OSVRT PREDSJEDNIKA HAZUD BIH: Hrvate se prikazuje neprijateljima domovine da bi im oteli ravnopravnost

U nizu podvala, optužaba, neistina je i ona: Hrvati ne vole BiH, sve čine protiv njezine suverenosti, cjelovitosti, stabilnosti. Preko medija – u službi huškanja, raspirivanja mržnje – izgovara se, čuje i promiče ova lažna optužba s osobitim patosom, provokantno, tendenciozno. To je, zapravo, gruba kleveta i provokacija koja ima cilj prikazati Hrvate u što ružnijem svjetlu. Baš zbog toga što su na ovom tlu starosjedilački, stari europski narod, odani i privrženi rodnoj grudi, svojoj domovini, treba ih što više ocrnjivati, stigmatizirati – negativno obilježavati pred domaćom i svjetskom javnošću. Međutim, nikad se ne kaže temeljem kojih parametara se došlo do te tvrdnje. Ne zna se ni koje je vrhovno sudište donijelo tu odluku. Kada je i gdje zasjedao taj areopag – vrhovni forum. Očito je, ovo je lukavština, podmetaljka, obmana, samozvanih arbitara, procjenitelja, prosuđivača i presuđivača. Ovakvi samozvani arbitri zlonamjerno raspiruju antagonizam, nepovjerenje među narodima i ljudima, stvaraju konflikte, nesporazume, izazivaju svađu. Za poneke je antihrvatsko djelovanje probitačno, isplativ posao. Lukav naum prepredenjaka pokušava na taj način stvoriti odbojnost, antipatiju i ogaditi BiH Hrvatima i tako ih odbijati, izgoniti, protjerivati iz njihove postojbine, domovine.

Samozvani skrbnici

Prikazujući ih mrziteljima, neprijateljima vlastite domovine, uvjereni su, mogu im oduzeti konstitutivnost, lišiti ih političkog subjektiviteta i jednakopravnosti. Onima koji potkopavaju vlastitu zemlju i ugrožavaju njezinu sigurnost nužni su, dakle, staratelji, skrbnici, a oni su tu – patrioti spremni ušutkati drukčije mišljenje, prisiliti na unitarizam. Uvijek se nađu pojedinci pripravni prodati vragu dušu, odlučiti se na zla djela, s vragom tikve saditi, sudjelovati u sramotnim radnjama, činiti štetu, škoditi i vlastitom narodu.

Nije malo što imamo jednog protektora, nego Hrvatima treba još samozvanih skrbnika, tutora koji će u njihovo ime odlučivati, koji će ih dijeliti, razdvajati kako bi se lakše obespravljivali, podčinjavali.

Muka hvata čovjeka od ljudi koji su na visokim funkcijama, a neprekidno stvaraju razdor, truju odnose među ljudima i narodima. Dužnost i položaj, međutim, obvezuju smirivati, stišavati nesporazume, uspostavljati suradnju, pridonositi međusobnom uvažavanju i razumijevanju. Riječju, svojim djelovanjem trebaju stvarati bolje političko i ukupno ozračje, zdravije međuljudske i međunacionalne odnose. Pozvani su i dužni graditi bolju sadašnjost i budućnost. Zauzimati se za pravedan, funkcionalan i humaniji politički ustroj kako bi BiH postala poželjno mjesto za sve njezine konstitutivne narode i građane.

U čemu je stvar? Nastoji se, zapravo, pod svaku cijenu, izjednačiti BiH kao zemljopisni pojam, toponim, s postojećim političkim uređenjem i dužnosnicima koji predstavljaju vlast. Onaj tko je, dakle, protiv nepravednog režima – političkog sustava, koji ponižava, otima prava, opire se konstitutivnosti i jednakopravnosti, on je po tom kriteriju i protiv svoje domovine, mrzitelj BiH, radi na njezinom podrivanju, podjeli, destabilizaciji. Hrvati jesu, s punim pravom, protiv postojećeg uređenja, koje omogućava dominaciju, nadglasavanje, podčinjavanje, osporava stvarnu ravnopravnost i konstitutivnost.

Tijekom povijesti promijenilo se toliko okupatora i režima. Izmijenilo se previše tlačitelja, nasilnika. Sve je to, međutim, prolazno. Narod lijepo kaže: “Svaka sila za vremena, svakom nasilju dođe kraj.” Moćnici, silnici, u pravilu, odlaze u anonimnost, a dugo ostaju posljedice njihovih nedjela. Ljudi i narodi poštuju i pamte graditelje mostova među ljudima i narodima, političare koji uvažavaju susjede, poštuju različitosti. Nasuprot efemernosti silnika i režima, BiH je stalnost. Za Hrvate nije samo zemljopis, topos, nego je usto i njihova memorija, bogato naslijeđe, identitet, obilježje, patrimonij, materijalna i duhovna baština. BiH je, dakle, nadživjela okupacije, okupatore, brojne režime, diktatore, tiranine, uzurpatore, sve do današnjih moćnika koji također, nezakonito i nasilno prisvajaju tuđa prava i ovlasti. Doživjelo se i preživjelo i visoke predstavnike s faraonskim ovlastima, koji nisu valjano obnašali svoju zadaću, misiju pa će u povijesti biti loše obilježeni. Nadživjet će se i ove nepravde, domaćih i stranih silnika. Ali, sud povijesti je neumoljiv, ne može se izbjeći, mimoići objektivna, pravična prosudba.

Samozvani mjeritelji odanosti, vjernosti BiH koliko god se trudili, ne mogu odbiti Hrvate od BiH, niti im je zaprljati, ogaditi.

Preduboki su hrvatski korijeni u ovoj zemlji, tu je njihovo prastaro sidrište, prebivalište.

Da je Hrvatima itekako stalo do svoje domovine, pokazuje i njihova uporna zauzetost za održivi, pravedniji ustroj BiH, kako bi svi njezini konstitutivni narodi živjeli zbiljsku ravnopravnost i time snažili, učvršćivali zajednički Dom. Sve ono što Hrvati žele ostvariti je legitimno neupitno, elementarno u demokratskom svijetu. Jednakopravnost naroda bez majorizacije, dominacije. Pluralnost, različitost jednostavno su civilizacijske tečevine koje se više ne mogu uskraćivati, osporavati. Svi arbitratori, pod krinkom zabrinutosti za BiH, zapravo žele, pošto-poto, stvoriti unitarnu državu s dominacijom, hegemonijom brojnijeg naroda.

Smišljene podjele

Zbog nesklone povijesti diskriminacije i nametnutih hipoteka od raznih antihrvatskih režima, Hrvati su napuštali svoju domovinu, svoj rodni kraj. Odlazili su u europske i prekomorske zemlje trbuhom za kruhom, za poslom, išli za zaradom. Gdje god došli, dobri su susjedi, vrijedni, marljivi, prilagodljivi, ali čuvaju i svoja obilježja, svoj identitet. Odgajani na načelu: svoje čuvaj, drugo, različito poštuj. Ono što bi zaradili tijekom emigracije – ekonomske i političke ulagali su u svoj zavičaj. U pojedinim dijelovima BiH, vlastitim sredstvima, dobrovoljnim radom, samodoprinosom gradili su komunalnu infrastrukturu – ceste, školske objekte, domove kulture, uvodili struju, telefone, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu i drugo te školovali djecu.

U svim razdobljima povijesti doživljavali su progonstva, stradavanja, egzoduse, gubili dom i imovinu, osobito u ratu 1991. – 1995. kad su gotovo istrijebljeni, očišćeni sa svojih povijesnih obitavališta, područja.

Znakovito je da se već dugo i uporno pokušava razdvajati i suprotstavljati Hrvate Hercegovine s Hrvatima iz središnje Bosne, Posavine kao i iz drugih dijelova BiH. Zlonamjerno i tendenciozno želi se javnost uvjeriti da su jedni protežirani, da imaju svu političku i drugu moć, a drugi su marginalizirani, bez utjecaja, napušteni kao i druge slične obmane, podvale. Sve to u cilju razjedinjavanja kako bi se što više oslabili i tako lakše obespravili, depolitizirali, postali plijen za manipuliranje. Naravno, nije isto živjeti na primjer u Grudama, Ljubuškom, Posušju i u općinama središnje Bosne, kao što nije isto živjeti, na primjer, u Iloku i u Samoboru. Moglo bi se navesti mnogo primjera u BiH i za druge konstitutivne narode. Ali postalo je uobičajeno i probitačno stvarati nepovjerenje među Hrvatima, razdvajati ih duhovno i politički udaljavati jedne od drugih. Međutim, Hrvati su spoznali posljedice razjedinjenosti, stekli su političku kulturu i zrelost. Dobro znaju što hoće, gdje god živjeli na području BiH. Svima je zajedničko: dali su velike ljudske žrtve u obrani BiH, svojih domova. Prognani su s mnogih područja u BiH, a u Republici Srpskoj svedeni su na simboličan broj u odnosu na predratno stanje. U središnjoj Bosni su, braneći svoja povijesna obitavališta, doživjeli ogromne žrtve i progone. Nakon rata u središnjoj Bosni još uvijek ima nerazjašnjenih ubojstava kojima se željelo zastrašiti, zaustaviti povratak prognanih. Ali ova pitanja tobožnje hrvatske skrbnike ne zanimaju. Njih zanima zavada, podjela, razdor, nesloga među Hrvatima.

Hrvati su zaista podijeljeni. Žive, naime, u tri odnosno četiri biskupije, u dvije franjevačke provincije, u više županija, gradova, općina. Ali, ma gdje obitavali, imaju oblikovan identitet – nacionalni, kulturni, svoj materinski – hrvatski jezik, zajedničku duhovno-povijesnu baštinu, iste okupatore tijekom dugih razdoblja i još mnoge zajedničke odlike, prepoznatljivosti. Treba istaknuti: Hrvati se ne identificiraju ni s jednim okupatorom svoje domovine BiH, izuzev što u nekim dijelovima Bosne još uvijek nose crninu za svojom kraljicom Katarinom.

Dakle, smišljenim podmetaljkama im se spočitava: ne vole BiH, teže njezinoj podjeli i destabilizaciji i druge slične etikete i optužbe. Međutim, uzalud vam trud svirači (huškači) – kaže pjesma, jer Hrvati dobro znaju, čuvaju i cijene svoje korijene. U BiH su njihove milenijske biskupije. U Vrhbosni – u Sarajevu se spominje biskupija još 1089. godine i u njoj katedrala 1244. godine. Trebinjska biskupija još je starija. U dokumentima se spominje prvi put 1022., a zbog progona katolika trebinjski biskup morao je u 13. stoljeću napustiti područje svoje biskupije. Franjevci su ovdje od 1291. godine. Zapamtili su bosanske kraljeve, humsku i hercegovačku vlastelu i velikaše, kao i hercegovačkog vezira. Kako mrziti zemlju u kojoj su osnovali prvu pučku školu još prije 199 godina – 1823. u Tolisi – Posavina. Prvu knjigu u BiH napisao je i objavio fra Matija Divković 1611. godine pod nazivom “Nauk krstjanski”. Prvi časopis naslovljen Bosanski prijatelj objavio je fra Ivan Frano Jukić 1850. godine. Povijest medicine ubilježila je: fra Mato Nikolić prvi u BiH diplomirao je medicinu 1807. godine. Prvi muzej otvoren je na Humcu – Ljubuški 1844. godine. Nakon Vilajetske štamparije u Sarajevu, prva tiskara je ona u Mostaru osnovana 1872. – dakle prije 150 godina. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije uspostavljena je prije 130. godina, 1892.

