Neobičan slučaj ruskog posvećenja

Hitan zahtjev ukrajinskih biskupa latinskog obreda da Rim posveti Ukrajinu i Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu podsjeća me na molbu apostola našega Gospodina u oluji. Dok su prelazili Galilejsko more, snažna je oluja udarila na njihov čamac i umalo ga prevrnula dok je Isus spavao. U dva od tri novozavjetna izvještaja, čini se da apostoli optužuju Isusa da je nesavjestan ili nemaran. Samo kod evanđelista Mateja traže spasenje.

Uspaničene riječi apostola predstavljaju mješavinu vjere i straha. Bog „očito“ ne bdije nad njima i svojim Mesijom. Možda Isusu treba pomoć u tome slučaju. Iako im još nije bilo jasno je li Isus Očev Sin, apostoli su vidjeli čuda koja je učinio čovjek kojega su slijedili. Isus ustaje, prekorava more i nastaje „veliki zatišje“. Zapravo nastaje veliko umirenje mora.

Zahtjev biskupa ukrajinskog latinskog obreda ima sličan ton. Svoju zemlju vide pod ozbiljnom prijetnjom, poput broda koji tone. Loš ishod se čini neminovnim. Ne pozivaju samo na molitvu i post, već na posvećenje. Ovo se čini dostojnim pozivom, sagledavanje duhovnog u vremenskim događajima i zazivanje Naše Gospe.

Još jednom se postavlja pitanje o prethodnom posvećenju Rusije, samome tekstu i očitom nedostatku učinka. Ovaj novi zahtjev isto tako postavlja općenitija pitanja o posvećenju zemlje.

Posveta je odvajanje nekih stvari od uobičajene i profane upotrebe u svetu, posvećivanje iste ili osobe službi i štovanju Boga molitvama, obredima i ceremonijama. Crkva ima obrede i zakone koji se tiču posvećenja određenih stvari. Ona posvećuje biskupe, crkve, oltare, patene i kaleže.

Učinak posvete je donijeti milosti tako posvećenoj stvari ili osobi. Smatra se da svaka crkvena zgrada ima vlastitog dodijeljenog anđela čuvara. Biskup je ređenjem postavljen u red apostola i Melkisedeka prije njih. Blagoslivljaju nas ruke svećenika, a vjernicima koji ljube ruke novih ređenika daje se oprost. Čin posvete ukorijenjen je u Svetom pismu. Knjiga Izlaska ima niz posvećenja koja su propisana Božjem narodu. Prije toga Bog je odvojio samu subotu, posvećeni dan svakoga tjedna.

Dakle, što se događa nakon što je predmet posvećen? Prema predmetima kao što su kaleži, oltari ili čak crkvene građevine mora se doista odnositi s poštovanjem. Kada više nisu upotrebljivi, treba ih uništiti ili izmijeniti na način da nisu ono što su nekoć bili. Kaležima se treba s ljubavlju rukovati, čistiti ih i čuvati. Ako je oštećen do te mjere da je „neprikladan“, više se ne bi trebao koristiti i može se smatrati desakraliziranim.

Slično se tretiraju i crkvene građevine. Ako je zgrada značajno obnovljena, poput proširenja zidova, treba je ponovno posvetiti. Ako se zgrada više ne koristi, onda se treba desakralizirati. Većina katolika u Americi vjerojatno je svjedočila desakraliziranju više crkvenih građevina nego posvećivanju novih. Biskupi bi trebali osigurati da se desakralizirane zgrade ne koriste u neprikladne svrhe iako smo svjedoci da su neke nekadašnje crkve danas barovi i džamije.

A onda su tu nedjelje. Čak i ako netko pokuša posvetiti taj dan Bogu, naš svijet ludo juri za nogometom i golfom, uključivanjem kosilica ili kupnjom novog automobila.

Duga povijest Crkve govori nam da i posvećeni ljudi posrću. Naše vrijeme nije drugačije. Jer za razliku od kaleža, biskup mora živjeti. On ima slobodnu volju i načine djelovanja i mora činiti „uobičajeno i profano“ da bi preživio dan. Biskupove ruke prečesto čine neopisive zločine, a kamoli profane. Kada posrne, ima dar ispovjedi i — Božjom voljom — vrijeme za pokoru. Čak i ako Crkva prisili klerika da prestane biti svećenik, ona ne može ukloniti milosti koje su primile njegove ruke. U krajnjem slučaju posvećene ruke najzlobnijeg čovjeka mogu davati blagoslove.

