Nataša Božinović: Nestali i zamjena uloga

Cancel culture iliti otkazivanje kulture je najlakši potez Zapada u ruskoj agresiji na Ukrajinu. Davati tome značaj je nekako luzerski i pomalo licemjerno, ali to je Zapad kakvog znamo. Vjerujem da su sukladno tome Rusi diljem Europe dobili otkaz i u svim reality showovima od svakakvih verzija Big Brothera do Farmi kako bi zazvonilo i najsitnijem razumu da je rat i da su Rusi ti koji su agresori. Može to meni pomalo biti  otrcano i smiješno, ali kad gledaš da ima Hrvata od najsitnijih kavanskih budala preko medijsko kulturne scene do čak tri od pet predsjednika države RH koji ne znaju tko je agresor u ratu devedesetih, onda to nimalo ne izaziva smijeh.

Svijet je na razini big brothera i molim lijepo, sukladno tome ga i educiraj. Zato je neminovno i neprimijećeno da su novinari graničari  preko noći pojeli ratne izvjestitelje. Kod Elizabete Gojan doslovce tako i izgleda. Komentirati izgled je ispod svake razine, pa da sam sad lijepa kao Ante Tomić komu se često tako lijepom otme govoriti o ljudima koji su, što nije teško, izgledom mnogo, mnogo ugodniji od Ante. Ovdje je riječ o tjelesnim sposobnostima kao preduvjetu za ratna izvjestitelja, a gdje me Elizabeta u toj ulozi, demantira. Kao i Goran Navojec(51), hrvatski ratnik u seriji Nestali, od kojega je moguće Gojan i dobila poticaj da se  može, kako on po dalmatinskim čukama s kilama i godinama, tako i ona po ukrajinskim, skakati, pa joj i bude. Doduše ona ne skače. Samo stade pred kamere u Lavovu i veli sljedeće: sutra će ovdje biti krvoproliće. Od gledatelja se očekuje da ima bujnu maštu, da spoji sutra i danas i Elizabeta je za dlaku izbjegla metak.  Ruska agresija na Ukrajinu je krenula, a Nestali su završili zadnjom epizodom petoga dana rata. 

Da  Nestali ne nestanu iz regiona ili iz repriza na HTV u, pobrinula se romantična sekvenca serije: hrvatsko-srpska ljubav koja je brutalnim ratom prekinuta, ali  isto tako i u ratnom kovitlacu ponovno pronađena.  Ljubav i strast asociraju na mladost, što nije opći uvjet, ali u ratu vele „gine nevina mladost“, pa se očekuje da baš protagonisti nisu debelo zagazili u peto desetljeće što je slučaj s Bojanom Navojcem, Goranovim, nešto mlađim, ali ne mladim bratom i još više s njegovom odabranicom Sneškom koju utjelovljuje Sandra Lončarić. Nisu oni Nicole Kidman. Koliko god dobro odigrali, na njima se čita da su ljudi koji bi trebali imati debelo brak, a možda i dva iza sebe, bračne ili zdravstvene probleme i nekoliko djece. A oni u Nestalima imaju tek mladenačku, nevinu, čistu ljubav poremećenu srpskom najezdom u svakom obliku. Dojam je da je zadnja godina tridesetogodišnjeg rata i da se golubići nisu vidjeli više desetljeća. 

S obzirom na miješane brakove, hrvatsko-srpske u stvarnosti, bez obzira na mali postotak, u redu je da je taj detalj dio dramske serije. Nije u redu da će uvijek, baš uvijek jugoslavenska scena inzistirati na tome i na prevagi srpstva zakrabuljena u jugoslavenstvo. Da bi se dobili rezultati dobro znanoga cilja, imamo u životu: on je Hrvat, izjašnjava se kao Jugoslaven, ona Srpkinja, izjašnjava se kao Srpkinja. Ili: on je Hrvat, izjašnjava se kao Istrijanin, ona Talijanka, izjašnjava se kao Talijanka. Osim spomenutih Jugoslavena i Istrijana imamo i Dalmatinaca i Marsovaca i svakakvih drugih maškara, ali neka se ne zavaravaju, svi su Jugoslaveni i pobornici politike koja ruši hrvatsku državu. 

Da bi Nestali zaveli i naše partizane, u jednoj sceni stari Navojec brani partizanski spomenik od dvojice golobradih gardista. Slijedi lekcija; dobro znani miss monolog. Mir u svijetu i bla bla da nema nacija, vjera i tako nešto. Bolje začepiti uši.  U kontekstu globalnoga mira ubacio je scenarist Joško Lokas naše partizane koji bi da su ostali živi, neki od njih, možda postali koljači izvan ratnih okolnosti na Bleiburgu, a ovako su žrtve talijanskih fašista u borbi. Točno! Žrtve su. Ali ima i naših koji su u NDH vojsci izginuli u ratu od četnika i općenito izginuli na braniku domovine, ali takva su groblja preorana i više puta. Da ćete u nekoj našoj seriji ili filmu dobiti lekciju o tome da je legitimno i tim ljudima staviti bar spomen ploču, teško. Da ćete u javni prostor ravnopravno imati diskusiju o tome, teško. Da ćete kao povjesničar umjetnosti javnost svakodnevno upozoravati na kič partizanskih skulptura ili kao u javnosti iskazani mirotvorac, na njihovu agresivnost; u jednoj ruci bomba u drugoj puška, još teže. To je rezervirano za skulpture Tuđmana i spomen ploče braniteljima. 

Paradigma zatucanosti SFRJ poimanja NDH države učvršćena je Klasićevim propagandnim pamfletom na HTV u. Zato mi je da je prof Zorislav Lukić u vijeću HRTa poveo diskusiju o nestručnosti serijala NDH. Kad vidim kakvi bebasti partizanski aktivisti tamo sjede, tipa  Nikole Bakete, a pucaju od neznanja i samopouzdanja, teško će pamflet staviti u bunker. Nije lijepo čuti riječ bunker, riječ  karakteristična za totalitarizam, ali ljudi trebaju znati, pa bi neka etiketa, primjerice: jugoslavenski aspekt NDH koja bi se lijepila na epizode Klasićeva djelca, dobro došla. Kao i mnogim igranim serijama, filmovima i dokumentarcima, što iz onog doba, što danas. Mora se jasno takvim djelima oduzeti kredibilitet povijesnoga izvora, i dati vrijednost  psiho sociološke materije. Kao Manolićevim i Mesićevim memoarima. 

Tek kada se u osnovnoškolsku povijest uključi Tuđmanova rečenica o NDH da nije bila samo fašistička tvorevina nego izraz volje i težnje hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću, mi nećemo imati inferioran stav o nama samima kroz povijest i nećemo ići u Europu kao građani drugoga reda. Tek kada nam u odgojno obrazovnom procesu skinu stigmu zločinačke države kroz sva vremena, mi možemo biti ponosni dionici europske i svjetske kulture. Tek kada vidim u javnom prostoru da se Hrvati koji su vojno ili bilo kako participirali u NDH državi prikazuju fašistima i zločincima, ako ne u manjoj ono bar u istoj mjeri kao i Srbi koji nisu željeli Hrvatsku istim žarom kako današnju demokratsku, tako i onu „zločinačku“ ’41., tek tada će doći do pomaka na bolje. Također, da bude jasnije, i ’41. i ’91. velikosrpska politika ne mari za formu i uređenje hrvatske države. I ’41. i ’91., čast izuzecima, bili su protiv nje iz samo jednog jedinog razloga što je to hrvatska država. I ’41. i ’91. ratovali su oni protiv iste države. Hrvatske. Za njih uvijek i u svakome kontekstu „ustaške“. Stavlja li se NDH u kontekst kakav se stavlja neprestano, Srbi su jedini antifašisti i demokrati, a Hrvati jedini fašisti i zločinci na ovim prostorima. Iz toga aspekta razumijem Lokasovu referencu da smo bili antifašisti u II Svjet. ratu, ali to ne ide bez Tuđmanove rečenice o NDH, ne ide bez da istim intenzitetom ne ubacuješ krvoločnost četništva ’41. i ’91. Ne ide ako ne objasniš da je opstrukcija hrvatske samostalnosti  beogradske politike uvijek bila broj jedan velikosrpskih interesa i da je njima bilo Pavelićeva, bilo Tuđmanova Hrvatska, ista stvar. Istina da im u miru ili bolje reći hibridnom ratu, najviše odgovara nekakva Mesićeva Hrvatska, a koja je u našim medijima i kulturnim izvedbama, stvarnost. Nisu Nestali baš projekt takve Hrvatske. Hrvatske Frljićevaca, Matanićevaca, Tomićevaca… Ali imaju tih dodvorničkih dijelova za koje imam, kako ih je sve više, manje apetita. 

Nestali; epizoda 1, sezona 1, su zaista odlični i pokazuju da se može. Poslije se razvodnilo. Uvijek naiđeš na dijalog viška, dijalog koji sabotira dobar koncept. Da se napravio cjelovečernji film, mislim da bi uspjeh bio međunarodni. I to ne ovaj regionalni ili u nekoj livoj kategoriji „drukčiji“, da sažmem u jednoj riječi NGO milosrdne filmske nagrade gdje se kao daje šansu nekim manjinama da zabljesnu, a ustvari se promoviraju te lakrdijaške NGO pomodnosti. Matanićev Zvizdan se tako okitio tom, izvan redovne kategorije sposobnih, nagradom. Tamo ne postoji sekvenčica hrvatsko-srpske ljubavi. Tamo je to tema broj 1 x  3.

Čuješ Cannes i misliš Zlatna palma, ali šipak. Un Certain Regard, iliti određeni pogled, tako se sporedna nagrada zvaše. A taj je pogled naših filmaša kao u konja kome staviš one kožne naočnjake da slučajno ne pogleda sa strane i ne skrene s puta. Pogled zvan hrvatsko-srpska ljubav. Tomu pogledu, vidjesmo u Nestalima, ni Lokas nije mogao odoljeti. 

Spoj političkoga angažmana  i kazališne umjetnosti teško poluči dobar proizvod. Trebaš biti vrhunski majstor. Takva je, već sam je hvalila, Jasmila Žbanić. Ona je vrlo uspješno sav talenat usmjerila na prikaz događaja u Srebrenici koji je objektivno zločin protiv čovječnosti, a koji je vrlo uspješna promocija probošnjačke politike gdje se zna tko je žrtva, a tko  agresor. Naše dodvorice srpske politike od cijeloga rata uzmu brutalno mafijaško ubojstvo obitelji Zec. U filmu, u kazalištu, u knjizi, u nazivu ulice, u svakojakom obilježavanju…. Nema što nema da bi se politički angažirano pomiješali žrtva i agresor u Domovinskome ratu. I umjetnički i profesionalno i politički, neprestano gube. Jer im se zlo sjeme ne hvata u narodu. Jedino što im polazi za rukom je da Hrvatska gubi kulturnu prepoznatljivost i kulturnu elitu, a gubi je jer se svaki hrvatski projekt, takvim bih ipak sveukupno karakterizirala i Nestale, mora ukakiti s „tko nas bre zavadi“  filozofijom. 

Sve što se rađa sa suprotne strane jugo ideološkoga spektra nije dovoljno snažno da rasturi Frljićevu mržnju, Tomićeve đačke stereotipe, Bodrožićkinu patetiku, Dežulovićevo balkančenje, Matanićevu manipulativnost te sveopću dodvornost srpskoj politici na tračnicama međunarodnih klišeja NGO moći. Zašto? Upravo zato jer se svaki imalo zametak hrvatskoga izričaja želi priključiti na istu špinu duboke države. I zato mi je preko glave i vaših i naših felera.  I duboke države koja je  duboko jugoslavenisana. 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo