Šiljo: Tko je sve spreman za nove obračune na ’Zapadnom Balkanu’?

Nisu samo dominantne političke snage u Beogradu spremne za nove obračune. Od hegemonističkog Beograda uči se ponašanju i sarajevska, bošnjačka ’Čaršija’, uz potporu tamošnjih jugoslavena. A ni političke snage u Prištini ne krasi osobita miroljubivost. Da ne nabrajamo i druge, manje ratoborne gradove po „brdovitom Balkanu“. Najnoviji postupci i izjave, koji su nastavak i dogradnja već predugo trajućih politika, mogli bi se pokazati kao ’zagrijavanje’ za sukobe. Ako eskaliraju, za njih će snositi odgovornost i spomenuti i nespomenuti, a najveću će imati na svojoj savjesti ’međunarodna zajednica’. Ona se stalno miješala, ali nikako nije uspijevala odnosno nije ni htjela riješiti neojugoslavenske antagonizme tako da pravedno razgraniči one narode, zajednice i kulture koje skupa niti žele niti mogu živjeti ni u istim državama, a ni u istom ’paketu’ odnosno regionalnom okviru. U koji su ih multikulti-mudraci iz Bruxellesa i Berlina, iz Londona i Washingtona uporno i nasilu htjeli utrpati odnosno u njemu zadržati. Došao je čas za ’svođenje računa’. Ne podvrgne li se uskoro čitavo to područje volji zapadnih sila, a s obzirom i na ruskog (a možda i još ponekog) antagonista, imat ćemo na njemu uskoro možda i nove ratove. Domaćim narodima bilo bi stoga najpametnije da se žurno sami međusobno nekako sporazume. Da je u Ukrajini i u politikama prema Rusiji unatrag deset godina ostvareno više unutarnjeg i međunarodnog razumijevanja i da su ostvarene pravedne unutarnje raspodjele i uravnoteženi vanjski odnosi, vjerojatno ni onoga ni ovoga groznog rata ne bi ni bilo.

Dvije vijesti tijekom poslijepodneva 24. ožujka bile su uzrokom da su mnogi urednici, kada su ih zaprimili, ’dizali obrve’ i postajali zabrinuti. 

Čović ili Trkanjec?

Prva vijest stigla je iz Sarajeva. Ondje je Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH odbio poduprijeti prijedlog zaključaka o usuglašavanju stajališta Bosne i Hercegovine sa stajalištima Europske unije o agresiji na Ukrajinu. Glasovalo se o prijedlogu Denisa Bećirovića da se od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine zatraži puno usklađivanje politike, mjera i stajališta sa službenim stajalištima Europske unije o osudi agresije na Ukrajinu. Od 15 zastupnika, njih šest glasovalo je „za“, sedam ih je bilo protiv, dok su dva bila suzdržana. Ovaj drugi prijedlog podupro je klub Bošnjaka, a i Zlatko Miletić iz Komšićeva DF-a, kao formalno pripadan skupu zastupnika hrvatskog naroda. Protiv su bili svi zastupnici iz srpskog naroda, kojim su se u glasovanju protiv pridružili Marina Pendeš i Dragan Čović iz HDZ-a, pripadni kvoti hrvatskog naroda, dok su iz iste kvote odnosno kluba suzdržani bili Lidija Bradar i Bariša Čolak (HDZ).

Čović je svoj postupak odnosno postupak zastupnika HDZ-a obrazložio kao „neprihvaćanje današnje politikantske i posve besmislene inicijative izaslanika u Domu naroda Denisa Bećirevića“. Podsjetio je da su HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor BiH jasno i nedvosmisleno  osudili agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu slijedeći sva stajališta Europske unije uključujući i sankcije. A budući da je glasovanje već izazvalo svakojake komentare, dodao je u ime HNS-a i HDZ-a BiH da „s gnušanjem odbacujemo pokušaje dijela bošnjačkih medija da nas se predstavi u drukčijem svjetlu“.

Ipak, do večeri se pokazalo da nije samo „dio bošnjačkih medija“ pogrješno razumio to što je Čović s nekima od svojih danas učinio. Vrlo oštar komentar na račun tog postupka objavio je na svojoj mrežnoj stranici navečer i zagrebački Jutarnji list. I to iz pera ne bilo koga, nego Željka Trkanjca, koji ne samo da je urednik vanjske politike u tom dnevniku, nego je do g. 2000. bio i diplomat, točnije: glasnogovornik i jedan od najbližih suradnika tadašnjega hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, sadašnjega posebnog savjetnika za vanjsku politiku Andreja Plenkovića.

Taj, reklo bi se: vrlo ’otrovan’ i prema D. Čoviću općenito i konkretno neprijateljski komentar, pod naslovom „Dragan Čović se pridružio delegatima iz kvote srpskog naroda i glasao protiv uvođenja sankcija Rusiji“, i s podnaslovom „Čović je rusku agresiju osudio tek 1. ožujka kad je bio u Zagrebu kod premijera Andreja Plenkovića“, može se u cijelosti pročitati ovdje:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/dragan-covic-se-pridruzio-delegatima-iz-kvote-srpskog-naroda-i-glasao-protiv-uvodenja-sankcija-rusiji-15174856

Bilo kako bilo, to neobično i intrigantno klupko je li hrvatska politička klasa u BiH za sankcije, ili je zapravo protiv sankcija Rusiji uskoro će se zasigurno razriješiti; ovaj put nije iz niza jakih razloga moguće da se žurno ne razriješi. Pokaže li se da je Trkanjec krivo protumačio to što se u Sarajevu dogodilo, morao bi izgubiti radno mjesto u glavnom političkom dnevniku u Hrvatskoj. Pokaže li se da je u krivu Čović, moralo bi ovih dana doći do velike bure i na, najavljenom, Predsjedništvu HDZ-a BiH i na najavljenom i ključnom sastanku Hrvatskoga narodnog saboru BiH. Znamo da se oba ta tijela sastaju s ciljem donošenja odluke o tomu što i kako dalje nakon što su dugotrajni i iscrpljujući pregovori o manjoj promjeni Ustava i manjoj promjeni izbornog zakona – propali. Točnije, nakon što hrvatska strana nije uspjela, zbog tvrdokornog otpora bošnjačke, u nastojanju da se izbornim zakonom zajamči legitimno i jednakopravno zastupanje hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u najvišim državnim tijelima. Da se provedu mjerodavne odluke Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava. 

Vučić: „Albin Kurti riješio je napasti Srbe“

Drugi događaj bilo je neobično video-obraćanje srbijanskog predsjednika Vučića javnosti putem svog profila na Instagramu. Jest da taj blagoglagoljivi tip svašta priča i piše, i da sve što govori više i nema i ne zaslužuje neku posebnu pozornost niti njegove riječi imaju dovoljnu ozbiljnost. Pa ipak, to što je u četvrtak, 24. ožujka rekao možda ipak ima i dimenziju ozbiljnosti veću od uobičajene. Istina, može se to Vučićevo obraćanje razumjeti i kao pokušaj privlačenja dodatnih glasova pred predsjedničke i parlamentarne izbore 3. travnja u Srbiji (istog dana i njegov mađarski prijatelj Viktor Orban ide na ’demokratsku provjeru’). No činjenica jest da je prije nekoliko dana predsjednik kosovske vlade Albin Kurti odbio omogućiti Srbima s Kosova sudjelovati na Kosovu na tim izborima. A onda se 24. ožujka dogodilo još nešto, o čemu Vučić uz ostalo reče (u prijevodu na hrvatski):

„Po nalogu Albina Kurtija smijenjena je danas iz kosovskih institucija srbijanska sutkinja Biljana Stevanović. Za sutra ujutro pripravljena je smjena svih srbijanskih zapovjednika, svih srbijanskih policajaca koji su bili na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost u Beogradu. Albin Kurti riješio je napasti Srbe. Albin Kurti pogazio je Bruxellski sporazum i po njegovoj volji i volji onih koji ga štite Bruxelleski sporazum više ne postoji. Albin Kurti jest taj koji hoće rušiti mir na Kosovu. On je taj koji tim odlukama želi napasti srbijanski narod gdje on živi, i na jugu i na sjeveru Kosova. Srbija želi očuvati mir, pa zbog svega upozoravamo i zemlje Kvinte i cijelu međunarodnu zajednicu – što god činili, Srbija će biti uz svoj narod.“

Da poslije ne bi tko rekao kako Vučić nije bio tako i toliko dramatičan, evo i audio-snimke njegova obraćanja domaćima i stranima:

https://www.instagram.com/p/Cbfo8kJDnX6/?utm_source=ig_embed&utm_campaign=embed_video_watch_again

Milo Đukanović prikazao je stanje dramatičnim

Za onoga tko išta o politici i odnosima na tzv. Zapadnom ili proklamiranom Otvorenom Balkanu, odnosno na području tzv. Srbskog svijeta, razumije da i prvi i drugi od spomenutih događaja imaju određeno značenje. Kakvo? Umjesto preuranjena komentara i prenaglih zaključaka, radije citirajmo što je o političko-sigurnosnim rizicima na prostoru peterih-šesterih država izjavio za grčki medij Kathimerini Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore. On je u podužem intervjuu objavljenom na engleskomu 21. ožujka 2022. pod naslovom „Russia will be the loser of this war“ („Rusija će u ovom ratu biti gubitnik“) odgovarajući na pitanja novinara Stavrosa Tzimasa govorio o ruskim negativnim utjecajima i neprijateljskim pokušajima na zapadnobalkanskom području. Povukao je, naravno, analogiju između „Ruskog svijeta“ i „Srpskog svijeta“. Ovako glasi uvod u intervju:

„’Veliki gubitnik’ u ukrajinskom ratu bit će Rusija, predviđa crnogorski predsjednik Milo Đukanović; on žestoko udara na Srbiju, koju opisuje kao ’istaknutog predstavnika Kremlja na Zapadnom Balkanu’. Govoreći za ’K’, taj najdugovječniji čelnik na Balkanu i blizak druškan Miloševiću, prije no što mu je postao protivnikom, izrazio je strahove da bi ukrajinska kriza mogla destabilizirati Balkan, gdje, kao što kaže, ’nije teško pronaći’ razloge za neki novi rat. U Crnoj Gori ’oni koji su protivni njezinu europskom i euroatlantskom usmjerenju prešli su iz opozicije u vlast pa potkopavaju državne institucije iznutra’.“

I doista, Đukanović je u malo riječi jako dobro oslikao dosadašnje stanje i opasne rizike. Evo, u prijevodu s engleskoga, dijela intervjua u kojem je iznio i svoje procjene:

„Bosna ostaje disfunkcionalna, sa srpskim entitetom koji stalno prijeti odcjepljenjem. Dijalog između Beograda i Prištine jest začarani krug. Sjeverna Makedonija i Albanija još nisu započele pregovora o članstvu u EU-u. A politička kriza postoji u Crnoj Gori – koja je već pet-šest godina pod pritiskom spletke Velike Srbije i Rusije. Protivnici europskog i euro-atlantskog usmjerenja Crne Gore u međuvremenu su prešli iz opoziciji u vlast pa potkopavaju državne institucije iznutra. Ironija je da to nije samo ta politika, nego je i nacionalistička uključenost Srbske pravoslavne crkva ta koja straši Crnu Goru i tu regiju. Oni uživaju potporu nekih zapadnih partnera koji ne vide tu urotu trećih strana koje se skrivaju iza slogana o demokratskom napretku društva. Projekt nazvan ’Ruski svijet’ zove se na Balkanu ’Srbski svijet’, a Crnu Goru smatraju sastavnim dijelom tog ’svijeta’. Ima mnogo razloga, a razlog za neki novi rat mogao bi se pronaći u gotovo svakoj balkanskoj zemlji. Pravodoban i odlučan odgovor Europske unije, NATO-a i svega demokratskog svijeta, a isto tako i jednodušna osuda ruskog napada na Ukrajinu, na neki način racionalizira prevladavajući strah te jača našu vjeru da će na Balkanu prevagnuti mir.“

Ako se narodi na Balkanu međusobno žurno ne sporazume, imat ćemo uskoro možda i ratove

Nisu samo dominantne političke snage u Beogradu spremne za nove obračune. Od hegemonističkog Beograda uči se ponašanju i sarajevska, bošnjačka ’Čaršija’, uz potporu tamošnjih jugoslavena. A ni političke snage u Prištini ne krasi osobita miroljubivost. Da ne nabrajamo i druge, manje ratoborne gradove po „brdovitom Balkanu“. Najnoviji postupci i izjave, koji su nastavak i dogradnja već predugo trajućih politika, mogli bi se pokazati kao ’zagrijavanje’ za sukobe. Ako eskaliraju, za njih će snositi odgovornost i spomenuti i nespomenuti, a najveću će imati na svojoj savjesti ’međunarodna zajednica’. Ona se stalno miješala, ali nikako nije uspijevala odnosno nije ni htjela riješiti neojugoslavenske antagonizme tako da pravedno razgraniči one narode, zajednice i kulture koje skupa niti žele niti mogu živjeti ni u istim državama, a ni u istom ’paketu’ odnosno regionalnom okviru. U koji su ih multikulti-mudraci iz Bruxellesa i Berlina, iz Londona i Washingtona uporno i nasilu htjeli utrpati odnosno u njemu zadržati. Došao je čas za ’svođenje računa’. Ne podvrgne li se uskoro čitavo to područje volji zapadnih sila, a s obzirom i na ruskog (a možda i još ponekog) antagonista, imat ćemo na njemu uskoro možda i nove ratove. Domaćim narodima bilo bi stoga najpametnije da se žurno sami međusobno nekako sporazume. Da je u Ukrajini i u politikama prema Rusiji unatrag deset godina ostvareno više unutarnjeg i međunarodnog razumijevanja i da su ostvarene pravedne unutarnje raspodjele i uravnoteženi vanjski odnosi, vjerojatno ni onoga ni ovoga groznog rata ne bi ni bilo.

Šiljo, Hrvatsko nebo