Ne postoji rubrika za posvećivanje zemlje, a kamoli desakralizaciju. U prošlosti su posvećene brojne zemlje. To je učinjeno na različite načine zbog različitih razloga. Dvadeset i četiri zemlje zajedno su posvećene prije samo dvije godine Presvetom Srcu Isusu i Bezgrešnom Srcu Mariju kao odgovor na pandemiju COVID – a 19. Diskutabilno je kakav je to učinak imalo na njih. Portugal je bio jedna od tih zemalja. U slučaju navedene zemlje, prije toga su izvršena još dva posvećenja, 1931. i 1938. godine. Iz tih se posveta tvrde neki pozitivni događaji. Što se tiče desakralizacije posvećene zemlje, nisam našao niti jedan spomen takvog koncepta.

Može li se zemlja ispravno posvetiti u pravom smislu riječi? Dok kanonske posvete zahtijevaju određene pripreme i definira ih Crkva, posvete države su ad hoc. Za razliku od kaleža ili biskupa, čini se da nema definiranog ponašanja za život građana zemlje nakon obreda posvećenja. Zemlja se sastoji od određenog prostora, objekata, ljudi i mnogih drugih stvorenih stvari. Uz to treba imati na umu da se granice zemlje mogu promijeniti, te se isto tako određeni broj ljudi seli.

Uzmimo slučaj Ukrajine. Hoće li Krim biti uključen? Zasigurno da neće biti uključen prema mišljenju mnogih Rusa. Možda je zato zahtjev biskupa uključivao Rusiju. Trebaju li uključene osobe u posvećenje dati pristanak? Pravoslavni biskupi ga vjerojatno ne bi dali. Zasigurno ga ne bi dali niti ukrajinski muslimani. Svoje džamije smatraju trajnim uporištem svoga cilja, koje se nikada neće predati kršćanstvu.

U praksi, sam se čin posvete čini s nadom da će stanovnici te zemlje steći milosti. Iz političkih i drugih razloga, neka prethodna posvećenja bila su nejasna ili preopća. Bila su poput molitve mog malog sina koji bi na kraju svojih molitava nadodao „i sve ostalo“. Papa Pio XII. je 1952. godine koristio je ove riječi:

„Posvećujemo cijeli svijet Bezgrješnom Srcu Djevice Majke Božje, dok na poseban način, isto tako posvećujemo sve narode Rusije tome istom Bezgrješnom Srcu“.

Ova molitva se u prvome dijelu odnosi na cijeli svijet, a zatim papa navodi narode u Rusiji u njihovim različitim segmentima naspram cijele nacije. Ovo je bio pokušaj uspostavljanja delikatne ravnoteže. Isto tako, 1984. godine papa Ivan Pavao II. posvetio je cijeli svijet, napose „one pojedince i narode koje je potrebno na taj način posvetiti”, a Vatikan od 2000. godine tvrdi da je tom posvetom ispunjena želja Gospe Fatimske.

Posvećenje zbog pandemije 2020. godine bilo je zbog „nas samih”, ali je dalje navelo na niz peticija poput pomoći siromašnima i oslobađanja zarobljenika. Moglo bi se tvrditi da se to smatra nekom vrstom zagovora, a ne kao pravo posvećenje.

Sveti Benedikt je rekao kako „molitva treba biti kratka i čista“. U praksi, posvećenje zemlje izgleda kao precizan alat koji se primjenjuje u stolariji za grub materijal. Biskupi Crkve trebali bi iznijeti sažetu molbu, kao u Matejevom izvještaju o oluji kada apostoli kažu: „Gospodine, spasi nas, pogibosmo“. Zatim poslušajte riječi proroka Joela kojim poziva na post i okupite narod; da posvetite Crkvu kako bi se Gospodin smilovao svome narodu.

Apostoli, prvi biskupi, molili su i budili našeg usnuloga Gospodina, ne znajući što bi drugo učinili. Uz opomenu i uzdizanje svojih svetih i časnih ruku, Isus je donio veliko smirenje mora. Pridružimo se i mi u molitvi i postu da narodi Ukrajine i Rusije dožive Božje milosrđe.