Treba li Rusiju izbaciti iz Vijeća sigurnosti i iz Ujedinjenih nacija?

Kukavički napadi koje je vojska pod zapovjedništvo V. Putina izvela na rodilište u Mariupolju i na još dvadeset bolnica, zatim nebrojena bombardiranja naseljenih mjesta, škola, kazališta, bezobzirno raketiranje, bombardiranje i granatiranje civilnih ciljeva, prije čemu je poginulo i više od stotinu djece, pokazuje nam da se nalazimo suočeni sa psihopatom. S diktatorom koji je mješavina Hitlera i Staljina i koji ne mari za Ženevske konvencije ni za njihove dopunske protokole. Koji nema obzira, skrupula ni emocija. 

Iako su po Statutu Međunarodnog kaznenog suda u pitanju zločini protiv čovječanstva, ni to za njega ništa ne znači; Rusija naime (a ni SAD ni još neke države) nije pristupila Rimskom statutu kojim je taj sud osnovan, nije dakle postala njegova ugovorna strana. Ukrajina jest. Po mjerodavnim pravnim tumačenjima, za zločine na tlu Ukrajine taj bi sud (po teritorijalnom načelu utvrđivanja odgovornosti) mogao voditi istrage i podizati optužnice i protiv počinitelja kaznenih djela iz država koje nisu preuzele obvezu suradnje s tim sudom. No ostaje otvoreno pitanje bi li se na taj sud uspjelo privesti optužene iz države koja ga ne priznaje. (S. Milošević bio je na poseban način – otmicom – priveden u istražni zatvor Haaškoga tribunala, iako Srbija tada formalno nije surađivala s tim međunarodnim tribunalom.)

Pitamo se: zar Ujedinjeni narodi, druge međunarodne organizacije i zapadne vlade nisu na vrijeme mogle prepoznati opasnu i opaku totalitarnu narav toga bivšeg KGB-ovca, koji još od godine 2000. grabi svu vlast u svoje sve čvršće ruke? Zar aneksija Krima i brutalni čini u Siriji nisu ukazivali na njegovu imperijalističku politiku (u kojoj se, istini za volju, nije istaknula samo njegova zemlja)? Zar su zaboravili recimo Čečeniju, u kojoj je ruski vlastodržac primijenio metode koje danas primjenjuje u Ukrajini? 

Sve je svima već odavno poznato. Ali iz straha, zbog slabosti, iz interesa ili zbog vlastite nečiste savjesti druge su sile učinile malo ili nimalo da ga zaustave. Dapače, Putin je pozivan na mnoge skupove, konferencije i sastanke s čelnicima demokratskih zemalja. S mnogima od njih održavao je dobre odnose i zaključivao unosne poslove za svoju vladu, za oligarhe koji ga podupiru i za sebe osobno. Njemačka kancelarka Merkel  (Kršćansko-demokratska unija) nije propustila posjetiti Moskvu da bi se s njim ljubazno i srdačno oprostila prije isteka svoga posljednjeg kancelarskog mandata. A njemačku je vladu vodila neprekidno od 2005. do 2021. Posljednjih godina ustrajala je u tomu da svoju zemlju poveže s Rusijom još jednim plinovodom kroz Baltičko more: Sjevernim tokom 2, koji je u međuvremenu i izgrađen. Američko protivljenje tom plinovodu zacijelo je snažno pridonijelo povećavanju napetosti u odnosima između zapadnih vlada i Kremlja. Tek nakon što je Rusija napala Ukrajinu, nova je njemačka vlada pod vodstvom Olafa Scholza (Socijaldemokratska stranka Njemačke) suspendirala stavljanje u pogon tog rusko-njemačkog novoizgrađenog plinovoda, čija je izgradnja stajala oko 11 milijarda eura, i u kojoj su sudjelovale i najveće europske energetske tvrtke.

Nešto slično kao s Putinom dogodilo se je prije 80-90 godina s Hitlerom, koji je od 1933. do 1938. naoružavao svoju vojsku, kršeći Versajski ugovor. Progonio je ili dao pogubiti tisuće i tisuće Židova. Uništio je opoziciju i anektirao najprije Austriju, a onda Sudete u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Prethodnica Ujedinjenih nacija, Liga narodā (nacijā), nije na sve to ozbiljno reagirala, kao što se tomu nisu odlučno suprotstavile ni europske vlade, sve dok nije počeo Drugi svjetski rat, koji je pokrenuo upravo Hitler napadom na Poljsku 1. rujna 1939. Šesnaest dana nakon toga na Poljsku je s istoka nadrla Staljinova Crvena armija, prethodnica današnje ruske vojske; skupa su obje vojske tih dviju tada još složnih zemalja raskomadale tu zemlju i u njoj do kraja rata počinile grozne zločine. 

Sve dok, dakle, voda ne bijaše došla do grla, brojne su vlade bile u razmjerno dobrim odnosima s Hitlerom, i nesmetano se ostvarivala ekonomska i druga razmjena; neke su suradnju nastavile i nakon što je počeo rat, koji je odnio pedeset milijuna života. 

Sankcije koje su zapadne i brojne druge zemlje nametnule Rusiji nakon agresije na Ukrajinu pozitivan su korak s ciljem da ju se izolira, oslabi i prisili na zaustavljanje svoga ratnog stroja. One imaju i za cilj svrgavanje vladara iz Kremlja, kojega se općenito smatra despotom odnosno nasljednikom Staljina, koji je u svojim rukama koncentrirao dotad u Rusiji neviđenu i neugrozivu vlast i moć. Mnogi vjeruju da bi se svrgavanjem sadašnjeg psihopata spriječilo daljnje ubijanje i stradanje ljudi i razaranje Ukrajine te da bi prestale i ruske prijetnje raketnim i nuklearnim oružjem drugim zemljama u Europi i globalno. 

Sankcije se, do sada, nisu pokazale kao dovoljne da bi se Putinov ratni stroj zaustavilo, iako se pregovori vode, a i Moskva pokazuje na riječima spremnost na postizanje primirja i zaustavljanje rata, ali pod uvjetima koje Kijivu nastoji nametnuti. U mirotvorna nastojanja uključuju se i čelnici više drugih država, od francusk predsjednika Macrona, turskoga Erdogana do izraelskog premijera Bennetta. 

Dok rat, pregovori i diplomatske aktivnosti traju, javljaju se i glasovi koji pitaju: Zar ima smisla da takva Rusija ostane (stalnom) članicom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i da uopće ostane u članstvo te međunarodne organizacije prvoga reda? (Na kontinentalnoj razini, Rusija je napustila Vijeće Europe, dan-dva prije nego što bi iz njega bila izbačena.) Žalosno je i tragično to da jedino Vijeće sigurnosti može donijeti odluku o nametanju mira u nekoj zemlju, u ovom slučaju u Ukrajini, sukladno Glavi VII. Povelje UN-a – no da u tom  najvišem tijelu pravo veta ima i Ruska Federacija. Koja je u ovom slučaju agresor kojeg bi međunarodna zajednica morala zaustaviti tako da brojne države pošalju (skupa s njom ili bez nje) onamo u zajedničkom angažmanu svoje vojne snage.

Načelno gledano, neprihvatljivo je da Putinova Rusija zadrži i dalje status stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, a i same te organizacije, nakon što je vlast te zemlje prekršila sva njezina temeljna načela. Pravno se istražuje bi li se i kako bi se to moglo izvesti. Politički gledano, to zacijelo ne će biti nimalo lako, osim pod cijenu raspada Ujedinjenih nacija. Rusija i Kina tomu bi se po svemu sudeći usprotivile. A nije zanemarivo malo i drugih zemalja, ovisnih o tim dvjema velikim silama, ili onih kojima nikako ne odgovara slabljenje Rusije i Kine, odnosno međunarodno političko i diplomatsko jačanje pozicija SAD-a, V. Britanije i Francuske.

M.O.,Hrvatsko nebo