Z. Miliša: Pametni telefoni (je)su vrhunac (samo) otuđenja

Pametni telefoni (je)su vrhunac (samo) otuđenja

{SLOVO}visnost o novim tehnologijama pa tako i o pametnim telefonima ima snažne poveznice s otuđenjem, koje ljude pretvaraju u depresivna i antidruštvena bića. Mobiteli (i) najmlađima postaju fetiš. Zato S. Kinash upozorava da je „u današnje vrijeme hijerarhija potreba poremećena. Društvene potrebe zadovoljavaju se tako što se komunicira s virtualnim prijateljima, a umjesto pokušaja ostvarivanja potreba za (samo)poštovanjem i potreba za samoaktualizacijom, događa se suprotno.“ (S. Kinash u knjizi Seeing Beyond Blindness). Umjesto žive riječi, ljudi sve više komuniciraju pomoću suvremenih tehnologija. Na mjesto neposrednih odnosa dolaze posredni. Razgovor in vivo zamjenjuje virtualno komuniciranje, čime se gubi suosjećanje prema drugim ljudima.

Druženje s prijateljima svodi se na komuniciranje online. Od pojave pametnih telefona zavladala je epidemija umreženih usamljenika. Pametni telefoni i tzv. društvene mreže vode umreženim usamljenicima digitalnom narcizmu (A. Keen), a klinci postaju djeca medija. I prije desete godine života koriste Whats App i Viber.

Pametni telefoni i glupi korisnici

Nokia je imala slogan za svoj mobitel: “Koji ću dio sebe pokazati?”! U njemačkom časopisu Bravo za tinejdžere nudi bizarni savjet: “Kojemu tipu mobitela pripadaš?” Ružan je to primjer, kada se stvarima daje smisao, a ljudi se depersonaliziraju. Hiperprodukcija informacija, kao posljedica ekspanzije novih čuda tehnologije, mijenja načine komunikacije koje cinici nazivaju erom “pametnih telefona i glupih ljudi.” Koristeći se mobitelom mnogi imaju osjećaj uključenosti, a zapravo su isključeni iz stvarnog života. Ranije usmeno komuniciranje telefonom zamijenjeno je „učinkovitijim“ SMS-porukama, Viberom, WkatsAppom ili chatovima. S internetom, osobito kod djece, umiru brige za druge. O tome sam pisao i upozoravao prije desetak godina. U omalovažavanju drugoga, internet postaje javni WC.

Gotovo sva djeca u Hrvatskoj imaju pristup internetu, a gotovo 90 posto njih imaju pristup društvenim mrežama na mobitelu. U mnogim školama nastavnici su uočili iscrpljenost učenika i lošije rezultate u nastavnom procesu. I sami učenici priznaju kako do kasno u noći igraju video igrice ili “vise” na internetu tj. na zaslonima pametnih telefona. Danas postaje uobičajeno slušanje glazbe, „visenje“ na Facebooku (s mnoštvom “prijatelja) i odgovara na poruke na mobilnim telefonima. Taj oblik tzv. multitaskinga zabrinjavajući je trend, a osobito je vidljiv u poremećaju koncentracije, čija je dodatna posljedica tzv. “tehnoočaj” kojemu su djeca sve izloženija, što snažno utječe na “poremećaj privrženosti”, (Judith Orloff) od neposrednog kontakta do komuniciranja posredstvom novih medija. Ljudi koji koriste više medija istodobno postaju depresivniji, što potvrđuju brojna istraživanja.

Mladi mobitelima svojevoljno šire snimke koje ih mogu kompromitirati, ali im je važnije da postanu “face” među vršnajcima. Seksting je nova kovanica online generacije koju obilježava primanje, slanje i prosljeđivanje golih tijela (svojih ili drugih), video isječaka i seksi razgovora, najčešće putem mobitela.

Ovdje izdvajam dvije iznimno opasne zabave mladih u Hrvatskoj. Prva je igra kukavice. Djeca legnu na tramvajsku prugu, a posljednji koji ostane na njoj do dolaska tramvaja postaje pobjednik. U drugo načinu “igre” izazivaju nesvjesticu “hiperventiliranjem”. Kod izbijanja zraka iz pluća “junaku” pomažu kolege, a sve snimaju mobitelom i to prosljeđuju drugima. Pitanje je dana kada će u Hrvatsku doći u Europi rašireni happy slapping – ulični napadi skupine na vršnjaka i snimanje premlaćivanja mobitelom, a potom objavljivanje snimke preko youtubea radi prikupljanja “likeova”. Hoće li sljedeći trend biti oponašanje američkih srednjoškolaca koji na Facebooku objavljuju vlastito samozapaljenje?

Sjećam se događaja iz 2003. godine kada sam ispijao kavicu u kafiću s kolegicama u Zadru, neposredno uz tadašnju zgradu Tehničke škole. Svjedočili smo prometnoj nesreći. Naravno da smo otrčali na mjesto događaja. Stariji gospodin izišao je iz vozila, a u naručju je držao jednu djevojčicu i na talijanskom vikao “pomozite”. Dok su unesrećeni tražili pomoć, krajičkom oka opazio sam da su sve to snimali mobitelom dvoje srednjoškolaca. Taj događaj mi je bio “okidač” za istraživanje poveznica bešćutnosti (za patnje drugih), “pametnih telefona” i fenomen antidruštvenosti tzv. društvenih mreža. Tada sam napisao, a i sada tvrdim da s internetom umiru brige za druge, a otvara se sve širi prostor za manipulaciju djecom i mladima.  Snimanje razgovora i fotografiranje mobitelom bez našega pristanka postaju dio svakodnevice i ritual bizarnih zabava.

Američka triler-drama Uzdrmana šutnja (Shattered silence) otkriva okrutan svijet bullyinga. Junakinja filma uspješna je sportašica, izvrsna srednjoškolska i ima sjajan odnos s majkom, koja jednog dana ugleda svoju kćer obješenu. Naknadno pronalazi video dnevnik u kojemu otkriva da su je navodni prijatelji danima maltretirali, i to sve zbog jedne razgolićene fotografije na mobitelu koja se proširila i izvan škole. Na kraju maturanti shvaćaju svoje odvratne postupke i kao simbolički čin ostavljaju na dulje vrijeme svoje mobitele u školske prostorije.

Mobiteli važniji od obitelji

Televizija, računalo, mobitel i ostali mali ekrani postaju dadilje. Kao da ne shvaćamo da su mobiteli u nižoj dobi želja, a ne potreba djeteta. Da bi imali svoj mir, primjerice neometano gledali TV ili se odmarali, odnosno da bi oni sami mogli provoditi vrijeme online roditelji udovoljavaju dječjim željama za neselektivnim korištenjem različitih igrica ili aplikacija na računalu ili mobitelu.

Rezultati istraživanja britanske tvrtke “Dr Beckmann” su pokazali da djedovi i bake postaju suvišni u životu unučadi jer sve manje mališana od starijih traži savjete. Mobitel i internet “potiskuju članove obitelji iz odgoja”, kaže glasnogovornica Susan Fermor u izvješću toga istraživanja, i dodaje: “Stariji ukućani shvaćaju da su djeca ‘zakopana’ u računala i mobitele, i ondje pronalaze instant savjete”.

Tzv. “pametni telefoni” i video igrice izazivaju nove ovisnosti, oduzimajući vrijeme za učenje i druženje in vivo. Na pitanje jednog dječka: “Djede, kako ste vi ranije živjeli bez mobitela, kompjutera i interneta?” on mu dogovori” Lijepo, kao što vi danas živite bez druženja, povjerenja i ljubavi”.

Prema istraživanju tvrtke Mobileinsurance.co.uk, dvije trećine mladih Britanaca tvrdi da nikako ne bi mogli bez mobitela. Nevjerojatno je da 94% anketiranih izjavljuje da bi im se lakše bilo odreći seksa nego mobitela, a 9% onih koji su u braku izjavljuje da su im važniji od vlastite djece.

Poticajni primjeri otklona od mobitela

Inozemne novine otkrivaju da tzv. jednostavni mobiteli imaju sve veću potražnju kod mladih korisnika. Ohrabrujuća je činjenica da je u trendu potražnja za jednostavnim telefonima, koji nemaju pristup internetu, a koriste samo za telefoniranje i slanje SMS poruka. Korisnici priznaju da su im (ranije) pametni telefoni upravljali njihovim životima, ali vješto skrivaju prave razloge zašto uzimaju te telefone. Sigurno nisu razlozi jer su jeftiniji i jer baterije duže traju: odlučili su se zato da se teže nadziru, da se odmaknu od hakerskih upada, maltretiranja vršnajka i slično.

U sjajnom i nadasve poučnom dokumentarnom filmu Blood in the mobile prikazuje se veza između mobilnih telefona i građanskog rata u Kongu. Redatelj Frank Pousen svjedočio je ilegalnoj rudarskoj industriji gdje djeca u rukama oružanih bandi rade danonoćno u uskim tunelima kako bi iskopali minerale, koji kasnije preradom završavaju u mobitelima. Koliko bi danas djece odustalo od najsuvremenije marke mobitela kad bi znalo za taj film? Nažalost, mislim da bi takvih bilo vrlo malo.

U nekim osnovnim školama učenici kod nas se učenici svojom voljom ne koriste mobitelom u školskim prostorijama, prodaju igračke iz kuće, a od dobivenog novca pomažu vršnjacima kojima je najpotrebnije. Na žalost to su samo rijetke škole i ne vidim mogućnost da se to proširi kao nacionalni program.

U jednoj od najboljih britanskih škola King Solomon Academy (KSA) na području zapadnog Londonu vodstvo škole, uz pristanak roditelja, prije nekoliko je godina privremeno oduzelo učenicima PlayStatione i mobitele. KSA je škola u kojoj se provodi osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, a iako je riječ o siromašnijem dijelu Londona (60 posto te djece dobiva besplatne obroke u školi), čak 93 posto učenika je na ispitima za GCSE (General Certificate od Secondary Education) ostvarilo iznadprosječne rezultate. Ravnatelj te škole Max Heimendorf odlučio je makar na simboličkoj razini oduzeti moć pametnim telefonima, pa su ih djeca i roditelji (na neko vrijeme) predali djelatnicima pedagoške službe škole. No, i ovaj ideja je ostala usamljeni primjer.

Ovaj britanski eksperiment shvatio sam kao svojevrsnu satisfakciju iz dva razloga. Kao prvo, već duže se zauzimam da u niže razrede hrvatskih osnovnih škola ne uvodimo informatiku, nego odgoj za medije. Kao drugi razlog navodim činjenicu da sam u Hrvatskoj sa suradnicima od 2008. godine započeo projekt Deset dana bez ekrana, (kao tadašnji predsjednik zadarske udruge CINAZ). Namijenjen je učenicima osnovnih škola koji deset dana apstiniraju od medijskih sadržaja, uključujući televiziju, računala i mobitel. Pokazalo se da je u tih deset “apstinencijskih” dana poboljšana komunikacija djece i roditelja, slobodnovremenske aktivnosti i školski uspjeh. Ipak, moram priznati da su to samo sporadični pokreti koje treba pohvaliti, ali da je bitka s pametnim telefonima definitivno izgubljena!

Umjesto zaključka

S pojavom pametnih telefona i virtualne komunikacije došli smo zadnjih vidova otuđenja: čovjeka od čovjeka i čovjeka od samog sebe te smo (do krajnjih granica) uništili važnost izravnih razgovora. Hoćemo li u skoroj budućnosti umjesto mobitela imati čipove u rukama ili u našim mozgovima i tako biti priključeni na druge prenosne uređaje? To bi bio vrhunac otuđenja ako ćemo suvremenu tehnologiju nositi u svojim tijelima! Pametni telefoni su ubili potrebu da virtualnu komunikaciju zamijenimo neposrednim razgovorima. Ako je ljubav mogućnost razgovora (F. Nietzsche), onda je virtualno prijateljstvo postala fikcija, a tzv. pametni telefoni dodatno dehumanizirali ljudske odnose.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo