Tko je bio sv. Patrik, svetac zaštitnik Irske?

Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest.

U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik. Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za “Boga živoga”.

Priznavajući svoj “rusticitet”, tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike, a što se tada mnogo cijenilo, te “posvjetovnjačenost” svoje mladosti naziva se kao “Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”. Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista, Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati.

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba. Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije. Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola. Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin, nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću, Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio, odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima, ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika. On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu.

Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.

On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni. Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo.

Irska je tada bila podijeljena u velik broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane “tuatha”. Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati. Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima. Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije, a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije. Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji. Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi; postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha. Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja. I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu.

Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova. I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo. No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen, pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život. Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo, a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio. U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi, gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena. Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima, jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli.

Uveden je red pokore stare Crkve, a obred u bogoslužje vjerojatno galski. Na početku misionarenja Irske misionari su dolazili iz Galije i Britanije, ali se Patrik, koliko je samo mogao, trudio da odgoji domaći kler. Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru, a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik je najviše djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske. Apostol Irske osjećao se uvijek “rimskim”, iako je za ljubav Kristovu živio među onima koji su mu bili tuđi po mentalitetu, ali ipak i dragi srcu. Živo je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i svoju duhovnu kolijevku Galiju, ali mu Božji duh nije dopuštao da napusti Njegovu Crkvu, koju je njegovim radom osnovao “u zemlji njegova ropstva”.

Umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna. Uz svetog Patrika vezane su mnoge legende. Jedna od najpoznatijih je da je istjerao sve zmije iz Irske (ni danas na

tom otoku nema zmija). Uz njega se vezuje i djetelina s tri lista, pomoću koje je navodno poganima objašnjavao Presveto Trojstvo.

U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:

“Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.

On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao. U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima. Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane, niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove.

I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega. Ako sam dostojan, evo sam spreman da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu, koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet: Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje: Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.”

Pomolimo se: Bože, ti si svetog biskupa Patrika poslao da tvoje spasenje propovijeda narodima Irske. Po njegovim zaslugama i molitvama daj svima kršćanima da sveudilj navješćuju ljudima tvoja čudesna djela. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.

“Krist je u meni. Krist je preda mnom, Krist je iza mene, Krist je iznad mene, Krist je ispod mene, Krist mi je s desna, Krist mi je s lijeva, Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me, Krist je u svakom čovjeku koji me gleda, Krist je u svakom uhu koje me čuje.” (sv. Patrik)