Zdravko Gavran: U Vazmeno trodnevlje ulazimo sa stanjem svijeta i samih sebe kakvo jest

Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak prestaje korizma, a počinje Vazmeno ili Sveto trodnevlje. Ove godine u nj ulazimo u sjeni rata i neprebrojivih smrtnih i drugih pogibanja i stradanja u Ukrajini, a i drugdje. Ulazimo i u sjeni strahova pred onim što se još može dogoditi, osobito u iščekivanju medijski potencirane „bitke svih dosadašnjih bitaka“ – za Donbas. Isto tako, ulazimo u sjeni strepnje od širih posljedica ruske vojne invazije na zemlju koja je prethodno proglašena „Malorusijom“ i čijem je narodu i državi poreknuto i ugroženo pravo na vlastiti identitet, na suverenost, na slobodu, sigurnost i cjelovitost. A ususret najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsa, kojem prethodi slavljenje Posljednje večere te proživljavanje Kristove Muke, Smrti i Pokopa, idemo i svatko sa svojim osobnim brigama, nemoćima, strahovima, strepnjama, teretima, (ne)okajanim grijesima, (ne)priznatim slabostima i porocima, s ne-vjerom, ali i s voljom i nadom da nas nakon svega obasja Svjetlo Uskrsnuloga Krista te nam povrati Vječnu Nadu, ali i ovozemaljsku Radost kao Slutnju i našega žuđenog blaženstvo – u vječnosti, u ansamblu Trojedinoga Boga, anđela i svih spašenika Njegovih.

U Vazmeno trodnevlje ulazimo na Veliki četvrtak kao u jedinstveno vjersko, liturgijsko i molitveno blagdansko razdoblje u kojem posvješćujemo, proživljavamo i na otajstven način uranjamo u dubine Božje Riječi, Žrtve, Dara ljudima odnosno Kristova otkupiteljskog Čina, koji se dogodio jednom, ali je obuhvatio sva razdoblja i prije i poslije Isusova rođenja i sve ljude, od prvih do posljednjih.

Rat u Ukrajini kao „uvod“ u korizmu

Ove korizme suočeni smo s ratom u istočnoj Europi, sa sve većim naoružavanjem i gomilanjem vojski i oružja, s brigama za vlastiti narod i za druge narode, s neveselim političkim stanjem u našim domovinama i državama, s ekonomskim, socijalnim, crkvenim, društvovnim, kulturnim, obiteljskim, osobnim i duhovnim stanjima u kakvima se svatko na svoj način i svi skupa u ovom trenutku Povijesti i svoga ovozemnog hoda zatječemo. Jedna je nevolja uglavnom minula, nevolja dubiozne „pandemije“ i svih onih dvojbenih, pretjeranih i često totalitarnih mjera koje su širom svijeta državne vlasti i ostali protiv nje zdušno i strogo poduzimale; ta nevolja potrajala je više-manje intenzivno pune dvije godine. Druga je nevolja s početkom ruske invazije na Ukrajinu započela u četvrtak 24. veljače, u tjednu koji je prethodio Pepelnici po Gregorijanskom kalendaru. Ta invazija bila je neke vrste istočnoeuropski uvod u četrdesetodnevno razdoblje korizme, koja prestaje na Veliki četvrtak.

Ispunjen dubokom bolju, a prateći tjeskobno užasna stradanja ljudi u Ukrajini i razaranja ukrajinske zemlje, papa Franjo posvetio je u međuvremenu Ukrajinu, Rusiju i cijeli svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu. On nije stao na tomu, nego je, poput mnogih drugih, pozivao na prestanak rata, na uspostavu primirja, poduzimajući što je u njegovoj moći da bi razvoj ratno-političkih događaja krenuo u smjeru mira. No za sada – sve mu je to bilo uzalud. Posljednje što je učinio jest to što je pozvao da se na Uskrs, u ovu nedjelju (za pravoslavce će doći tjedan nakon toga), zaustavi rat. Iako je izbjegavao imenovati agresora i one kojima se obraća, svakomu je razvidno da su njegovi apeli puni suosjećanja i gorčine naslovljeni na onog vladara kojega su mnogi prikazivali kao „branitelja kršćanskih vrijednosti“ pred bezbožnim upraviteljima i liberalističkim preodgojiteljima ljudi na Zapadu. Kada bi on to doista bio, poslušao bi katoličkog poglavara, odazvao bi se, kleknuo pred ikonu Bogorodice pod veličanstvenim svodom prvostolne pravoslavne crkve Krista Spasitelja u Moskvi i zatim objavio da je spreman uspostaviti, u najmanju ruku, uskrsno primirje. I čestitao svim pravoslavcima i ostalim kršćanima Uskrs.

Ne poput mravi u nacionalnom, kontinentalnom ili globalnom mravinjaku!

Kršćanska slika svijeta takva je da je svaki čovjek jednako važan; ne samo velikani, nego i oni s dna društvene hijerarhije; ne samo dobri, nego i zli, koje se do njihove uporno poziva na obraćenje.

Ako svaki čovjek ne bi bio po sebi apsolutno vrijedan, tada ni čitavo čovječanstvo ne bi moglo biti po sebi ništa vrjednije. Osam milijarda nula opet bi bile – nula, ništica.

Ovako, svjesni smo da u svijetu ima trenutno blizu osam milijarda osoba. Kršćanska slika svijeta izrazito je personalna, personalistička, ona – sukladne nauku i Djelu Isusa Krista, Spasitelja svijeta – ističe kako svaki čovjek ima svoje ljudsko dostojanstvo, a što u svojoj biti znači da ga ima u očima i po daru samoga Boga. Kad ne bi bilo Boga kao jedinstva Triju Osoba, kao najviše Osobe, tko bi čovjeku uopće mogao podariti dimenziju osobnog dostojanstva koje zaslužuje poštovanje i zaštitu? Sigurno nitko od onih koji ljude promatraju kao potrošnu robu, kao sredstva ili kao bez-lične točkice koje se može nemilosrdno iskoristiti, zgaziti, žrtvovati ili zanemariti poput mravi u nacionalnom, kontinentalnom ili globalnom mravinjaku.

„Objektivno“ odnosno materijalistički, „geopolitički“ gledano, i Nazarećanin  je, kao jedan od ljudi, bio sasvim nebitna osoba u zabačenoj, okupiranoj palestinsko-sirskoj provinciji Rimskoga Carstva. Dapače, po roditeljima iz Galileje, smatran je već u startu manje vrijednim od „fetivih“ i „pravovjernih“ Židova iz Judeje. Neki od njih nisu upravo stoga mogli povjerovati da je on doista Krist-Mesija-Pomazanik, čudeći se: „Pa zar Krist dolazi iz Galileje?“ U početku brojan je svijet krenuo za njim kao čudotvornim prorokom i učiteljem. No u jednom trenutku, vidjevši kamo on zapravo smjera, naglo su se osuli. „Tvrda je to besjeda! Tko ju može slušati?“, govorili su vrteći glavom i okrećući mu leđa.

Svoju Muku i Smrt morao je podnijeti sâm

Ostala je u tom trenu uza nj samo skupina njegovih učenika. No i oni su se kolebali i premišljali, pa je zapitao: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Na što je Petar, po daru Duha Svetoga, uzvratio ’kao iz topa’: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. (Iv 6,69)“

Ipak, i Petar ga je u kritičnom trenutku njegova uhićenja i kaznenog postupka triput zatajio, Juda ga je prethodno izdao, a ostali su se uglavnom razbježali. Uz Isusa su ostale njegova Majka, neke Žene iz Galileje i najmlađi učenik, Ivan. No golemo mnoštvo vikalo je upravitelju Judeje Pilatu: „Raspni ga!“ I ovaj je presudio da bude tako. Iako na putu po Kalvariji pod Križem do vrha brijega na kojem će biti raspet nije ostao posve sam, svoju Muku i Smrt morao je podnijeti sâm.

I mnogi ljudi u Ukrajini i u drugim dijelovima svijeta i posvuda, neki u drastičnom suočenju s mučenjem, patnjom i uništenjem, drugi u blažim i mnogi blažim, ali za njih subjektivno nerijetko ne bitno lakšim, okolnostima spoznaju da su ostali sami ili gotovo sami, ili da se ćute sami. Samost, samoća jedna je od temeljnih dimenzija svakog čovjeka, ma koliko imao članova obitelji, rodbine, prijatelja, pristaša, publike ili pratitelja na društvenim mrežama.

Pogledamo li malo bolje, uočit ćemo, unatoč državnim, vojnim i drugim ešalonima kojima zapovijedaju ili upravljaju i koji ih okružuju, da i Putin, i Biden, i Xi i mnogi drugi na neki čudan način jesu u nekoj golim okom vidljivoj osami. I mnogi koji su uz njih vide ih ili kao ljude pred kojima ti je bolje klanjati se i veličati ih, ili kao zamjenjive ili smjenjive, ili i kao kažnjive. Kao dugovječne, ali ipak i kao prolazne. Pa i ako dobiju velike nagrade, priznanja i odličja, dobit će ih sami. I ako neke od njih na Sudnji dan Krist-Sudac rasporedi sebi slijeva, poslat će ih u Pakao svakoga za sebe, a ne skupa s njihovim obiteljima, politbiroima, savjetnicima, ministrima, glasnogovornicima i vojnim stožernicima, ne ’u paketu’ s ’braćom’ iz masonskih loža ili iz vjerskih zajednica, s pokroviteljima ili vojskama njihovih pristaša ili podanika. Svakomu će se, kao što se događa i na zemaljskim sudovima, suditi i presuditi osobno. Diferencirano.

Osama ne samo „bijednih ljudi“, nego i skupina, narodā, savezā i svega čovječanstva

Što tek reći o „bijednim ljudima“ po ukrajinskim skloništima, rovovima i zarobljeništvima, ili onima koji drugdje po svijetu mukotrpno ’spajaju kraj s krajem’ ili nemaju osnovnoga za život, ili su im životi ugroženi, ili onima koji ne uspijevaju prehraniti svoju djecu, potvrditi se u društvu, napredovati na ljestvici ili koji se suočavaju sa situacijama tolike samotne nemoći, ostavljenosti, napuštenosti i nerazumijevanja s bližnjima da dodiruju same rubove života, snage, volje, ljudskosti i smisla? Što drugo reći nego da svatko kad-tad, a svakako u trenutku smrti, nužno doživi svoju egzistencijalnu osamu. Onako kako je, doduše s majkom Marijom i učenikom Ivanom vjerno uza nj i podno Križa, Isus Krist podnosio osamu i otprije. Osobito u trenutcima đavolsko-teološke kušnje nakon njegova 40-dnevnog posta u samoći, u pustinji. A zatim opet, i još više, od časa kada se na Maslinskoj gori molio i „krvavim znojem znojio“. Tada vjerni mu učenici bijahu pozaspali pod mračnim teretom Zla na vlastitim vjeđama, na tijelima i dušama. Onoga istog Zla u koje je upro prostom papa Franjo dva dana prije isteka ovogodišnje korizme kada je za rat u Ukrajini primijetio da je obilježen „silama zla“, jer da ostavlja za sobom grozote kao što su pokolji civila.

Ako ćemo biti još iskreniji, primijetit ćemo da osamljene, ostavljene, nepriznate, ignorirane, ponižavane, obespravljivane, gažene mogu biti i skupine, i zajednice, i narodi, i države.

Jest, mnogi su zapravo osamljeni, pa i države udružene međusobno u saveze. No ti savezi nastaju iz interesa i traju dokle za savezništvo svaki član ima neki svoj interes. (Tako je to danas i s tolikim brakovima odnosno obiteljima, a nerijetko i sa zavjetovanim svećenicima i časnim sestrama.) A i kao savezi… vidimo da je u globalnim razmjerima osamljen i NATO, i EU, koji obuhvaćaju manji broj država i razmjerno mali dio čovječanstva.

Osamljena je i Rusija, kojoj niz država trenutno daje potporu ili ju ne želi sankcionirati, iz nekog svog „strategijskog“ interesa, ili zbog ovisnosti o njoj, ili zbog straha od nje. Osamljena je među drugima i Kina, koje se svi drugi boje, uključujući i samu Rusiji kao saveznicu, kao što se u pravilu svi boje vlastohlepnih „knezova“ ovoga svijeta.

Osamljeno je, naposljetku, i čovječanstvo, koje je skupa sa zemaljskom kuglom samo mrvica  u neizmjernom svemiru. A osamljen je i čitav Svemir, ako osim njega nema nikojeg drugog Svemira koji bi mu zajamčio bratsku i osmišljujuću Blizinu.

A koliko je u svojoj prošlosti i sadašnjosti bio osamljen hrvatski narod kao kolektiv, o tomu svi dovoljno znamo. Ta njegova, razmjerno vrlo izražena, osamljenost vidi se ponovno na primjeru toga što njegov stvarni položaj i njegovu legitimnu težnju za golom ravnopravnošću s drugima u Bosni i Hercegovini gotovo nitko „ne razumije“ niti za nju ozbiljno mari. Pa ni oni koji tu i tamo daju signale da njegova prava priznaju i razumiju i da se za njih kod trećih zauzimaju.

Da ovaj svijet bude „uskrsniji“

Isus Krist svojim je Uskrsnućem pobijedio sveopću, kozmičku Osamu. On je to mogao, na mističan način, učiniti samo kao Bog, ne kao samo jedan od ljudi. Njegovo Uskrsnuće ne naviještamo kao nekakvu jeftinu, „pobožnu“ utjehu, onako kao što se dijele svete sličice eda bi oni kojima su podijeljene možda povjerovali ili što pobožno „osjetili“. Ne! Njegovo Uskrsnuće naviještamo kao kristalno čovjekoljubni Čin božanske Riječi. Riječi (Logosa) koja se utjelovila i koja sva ljudska tijela i čitav stvoreni svijet poziva na prihvaćanje vlastitih „osama“, „križeva“, „kalvarija“, „nemoći“, strepnji, stradanja i ujedno pritom ustrajanja u absolutnoj Nadi spasenja, preobraženja i uskrsnuća. U Nadi i Vjeri prelaska na neku višu razinu Postojanja u vječnomu Sada – koje nije odnosno ne će biti ispunjeno ničim drugim doli blaženstvom, u Bogu. Ispunjeno onim što je suprotnost ovozemaljskim zbiljama, za čime žudimo, i čega „predokus“ imamo potrebu i „pravo“ i obvezu očekivati i željeti već ovdje i sada. I ne samo pasivno očekivati, nego se za nj moliti, Bogu vapiti, i sve što možemo činiti da naš ovozemni život i svijet budu izdržljiviji, ljepši, ljudskiji, sretniji, pravedniji, mirniji, čestitiji… i time božanskiji. „Uskrsniji“.

Ta želja i obveza izvire iz Kristove „zapovijedi ljubavi“.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo