodno znanje i sudjelovanje, na temelju prisutnosti rimske kohorte od 500 ljudi među onima koji uhićuju Isusa.

I pred takvog Pilata dovedoše židovski starješine Isusa rano ujutro u petak, uoči Pashe, optužujući ga da je za sebe govorio da je židovski kralj. Zbog Pashe ne uđoše Pilatu da se ne okaljaju.  Čim Pilat vidje razjarenu svjetinu koja vodi Isusa, izađe pred njih. Iskusan u upravi i suđenju, shvati da krivac nije Isus. Kad se njegov pogled susrete s Isusovim, obojica shvatiše bit onog drugog: Isus je prosudio Pilata onakvog kakav je bio, a Pilat Isusa onakvim kakav je bio: nevin.

Sv. Ivan je zabilježio i pomalo posprdno pitanje kojeg je Pilat uputio Isusu: „Ti li si židovski kralj?“ Iv 18,33

„Odgovori Isus: ‘Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.’ Nato mu reče Pilat: ‘Ti si dakle kralj?’ Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina?’“ (Iv 18,36-38)

Sveti Luka opisuje kako Pilat šalje Isusa Herodu u nadi da će se riješiti neugodnog zadatka.

„’Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.’ Pilat ga upita: ‘Ti li si kralj židovski?’ On mu odgovori: ‘Ti kažeš!’ Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: ‘Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!’ No oni navaljivahu: ‘Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!’ Čuvši to, Pilat propita je li taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu.“ Lk 23, 2-7

„A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji.“ Lk 23, 8

Herod nije osudio Isusa. Potajno se bojao da je on uskrsli Ivan Krstitelj, kojeg je dao pogubiti, koji mu se  došao osvetiti. Oblači Isusa u bijelu haljinu i vraća Pilatu. 

Prema Josipu Flaviju bijela haljina je odjeća židovskih kraljeva, a Isus je optužen da je kralj. Lukava lisica (Lk, 13,32) se ruga Isusu, ne shvaćajući da je bjelina haljine simbol nevinosti i vrhovništva.

Pilat je očekivao da će nešto učiniti Herod, tim prije što mu je njegova žena Claudia Procula poručila: „Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.“ Mt 27,19

Dovedoše Isusa ponovo pred Pilata. Svećenički glavari i narodni starješine optuživahu i dalje Isusa, tražeći da ga se smakne. Pilat im predlaže da ga sude po njihovu zakonu, ali oni odbiše. Nisu vjerovali da je on Mesija, a ako jest, za svaki slučaj, neka ga osude Rimljani. A ni Pilat ne shvaća o kakvom je kraljevstvu riječ, i posljednji put pokušava osloboditi Isusa, a da se ne uvede u problem sa Židovima. Zato predlaže da svjetina odabere kojega će optuženika, uoči Pashe pustiti, Isusa ili uznika Barabu. 

„Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: ‘Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?’ Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.“ Mt 27,17-18

I svjetina demokratski oslobodi buntovnika i ubojicu, a osudi nevinog.

„Kaže im Pilat: ‘Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?’ Oni će: ‘Neka se razapne.’                A on upita: ‘A što je zla učinio?’ Vikahu još jače: ‘Neka se razapne!’ Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: ‘Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!’ Sav narod nato odvrati: ‘Krv njegova na nas i na djecu našu!’“  Mt 27,22-25

„Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: ‘Zdravo, kralju židovski!’ Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi.“  Mt 27, 27-30

Ljubljeni učenik, koji je pratio Isusa, tijekom njegove muke to opisuje: „Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: ‘Zdravo, kralju židovski!’ I pljuskali su ga.
A Pilat ponovno iziđe i reče im: ‘Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.’ Iziđe tada Isus s trnovitim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: ‘Evo čovjeka!’ I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: ‘Raspni, raspni!’ Kaže im Pilat: ‘Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.’ Odgovoriše mu Židovi: ‘Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.’
Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: ‘Odakle si ti?’ No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: ‘Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?’ Odgovori mu Isus: ‘Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.’
Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: ‘Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.’ Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure (sada 12 sati) – i kaže Židovima: Evo kralja vašega!’ Oni na to povikaše: ‘Ukloni! Ukloni! Raspni ga!’ Kaže im Pilat: ‘Zar kralja vašega da razapnem?’  Odgovoriše glavari svećenički: ‘Mi nemamo kralja osim cara!’“ Iv 19, 1-15

I razapeše Isusa na Golgoti i ‘s njim drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini’. Iv 19, 18.

„A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski.’ (Iesus Nazarenus, Rex Iudaeorum – INRI) Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: ‘Nemoj pisati: Kralj židovski, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’ Pilat odgovori: ‘Što napisah, napisah!’“ Iv 19,19-22

Od ‘šeste do devete ure nasta tama po svoj zemlji’ (Mt 27,45), a hramska se zavjesa razdrije popola. Isus je umro. „A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’“ Mt 27,54

„A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo.“  Mk 15,42-45

Ovim tekstom, u Markovu evanđelju, a opisali su ga Matej, Luka i Ivan, završavaju izvještaji o Ponciju Pilatu u Novom zavjetu. Kako o povijesnom Pilatu nije bilo puno izvora, neki su smatrali da je Pilat izmišljen lik, sve dok 1961. godine u Cezareji Primorskoj, nekadašnjoj Pilatovoj rezidenciji, nije pronađen kamen s njegovim imenom i tako je potvrđeno da je Pilat doista postojao. Natpis se datira između 26. i 37. godine, a iskopala ga je grupa arheologa pod vodstvom talijanskog akademika Antonia Frove (1914. – 2007.).  Na natpisu vidljiva slova i riječi potvrđuje da je Poncije Pilat bio prefekt Judeje i da je sagradio i posvetio spomen u čast cara Tiberija.

Natpis poznat kao ‘Pilatov natpis’ dokazuje da je Pilatova titula bila ‘prefekt’, a ne ‘prokurator’, kako ga zove Tacit. Tu titulu nosili su namjesnici Judeje od sredine 1. stoljeća. Kamen s natpisom se trenutno nalazi u Muzeju Izraela u Jeruzalemu (Inv. br.: AE 1963 no.). 

Prema Starinama Židova Jospa Flavija, Pilat je smijenjen nakon što je ubio grupu naoružanih Samaritanaca 36. godine u selu Tirathana blizu planine Gerizim koji su se nadali pronaći artefakte koji su tamo zakopani od Mojsija. Samaritanci su se tužili Luciju Viteliju st.,  (10. pr. Kr. – 51. po Kr.) guverneru Sirije, koji je Pilata poslao u Rim Tiberiju. No Tiberije je u međuvremenu umro i novi car Kaligula (12. – 41.), koji je vladao od 37. godine protjerao je Pilata u Galiju. No točnih podatak o tome nema. 

U tekstovima Istočnog Rimskog Carstva, Pilat je prikazan kao pozitivna figura, te su on i njegova supruga prikazani kao obraćenici, a ponekad i mučenici. Koptska ih crkva štuje kao svetce, a grčka crkva Claudiu Prokulu štuje kao sveticu Proklu. Njen blagdan pravoslavni i grkokatolici obilježavaju 27. listopada, a etiopski pravoslavci 25. lipnja.

Papa Benedikt XVI. u svom djelu Isus iz Nazareta je Mt 27,25: ‘Krv njegova na nas i na djecu našu!’ nazvao ‘kobnim’, a glavninu odgovornosti za Isusovu smrt pripisao je onodobnim jeruzalemskim vjerskim i društvenim elitama, a ne svem narodu. Tako je prosuđivao i veći dio kršćanske tradicije, uz svijest da ni jedna zemaljska voda ne može isprati Pilatovu odgovornost i krivnju za smrt najnevinijega od svih ljudi.

Zvuči apsurdno, prema papi  Benediktu XVI., da je Pilat presudio Isusu braneći mir kao vrhovnu vrjednotu, mir kako su ga shvaćali Rimljani, takozvani ‘pax romana’. Da nije osudio Isusa na smrt, riskirao bi veće nemire, možda i pobunu. Zbog toga je istinu, tj. spoznaju da je Isus nevin, gurnuo u drugi plan kad je vidio da različiti kompromisi ne daju ploda. „No mir bez istine dugoročno je neodrživ,“ smatra Benedikt i piše: „U ovoj izruganoj pojavnosti, Isusa odvode Pilatu i Pilat ga predstavlja mnoštvu – čovječanstvu: ‘Ecce homo – evo čovjeka’. ‘Ecce homo’ – riječi same od sebe zadobivaju dubinu koja nadilazi trenutak. U Isusu se pojavljuje ljudsko biće kao takvo. U njemu se pojavljuje nevolja svih udaranih, uništenih. …U njemu se odražava ono što nazivamo grijehom: kakav čovjek postaje kad se odvrati od Boga i sam u svoje ruke uzme vladanje svijetom. Ali vrijedi i drugo: Isusu se ne može oduzeti njegovo najdublje dostojanstvo. Skriveni Bog ostaje prisutan u njemu. I udareni i poniženi čovjek ostaje slika Božja. …Tako je Isus usred svoje muke slika nade: Bog je na strani onih koji trpe.“

„Kada su rimski vojnici Isusa izbičevali, okrunili trnjem i zaodjenuli ga izrugivačkom haljinom, odveli su ga natrag Pilatu. Ovaj je okorjeli vojnik očito bio potresen izgledom ovoga uništena, izmučena čovjeka. Pun sućuti, postavio ga je pred mnoštvo s riječima: ‘Idu ho anthropos!’ ‘Ecce homo!’ – obično prevodimo: ‘Evo čovjeka!’ Ali, točniji bi prijevod s grčkoga glasio: ‘Gledajte, to je čovjek!’. Onako kako je to mislio Pilat, bile su to riječi jednog cinika koji je htio reći: dičimo se čovještvom, a gle, ovdje je on, ovaj crv – to je čovjek! Kako je bijedan, kako je malen.

No, evanđelist Ivan je u riječima ovoga cinika prepoznao proročku riječ i tako je predao kršćanstvu. Da, Pilat ima pravo ako hoće reći: gledajte, to je čovjek! Na njemu, Isusu Kristu, možemo vidjeti što je čovjek, Božji projekt, i naše ophođenje s njime. Na ispaćenu, unakaženu Isusu možemo vidjeti kako čovjek može biti okrutan, malen i nizak. Na njemu možemo uvidjeti svu povijest ljudske mržnje i grijeha.

Ali, na njemu i njegovoj ljubavi, s kojom trpi za nas, možemo još više prepoznati Božji odgovor: da, to je čovjek kojega Bog toliko ljubi da se radi njega spušta u prašinu, toliko ga ljubi da radi njega odlazi u najdublju tamu smrti. I u krajnjem poniženju čovjek je biće koje Bog poziva da postane brat Isusa Krista i tako zadobije udjela u vječnoj Božjoj ljubavi.

Pitanje ‘što je čovjek’ nalazi svoj odgovor u nasljedovanju Isusa Krista. Nasljedujući ga korak po korak, iz dana u dan, u strpljivosti ljubavi i patnje, možemo s njime naučiti što je čovjek i postati ljudi. Stoga… trebamo gledati u onoga kojega Pilat, kojega Crkva stavlja pred nas. On je čovjek. Molimo ga da nas nauči da uistinu postanemo i budemo ljudi. Amen.”

 Zorica Vuković, Hrvatsko nebo