Prva visokoškolska ustanova otvorena je u Travniku 1890. godine, a nakon tri godine (1893.) premještena u Sarajevo – gdje je podignuta velebna zgrada u koju je smještena. U Mostaru su franjevci otvorili svoje visoko učilište, Bogosloviju, 1895. godine. Franjevci Bosne Srebrene osnovali su Teologiju 1905. godine u Livnu, a 1909. godine premjestili je u Sarajevo – u samostan na Bistriku. U Banjoj Luci su trapisti između dva svjetska rata sve do 1944./1945. imali Visoku filozofsku teološku školu, dvogodišnji studij, kao prvu sveučilišnu ustanovu u Banjoj Luci.

Univerziteti u Sarajevu i Banjoj Luci i Sveučilište u Mostaru imaju, dakle, korijen u katoličkim visokoškolskim ustanovama, kao i većina starijih sveučilišta u Europi. Redovnice – sestre milosrdnice sv. Vinka – došle su u Sarajevo 1871. godine, u Mostar 1972. Klanjateljice predragocjene Krvi Kristove 1879. u Banju Luku, Kćeri Božje Ljubavi 1882. u Sarajevo, sestre Služavke Malog Isusa osnovane 1889. u Sarajevu, Hercegovačke franjevke dolaze u Mostar, odnosno u Bijelo Polje. Sve ove i druge redovnice imaju nemjerljive zasluge u razvoju prosvjete, kulture, zdravstvene zaštite te na kultiviranju, uljepšavanju i humaniziranju života u BiH. Njihove predškolske ustanove, pučke škole, više djevojačke i druge uvijek su bile uzorne. Redovnice Kćeri Božje ljubavi osnovale su 1884. godine u Sarajevu prvu Učiteljsku školu u BiH.

Andrić, Prelog …

Ne smiju se zaboraviti glasovite gimnazije: Nadbiskupska klasična u Travniku 1882., Franjevačka u Kreševu 1882., nakon godinu dana premješta se u samostan Guča Gora, od 1900. je u Visokom – gdje je i danas, te ona u Širokom Brijegu od 1889.

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak utemeljeno je u Mostaru, Sarajevu – 1902., a objedinjeno 1904. Zabranjeno je 1949., a obnovljeno 1990. godine.

A što su sve izgradili Trapisti nakon dolaska u Banju Luku, odnosno u Delibašino polje 1869. godine i osnovali Trapističku opatiju Marija Zvijezda. U časopisu Franciscana Bratislav Teinović to je nazvao: Prosvjetno-kulturni svjetionik Banje Luke i Bosanske Krajine. Ovo je tek djelić bogate duhovne i materijalne kulturne baštine koja povezuje Hrvate u BiH, koju su stvarali i čuvali. A tek običaji, folklor, kulturno-prosvjetna društva, pjevačka, glazbena, knjižnice, tiskovine te mnogi, i izvan granica BiH, poznati umjetnici, književnici, znanstvenici. Konačno, ovdje su rođena i dvojica nobelovaca – Ivo Andrić (Travnik) i Vladimir Prelog (Sarajevo). Zar je moguće mrziti svoju domovinu, svoj rodni kraj gdje je stoljećima naše stalno prebivalište?! Kako mrziti svoju pradomovinu u kojoj naraštaji stoljećima nasljeđuju velike teškoće, nepravde, stradanja, žrtve, ali i duhovno-kulturnu i svekoliku baštinu kao neraskidiv dio zapadnoeuropske kršćanske tradicije i uljudbe i poštuju sv. Benedikta iz Nursije zaštitnikom Europe, tvorca svevremene krilatice: Ora et labora na kojoj su se odgajale i odgajaju naraštaji diljem Europe i svijeta. Stara je izreka: Slava predaka služi potomcima kao svjetlost – Maiorum posteris quasi lumen est. A Hrvati u BiH imaju zaista na ponos brojne svoje pretke, značajnike glasovite na mnogim područjima duhovnosti, umjetnosti, kulture, prosvjete, znanosti.

Mladen Bevanda/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo