Šiljo: Hrvatskoj treba sasvim drukčije sastavljena vlada!

U stanju izvan-rednih potreba trenutak je da hrvatsko političko vodstvo odustane od vladanja kakvo je prakticiralo dosad, a kakvo je u ovoj kolumni prokazano. Umjesto strančarsko-političko-lidersko-interesno-klijentelističkog modela vladavine, koji je pokazao nebrojene slabosti, trebalo bi prijeći na sasvim drugi model kadrovskog odabira. Vlada mora, naravno, biti politička, ali samo u političkim dimenzijama – u suodnosu prema većinskoj volji u Saboru. To znači da predsjednik i točno određeni članovi Vlade moraju biti kvalitetne političke osobe. No zato se svi ostali članovi, državni tajnici, pomoćnici ministara i drugi dužnosnici po državnim i javnim tijelima moraju „kadrovirati“ po mjerilima stručnosti i kreativnosti, sposobnosti, poduzetnosti, samoprijegornosti, čestitosti, ugleda… Moraju to biti osobe čija će se samostalnost, autonomija, organizacijske i druge sposobnosti, subsidijarne ovlasti cijeniti i poštovati, a ne (ne)sposobni poslušnici, birokrati, karijeristi ili klik(er)aške figure koje ne mare ni za zakon ni za etiku ni za čast i ugled. Ne treba nam vlada „demokratskog jedinstva“ ni „nacionalnog spasa“, još manje vlada sastavljena od smušenjaka i licemjera, od možemovskih ljevičara i yugosa, apatrida i diletanata. No hrvatskoj državi prijeko je potrebna vlada sastavljena odreda od zadaćama doraslih ljudi. Hrvatski narod ima pravo to zahtijevati. Ne bude li vlada dorasla izvan-rednim potrebama, narod će ju zacijelo na ovaj ili onaj način otjerati s vlasti, u Saboru, na izborima ili pritiskom s ’ulice’. To vrijedi i za predsjednika države.

Premda nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti kako će se nastaviti i do čega će sve dovesti rat u Ukrajini, koji se sve više širi i rasplamsava, stanje u Europi ne će postati redovno i bezbrižno ni u slučaju da oružani rat sutra prestane i da se  nikamo ne proširi niti eskalira. 

„Nesreća nikad  ne dolazi sama!“

Europske države bliže se iz niza razloga izvan-rednom stanju, a u nekim segmentima stanje već i jest izvan-redno. Takva situacija iziskuje sveobuhvatne odgovore, ne samo na razini europskog i transatlantskog saveza, nego i na razini svake pojedine države. Projektil koji je „pao“ na Zagreb konkretan je dokaz da stanje nije nimalo redovno. A o političko-sigurnosnim rizicima u zapadnobalkanskoj regiji, o velikom poskupljenju energenata i općenito rastu cijena i inflaciji, o nadolazećoj političkoj, financijskoj, ekonomskoj i socijalnoj krizi ili o zbrinjavanju ukrajinskih izbjeglica da i ne govorimo.

U takvim okolnostima i od hrvatske vlasti, točnije: od hrvatske države, od državnih tijela i službi, od javnog sektora i od svih ostalih očekuje se da budu koliko-toliko dorasli problematici s kojom se društvo i država i tijela i oni osobno suočavaju te onim nevoljama i šokovima koji se mogu pojavljivati. „Nesreća nikad ne dolazi sama“, glasi stara izreka.

Kadrovska nesposobnost i interesi povlaštenih štićenika i skupina

Od najviše predstavničke (Hrvatski sabor) i izvršne vlasti (Vlada, predsjednik Republike) i od svih državnih tijela, službi i struktura očekuje se stoga da budu predvodnici u onomu što Hrvatska poduzima ili mora poduzimati kao država i kao čitavo društvo. Za takav leadership prva je pretpostavka da vlast bude ozbiljna. Da ne postupa neozbiljno. Da se dužnosnici i drugi na visokim položajima ne ponašaju kao mnogi dosad. Da imaju „što pokazati“ i da u punoj mjeri iskažu svoju osobnu stručnost, svoje sposobnosti, svoj samoprijegor i spremnost za postupanje u skladu sa zakonom, s demokratski utvrđenim strategijama, politikama i mjerama i, nipošto najmanje važno, u skladu s etičkim normama. Da raspolažu i organizacijskim i sposobnostima kreativnog mišljenja, planiranja, reformiranja svega što se mora reformirati. Da sve što čine bude u općem, dakle nacionalnom interesu, na dobrobit cijele zajednice – a u interesu njih samih ili njihovih povlaštenih štićenika i skupina. 

Stanje koje zatječemo ne daje dovoljno osnove za vjerovanje da tako jest ili da će tako biti ubuduće. Dvije godine nakon zagrebačkog potresa učinjeno je na obnovi, unatoč i dodijeljenim velikim sredstvima iz fondova EU-a i potrebama i opravdanim očekivanjima, žalosno i tragično premalo. Niz afera, istražnih radnji protiv ministara, pa i kaznenih postupaka protiv nekih bivših dužnosnika i s njima povezanih osoba pokazao je velike slabosti izvršne vlasti, a ponajprije slabosti u kadrovskoj politici. Pohlepe za položajima i ovlastima i materijalnim dobrima bilo je za izvoz; odgovornosti za preuzete dužnosti, za zakonito, stručno i pošteno postupanje bilo je neusporedivo manje. Svaki novi nepredviđen događaj, bile to poplave prije više godine u Posavini i drugdje, bili to potresi prije godinu-dvije, bilo to trošenje europskih novaca za poslijepotresnu obnovu, bio to izostanak djelovanja protuzračne obrane radi zaštite od drona ili rakete koja je nesmetano „pala“ na Zagreb, bila to zbrka koja traje danima u pogledu utvrđivanja o čemu je riječ… sve to pokazuje koliko je kadrovske i organizacijske i druge nespremnosti i nesposobnosti u redovima izvršne vlasti i nacionalne sigurnosti. Ne samo na državnoj, nego i na nižim, pa i na stručnim razinama. 

Temeljno je pitanje: Hoće li svi državni, javni i ostali sustavi u Hrvatskoj dobro funkcionirati, ili će se svaki čas otkrivati da za takvo što nisu sposobni? Zato što su loši i zato što su vodeći kadrovi u prevelikom broju loši ili što imaju pred očima sasvim druge ciljeve i „prioritete“. A svakomu je razvidno da prečesto kadrovi jesu loši, i da povrh toga djeluju u lošim i nesređenim širim i užim okolnostima i nedoličnim uvjetovanostima.

Strančarsko-političko-lidersko-interesno-klijentelističke vlade

Sve dosadašnje vlade od Oluje naovamo, ali i sastavi Hrvatskog sabora tijekom protekle četvrti stoljeća, bile su strančarsko-političko-lidersko-interesno-klijentelističke. To znači da su kadrovski pretežno popunjavane ovisno o stranačkoj pripadnosti i koalicijskim sporazumima, po osobnoj političkoj vezi, orijentaciji i pripadnosti frakcijama, po volji glavnoga stranačkog lidera ili nekoliko vodećih ljudi, po mjerilu stranačkih i privatnih interesa i poradi zastupanja interesa određene neformalne klijentele. Ovo posljednje znači da su u njoj svoje eksponente i zastupnike imali subjekti u čijim je rukama koncentrirana velika ekonomska, financijska, strukturna, upravna, medijska i druga moć. No problem je u tomu što bi vlade trebale biti izraz i zastupnik narodne volje, a ne bilo čijih sebičnih i partikularnih interesa.

Drugim riječima, za članove vlade, i to u sve većem broju, prečesto nisu postavljani ljudi po kriteriju sposobnosti, stručnosti, inventivnosti i samostalnosti, nego po kriterijima podobnosti, strančarstva, konformizma i poltronstva. I ne samo to. Nego su izostajali podnošenje računa, transparentnost i odgovornost za ono što bi članovi vlade i svi ostali morali činili. 

Vlade ne poznaju institut utvrđivanja vlastite odgovornosti

Plenković je u ovih šest godina kao predsjednik vlade promijenio već desetak-petnaest ministrica i ministara, ali ni u jednom slučaju nije utvrđena njihova dužnosnička odgovornost (ili to da nisu bili krivi za ono za što su ih mediji osudili u svojim planskim kampanjama), za ono što su učinili krivo ili za ono što su propustili učiniti. Ova vlada ne poznaje „institut“ utvrđivanja istinske odgovornosti, a ne poznaje ju ni njezin predsjednik osobno. Njemu je uvijek bilo glavno svaki javni skandal, blamažu, nedoraslost ili objektivnu nemoć i blokiranost članova vlade, pa nesposobnost, nekompetentnost, nemoral ili goli kriminal „zamuljati“. A zatim što prije sve slabosti, grijehe i krimene prekriti medijskim spinovima, time što bi iznosio silne samohvale i pohvale svojoj vladi, da upravo takva pozitivna i uvelike lažna slika o sposobnoj i svemu dorasloj vladi ostane u svijesti što većeg broja birača kao konačna ocjena i staložen dojam.

Nije HDZ nikakva iznimka; i vlade SDP-a ponašale su se slično: svaka je činila svašta, a nijedna nije odgovarala gotovo ni za što. Izbori se već dugo nisu dobivali na temelju vrijednosti izazivača, nego najviše zaslugom nezadovoljstva aktualnom vlašću. 

Propaganda, ankete, alternativa…

No zato su sve dosadašnje vlade ulagale velika sredstva u uvjeravanje naroda u svoju pozitivnost i svoju uspješnost. Na taj način može se narod, osobito uz pomoć poslušničkih medija, izbornih inženjeringa, brojne organizirane klijentele i drugih instrumenata neko vrijeme „vozati“. Tako je i sadašnja HDZ-ova zakonodavna i izvršna vlast uspijevala održavati već nekoliko godina razmjerno dobar rejting. No najnovije ankete, nakon niza afera, blamaža, skandala, istraga, kaznenih postupaka i (polu)organiziranih medijskih hajki, koje imaju za pritajeni cilj dovesti na vlast notornu neojugoslavensku, neoboljševičku, prosvjednu i udrugašku ljevicu, pokazuju da je HDZ počeo naglo slabjeti, a SDP ga u kombinaciji s Možemo prestizati zbroje li se njihovi postotci. S desno-nacionalističke strane nema pak uvjerljive snage koja bi periodičko predavanje štafete iz ruku plavih u ruke crvenih ili obrnuto moglo zaustaviti.

Široj i najširoj javnosti nije, naravno, glavna briga kako će proći HDZ, koji je na prošlim izborima dao mandatara na temelju 16,5 posto glasova svih birača, a onda skuckao vladu s nelegitimnim manjincima (biranima po posebnom, minornom, a djelujućima po općem načelu reprezentativnosti) i strankama koje imaju po jednog ili dva zastupnika. No svi u ovako dramatičnim okolnostima imamo razloga biti zabrinuti za funkcioniranje države pod sadašnjom ili pod nekom budućom vlašću koja bi se na taj način birala i sastavljala. Vlast odgovara narodu, i narod ima pravo od nje tražiti da bude ozbiljna i odgovorna i da optimalno služi zadaćama za koje je široke ruke plaćana.

Izlaz je formiranju vlade u kombinaciji najboljih političkih i stručno-kreativnih kadrova

U stanju izvan-rednih potreba trenutak je da hrvatsko političko vodstvo odustane od vladanja kakvo je prakticiralo dosad, a kakvo je u ovoj kolumni prokazano. Umjesto strančarsko-političko-lidersko-interesno-klijentelističkog modela vladavine, koji je pokazao nebrojene slabosti, trebalo bi prijeći na sasvim drugi model kadrovskog odabira. Vlada mora, naravno, biti politička, ali samo u političkim dimenzijama – u suodnosu prema većinskoj volji u Saboru. To znači da predsjednik i točno određeni članovi Vlade moraju biti kvalitetne političke osobe. No zato se svi ostali članovi, državni tajnici, pomoćnici ministara i drugi dužnosnici po državnim i javnim tijelima moraju „kadrovirati“ po mjerilima stručnosti i kreativnosti, sposobnosti, poduzetnosti, samoprijegornosti, čestitosti, ugleda… Moraju to biti osobe čija će se samostalnost, autonomija, organizacijske i druge sposobnosti, subsidijarne ovlasti cijeniti i poštovati, a ne (ne)sposobni poslušnici, birokrati, karijeristi ili klik(er)aške figure koje ne mare ni za zakon ni za etiku ni za čast i ugled. Ne treba nam vlada „demokratskog jedinstva“ ni „nacionalnog spasa“, još manje vlada sastavljena od smušenjaka i licemjera, od možemovskih ljevičara i yugosa, apatrida i diletanata. No hrvatskoj državi prijeko je potrebna vlada sastavljena odreda od zadaćama doraslih ljudi. Hrvatski narod ima pravo to zahtijevati. Ne bude li vlada dorasla izvan-rednim potrebama, narod će ju zacijelo na ovaj ili onaj način otjerati s vlasti, u Saboru, na izborima ili pritiskom s ’ulice’. To vrijedi i za predsjednika države. 

Šiljo.Hrvatsko nebo