DESETI TRAVNJA

Hrvatski narod nije htio Jugoslaviju ni godine 1918., ni 1926., ni 1929., ni 1935., ni 1938., ni 1941., a neće je ni danas… Kako se može – i smije – bacati krivnju i odgovornost za krvoprolića na Balkanu na hrvatski narod zato što je narod i zato što je kao takav htio svoju državu, tj. ono što imaju svi narodi Europe…, a mimoilazi se jugoslavenski izvor i sve projekcije kao i svi nosioci jugoslavenstva koji su idejni i stvarni graditelji nesreća na Balkanu. Otrov Balkana je u jugoslavenstvu. Nosioci otrova na Balkanu su nosioci jugoslavenstva. (prof. Ivan Oršanić, O suverenoj hrvatskoj politici, “Republika Hrvatska”, br. 97. God. XXIV., IV. 1974.)

Hrvatska nije ni u fašističkoj eri prihvatila fašizam, nego ga je samo više ili manje nevoljko podnosila. Prodanih duša bilo je i tada kao i sada, no najbolji hrvatski mislioci među hrvatskim nacionalistima nisu zastupali ni fašističko obožavanje države, ni nacističko obožavanje rase ili narodnosti. (dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, str. 339.).

Nezavisna Država Hrvatska od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. je bila  nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život. Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi “nastaše” htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje.” (dr. Ivo Korsky, “Hrvatski Rubikon” br. 4. studeni 1990.)

Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država.” (prof. Božo Dugeč, Nismo spremni robovati, „Republika Hrvatska“, br. 121. God. XXIX, X. 1979.).

“Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.” (prof. Ivan Oršanić, Povijest se ne briše, “Republika Hrvatska”, br.1. God. I., X. 1951.).  

“No mi koji još uvijek vjerujemo u povijesni slijed kao temelj narodnog bitka i koji se ne odričemo nijednog razdoblja hrvatske prošlosti, koja nije uvijek bila ni sretna ni slavna, nego prečesto tužna i nesretna, mi koji i svoje političke protivnike smatramo nužnim i neuništivim dijelom toga lanca hrvatskoga narodnog bića, nećemo dopustiti da se ugasne ili da se zamrači u svijesti hrvatskog naroda prvi međunarodno priznati, iako neprihvaćeni, pokušaj hrvatskog oslobođenja i nezavisnosti.” (dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005., str. 337.). 

Slom komunizma i raspad Jugoslavije otvorio je početkom 1990ih mogućnost za objektivniju znanstvenu analizu i reinterpretaciju novije hrvatske povijesti, osobito kada je riječ o  Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Umjesto toga, dotadašnje su ocjene jugoslavenske historiografije, koje su se uklapale u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, postale i službenom verzijom hrvatske historiografije. Svaki pokušaj osporavanja i reintepretacije tih političko-ideoloških ocjena i teza, kojima se tijekom skoro pedeset godina sustavno ocrnjivao ustaški pokret i NDH, pritom se, od jednog dijela povjesničara, proglašava pukim političkim i historiografskim revizionizmom odnosno “historiografskom retardacijom i društveno-političkom anomalijom”. Kada je o ustaškom pokretu riječ, on se tako i dalje prikazuje naci-fašistički pokret za koji je izgleda bitno jedino to da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao najradikalnije metode borbe i za koji se tvrdi da je bio opsjednut nasiljem dok se, nasuprot tome, analiza uvjeta u kojima je nastao i oblikovao se, analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko-političkih čimbenika koji su predodredili buduća savezništva, pritom jednostavno izostavlja ili stavlja u drugi plan. Istovjetna “znanstvena” metodologija – koja svjesno prešućuju uzroke a ističe posljedice, koja događaje i procese hotimično vadi iz povijesnog konteksta i njima manipulira – vidljiva je i u pristupu NDH koja se i dalje prikazuje tek kao puka naci-fašistička tvorevina. S podjednakim žarom, s kojim se u historiografiji i dalje često preuveličavaju zločini poraženih, istovremeno se besramno umanjuju zločini pobjednika, kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Križnog puta. Ovo političko-ideološko tumačenje novije hrvatske povijesti – na koje je ukazano nizom primjera – postalo je i službenim stajalištem Republike Hrvatske te je, na neki način, legalizirano Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Prilika da se, osiguravanjem ustavne neutralnosti države prema sukobima iz prošlosti, jednom zauvijek prevladaju stare podijele na taj je način propuštena što je hrvatsku historiografiju ponovno podredilo političkim a ne znanstvenim odrednicama. (dr. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest, „Ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska između znanstvenih istraživanja i političkih odrednica“).  

M.O., Hrvatsko nebo