Šiljo: Ne smije se brkati geopolitika s ideologijom, nasilje sa slobodom izbora!

Nije ni prihvatljivo ni dopustivo brkati geopolitiku s ideologijom, velikoruske ili koje druge mitove s pravednim ratom, pravo na obranu s „pravom“ na agresiju, koje ne postoji, premda ga je, na žalost, prvo zlorabio Zapad, i to ne jednom. Rusija se sada prema Ukrajini ponaša kao obični plagijator onoga što kod Zapada nije valjalo i što je za osudu. Ali se ne ponaša kao plagijator u onomu što kod Zapada valja ili je prethodno valjalo. Posebice ne u smislu obveze vlasti na zakonito postupanje i na pridržavanje međunarodnog prava i ugovornih obveza, na poštovanje vladavine prava, socijalnih prava, slobode medija, slobode savjesti, slobode vjere i vjerovanja (Katolička crkva u Rusiji, primjerice, nema ni blizu punu slobodu djelovanja, ako ju uopće i ima). Ne smije se brkati ideologiju s geopolitikom! Ne smije se brkati „pravo“ na nasilje s pravom na slobodan izbor – bilo da je riječ o slobodi osobe ili naroda! Pa bio taj slobodni izbor drugih po mišljenju njegovih protivnika i dekadentan, nastran i nepoželjan. Druga je stvar kolika će se – unutar svake pojedine države – komu prava i slobode dati. Treća je stvar kako će se ubuduće urediti europsku sigurnost. No ta pitanja doći će na red tek nakon što se vidi hoće li se rat u Ukrajini zaustaviti (čini se da hoće!), ili će se možda nastaviti, ili će se nedajbože prometnuti u apokalipsu.

Jedan od rijetkih publicista katoličkog svjetonazora kojemu su otvorena vrata nekih svjetovnih medija upravo je u svojoj kolumni ustvrdio: „Europa je razapeta između onoga što simbolizira Putinova vojna parada, i gay parada“. Takvo postavljanje relacija zaslužuje poseban osvrt i bistrenje temeljnih pojmova.

Goli užas  i jezivi horor!

Prvo se mora reći da nipošto nije primjereno mirnodobska zakonita paradiranja onih koji smatraju da čovjek može biti drukčije spolne orijentacije od one koja mu je po naravi dana uspoređivati s oružanom agresijom Rusije na Ukrajinu. U prvom slučaju možemo smatrati da je riječ o perfidiji razvijenoga svijeta obilja i o perverziji (izokretanju) temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti kakva su praktički u svim kulturama bila na snazi od početaka do jučer. No ne možemo reći da su ta paradiranja nasilna, ili da itko u njima sudjeluje nasilu ili nezakonito. Da zakoni i demokratski izabrane vlsti to ne dopuštaju, takvih paradiranja ne bi ni bilo. U drugom slučaju imamo pak na djelu nezakonito oružano nasilje nad čitavim ukrajinskim narodom i državom i razaranje ukrajinske zemlje, a i rat u kojem se u smrt i sakaćenje šalju toliki nedužni ruski mladići. Nije to nikakva „parada“ – to je, ljudski gledano, goli užas i jezivi horor!

Drugo se mora i tom samouvjerenom kolumnistu i svima koji su se dali uhvatiti u zamku protuzapadnim manipulacija izrijekom reći da kolumnist brka kruške i jabuke. On naime oružanu agresiju dovodi na istu razinu s idejnim, s ideološkim, etičkim, vrijednosnim i vjerskim sadržajima. Budući da je na tom području nastala u nekim glavama dosad neviđena zbrka, u nju se mora što prije unijeti više logičkoga reda. Taj mutež mora se dobro rasvijetliti i precizno razlučiti.

Širenje Zapada i reakcija Rusije područje je geopolitičkih odnosa

Svakom ozbiljnom čovjeku razvidno je već na prvi pogled da je to što se upravo događa u Ukrajini, u širem prostornom i vremenskom kontekstu, u prvom redu povezano s geopolitikom, s nacionalnim odnosno vlastodržačkim političkim interesima, s gospodarskim interesima, s odmjeravanjem snaga, s borbom za prevlast na europskim ozemljem i u globalnim odnosima. Zapad se u obliku EU-a i NATO-a širio i proširio od raspada istočnoeuropskoga komunističkog bloka i Sovjetskog saveza kao federativne države na bivša područja komunističkog bloka i na neka bivša područja Sovjetskog saveza. To je slaba, zaostala, nesređena i nemoćna Rusija dugo šutke ili uz poluglasno mrmljanje promatrala. No kako je u međuvremenu ojačala i u smislu Putinove monolitne vlasti u njoj samoj, i vojno, i oružano, ona se tomu odlučila prošle godine otvoreno i fizički suprotstaviti. Sve je glasnije upozoravala i ultimativno prijetila da nastavljanje širenja Zapada, osobito u smislu širenja Sjevernoatlantskog saveza, do njezinih granica, a pogotovo u smislu mogućeg raspoređivanja strategijskih oružja u blizini njezina ozemlja, ne će više pasivno promatrati. Unutar cijelog spleta razloga i okolnosti, kao prvo i za sada jedino ratno poprište za suprotstavljanje Zapadu poslužila joj je Ukrajina. To je nedvojbeno. Sve drugo što se kao razloge ili proturazloge navodilo obuhvaća širok spektar nepouzdanih ili proizvoljnih tumačenja, izlika, opravdanja i propagandnih poruka. Sve drugo dio je ’hibridnoga rata’.

Naravno da je Rusija Ukrajinu odabrala i zato što u Moskvi nikada  nije prevladala svijest kako je Ukrajina doista zasebna i suverena država s isto tako zasebnim u njoj narodom, bez obzira na to što je manji dio njezina stanovništva (desetak-petnaest posto) bio po pripadnosti ili svijesti ruski (zbog prijašnjeg naseljavanja Rusa) ili proruski orijentiran. Temeljno je to da je u Kremlju prevladala totalno pogrješna, mitska i neutemeljena postavka da je Ukrajina zapravo „ruska zemlja“ te da se „ruski svijet“ mora i na nju protegnuti, nakon što je politički ostao cijelo vrijeme politički protegnut na susjednu Bjelorusiju. 

U politički program Moskve pretočena je mitska ideja o Velikorusima, Malorusima i Bjelorusima kao sastavnicama „velike“ ruske nacije

Drugim riječima, u povijesno-mitskoj svijesti obnovljena je i u politički program pretočena mitska  ideja po kojoj se „ruski svijet“ sastoji od jedne nadređene i dviju podređenih sastavnica „velike“ ruske nacije. Nadređena sastavnica jesu Rusi, odnosno „Velikorusi“, kako ih se ne tako davno nazivalo. Podređene odnosno „bratske“ sastavnice po istoj toj koncepciji ruskog velikodržavlja odnosno carstva ili imperija bile su na zapadu Bjelorusi, a na jugozapadu Ukrajinci, prethodno nazivani Rusinima, kao (iz moskovske  vizure) „Malorusi“. Ukrajince se i u zapadnim izvorima sve do 20. stoljeća nazivalo „Rusinima“, po ukrajinskom Pусини/Rusyny, s izvorom u latinskomu Ruteni. No bilo kako bilo, ukrajinski narod nedvojbena je povijesna i kulturna činjenica. Da i nije, on se danas smatra posebnim narodom, ima svoj potvrđeni i utvrđeni identitet i kontinuitet, ima svoju povijesnu kalvariju (pa tako  i užasni „Gladomor“), za koju su među ostalima veliki krivci bile i boljševičke u Moskvi, odnosno Staljin osobno, ima svijest o sebi, svoju državnu suverenost i nedvojbenu želju da bude suveren. 

Uostalom, tu je državu po raspadu Sovjetskog saveza samostalna Rusija priznala kao samostalnu državu, s njome uspostavila diplomatske odnose i od nje dogovorno i uz međunarodna sigurnosna jamstva preuzela arsenal sovjetskoga nuklearnog oružja koji se zatekao na njezinu teritoriju.

Glavni je problem i zločin Moskve bio taj što je ukrajinsku posebnost, identitet, jezik, suverenost i demokratski izraženu volju počela, pod Putinovim vodstvom, ne priznavati i ne poštovati. O krivnjama Zapada, koji se na perfidne načine miješao u unutarnja ukrajinska pitanja, a što je kulminiralo s neustavnim obaranjem „proruske“ vlasti početkom 2014., može se i treba otvoreno govoriti. No podloga za sadašnju vojnu agresiju jest odnos Putina i njegova užeg kruga prema Ukrajini. Njegovo polazište bilo je pogrješno od početka. On je osobno prije 23 godine, kada je postao predsjednik vlade, ustvrdio da su Rusija i Ukrajina „jedan narod“. A nisu! I u ovom ratu pokazuje se drastično i svatko vidi da nisu. Da je to jedan narod, nitko ne bi pružao otpor ruskoj agresiji na ukrajinsku zemlju, nego bi narod rusku vojsku dočekao raširenih ruku i sa cvijećem u rukama kao oslobodioce. 

Bilo kako bilo, do napada na Ukrajinu ni ove godine ni prije osam godina, kada joj je Rusija preotela Krim i kada su u pobuni uz rusku potporu iz ukrajinske jurisdikcije otrgnuta manja područja dviju istočnih oblasti, luganske i donjecke, vjerojatno ne  bi bilo došlo da širenje Zapada nije došlo do ruskih granica. Ono je bilo i povod i opravdanje ruskog političkog i fizičkog miješanja u unutarnja ukrajinska pitanja, a sada i otvorene vojne agresije, koja je nesmiljena i ima stravične učinke i posljedice.

Sve to stoji i poznato je onima koji su pratili zbivanja. No, unatoč svemu tomu, stoji i to da je Ukrajina, bez obzira na ruske nacionalno-teritorijalne pretenzije prema njoj, postala u prvom redu poprište Putinova suprotstavljanja širenju Zapada u geopolitičkom, u geoekonomskom i u vojnom smislu. Tu činjenicu moramo priznati ako nam je stalo do istine. Ona je bitna. Sve drugo samo se uplelo u to temeljno geopolitičko suprotstavljanje i uvelike preplelo s njime.

Antidženderizmom i antiglobalizmom ruske vlasti ne može se braniti ni pravdati ni zasjenjivati sve ostalo!

Neimenovani katolički publicist (Nomina sunt odiosa!) brka dakle kruške i jabuke kada u sve te, nipošto i nimalo jednostavne odnose i kontekste, upleće zapadnu rodnu teoriju odnosno dženderizam, kojem je vlast u Moskvi pružala čvrst otpor. Jednako kao što ga je pružala domaćim udrugama civilnog društva plaćanima i organiziranima sa Zapada, medijima plaćanima i instruiranima sa Zapada, opozicijskim snagama i vođama koji se dobro razumiju sa Zapadom i tako dalje. No ta ista vlast nije pružila otpor ni pobačajima (Rusija je po broju legalno dopuštenih i obavljenih pobačaja godišnje prva na svijetu) ni punoj i neometanoj liberalizaciji razvoda braka ni praksi enormnog bogaćenja domaće oligarhije (multimilijardera, takozvanih oligarha, uključujući Putina glavom i bez brade) na račun crpljenja i prodaje ruskih prirodnih bogatstava te žalosnog i poraznog siromašenja velike većina ostalog stanovništva. Ima li poznavatelj katoličkoga socijalnog nauka išta kritički reći o tomu? Ili o militarizaciji i izazovnom demonstriranju vojne moći na raznim stranama svijeta. Nisu li i to vrlo važne i legitimne teme koje bi trebalo obrađivati? – Antidženderizmom i antiglobalizmom ruske vlasti ne može se braniti ni pravdati ni zasjenjivati sve ostalo!

Neslavna i nečasna uloga Moskovske partijarhije i službenoga ruskog pravoslavlja

Unatoč tomu Putinova vlast uživala je i uživa nekritičku potporu Moskovske partijarhije i moskovskog patrijarha; sada je to Kiril. Povlađivanje „vladavini najgorih“ i nesuprotstavljanje neviđenim političkim, ekonomskim i socijalnim zloporabama i zločinima vlasti u samoj Rusiji i izvan nje neki su od najtežih grijeha pravoslavne hijerarhije u toj zemlji. Iako u ruskom pravoslavlju postoje i istinski kršćanske i vjersko-duhovne sile i takvi svećenici, monasi, zajednice i gibanja, vodstvo i znatan dio klera ruske autokefalne crkve služi u prvom redu velikorusijskim državnim i režimskim interesima dajući svoj doprinos mitu i ideologiji velike i imperijalne Rusije.

Cezaropapističko vodstvo ruske Crkve ne priznaje identitet i autokefalna prava (samostalnost) pravoslavnih metropolija odnosno Crkve u Bjelorusiji i Ukrajini, i jako je mnogo pridonijelo da uopće dođe do agresije na Ukrajinu. Protivljenje Putinove vlasti legalizaciji homoseksualizma, kojim maše rusko-pravoslavna propaganda,  slabo je ili nije nikakvo opravdanje za sve zlo koje Putinova vlast čini ili dopušta u vlastitoj zemlji. Ono nije valjano opravdanje ni za to što ruska država čini prema nekim drugim državama, a nije ni valjano opravdanje za totalno suprotstavljanje Rusije Zapadu i zapadnim humanističkim vrijednostima te za grubo kršenje međunarodnog prava kakvo je upravo kulminiralo. 

Suprotstavljanje sve drskijoj najezdi homoseksualizma i transseksualizma i drugim takvim nastojanjima koja dolaze unutar odnosno s dekadentnog i poslijekršćanskog Zapada, odnosno vladajući i dominantnih snaga i struktura na Zapadu) legitimno je. Protiv tog trenda postoje i na Zapadu snažni otpori, vodi se tzv. „kulturni rat“, osobito u SAD-u, gdje je na stranu kršćanskih i drugih konzervativaca stao i bivši, demokratski izabrani, predsjednik Donald Trump. No sav taj otpor dekadenciji ili novoj ideološkoj fašizaciji unutar Zapada nipošto se ne smije brkati s geopolitičkim, s gospodarskim i drugim posve materijalnim interesima, kao što to čini i neimenovani kolumnist i brojni drugi, osobito katolički Hrvati i drugi koji se kao tradicionalisti suprotstavljanju spomenutim trendovima na Zapadu. Protiv dekadencije, liberalizma, dženderizma, rastrojstvenog slobodoumlja i ostalih entropijskih ideja i ideologija ne možemo se i ne smijemo se boriti oružano, osim ako bi se sve to širilo nasilno. Pogotovu je kršćanska logika u novom vijeku takva da smatra kako se više nikada ne smiju voditi križarski ratovi kada je riječ o obrani kršćanskog svjetonazora.

Nitko nema pravo druge države nasilno „spašavati“ od njih samih, uvoditi u njima „red“

Nadalje i još jednom ponovimo: zapadne („masonske“, „globalističke“, „sotonističke“, „okultne“… kako ih u Rusiji i drugdje nazivaju) programe, djelovanja i perfidnosti nipošto se ne smije brkati s interesima sasvim druge vrste. Ako Rusija zapadne ideološke obrasce i regulacije ne prihvaća, njezino je pravo da ih ne prihvaća. Ako ih hrvatski narod doista ne prihvaća i ne želi ih tolerirati, njegovo je pravo da izabere vlast koja će takve propise odbaciti, a određene prakse ukinuti ili zabraniti. No nitko nema pravo protiv takvih pojava u drugim zemljama pokretati ratove, pogotovu ako su ti ratovi samo pokrića za interese sasvim druge vrste. Nitko nema pravo druge države nasilno „spašavati“ od njih samih, uvoditi u njima „red“. 

Ako Rusiji smeta širenje NATO-a, neka formira svoj vojni savez, kao što je to već učinila skupa s Bjelorusijom i ponekom srednjoazijskom državom, poznat po kratici  na engleskomu kao CSTO. Ako ju NATO izravno ugrožava, neka s njime pregovara ili se njemu suprotstavi izravno, a ne preko leđa drugih zemalja, onih koji uopće i nisu članice NATO-a niti je realno da u nj uđu sljedećih godina, ako uđu ikada. 

Ako Kremlju smeta raspoređivanje američkih raketa u istočnoj Europi, neka nastoji postići sporazume o zabrani raspoređivanja strateškog oružja, ali sa spremnošću da se to pitanje uredi simetrično, s podjednakim pojasom demilitarizacije na objema strana međusobne razdjelnice. 

Ako Rusiji smeta širenje EU-a, neka u duhu korektnog natjecanja stvara svoj EU i širi ga na svaku zemlju koja takav oblik gospodarske i trgovinske i druge suradnje prihvaća, kao što je to već i učinila kada je s nekoliko zemalja formirala Euroazijsku ekonomsku uniju, poznatu pod engleskom kraticom EAEU. 

Ne smije se brkati „pravo“ na nasilje s pravom na slobodan izbor

Nije ni prihvatljivo ni dopustivo brkati geopolitiku s ideologijom, velikoruske ili koje druge mitove s pravednim ratom, pravo na obranu s „pravom“ na agresiju, koje ne postoji, premda ga je, na žalost, prvo zlorabio Zapad, i to ne jednom. Rusija se sada prema Ukrajini ponaša kao obični plagijator onoga što kod Zapada nije valjalo i što je za osudu. Ali se ne ponaša kao plagijator u onomu što kod Zapada valja ili je prethodno valjalo. Posebice ne u smislu obveze vlasti na zakonito postupanje i na pridržavanje međunarodnog prava i ugovornih obveza, na poštovanje vladavine prava, socijalnih prava, slobode medija, slobode savjesti, slobode vjere i vjerovanja (Katolička crkva u Rusiji, primjerice, nema ni blizu punu slobodu djelovanja, ako ju uopće i ima). Ne smije se brkati ideologiju s geopolitikom! Ne smije se brkati „pravo“ na nasilje s pravom na slobodan izbor – bilo da je riječ o slobodi osobe ili naroda! Pa bio taj slobodni izbor drugih po mišljenju njegovih protivnika i dekadentan, nastran i nepoželjan. Druga je stvar kolika će se – unutar svake pojedine države – komu prava i slobode dati. Treća je stvar kako će se ubuduće urediti europsku sigurnost. No ta pitanja doći će na red tek nakon što se vidi hoće li se rat u Ukrajini zaustaviti (čini se da hoće!), ili će se možda nastaviti, ili će se nedajbože prometnuti u apokalipsu.

Šiljo,Hrvatsko nebo